Je li vam se ikada dogodilo da obožavate neki grad ili zemlju koju još nikada niste posjetili? Jeste li kad putovali gradom, a da u njega niste kročili? Tamara nas vodi na jedno drugačije putovanje, krenimo.
“Za dvadeset godina biti ćeš više razočaran stvarima koje nisi uradio nego onima koje jesi. Isplovi, zato, iz sigurne luke. Otkrivaj, sanjaj, istražuj!” – napisao je to veliki američki književnik i pustolov Mark Twain. Toliko je duha u tim rečenicama da sam čitajući njegove retke odmah isplovila iz svog udobnog naslonjača u neke daleke zemlje. Putovati… ima li išta ljepše!?!
Koferi, kolodvori, let iznad oblaka, ceste kojima nikada nisam koračala, prostranstva koja će moja osjetila po prvi puta upamtiti, ljudi s kojima se tek trebam susresti; novi običaji, nepoznate kulture, drugačija glazba svakodnevnice… to će biti moja vječita inspiracija. Iako sam neke gradove i zemlje izvan Lijepe naše uspjela posjetiti, a i trenutno žvim u Tuđini, ostalo je još mnogo destinacija koje su na mom spisku; crna slova na papiru koja čekaju da budu prekrižena kao znak da su moje uspomene bogatije za još jedno putno iskustvo.
Je li vam se ikada dogodilo da obožavate neki grad ili zemlju koju još nikada niste posjetili? Meni jest. Puno puta. Putujem, a cipele mi još u ormaru. Pripremam se. Doći će i trenutak kada će one spremno zakoračati prema željenim destinacijama samo treba još malo pričekati. Do tada… provest ću vas kroz svoja nerealizirana putovanja…
Sicilija. Vruće je ljetno poslijepodne, a ja koračam starom jezgrom Palerma u svojoj lanenoj, bijeloj haljini dok mi slamnati šešir zaklanja užegle sunčeve zrake. Kontrast modernog i prošlosti osjeća se svakim korakom, a moja osjetila uživaju spoj antike i baroka. Kupujem svježe povrće i ribu na centralnoj tržnici gdje na tvrdom talijanskom odzdravljam simpatičnu bakicu koja mi je prodala namirnice. Pripremam večeru u apartmanu sa pogledom na Sredozemno more, talijanska šansona u pozadini; gutljaj crnog vina na usnama..
Irska. Još jedan Otok sa smaragdno-zelenim prostranstvima. Divlji i pitomi u isto vrijeme. Sredina je ožujka. Irci slave Dan svetog Patrika. Cijeli Dublin je u raspjevanoj noti. Pronašla sam neki odličan pub unutar čijeg drvenog interijera odzvanja poznata irska melodija. Puno nasmijanih lica s njihovim prepoznatljivim naglaskom. Pivo se toči u potocima. Guinness ima pravi okus, mnogo bolji nego kad ga pijem kod kuće.
New York. Grad koji nikada ne spava. Odsjela sam u Chelsea Hotelu – jednom od najslavnijih hotela na svijetu gdje su živjeli i stvarali impresivni umjetnici. Gdje je živio i stvarao meni najdraži..gospodin Charles Bukowski. Pijem kavicu na Times Square-u i na trenutak u potpunoj mirnoći i opuštenosti pokušavam uhvatiti dašak te lude energije i užurbanosti koja doslovno kola gradom. Apsolutni kontrast. Odlazim na Empire State Building gdje čekam zalazak sunca koji mi pruža najnevjerovatniji prizor na svijetu. Gradska džungla ispod mene. Ljudi su mravi. U svoj toj brzini zaboravili su da sunce još uvijek zalazi za njih. Iduća destinacija Broadway. Uživam u predstavi koju nikad do sada nisam imala prilike vidjeti u tom “svjetlu”. Noć je. New York ne spava po noći.
Kneževina Monaco. Monte Carlo – neslužbeni glavni grad, raj za one dubokog džepa. Dijamant. Glamurozni hoteli, klubovi i casina svuda oko mene. Parada luksuznih automobila, srednjovječnih Njemica na odmoru sa svojim mlađahnim partnerima. Ulazim u casino u crvenoj toaleti. Potpuno neprirodno okruženje za mene, ali stapam se s okolinom. Igram rulet dok me ne zabole oči od blještavila i kiča. Večeram u luksuznom restoranu. To su oni restorani gdje vam mladić u odijelu dodaje papirnate ručnike nakon što ste oprali ruke u toaletu. Na jedan dan sam diva i u dvostrukom plusu. Nisam srednjovječna Njemica i dobila sam na ruletu 
Mexico. Okružuje me nevjerovatna divljina. Priroda kakvu sam viđala jedino u časopisima. Zelene planine zabodene u Pacifik. Temperamente žene izgorjele od sunca. Sjedim na plaži oko vatre i pečemo neko meni nepoznato jelo. Papreno i pikantno, baš kako volim. Mještani pjevaju, a neki su i zaplesali. Adrenalin kola mojim venama i ubrzo se crvenim poput papričice koju na svu sreću nisam pojela. Sretna promatram nepoznate horizonte koji se naziru kroz plamen.
Ponovno sam u svom udobnom naslonjaču. Biti će to divna putovanja. Ne želim skupljati cipele, već korake po nepoznatim zemljama.
Napisala: Tamara Rogić
