Idemo na putovanje kroz centralnu Ameriku. Kroz tekst, fotke i video posjetit ćemo Nikaragvu, El Salvador i Gvatemalu. Pa krenimo! 

Čim pređeš južnu granicu osjeti se razlika od relativno posložene i uredne Costa Rice do Nikaragve – države koja je razorena ratovima, revolucijama, potresima i danas režimom Daniela Ortege. Sjebana a opet šarmantno zabavna i opuštena… 

Neki kažu opasno mjesto, ali generalno kriminal nije u nekoj ekspanziji kao u susjednim zemljama.  

Tranquilo (polako), neorganizirano ali zabavno za spontani backpacking. 

Peripetije sa lokalcima na granici nepoznavanjem što to jeste HR putovnica, njihov loš engleski u kombinaciji sa mojim još gorim španjolskim je dobitna kombinacija za budalaštine. Imaš pečat, nemaš pečat, imaš vizu – ne treba viza da bi pješke prešao u Nikaragvu.  

Prvo sam preko Rivasa uhvatio zadnji trajekt znakovitog imena Che Guevara – za otok Ometepe na jugu zemlje. 

Čudnovati otok sa dva vulkana usred jezera veličine Hercegovine, sa fascinantnim vodopadima, florom i faunom i par sela koja žive od turizma.  U biti tamo ima više pasa lutalica nego ljudi, a derutnim cestama možete naići na skrivene plaže na kojima doslovno nema nikoga. Par dana cimeri su mi bili jedna baba, dvoje ćukenja i tri tisuće komaraca.

Granada kao drugo stajalište. Pitomo ali živahno mjesto – jako dobra vibra, Kolonijalna arhitektura, dobar noćni život i bezbroj dnevnih aktivnosti. 
Otišao sam na Masaya aktivni vulkan i kasnije kupanje na jezeru Lago de Apoyo. Lokalna tržnicu koja vrvi ručno rađenom odjećom, keramikom, cigarama i suvenirima – super za izgubit se.

Sa lokalnim busom u stilu Bregava transa iz 83′ i idem dalje za glavni grad – Managua! S obzirom da je 1972- bila sravnjena sa zemljom u velikom potresu kada je 6,000 ljudi poginulo a nekih četvrt miliona ostalo bez domova, Managua i ne izgleda toliko kaotično.

Tamo me ugostio pjesnik / glazbeni kritičar Meša Begić, naš čapljinac koji je preselio u Nikaragvu prije 7 godina sa obitelji. Fina neka hacienda gdje su me ubacili u VIP tretman prije nastavka puta.

Puerto Salvador Allende na jezeru Xolotlan je jedino mjesto na kojem se uvečer može bez brige šetati jer je dobro čuvana oaza Manague od strane vojske i policije. Lokalni transport, stopiranje, pješačenje sve je opcija ali na 35 stupnjeva bez imalo hlada u gradu nitko normalan ne ide pješke.

Inače moto Nikaragve je “En Dios confiamos” ( In God We Trust ), sasvim slučajno kao i natpis na američkom dolaru !? Ne znam, ali generalno je zanimljivo kako zemlje centralne amerike imaju snažno izražen katolički duh i pune crkve, a rapidno povećanje kriminala i nasilja s druge strane.

Presidente Ortega je nedavno dobio izbore, podijeljena su mišljenja o njemu ali ga to nije spriječilo da imenuje svoju ženu kao svoju zamjenicu i krene diktatorskim putem pod krinkom fejk demokracije.

Generalno zemlja je kul, imaš pacifik, karibe, otoke, vulkane, nacionalne parkove i jeftina destinacija za dobru turneju, al opet dva puta su me umalo opljačkali pa opreza nikad dosta.

Hvatam let Managua – San Salvador i već prvu večer mi se čini da me prati jedan pick up kombi pa bježim u hostel.

Salvador uz Honduras slovi kao prilično zajebana destinacija. Pogotovo kad se 2012. raspala “prešutna koalicija” vlade i bandi da bi El Salvador dobio titulu “Homicide capital of the world” znači u prosjeku jedno ubojstvo na sat. E sad kontaj da je površinom Salvador dvaput manji od BeHa, ali ima nešto više stanovnika. Uglavnom, za solo putnika je okej, al obnoć izlaska nema. Prilična je vjerojatnost pljačke. Različiti ljudi koje sam upoznao na putu su ostali bez 3 mobitela, jednog fotoaparata i cvika. Ovaj lik s kojim sam išao na vulkan je rekordno popušio dva mobitela u tri dana. Usred dana. 

Jednu noć verbalno su nas napali etiketirajući kao “white american trash go back home!”  
Al opet hodaš po danu djeca se igraju u parku sve laganini, ljudi su susretljivi i srdačni. Svako malo su policajci sa sačmaricama i kruže otvorenim pickupovima po gradu. Po noći “smjena vlade” jer nastupaju lokalne bande “Maras” , a kad se ne mlate međusobno onda okrenu kakvog gringosa. 

Proveo sam samo par dana na relaciji San Salvador – Santa Ana.

Odlučio sam se na treking Volcano Santa Ana, pogledao nogometnu utakmicu lokalnog kluba. Nevjerojatno, ali sreo sam se sa Serikom – Kazahstanac s kojim sam prije dvije godine putovao Iranom. Poslije toga on dolazi kod mene u Ljubuški, pa ja kod njega u Almaty. I evo sad se srećemo 4-ti put u Salvadoru!

Busevi su definitivno lokalna atrakcija cijele centralne amerike, kičasto dekorirani stari i pretrpani – u njima se živi , prodaje, rade čak i svete mise, ali se i krade.

Kreće rokenrol turneja 20 sati sa lokalnim busevima i prelazak granice Santa – Ana – Guatemala – Peten Tikal. 

Finih stvari ima za vidjet ali sam osjetio olakšanje kad sam krenuo prema Guatemali.

Vamos ala Maya!  Ustvari Tikal je prijestolnica Mayanskog kraljevstva i džungli nekoć nepristupačnog terena sjeverne Guatemale.

Još uvijek ne toliko turistički eksponiran Tikal gdje se ljudi nerijetko izgube u džungli istražujući ovaj gigantski kompleks hramova, akropola i piramida… Ludilo!

Slijedi noćni bus nazad na jug do Antigua Guatemale. 
Mjesto je tipično turističko, cijene skaču , turista all around the world ali je grad prekrasan i autentičan.

Veliki centralni market sa hranom, suvenirima i slikama lokalnih umjetnika. Nemoguće proći, a da se ne potroši koji dolar.

Mango, papaya, avocado na svakom koraku ali džaba – kući se vraćam deblji jer bijah slab na tacose, burritos, enchiladas, fajitas, arepa… sve sam probao, sve valja! Dušu i želudac sam dao za street food.

Antigua mi je inače bila starting point za još jedan vulkan – Pacaya koji je zahtijevao poludnevni treking do kratera iz kojeg još bukti lava.

Acatenango je ljepši, moćniji i poznatiji vulkan za kojeg treba 2 dana trekinga ali nit sam imao vremena ni živaca. Nije baš ni motivirajuća činjenica da je 6 planinara izginulo početkom ove godine penjući se na Acatenango kad ih je uhvatila oluja.

Antigua, nekoć glavni grad Guatemala je oaza dobrih restorana i nightlifea ali i kršćanstva. Imao sam sreću da naletim na korizmenu procesiju koju rade svaki petak do Uskrsa. 

Neobično iskustvo kad ulicama Antigue stotine ljudi prate povorku i Kristov križ na postajama do glavne katedrale. Ustvari oni rade festival Kršćanstva, odlično mjesto za religijski turizam.

Veliki centralni market sa suvenirima i slikama lokalnih umjetnika. Nemoguće proći, a da se ne potroši koji dolar.

Ipak najluđa crkva koju sam vidio na putu se nalazi u San Andres Xecul – malom selu na zapadnoj visoravani Guatemale. 

Fascinantna crkva – simboli Maya, kršćanstva, žena u tradicionalnim nošnjama, plodova zemlje i sve u eksploziji boja u kojoj dominira žuta fasada. Mirno mjesto na kojem sam punio baterije za dalje.

To je to. Dalje slijedi put prema meksičkoj granici… a bit će valjda i novi putopis 🙂

Previše je dojmova, a udaračka turneja za malo vremena. Realno ljudi odvoje bar dva puta više vremena za ovu rutu… Ide i kratki video sa puta pa check it out.

3 zemlje

17 dana

3.000+ kilometara

Troškovi: cca 30$ dnevno  za smještaj, hranu i transport

Top zemlja: Guatemala

Top mjesto: Ometepe Island Nicaragua

Slobo Tomić