Newfoundland i Labrador je najistočnija Kanadska provincija. Maja nas svojom pričom vodi na magični otok koji vas ne može razočarati, idemo na Newfoundland

Da bismo došli do Newfoundlanda ukrcali smo se na trajekt u luci Sydney na Nova Scotia. Trajektom smo krenuli u večernjim satima na put koji obično traje oko 6 do 8 sati, ovisno o vremenskim prilikama. Trajekt je veliki i ima dosta prostora za one putnike koji nisu rezervirali sobe, stolice su velike pa se može dosta dobro odspavati, a neki putnici ponesu i vreće za spavanje pa se smjeste u nekom kutku broda i tamo odspavaju (iako je zabranjeno spavanje po podu). Pošto u velikom prostoru spava puno ljudi, imati ćete cijelu noć zbor hrkača. 🙂

Newfoundland je na prvi pogled bio jednostavno očaravajući, nema ljepšeg početka dana nego dok ispijate svoju rano jutarnju kavu na brodu uz izlazak sunca koji obasjava šarolike Newfoundlandske kuće.

Iskrcali smo se u luci Channel-Port aux Basque i napokon je putovanje moglo započeti. Nakon prekrasnog početka dana krenuli smo autom prema sjevernom dijelu otoka jer je plan bio ići do grada St. Anthony. Ono što odmah primijetite i što je cijelim putem bilo očaravajuće je priroda na otoku, kombinacija stijena, oceana, otoka i životinjskog svijeta. To je nešto što ovo mjesto čini magičnim. S obzirom da smo došli u ranim jutarnjim satima otok se budio iz magle. Tijekom vožnje  izmjenjivali su se periodi magle i sunca. Inače kažu da je otok maglovit i tmuran većinu godine pa je jedan od razloga što su kuće obojane u različite živahne boje to da otok učinile veselijim.

Vozeći se otokom jedna od zanimljivih stvari koju smo primijetiti uz cestu, gotovo na svakom koraku, su velike saonice i velike hrpe naslaganih drva. Proveli smo par dana pitajući se zašto ljudi slažu tolika drva i čemu služe saonice. Naišli smo na ljude koji su nam objasnili da se tako lokalno stanovništvo priprema za zimu. Kuće na otoku nemaju velike okućnice i mnoge se nalaze na stjenovitom i ne baš pristupačnom mjestu. Iz tih razloga stanovnici nisu uvijek u mogućnosti dovesti drva blizu kuće, već kada ih ispile i osuše poslažu ih pored ceste i tamo ih ostave. Velike motorne saonice su opremljene za snijeg te ih tako koriste za prijevoz drva do kuće. I drva i saonice ostavljeni su bez nadzora i teoretski uvijek ih netko može ukrasti. Drva su označena brojevima i prema tome se zna tko je vlasnik. Stanovnici međusobno paze na drva da ih netko ne bi ukrao i da ne bi nestala te sve funkcionira na poštenju.

Osim toga još nas je jedna stvar potaknula na razmišljanje. Dok smo se vozili primijetili smo male ograđene zelene površine pored autoceste. Nakon razmišljanja zašto i zbog čega, saznali smo i odgovor na to. Newfoundland inače zovu “The Rock”, u prijevodu stijena, i nije teško pogoditi zašto jer nakon par kilometara vožnje po otoku primijetili smo da nema previše površina za obrađivanje zemlje. Iz tog razloga ljudi tamo gdje ima malo ravne i obradive površine rade vrtove pored ceste. Ogradu stavljaju više zbog zaštite od životinja.

Ukoliko ste ljubitelj životinja i želite vidjeti raznoliki životinjski svijet nećete pogriješiti ako dođete na ovaj otok. Jedan od rastućih turističkih atrakcija je brodski turizam. Rizik s ovim brodskim turama je da ništa nije sto posto sigurno ali možete povećati svoje šanse da vidite što želite ako dođete u vrijeme sezone. Ono što većina tura reklamira je to da ćete vidjeti kitove, morske papagaje i ledenjake. Mi smo se u St. Anthony ukrcali na našu prvu brodsku turu. Nije baš bilo zabavno pokušavati slikati dok se naš mali brod poprilično ljuljao na valovima, pogotovo ako ste skloni morskoj bolesti, ali ovakva prilika se ne pruža svaki dan pa je trebali iskoristiti svaku sekundu, pa je jedina opcija bila stisnut zube i uživati. Prilikom isplovljivanja vodič nam je rekao da su imali dojavu da su kitovi u blizini i da bi ih trebali vidjeti. Nakon možda 15-tak minuta vožnje vodič nam je ukazao na prvog kita, cijelim brodom se čuo uslik oduševljenja, oooo.

Vidjeti prvi puta kita grbavca je nešto iznimno i neopisivo. Možete gledati dokumentarce, vidjeti možda i neke veće vodene životinje iz oceana u akvarijima, ali vidjeti kita koji može narasti  oko nekih 16 metara i može težiti oko 36 000 kg je nešto sasvim neopisivo. Nakon što smo vidjeli prvog kita svi putnici na brodu uperili su pogled prema oceanskoj površini i kada god bi netko primijetio kita obavijestili bi ostale “evo ga, evo ga”. Mislim da sam shvatila koliko su zapravo veliki kad je jedan proplivao ispod našeg malog broda i u tom trenutku mi se učinilo da nas malo dijeli od jednog pokreta kita te da bismo svi mogli zaplivati u vodi. Kitovi su u stvari samo znatiželjni pa dođu u blizinu broda da vide što se događa. Postalo je još zanimljivije kada su nam se pridružili i dupini, teško je bilo odlučiti se što prvo slikati. Nažalost sve što je lijepo kratko traje pa tako i ova tura. Sretni smo bili kada smo opet osjetili čvrsto tlo pod nogama. U nekim slučajevima nije ni potrebno ići na turu brodom da vidite kita jer znaju doći blizu obale, ali potrebno je naravno znati gdje se kreću. Tu informaciju lokalno stanovništvo će vam uvijek rado reći.

Nakon brodske ture, bilo je potrebno malo se ugrijati, jer na pučini nije bilo nimalo toplo. Odlučili smo se da ćemo probati lokalnu deliciju – losa. Iako sam imala malu nedoumicu da li probati ili ne, jer ih smatram iznimnim životinjama i da je moguće imala bi kojeg za kućnog ljubimca, ali je znatiželja ipak prevladala. Nismo pogriješili, topla juha od losa, nakon hladne brodske ture bila je odlična i veoma ukusna. Također smo isprobali i losburger koji je bio odličan.

Osim što možete probati meso od losa, vjerojatno ćete čuti barem jednom priču o tome kako je zapravo los došao na Newfoundland. Los nije autohtona životinja na Newfoundlandu, i bila su potrebna 2 pokušaja da se dovede los na otok. Prvi pokušaj je bio 1878. kada su dovezena 2 losa, jedan muški i jedan ženski iz provincije Nova Scotia, ali pokušaj nije uspio. Čuti ćete i poneku šalu kao su poslani pokvareni losovi. Drugi pokušaj je bio 1904. kada su krenula 5 losa ovaj puta iz provincije New Brunswick prema otoku (možda čujete i za brojku 6 i 7), no konačno su na otok stigla 2 muška i 2 ženska losa, što je razlog da današnja populacija broji oko 120 000 losova. Oni su najaktivniji rano ujutro i predvečer, ali najveća opasnost od njih je po noći ako se susretnete s tom životinjom na cesti. Mi smo zamalo imali bliski susret, na sreću brzom reakcijom vozača izbjegnuta je nesreća. Nije baš zabavno kad se auto zaustavi nekoliko centimetra ispred tako velike životinje. Ukoliko je moguće preporučljivo je putovati po danu, jer njihova tamna dlaka jedva je primjetna po noći, a s obzirom na njihovu veličinu takve situacije u često slučajeva loše završe.

Za one koji žele znati više. 🙂 Muškim losovima svake godine poslije sezone parenja ispadnu rogovi kako bi mogu po zimi sačuvati više energije, a u proljeće će im narasti novi i veći rogovi koji se smatraju jednim od najbrže rastućih životinjskih organa. Također ako uslijed neke nezgode ili iz nekog drugog razloga muški los ostane kastriran, ubrzo nakon toga će mu ispasti rogovi te će mu početi rasti set  novih rogova koji će biti iskrivljeni i koji će mu ostati za cijeli život te neće više ispadati. Ujedno to je znak za ženski dio populacije da izbjegavaju takvog losa. 🙂

Također ako posjetite ovaj otok u prilici ste možda i vidjeti morskog papagaja. Preslatke male životinje koje također imaju zanimljivu priču.

U slučaju ako posjetite sjeverni dio otoka usred zime ponekad postoji mogućnost da možete vidjeti polarnog medvjeda. Obično ćete vidjeti u lokalnim suvenirnicama i restoranima slike i članke iz novina  koji pišu o takvim situacijama, a stanovnici će vam rado uperiti prstom i pokazati gdje je točno bio. Ovo se baš ne događa često, ali medvjedi dođu zimi zbog hrane.

Neizostavan grad koji će većina posjetiti je St. John’s koji je najveći i glavni je grad Kanadske provincije Newfoundland i Labrador. Mnogi ljudi će vam reći da se otočki turizam tek počeo razvijati prije nekoliko godina, jer St. John’s je uvijek bio u centru promidžbe. Već na prvi pogled grad će vas očarati, sve one šarene kuće koje ste vidjeli sad su jedna do druge i nemate osjećaj da je to uopće grad nego neko veselo igralište. Ukoliko mislite šetati gradom budite fizički spremni jer u većini slučajeva ili idete uzbrdo ili nizbrdo.

Centar grada se najviše vrti oko George ulice u kojoj se nalazi većina barova i pubova gdje možete isprobati još neke od morskih specijaliteta ili još jedan u nizu fish n’ chips. Newfoundland ima također svoje lokalne vrste piva i vina pa nemojte preskočiti da ih isprobate ukoliko ste ljubitelji, jer postoji velika mogućnost da jednom kad napustite otok više nećete biti u mogućnosti.

Naravno ono što dominira gradom je luka u kojoj možete vidjeti velike teretne brodove iz različitih dijelova svijeta. Nakon pobližeg razgledavanja, ukoliko se popnete na Signal Hill pruža se prekrasan pogled na grad i luku, preporučljivo je da brdo posjetite u toplijim mjesecima zbog vjetrova koji zimi mogu puhati preko 100 km/h. Također ćete vidjeti slavni Cabot toranj, gdje je 1901. primljen prvi bežićni signal te neizostavne topove.

Nekih 20-tak minuta vožnje od centra grada nalazi se Cape Spear, najistočniji kopneni dio Sjeverne Amerike. Ima nešto posebno kad se nađete na takvom mjestu, osim geografskog značaja, svjetionik koji se nalazi na Cape Spear-u je najstariji svjetionik na Newfoundlandu.

Putujući otokom, neizbježno je vidjeti tragove pomorske prošlosti i sadašnjosti. Jedan od zanimljivijih prizora su bili ostaci broda S. S. Ethie kod Martin’s Point koji je potonuo još 1919. u nevremenu koje je pogodilo Newfoundland.

Također možete naići na neki od popularnih brodova, koje možete vidjeti i u televizijskim serijama kao što je Coldwater Cowboys koja prati ribiče na njihovom poslu nedaleko od obale Newfoundlanda.

Vidjeti ćete također mnoge tragove geološke prošlosti, ukoliko idete na neku od brodskih tura sigurno ćete čuti i dosta zanimljivih informacija kako su nastale neke od formacija stijena ili možete stati na nekim mjestima od zanimljivog geološkog značaja. Jedan od njih je The Arches provincijalni park gdje možete vidjeti formaciju stijena koje su nastale tijekom milijuna godina radom ledenjaka, vjetra i erozijom vode.

Osim šarolikih kuća ono što čini Newfoundland su ljudi, njihova ljubaznost i otvorenost. Istina ponekad ih je teško razumjeti što pričaju zbog njihovog narječja pa se možda dogodi da pitate više osoba za smjer jer niste razumjeli što vam je netko prije rekao. Većina njih će vam reći kako život na otoku nije jednostavan i morate razmišljati o nekim stvarima više nego kada živite u gradu. Recimo kao što je odlazak u dućan. U dosta mjesta namirnice stižu jedan dan u tjednu pa ako hoćete jesti banane onda ćete ih morati ići kupiti kad dođu taj dan, jer postoji mogućnost da drugi dan ih više neće biti i morati ćete opet čekati tjedan dana da kupite banane. U nekim se mjestima ljudi organiziraju pa netko dostavlja namirnice u manja mjesta. Inače će vam možda trebati sat do sat i pol do nekog većeg dućana. Iz tog razloga većina njih uvijek ima poveće zalihe hrane i ostalih potrepština kod kuće i neke stvari se pripremaju više kod kuće da se ne ovisi o tome hoće li se moći kupiti ili ne.

Uvijek je bilo zabavno kada bi išli na turu brodom i kada bi se oglasila truba s broda ljudi koji rade u luci ili oni koji bi vidjeli brod iz svojih kuća mahali bi turistima. Ponekad na brodu bi imali i osobnu zabavu vodiča koji bi na šaljiv način približio prošlost i sadašnjost ovog prekrasnog otoka.

Imali smo jednu zgodu i s hotelom u kojem smo mislili noćiti. Još i danas nismo sigurni je li to bila samo Newfoundlandska gostoljubivost i povjerenje ili je to malo sablastna dogodovština.

Nazvali smo jedan hotel te se javio ljubazni gospodin i rekao nam naravno da ima soba,  jedino što nam može naplatiti samo gotovinom. Pošto smo imali gotovine sa sobom odlučili smo otići do tog hotela. Kada smo došli ispred hotela su bila parkirana 2 automobila. Došli smo do recepcije, ali tamo nije  nikoga bilo osim poruke na papiru na kojoj je pisalo da odaberemo sobu i ostavimo gotovinu na pultu. Malo smo pogledali okolo i nismo vidjeli apsolutno nikoga, a sobe su bile sve otvorene i pospremljene. Nakon letimičnog razgledavanja, brzim koracima izašli smo van. Možda je otok poznat po gostoljubivosti i možda netko ostavi vrata svog hotela otvorena turistima, ali mi smo ipak odlučili otići u drugi hotel gdje ima ljudi. Ukoliko je vrijeme dopuštalo smještaj nam je bio neka od lokacija za kampiranje, kojih na otoku ima mnogo. Nema ništa boljeg od logorske vatre i spavanje pod zvijezdama.

Većina ljudi će vam reći isto. Život na otoku nije jednostavan, ali ima i prednosti, ljudi žive mirnije i u skladu s prirodom. Susresti ćete dosta ljudi koji će vam reći da su u jednom trenutku otišli s otoka jer su htjeli vidjeti kakav je život u gradu ili nije bilo posla pa su bili prisiljeni otići. Ali svi oni će vam reći kako se teško prilagoditi takvom načinu života nakon što si odrastao na Newfoundlandu i u jednom trenutku odlučili su se vrati natrag jer im je nedostajao otočki život ili su možda odlučili osnovati obitelj i htjeli su da njihova djeca odrastu s prirodnim ljepotama, a ne na ulicama grada.

Jednostavno svi kažu isto – The island calls you back.