Kineska umjetnost toliko je jedinstvena da ju svatko može prepoznati na prvi pogled. Njezina izražajnost i posebnost, neovisno o tome radi li se o glazbi, slikarstvu ili kazalištu, čine kinesku umjetnost prepoznatljivom gdje god se pojavi.

Isto pravilo vrijedi i za tradicionalan kineski namještaj koji ima stoljetnu tradiciju, a jednako je vrijedan i danas, kao i u neka davna, carska vremena. Kineski namještaj predstavlja jedan od najutjecajnijih stilova u povijesti namještaja, a njegovoj ljepoti nisu mogle odoljeti niti mnoge carske obitelji u Europi. S dugom tradicijom ručne izrade, kineski namještaj spoj je funkcionalnosti, umjetnosti i simbolike. Niti jedan detalj nije prepušten slučaju, a najbolji namještaj mogao se raditi mjesecima, pa čak i godinama. Milijuni turista koji danas posjećuju Kinu imaju priliku u muzejima i važnim carskim prostorima vidjeti carske tronove, stolice, ormare, krevete, komade namještaja koji odražava kulturu, filozofiju i vještine majstora čije se znanje prenosilo iz generacije u generaciju. I dok je u Europi za izradu namještaja glavni posao obavljao tesar, kineski luksuzni namještaj zahtijevao je tim vrhunskih umjetnika, od slikara, majstora za brušenje žada, majstora za školjke, pa do sakupljača prirodnog laka koji se dobiva iz drveta Toxicodendron vernicifluum.

Ovo drvo, poznato i pod nazivom kinesko lakirano drvo ili kinesko lak-stablo, azijska je vrsta drveća iz roda Toxicodendron podrijetlom iz Kine i indijskog potkontinenta, a uzgaja se u regijama Kine, Japana i Koreje. Upravo lak iz tog drveta glavni je završni materijal za dekoraciju i zaštitu kineskog namještaja. Postupak dobivanja laka poprilično je dugotrajan pa to dodatno daje na vrijednosti namještaja. Na stablima se rade mali rezovi kako bi sok od drveta mogao kapati van. Taj sok je u početku bijele boje, ljepljiv i gust. Zatim se čisti, filtrira, počinje proces oksidacije i polimerizacije. U dodiru sa zrakom taj sok postupno tamni, dobiva smeđu nijansu, a nakon završne obrade pretvara se u tamno svi, gotovo crni, sjajni lak. Ovaj lak iznimno je cijenjen u Kini, a samom namještaju daje poseban sjaj koji se ne može mjeriti s umjetnim lakovima.

Nanosi se u vrlo tankom sloju, ali se radnja ponavlja puno puta, sve dok namještaj ne dobije željeni sjaj. To je dug proces jer se prije nanosa idućeg sloja lak mora osušiti, a ako se na namještaj dodaju ornamenti od žada ili školjaka, postupak je još složeniji. Upotreba ovog laka seže u početak kineske civilizacije i smatra se jednim od najznačajnijih otkrića i dostignuća kineskog obrtništva, ali i umjetnosti. Ovaj lak štiti drvo od vlage, a najraniji lakirani predmeti pronađeni u grobnicama sežu u razdoblje 5000 godina prije Krista. Dinastija Zhou (1046. – 256. pr. Kr.) dodatno razvija obrtništvo, a predmeti koje koriste su sve složeniji. Lakirani predmeti koriste se u ritualima, a samo bogato plemstvo i carski dvor si je mogao priuštiti upotrebu istih. U vrijeme Dinastija Han (206. pr. Kr. – 220. g. n. e.) razvijaju se složene tehnike obrade drveta i upotrebe laka, a predmeti se ukrašavaju zlatom, srebrnim prahom, školjkama. Grobnice dinastije Han otkrile su mnogobrojne bogato ukrašene lakirane kutije. I danas su iznimno popularne kutije za nakit rađene u istoj tehnici. Dinastija Tang (618. – 907.) poznata je po velikom razvoju svih umjetničkih grana, pa u tom razdoblju nije zanemarena niti proizvodnja namještaja, ali i luksuznih predmeta. Oni lak koriste i za premazivanje predmeta od metala.

Ipak, za vrijeme dinastija Ming i Qing (1368. – 1912.) dolazi do vrhunca u korištenju laka prilikom izrade namještaja te mnogi ovo razdoblje nazivaju zlatnim. Namještaj iz ovog razdoblja danas je iznimno cijenjen, a na aukcijama često postiže astronomske iznose. U ovom razdoblju izrađuju se veliki komadi namještaja, bogato su lakirani, ukrašeni žadom, školjkama, rezbarijama… Koristi se višebojni lak, a počinje se koristiti i tehnika rezbarenog laka. Ova tehnika ostala je popularna sve do danas, a predmeti rađeni njome nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. To je najsloženija tehnika korištenja laka, a lakirani predmeti toliko su kvalitetni da im i stoljeća uporabe nisu umanjila ljepotu.

Na podlogu se nanosilo stotine slojeva laka, najčešće crvene boje, katkad crne ili zelene, a svaki se sloj morao dobro osušiti prije nanošenja idućeg sloja. Rad u ovoj tehnici trajao je mjesecima, ponekad i godinama, kako bi se dobio gotov proizvod. Kada je sloj bio dovoljno debeo, a to je moglo biti i više od 1 centimetra, umjetnik bi krenuo s rezbarenjem laka, a zatim nanošenjem novog sloja. Koristili su se posebni alati kojima su se u lak urezivali prizori iz prirode, religijski simboli, osobne priče kupaca, legende.

Površina se zatim polirala dok motiv nije dobio željenu dubinu i sjaj. Rezbarije su često bile vrlo detaljne, sa stotinama minijaturnih cvjetova, planina, oblaka. Najčešće su se u ovoj tehnici radile posude za čaj, za tamjan, za nakit. Bogatiji ljudi i carevi imali su i paravane, stolove i ormare izrađene u ovoj tehnici. U dinastiji Qing umjetnici su toliko usavršili ovu tehniku da su katkad na istom komadu namještaja nanosili crveni, crni, zeleni i žuti lak, što je predmetima davalo predivne nijanse. I sami carevi su voljeli predmete napravljene ovom tehnikom i često su poklanjani kao carski darovi.

Druga popularna tehnika bila je intarzija, umetanje različitih materijala u prethodno urezane utore na površini namještaja i ukrasnih predmeta. I ova je tehnika zahtijevala mjesece, ako ne i godine predanog rada, a motivi iz prirode izrađivali su se obično od žada, školjaka, bjelokosti, koralja i drugih materijala. Žad je u Kini iznimno cijenjen, vjeruje se da čuva osobu, dom koji ga posjeduje. Kinezi vjeruju da je dobar za zdravlje i do današnjih je dana ostala tradicija poklanjanja, ali i prenošenja žada s koljena na koljeno. Upravo se tako prenosilo i znanje o rezbarenju žada, a to znanje posebno je bilo važno prilikom izrade namještaja jer su majstori morali biti spretni, ali i imati ukusa prilikom slaganja motiva. Školjke su namještaju davale sjajnu površinu, a često su se koristile za prikaz vode, cvijeća, haljina ili nebeskih motiva. Najskuplji namještaj često je bio spoj svih tehnika i materijala, uz dodatak i ručno crtanih detalja. Tako napravljen namještaj smatran je luksuzom, a njegova vrijednost i danas je iznimno visoka.

Tijekom stoljeća koristile su se razne vrste drveća za izradu namještaja, a među popularnijim su Huanghuali, rijetka i skupocjena vrsta ružinog drveta. Od ove su vrste često rađeni tronovi za cara koji su još dodatno oblagani listićima zlata. Zitan je također rijetko i skupocjeno drvo, bilo je rezervirano za carski dvor. Za namještaj se u bogatijim kućama često koristilo drvo Hongmu, dok su oni s manje prihoda imali namještaj uglavnom od bambusa. Bambus je i danas jako popularan u mnogobrojnim domovima, pogotovo za namještaj koji je na terasi. Bambus je lagan, elastičan i otporan. A pored svega ima i specifičan, ugodan miris koji mnogi u Kini vole. Imate li počivaljku ili krevet od bambusa, kada legnete čini vam se kao da ste u nekoj mirisnoj šumi. Posebno mirisno drvo je i jasminovo i kamforovo drvo. Od ovih su se vrsta najčešće radile škrinje za robu i ormari pa je i odjeća imala specifičan miris. Svaki komad namještaja trebao je poslužiti za tri generacije vlasnike. Ako bi trajao manje, smatralo se da nije dovoljno dobar.

Bronca, mjed i srebro korišteni su za okvire, brave, katkad i za ukrasne elemente. Omiljeni motivi uvijek su bili zmajevi, feniks, priroda. Kao da su kroz namještaj željeli unijeti dio prirode u dom. Zmaj je simbolizirao cara, moć i zaštitu, a feniks je simbolizirao caricu, ljepotu. Čest su motiv i cvjetovi lotusa koji simboliziraju čistoću i prosvjetljenje, te ribe koje u Kini simboliziraju bogatstvo i prosperitet. Mnogi predmeti imaju i slike bambusa koji je iznimno važna biljka u Kini, a simbolizira dugovječnost i čvrstoću. Kineski majstori nisu koristili čavle. Ili ako jesu, bilo je to iznimno rijetko. Umjesto čavala koristili su drvene spojeve. Primjerice, noge od stolova umetale su se u gornji dio stola, nisu bile pričvršćene čavlima. Stolice s naslonima često su se plele od trstike, kao i klupe za vrt. Visoke naslone imali su i kreveti, a popularni su bili i kreveti s baldahinom koji se obično poklanjao mladenkama prilikom stupanja u brak. Vjerovalo se da krevet s baldahinom štiti i od zlih duhova, a ukrašen zavjesama davao je i željenu privatnost mladom paru.

Ljubav prema kineskom namještaju proširila se i izvan Kine. Danas se taj namještaj prodaje na aukcijama, a jedna od najpoznatijih ljubiteljica kineskog namještaja, pogotovo paravana, bila je slavna dizajnerica Coco Chanel koja je u svome pariškom domu imala nekoliko paravana koji su prikazivali Zapadno jezero u Hangzhou. To jezero mnogi smatraju najdivnijim jezerom u Kini, opjevano je u mnogim pjesmama, pa ne treba čuditi da je pronašlo svoje mjesto i na namještaju. Iznimno su popularni i radni stolovi koji su imali puno ladica i pretinaca, ali i tajne pretince. Stol je morao biti dovoljno velik da bi na njega stalo sve što je osoba koja radi za stolom trebala. Uz stol je obično dolazila i stolica napravljena u istom stilu, a katkad i manji stolić ili stalak za knjige i svitke. Radni stol je obično bio centar sobe, tu se pisalo, čitalo, stvaralo. Na mnogim slikama važne osobe iz povijesti Kine prikazivane su za svojim radnim stolovima, obično s kaligrafskim svitcima, cvijećem i čajem.

Kineski tradicionalni namještaj nije samo funkcionalan, on je i umjetničko djelo koje govori o kulturi življenja, ali i o vrhunskom majstorstvu kineskih obrtnika i umjetnika. I danas svaki komad namještaja priča priču o tradiciji, povezanosti s prirodom i zanatu koji se prenosio iz generacije u generaciju.   

Tekst i fotke: Antonija Putić

Producentica i umjetnica Antonija Putić već godinama živi u Kini, zemlji koja ju je očarala svojom kulturom, običajima i jedinstvenim načinom života. Završetkom Akademije dramske umjetnosti i studija komunikologije u Zagrebu, njezina su putovanja započela iz znatiželje i umjetničkog duha, a prerasla su u poziv. Kao strastvena putnica, Antonija je proputovala više zemalja nego što je ikada planirala, no niti jedna nije ostavila tako snažan dojam na nju kao Kina, koju od 2013. naziva svojim drugim domom. Osim što o svojim doživljajima, neobičnim mjestima, okusima i receptima Dalekog istoka piše za tiskane medije i portale, Antonija vodi i Facebook stranicu “Antonija Putić”, gdje dijeli zanimljivosti o kineskom životu, kulturi i znamenitostima. Njezin zanimljive objave i bogato iskustvo omogućili su mnogima da otkriju ljepote i tajne Kine. Svojim pristupom Antonija uspijeva Kinu približiti svima koji žele osjetiti njezinu čarobnu raznolikost i neiscrpno kulturno bogatstvo.

Antoniju možete pratiti i na facebooku –> https://www.facebook.com/profile.php?id=100045848130749