Otkada se neutoljiva želja za putovanjima, spoznavanjem svijeta i upoznavanjem kultura javila u meni, naravno da je jedna od obaveznih zemalja za posjetiti bila upravo Indija.

Napisala: Vanja Matić

„India can’t be explained, only felt.
Harmony in chaos, mystique surrounds us,
 and yet there is a higher understanding of self and spiritual.”

Zamišljala sam je kao mjesto velike spiritualnosti, mudrosti, samospoznaje, i kao koljevku svega onoga što je iznad nas a što njeni stanovnici nose. Bila sam uvjerena da će moj put tamo biti obogaćen razgovorima sa velikim mudracima, da ću uz pomoć njihovih učenja spoznati mir i dostići bar dio onoga što oni nose sa sobom u duši.

A onda me je put sasvim slučajno odveo na drugu stranu. U glavni grad Indije, New Delhi.  U samo srce gužve, prenaseljenosti i slobode. Otvorila su se vrata potpuno novog svijeta.

Nikada se ne bih usudila da opisujem Indiju. Mogla bih da govorim do kojih saznanja me je dovela.

Pokazala mi je da za sreću ne treba mnogo. Pokazala mi je da za sreću nije potreban novac. I to me je podsjećala na svakom uglu. Na svakom uglu ćete vidjete veliku grupu ljudi koja zajedno sjedi. Koja spava na zemlji. A koja se smije. Koja grli svoje mališane, i dijeli ono što ima. Kod koje se vidi iskrenost u osmjehu. Vidjet ćete djecu koji poljevaju i tako kupaju svoje još mlađe sestrice.Vidjet ćete majke koje ispiraju odjeću u izmišljenom koritu.Vidjet ćete golišavu decu koja bosa trčkaraju sa crnom razmazanom šminkom oko očiju i crvenom točkom između obrva. Sigurno ćete ih sve primijetiti. Šareni su. Iza ćete primijetiti njihove domove. Za svrhu konstruirane šatore. Šatori postavljeni od grana i šarenih najlona. U Indiji ćete osjetiti dijeljenje materijalnog i nematerijalnog. Osjetit ćete slobodu. I zahvalnost na onome što imate.

A mališani? Raznježit ćete se kada vidite kako čine sve što mogu da pomognu svojim roditeljima. Na putu ćete u daljini primijetiti neko malecno stvorenje koje sa štapom u ruci vodi krdo ispred sebe. Samo. U divljoj i neograničenoj zemlji oko njega. Vidjet ćete ih kako na ogromnom prašnjavom terenu igraju nogomet. Bez lopte i golova. I smiju se. Glasno. I ako ste te sreće da im uhvatite pogled, očekujte iskren širok osmijh od njih. Oči im se cakle. I uzvratite im. Vjerovatno će vam tada i mahnuti.

A onda se upustite u ulice New Delhija. I budite spremni na neočekivano. Budite spremni da na svakom uglu vidite nešto novo. Možda ugledate policijsku stanicu koju možda minute dijle od raspadanja i koja je manja od prosječne spavaće sobe. Ispred ćete primijetiti uniformirane ljude. I prije svega, ljude na dužnosti. Ozbiljne. Možda sa brkovima. Vjerovatno. Spremne da brane nezaštićene i ponosne na svoju značku.

Ako malo nastavite putem vidjet ćete berberina kako bos sjedi i čeka pored stabla drveta na kome je okačio ogledalo. Ispod ogledala se nalazi stolica, spremna za slijedeću mušteriju.

Vjerovatno će vas u ovom trenutku i uši boljeti od pretjeranih automobilskih truba. Tada se okrenite i prisustvujte čudu. Magija se odvija onda kada se narod na ulici koja je predviđena za tri trake vozi u pet traka. Klanjanje se odvija onda kada se cijeli promet zaustavlja jer je krava niodkuda naišla i krenula da prelazi ulicu. Ide ka njenom krdu koje je čeka tamo sa strane ulice. Pet ili šest krava. Vjerovatno će zajedno nastaviti da hodaju cestom. Promet je također šarene boje. Pored automobila vidjet ćete zeleno žute rikše. Predviđeno je da se iza vozača voze dvije, najviše tri osobe. Vidjet ćete i po pet. Sa svim svojim stvarima. Pored rikše je možda motor. Sa četvoročlanom porodicom na njemu. I ako vas ugledaju i oni vam se smiju i mašu vam.  Sigurno se tu nalazi i autobus prepun putnika koji se guraju kako bi došli bliže prozoru i udahnuli malo zraka. Konkurencija ovom autobusu predstavlja školski autobus. Kroz prozore tog autobusa vire glavice crne kose. Ako netko od njih i ustane sa svog mjesta vidjet ćete ih u elegantnoj i ispeglanoj uniformi sa kariranom kravaticom. Iza njih viri kockasti ruksak širi od njih samih. Nešto se zadirkuju dobacuju i smiju.

U nastavku šetnje primijetit ćete ulične prodavače. Poredani su jedan pored drugog. I svi prodaju isto. Sjede, još češće leže pored svojih mini štandova čekajući mušterije. Iza su im kuće. Ako se kućom može nazvati krevet koji se nalazi iza i koji je jedino zaštićen najlonom koji je postavljen na grani iznad.
Tamo iza njih sjede neki ljudi. Po njih sedam, osam. Neko dijete protrči. Prodavači porazgovaraju. Sigurno neće biti sami. Sigurno će pored njih biti još nekolicina muškaraca, dokonih, koji sede i puše. I  njihovi štandovi su šareni. Nećete prepoznati ništa od onoga što prodaju.

Ulicu ispod nalazi se red prodavaca hrane. Miriše i mješa se sa sparnim zrakom ljeta. Miješa se i sa mirisom Indije. Da, ima i ona miris. Ali ne smrdi. Uliva neku vrstu života i spoznaje.

Poslije par minuta šetnje, bez sumnje ćete naići na neki veliki kružni tok koji se nalazi ispod jednog od brojnih prometnih mostova. Ispod toga ćete vidjeti gomilu ljudi na koljenima i glave priljubljene uz pod. Odaće ih bijele kapice. Na trenutak će vas uplašiti tolika vjera. Možda osetite i jači osećaj. Možda shvatite da se nalazite u centru ukrštanja mnogih religija. Možda osjetite to nešto iznad nas. Kojim god imenom ga zvali.

I promatrajući masu naroda kako neobuzdano vitla oko vas, razveselit će vas što će iz nekog lokala zasijati plava boja velikog kipa božanstva. Desnu ruku drži uspravno i kao da vas pozdravlja. Tiho mu i vi uzvratite pozdrav.
Vjerovatno se u blizini nalaze i njihova mala svetišta. Ispred stoji kip božanstva petoduplo veći od vas. Možda sa glavom majmuna ili slona. Ukrašeno je i pozlaćeno. Ipak, pogled vam presjeku mališani u potrganim i prljavim stvarima koji sede na kolniku ispred svetišta i iz ruke u ruku prenose neku bojanku.

Široko se nasmijte jer je upravo pored vas prošao čovek na devi. Ukrasio je, pa je i deva šarena.

Ako malo zađete i uputite se van granica centra u puteve za koje vam se čini da se nigdje ne završavaju, pogledajte sa strane. Vidjet ćete majmune koji sede na grani naslonjeni na stablo u takvom položaju koji dozvoljava njihovim mališanima da se trbuhom priljube uz njihov trbuh, ruku blago opuštenih pored svog tijela. Spavaju.

Pogled vam se susretne staricom koja u šarenoj tradicionalnoj odjeći puna nakita ide ka vama. Odeća joj na Suncu svjetluca. Ona za sobom tegli ogromnu vreću koja je nekoliko puta veća od nje. Učini vam se da će puknuti jer je toliko prepuna stvari koje pokušavaju da se odaju oblikom koji je izbačen na platnu vreće. Zbog toga je pogrbljena. Sporo se kreće, i u jednom trenutku spusti pogled od vas. Sa druge strane, malo dalje, primijetit ćete grupu žena, elegantnog držanja i ispravljenih leđa koje nose po nekoliko jarko narandžastih cigli na glavi. Nešto grade.

U tom trenutku shvatite da ova zemlja savršeno funkcionira u kaosu. I da drugačije ne bi znala. Možda je to njena posebnost.

Put nastavljate sa osmijehom na licu, uzbuđeni zbog novih stvari koje će vas sutra dočekati na ulici.