“Molim se pet puta dnevno, govorim njegovo sveto ime na glas, postim kada je potrebno, pomažem ljudima i brinem se za svoju obitelj. Posjetio sam sva sveta muslimanska mjesta na ovom svijetu, i nekoliko puta bio sam čak i u Mekki. Nema što nisam posjetio. Stvarno se trudim biti dobar čovjek. Jedan dan kada dođem na vrata raja, sve će tamo biti zabilježeno. Allah sve vidi, sve bilježi, sve pamti, i sve zna.”

S crnom vunenom kapicom na glavi i entuzijastičnim pogledom u svoju stvarnost gazda bungalova ubijao me s Allahom. Allah ovo, Allah ono, Allah sveti, Allah sve.

Da se razumijemo, Gazda je dobar čovjek. Pogled mu je malo mudar, malo običan, malo mutan, a smiješak na licu uvijek prisutan. Engleski mu ide ko iz puške ispaljen, a voli pričati sve u šesnaest. Sluša sve što piše u Kuranu, slijedi Muhamedove svete riječi, i više vjeruje toj knjizi nego sebi. Ono, pravi tip-top sljedbenik. Slobodno vrijeme krati gledajući muslimanskog bradonju na mobitelu, valjda svog učitelja, i konstantno si mrmlja nešto u bradu. Moli bez prestanka.

Ne volim to jednostrano forsiranje i prestižno uzdizanje svojih idealističkih stavova od strane nekoga. Ne volim tu nevidljivu bitku o tome čija je religija ispravnija. Iz respekta prema starijima od sebi slušao sam svaku njegovu riječ i kimao glavom kao da se sutra idem preobratiti na islam, a u sebi razmišljao što ću jesti. Osobno, ne preferiram nikakve religije i nikakve svete spise. Smatram da čovjek ne mora ići u crkvu, džamiju, hram, ili pagodu da postane bolja, smirenija, ili duhovno uzdignuta osoba. Hram je u nama, a ne izvan nas. Istina je ionako samo jedna, ali interpretacija od strane ljudi bezbrojna.

Gazda

Ruku na srce, bungalov je stvarno poseban, malen, sladak, i ambijentalan. Zadivljujuće kako je Gazda samo u par godina podigao ovo malo carstvo, i to sve ručno, i uz pomoć svojih susjeda. Izgradio je preko desetak drvenih kolibica, posadio drveće, posadio i vrt na kojem raste samo organsko voće i povrće, ‘isklesao’ par drvenih terasa za goste, i ono što je valjda bilo najteže, usred dvorišta iskopao kanal koji izgleda da je tamo već tisuću godina.

Noćenje u jednom od bungalova košta 200 batha (40 kn) što i nije neka pretjerana cijena. Ali, pošto imam šator odlučio sam da ću ipak kampirati, što dođe 50 batha (10 kn). Da, naplaćuje kampiranje u svome dvorištu što je nekako i razumno. Bio sam toliko umoran da na kraju nisam niti digao šator, nego sam samo izvadio mrežu protiv komaraca i uskočio u nju.

Bungalovi

Sve je bilo super, bajno, prekrasno, do trenutka kada nisam naručio hranu koja je tri puta skuplja nego u selu, sat vremena hoda. Dobio sam ovdje mir, tišinu, prirodu, ali na kraju sve to moram platiti, i to više s hranom nego sa smještajem. Hmmmm, dobar trik Gazda. Njegov trud ipak nije besplatan. Da ostanem par dana ovdje morao bih itekako duboko posegnuti u novčanik, i ne bih se osjećao toliko slobodan kao što se osjećam kada pronađem nešto besplatno. Nije više niti tolika stvar oko novaca, nego stvar osobne percepcije poimanja slobode. A i na kraju, zašto bih uopće nekome morao platiti da spavam u prirodi, kad možem to raditi besplatno? Platio sam tih 3-4 dolara za večeru, ali već sljedećeg jutra prva misao bila je kako pobjeći odavane. Pobjeći u selo, pronaći neku plažu, sjesti metar do mora, dići šator, i neometano ostati tamo – zauvijek. Praznog želuca samo da ne platim novih 4 dolara za doručak spakirao sam kofere i otišao u pet kilometara udaljeno selo, u potragu za nečim još boljim.

Odlazak…

Tek je 9 sati ujutro a sunce već ozbiljno lupa. Asfalt se lagano zagrijava a blato pokraj puteljka što ga je sinoćna kiša uzrokovala polako pretvara u prašinu. Hodam prema drugom dijelu otoka, zapadnoj strani koja je krcata plažama. Na ovoj istočnoj plaže niti u pomisli. Samo krš, stijene, kamenje, ribarska sela i brodice, a kampirati na šiljatom kamenju i plivati u ribarskoj mreži nije mi neki đir. Najugodnije se osjećam kad dignem šator na pješčanoj plaži, par metara od mora, poluskriven ispod palme, gdje zapaliti vatru i plesati oko nje dolazi u obzir.
Hodam tek minutu-dvije a već mi staje tinejdžer na motoru. Uskačem na njega, na motor, ne na lika, i špura. Klinjo kao da zna kuda trebam ići. Bez neke pretjerane komunikacije pratimo vijugavu cestu i ulazimo u središnji dio otoka, u polu džunglu, na brdo, gdje civilizaciji niti traga. Zajebavam se, ali zvuči kul. Stari, hrđavi, tisuću puta prefarbani motor polako se guši, muči, i trza, ali klinac ne posustaje. Okreće tu ručkicu gasa kao da sutra ne postoji. Dolazimo na vrh brda, mjesto gdje nizbrdica zamjenjuje uzbrdicu. Motor se prestao gušiti, na tinejdžerovom licu prosuo se mudar smiješak i odjednom smo u zraku, dva metra iznad asfalta, prodorno letjeli prema naprijed.

Letimo mi tako kroz brdo, lagano u panici, sve do druge strane, one zapadne, gdje dalje nastavljamo cestom koja prati obalu mora. Tinejdžer, nazovimo ga Tinjo, konačno je stao. Skačem s motora, uzimam stvari, dajem Tinju pet (ono ‘have fifth’), i crta na plažu.

Napuštena koliba

“Trhššššš trhšššš!!!!” iznenadna buka prosula se spokojnim tihim užarenim zrakom. Još jedna u nizu je pala, i to sada već peta. Otac, dva sina, i par žena dnevno sruše jednu kolibu. Prvo razvale vrata, zatim čupaju letve na terasi, trgaju palmino lišće sa zidova, bacaju daske, ruše krov, pale vatru, i sve gori. Ono, demoliranje totalno. Muškarci su razbijači a žene dasko-nosačice.
Pitao sam ih zašto to rade ali tek nakon pola godine i to na šepavom engleskom dobio sam odgovor: “House…old. Very old. Need space…more space. New house. Me…new house”.
Istina da su kolibe prestare, previše ih je i zato ih ruše da bi na ovom mjestu izgradili nove. Ali baš zato što su tako stare, ofucane, izblajhane, baš zato su i slatke, autohtone, posebne.

Već par dana smješten sam upravo u jednoj takvoj kolibici, par metara od mora.
U nju ne mogu zato što je na ulaznim vratima stavljan lokot kojeg bih zapravo mogao razbiti i ući unutra, ali neću. Nisam onaj lik koji uzima cijelu šaku kada mu je samo prst pružen. Ova terasa mi je i više nego dovoljna, više od ovoga mi uistinu niti ne treba. Zapravo, znate što, ovo je čisti luksuz. Imati krov nad glavnom, i to na plaži a da ne brinem hoće li mi se usred noći spustiti koji monsun ili ne, čisti je raj na zemlji. Imam dva hammocka, stol, dvije stolice, lijepu ogradicu na koju stavim noge kad chillam i gledam prema moru. I ono najvažnije, uopće nema komaraca. Vjetar je totalno jak, cijelo vrijeme udara po obali i ne prestaje. Ma udaraj koliko želiš, samo da nema ovih malih noćnih vampira koji jedino što znaju je kako razjebati noćni ambijent.

Slatke male kolibice mirno čekaju svoju sudbinu

Terasa kolibe – moj privremeni dom

Otok nije nešto poznat, turistički razvikan i s obzirom na to da je low season, strancima niti traga. Ima par zalutalih kao ja ali sve je to ništa. Jedan takav, zalutali, bio je
Benjamin, frend Francuz kojeg sam upoznao još na Phuketu. Naša sudbina ‘slučajnog pronalaženja’ nikako da završi. Prvo smo se upoznali u hostelu gdje smo se nakon dva dana pozdravili, ono zauvijek, s nadom da se više nikada nećemo vidjeti. Zatim smo se slučajno sreli na drugom kraju Phuketa, i opet se pozdravili, zauvijek. Zatim još jednom na Phuketu, i opet isti scenarij. Tjedan dana kasnije sreli smo se u Krabiju, proveli dan zajedno i pozdravili, zauvijek. I za kraj, sada već peti puta, pronašli smo se ovdje na Koh Lanti, i to opet – slučajno.

Ben se smjestio u hostel 200 metara od mene zato što voli da su mu stvari na sigurnom, zaključane u ormariću. Dane smo provodili kod mene na terasi, ljenčarili i chillali, večeri u dvorištu njegovog hostela, u bazenu, a noći opet kod mene gdje smo ispred kolibe palili ogromnu vatru. Drva na sreću imamo zato što je oko nas sve razrušeno i rasuto po pola plaže. Neki ostaci izgledaju toliko koma da bi lokalci bili sretni da ih uzmemo, ali neke letve su uredno posložene, spremne za dalju upotrebu i lokalci bi bili tužni da ih uzmemo. Uzimali smo oboje. I dobre i loše letve. Jebiga, nismo niti ja anđeli. Zbog Benove loše navike gdje sve što ugleda mora odjednom baciti u vatru, letve bi još prije 10 navečer nestale. Ali, uopće nema problema. Sutra je novi dan, nova kolibica će pasti, i opet drva ko’ u priči.

Nabavili smo čak i stolice. Ma uživancija

Smrtonosni zahod

U jednoj od brojnih koliba nalazi se zahod koji je cijelo vrijeme otključan. Nanjušio sam ga već prvog dana i svako jutro spašava mi živu glavu da se ne skrivam po plaži i ne kakam negdje čučeći u pijesku, već kao pravi gospodin probudim se na terasi, rastegnem se iz vreće za spavanje, udišem svježi morski zrak, stavim ručnik oko vrata, higijensku torbicu pod ruku, i pjevušeći ‘tra-la-la’ poskakivam prema zahodu. Ajde, ne zovimo to više zahodom nego kupaonicom. Bolje zvuči. Kupaona nije nešto velika, maksimalno 1,5 x 1 metra, zidovi su izrađeni od bambusa, svoj plafon nema već produženi krov od kolibice, u kotliću voda, ogledala nema, šlauf za pranje šupka radi ko’ podmazani, a izvana na ulazu lavabo koji ne radi. Ma baš sve što mi i treba. U zadnjih tjedan dana već mi se nakupilo nešto prljavog veša i tražio sam ‘surs’ gdje da ga operem. Malo dalje, ‘u civilizaciji’, na glavnoj ulici sela nalazi se praonica veša, ali pa ajde, mogu to oprati sam. To zapravo i radim zadnjih par godina, ne trebam ja nikakve mašine. Spojio sam dva i dva, i shvatio da je ova kupaona savršena za to.

Bilo je podne a sunce visoko u zraku. Lokalci koji ruše kolibe bacaju polusatni nap time (spavanac), a svi radovi su stali. Sve je stalo. Tišina totalna.
Vadim sav prljavi veš is torbe, stavljam ga pod ruku i tra la la prema kupaoni, ali opet šuljajući se da me nitko ne vidi. Počinjem ja to prati, ribati, ‘žmuljiti’, i odjednom neki glasovi u pozadini, ali ne obazirem se previše, nego nastavljam svojim poslom. Baš me briga, ionako nitko ne zna da sam ovdje. Glasovi odjednom nestaju a iz pozadine dolazi onaj poznati ‘thršššššš thrššššš’zvuk. Sekundu dvije kasnije ‘thrššššš thrššššš’ bio je ovdje, metar od mene, glasan, živ, ozbiljan, iznad moje glave. Pogledam gore i odjednom se cijeli krov počeo rušiti. Sekunda se pretvorila u vječnost, i krov kolibe polako pada na mene. Hvata me panika, lovim se za kvaku ali kvake nigdje. Kvaka nestala. Čupam vrata i odjednom sve se ‘zacvikalo’. Ne mogu van! Nikako! I onda se pojavio onaj trenutak kada sam mislio da je to to, da ću ovdje poginuti. Sagnjem se na pod, spreman da udari, i odjednom – sve je stalo. Krov se već srušio ali sve zajedno zaustavlja se na bambusovim zidovima od zahoda. Gledam i ne vjerujem što se upravo dogodilo.
Pazite, Hrvat umro na tajlandskom otoku, na zahodu, za vrijeme pranja veša. Koje li glupe smrti.

Konačno se pojavljuje kvaka od vrata, skačem van i gledam prema kolibici. Sve je nestalo, sve je ravno s podom, osim mog zahoda. Ruke me se još uvijek tresu, a noge ne idu nikamo. Sav skamenjen pokušavam shvatiti koji bog se upravo dogodio. Ništa, zahod je još uvijek tamo gdje je i bio, postojeći, samostojeći. Ulazim u njega i nastavljam ono što sam do sad i radio, prati veš. A što sad? Više mi ionako ništa ne može pasti na glavu.

Lokalac lud – ruši sve što prime u ruke

Noć salse

Šesti dan se okrenuo a da nisam niti skužio. Šest dana spokoja, mirnoće, uživancije i totalno punjenje baterija. Osjećam da moram jednostavno uživati zato što jednom kad opet krenem na cestu, jao si ga meni. Zadnju noć u bazenu Benovog hostela upoznajem Kolumbijku Ingrid koja upravo završava svoje dvogodišnje putovanje svijetom. Nešto čavrljamo, pričamo u bazenu i objašnjavam joj kako je moja kolibica bolja čak i od ovog bazena. Izlazimo iz bazena, odmah do Seven Elevena, uzimamo par piva, i crta na ‘moju’ plažu, u moje dvorište, u moje odaje. Drva za ogrjev naslagao sam još jučer tako da je u tren-dva velika vatra već buknula plažom. Sjedamo kraj nje i nastavljamo s razgovorom gdje smo stali u bazenu.

Tema – glazba. Tko što voli, tko što ne voli, i pričam joj kako oduvijek želim naučiti plesati salsu. Da čitatelju, želim naučiti plesati salsu. Odjednom sve je stalo i Ingrid me pogledala ispod oka: “Ma ajde Tom, pa ja sam ti iz Kolumbije! Ajde, diži dupe…idemo.” Hvata me za ruke, diže i vuče do vatre, stavlja moje ruke oko svojih ramena, svoje obavija oko mene, naglo podiže bradu, pomjerila glavu u nazad, baca oštar pogled prema Francuzu koji sjedi u pozadini, i zaviče: “DJ…salsa please!!”

Zvuk salse prosuo se plažom. Kolumbijkini bokovi počinju raditi, pratiti ritam glazbe, tijelo se uvija, kreće u valovima, migolji ko zmiji…sve je nekako u savršenom skladu. Odjednom sam se ulovio da sam s njom, u ritmu, pratim njezine pokrete tijela, korake po pijesku…ali često bih se izgubio. “Tom, slušaj. Samo slušaj glazbu. Čuj ju. Upij ju. Osjeti ju. Pusti ju u sebe. Pleši s njom. Budi s njom. Budi s glazbom.” Gledam u njene crne oči koje pozadinska vatra na momente osvjetljava, slušam ritam, ponavljam njezine riječi i pratim joj tijelo.

I događa se. Stapam se. Stapam se s njom, s njezinim pokretima tijela, s vatrom koja nas osvjetljava, s morem čiji zvuk valova lagano prodire do nas, s punim mjesecom što osvjetljava pijesak, s vjetrom koji lagano nosi glazbu po cijeloj plaži. Gledam u te njene crne netrepereće oči koje me i dalje gledaju, promatraju, ulaze u mene, plešu sa mnom, ne puštaju me samo tako, miluju me, drže me u sadašnjem trenutku i govore: “Tom, samo se prepusti. Prepusti se sadašnjem trenutku.” Oči koje su me usisale, osvojile i odvukle duboko u nezaboravnu salsa noć.