Ovim putopisom vas vodimo kroz prekrasna prostranstva Namibije, na safari kroz nacionalni park Etosha koji je veličine pola Hrvatske, vožnju obalom kostura i u najstariju pustinju na svijetu Namib

Fotke i video by Putoholičari

Buđenje rano u jutro i put prema aerodromu u Cape Townu. AirNamibia nas je prebacila u Windhoek, glavni grad Namibije. Windhoek nije previše zanimljiv, mi se zadržali taman da prozujimo kroz grad i da pokupimo našu novu makinu. Nissan 4×4 bit će nam glavno prijevozno sredstvo slijedeća dva tjedna. Kaže, striček namibijac, da je nov novcat, nedavno stigao iz tvornice pa nam ne bi trebao raditi probleme. Zašto smo dobili nov novcat auto je zapravo naša sreća u tuđoj nesreći, tjedan dana prije neki par je slupao auto koji smo morali dobiti u totalku i eto sada nama nove makine.

U jutro smo napustili smo Windhoek, glavni grad Namibije i krenuli prema jugu zemlje. Plan je stići do Sesriema udaljenog preko 300 km. Između gradova su ogromne udaljenosti pa je bitno nahraniti sebe i limenog ljubimca i naravno ponijeti zalihe sa sobom. Sva sreća da auto ima dupli tank pa može izdržati i veće udaljenosti, mi pak trpamo hranu u mali prijenosni frižider koji smo dobili uz auto i nadamo se najboljem. Krećemo i odmah ostajemo oduševljeni. Asfalt je nestao čim smo napustili grad, od sad nadalje samo makadam. Priroda je prekrasna, počinju se pojavljivati životinje, ostajemo bez teksta.

I nakon nekoliko sati vožnje kroz prekrasnu prirodu, ipak se veselimo vidjeti grad i civilizaciju. Stižemo u Sesriem. Ok, znali smo da je to malo mjesto, ali ovo niti ne možemo nazvati mjestom. Imaju mini benzinsku, nešto što bi mogli nazvati dućan, kamp i wc. Hmmm, ajd dobro, barem ćemo napuniti ljubimca i kupiti sebi vode za dalje.

NAMIB – najstarija pustinja svijeta

Prava avantura zapravo počinje sada. Krećemo u pustinju Namib. Sesriem je ulaz u pustinju, dio nacionalnog parka Namib-Naukluft, mjesto gdje zatražite i platite dozvolu, da bi uopće mogli proći dalje.

Sossusvlei je najpoznatiji dio tog parka. To je zapravo velika bijela, slana dolina okružena ogromnim dinama. Naziv Soussusvlei u doslovnom prijevodu znači “močvara sa slijepom ulicom” jer je to zapravo slijepa ulica za rijeku Tsauchab, dine joj ne dozvoljavaju daljnji protok. Međutim, zbog klimatskih uvjeta pustinje Namib, rijeka rijetko i dođe do ovog mjesta, svakih 5-10 godina, pa je Soussusvlei suh tijekom čitave godine.

I misliš si, kad si vidio jednu pustinju vidio si ih sve. Ovaj put to ne vrijedi. Ove dine pričaju priču za sebe, ogromne su i jednostavno možeš stati pokraj i diviti im se. No, možeš se i popeti na njih, samo nemojte zaboraviti na sunce i dovoljno vode, pa skoro dehidrirati, kao mi. Najfotografiranija je Dina 45 zbog svog oblika, a ime je dobila jer je na 45. kilometru, ali i ostale će vas ostaviti bez daha.

Ostvarenje snova u sedamdesetima

Mi smo odabrali jednu od najviših dina na svijetu, 325m, s nazivom Big Daddy. Jeste li se ikad penjali na dinu? Moramo priznati, jedan od najtežih uspona ikad, ali i s prekrasnim pogledom.

Kad sam se popela na dinu Big Daddy primijetila sam da je za mnom krenuo stariji muškarac. Bio je to Francuz od sedamdesetak godina. Stigao je do vrha i ispričao mi priču kako se dvoumio o penjanju jer je pratio mene. Moje penjanje sastojalo se od 2-3 koraka naprijed pa odmor, noge propadaju u pijesak, a sunce prži, pa mi je trebalo i nekoliko minuta odmora, par puta sam bacila pogled unatrag pa opet prema vrhu i razmišljala da li da nastavim ili se vratim dolje. I to je sve promatrao Francuz s podnožja dine, ako je meni bilo teško kako će tek biti njemu. Kaže da mu je životna želja bila posjetiti Namibiju i popeti se na jednu od dina, al kad je vidio kako sam se ja mučila htio je odustati jer ima problem sa srcem. Ali uspio je. Ostvario je svoju životnu želju. Sretan se doslovno bacio niz dinu i po stražnjici spustio do dna gdje ga je čekala supruga.

Kad cesta prestane, dalje vas ne puste ako nemate auto 4×4. I tako nas je naš džip poveo kroz pijesak. Huh, vožnja kao po snijegu, trebalo nam par minuta da shvatimo kako sve skupa funkcionira. Definitivno zabavna vožnja, koja može završiti i opasno, stoga oprezno. Stigli smo do Deadvlei – mrtvo jezero, gdje se nalaze poznata ‘mrtva’ drveća. Prije spomenuta rijeka pokušavala je pronaći put kroz dine, između nekoliko dina napravila je jezero i potaknula rast drveća, međutim klima se promijenila, dine su zatvorile put rijeci i voda je isušila, toliko naglo da se drveća nisu stigla raspasti već su ostala, posušila se i na suncu lagano ‘pocrnila’. Procjenjuje se da su drveća stara preko 900 godina. Danas su glavna atrakcija i čest motiv na razglednicama Namibije.

Vozimo dalje, iz unutrašnjosti zemlje prema obali, kroz pustinju. Već smo spomenuli da su udaljenosti između gradova ogromne, a kad je cesta monotona ta udaljenost djeluje još veća. Pustinja cijelo vrijeme, iako se krajolik mijenja. Pa pijesak, pa kamen, pa planine, pa ravnine… Prvo kroz planine zavoj do zavoja, a onda pustoš i cesta ravna kilometrima, ono kad se veseliš svakom znaku zavoja.
Na putu prelazimo i Tropic of Capricorn, jednu od 5 najvažnijih paralela, na hrvatskom poznata kao Jarčeva obratnica. Ona povezuje najjužnije točke na Zemlji gdje se 21. prosinca događa zimski solsticij, odnosno kad Sunce dolazi u zenit. Ista pojava događa se i na sjevernoj polutci, na tzv. Rakovoj obratnici, a naziva se ljetni solsticij. Prelaskom ove paralele ušli smo u tropski pojas.

Walwis Bay i Swakopmund – kolonijalni gradovi

I onda odjednom se pojavi asfalt. Prvi znak da stižemo u civilizaciju, a konačno stižemo i do oceana. Walvis Bay, lučki grad i istoimeni zaljev u Atlantskom oceanu. Grad je imao burnu povijest. Prvi je u njega uplovio Portugalac Bartolomeu Dias, 1487. godine, no Portugalu grad nije djelovao zanimljiv. Tek 1878. godine zauzima ga Velika Britanija i pripaja Kapskoj koloniji koja je 1910. godine postala dio Južnoafričke Unije. Nakon osamostaljenja Namibije, Walvis Bay ostaje pod upravom Južnoafričke Republike sve do 28. veljače 1994. godine kada ga pripajaju Namibiji.

Walvis Bay se nalazi na delti rijeke Kuiseb što ga čini bogatim faunom ptica. Glavna atrakcija grada je laguna prepuna plamenaca i jedna od najvećih dina na svijetu, najveća u Namibiji, Dina 7 (383m).

Uz samu obalu od Walvis Bay-a put se nastavlja prema Swakopmundu, pravo turističko mjesto – gdje ima više bijelaca nego crnaca i gdje uopće nemaš osjećaj da si u Africi. Kako je Nambija nekad bila njemačka kolonija, ovaj grad će vas vratiti u Njemačku. Za razliku od Walvis Bay-a gdje su gospodarili Britanci, Swakopmund je bio glavna luka tadašnje Njemačke Jugozapadne Afrike, a osnovao ga je njemački kapetan Curt von Francois 4. kolovoza 1892. godine.

Ulaskom u grad prvo ćete primijetiti arhitekturu, koja nije nimalo slična afričkoj, zatim ćete primijetiti nazive ulica i razne natpise na zgradama i onda čuti njemački jezik. Da, poznavanje njemačkog jezika u Swakopmundu će vam vrlo dobro doći, a ako ćete krenuti u dućan to će onda biti Interspar.
Ovdje se pustinja susreće s oceanom, i tu između pustinjskog pijeska i ledenog oceana smjestio se Swakopmund i to je čar ovog mjesta.

Obala kostura – zemlja koju je Bog napravio u ljutnji

Nakon kratkog odmora u poznatom njemačkom ljetovalištu Swakopmundu lagano krećemo prema sjeveru Nambije po tzv. Obali kostura (Skeleton coast). Osim tog naziva, ova obala nosi i nadimak Afrički bermudski trokut ili Obala pakla, a cijelu tu regiju Bušmani nazivaju “Zemlja koju je Bog napravio u ljutnji”. Ovdje je bilo toliko brodoloma da na svakih nekoliko desetaka kilometara možete pronaći olupinu broda, a kažu da ih ima više od tisuću. Nemilosrdni grebeni, jaka struja i vjetar razlog su što je za brodove ova obala jedna od najopasnijih na svijetu. Zbog hladnog Atlantskog oceana i vruće pustinje koji se ovdje dodiruju putem nas je pratila magla koja ovom mjestu daje neku dodatnu mističnu notu, a koja je isto jedan od uzroka mnogih brodoloma.

Putujući uzduž ove obale kako se sve više približavamo našem cilju sa strane primjećujemo sve više stolova koji se nalaze uz sam rub ceste, a na njima komade prekrasnih kristala soli. Ono što je zanimljivo da prodavača nema nigdje, već se na klimavom stolu nalaze kristal i njegova cijena. Sve funkcionira kroz sustav iskrenosti. Ako uzmete komad kristala dužni ste staviti novac u limenku koja se isto nalazi na stolu. Na kraju dana prodavači se vraćaju do svojih stolova da zamjene robu ako je koja prodana i naravnu da uzmu novac koji im je ostavljen. Kristali su raznih boja pa tako možete kupiti žute, crvene, bijele, sive ili roze, a sve ovisi o količini i vrsti nečistoće koja se nalazi u soli. Ovaj dio ceste je poznat i pod nazivom „cesta soli“ jer je izrađena od šljunka i soli pa treba paziti na ograničenje brzine jer zbog svoje glatke podloge može biti vrlo opasna. Cijelo ovo područje poznato je po proizvodnji soli pa se godišnje ovdje proizvodi više od 210 milijuna tona soli, a od toga je manje od 6% za ljudsku prehranu.

Cape Cross – Najveća kolonija morskih lavova

Nekih 130 km od Swakopmunda nalazi se Cape Cross, gdje je Portugalac Diego Cao 1486. godine tražeći put oko Afrike do Indije, kao prvi Europljanin stupio nogom i postavio križ. Međutim, mi se nismo došli baviti ovdje poviješću niti vidjeti križ već morske lavove. Cape Cross je poznat kao najveća kolonija morskih lavova na svijetu.

Mužjaci morskih lavova mogu težiti i do 300kg i žive kao pravi kraljevi – u haremu sa do 50 ženki. U vrijeme parenja stvaraju svoj teritorij, štite svoje žene, čekaju da se porode kako bi se mogle opet pariti. Baš zbog toga često ulaze u sukobe kako bi zaštitili svoj teritorij i žene, a tu onda gube na kilaži. Kad se bore, ako upadnu u teritorij trećeg i on će se uključiti u borbu. Mužjaci koji još nisu seksualno aktivni, kao i oni koji su ozlijeđeni u borbi povlače se na rubove kolonije.

Ženke su puno slabije, niti 100 kg i tu su samo radi razmnožavanja. Nose jedno mladunče osam mjeseci i odmah nakon poroda spremne su za sljedeće parenje. Sve je lijepo sinkronizirano s ostalim ženkama i parenjem mužjaka. Mladunčad pak teži oko 5 kg i prvih nekoliko mjeseci siše majčino mlijeko. Međutim, kako bi majka jela mora otići u vodu i tada ostavlja mladunčad nezaštićenom što iskorištavaju šakali i hijene. Kad se vraća iz vode, majka svoju mladunčad pronalazi urlikanjem na što mladunčad odgovara, a pronaći ih može i po mirisu.

Sezona parenja je od studenog do prosinca, tada je i najbolje vrijeme za posjetiti Cape Cross jer možete vidjeti preko 200 000 morskih lavova. Zbog mnogobrojnih morskih lavova, pogotovo mladunaca, na ručak dolaze morski psi, kitovi ubojice, šakali i hijene.

Smrad je ovdje neopisiv i nije preporučljiv za one slabijeg želuca. Kombinacija izmeta i raspadanja mrtvih novorođenčadi daje toliko neugodan miris da neki ljudi jednostavno ovdje ne mogu izdržati ni minute. Osim smrada, njihova glasanja su simpatična, al s druge strane i zastrašujuća, zamislite da morate noćiti u blizini, smrad plus urlikanje – pravi horor film.

Nacionali park – Etosha

Ceste u Namibiji su dugačke, puste i ravne, i tako prolazimo stotinama kilometara do slijedećeg mjesta. Krenuli smo prema unutrašnjosti. Kako smo krenuli prema unutrašnjosti zemlje, tako se mijenja okolina, ali i sela. Po prvi puta susrećemo ljude iz plemena Himba i polako se nadzire afričko siromaštvo.

Stižemo u Outjo, tj. nedaleko od Outja gdje smo se smjestili u kućici u planinama. Prekrasno iskustvo, bez signala, bez struje, za toplu vodu smo morali paliti vatru, a navečer i u jutro posjećivale su nas razne životinje.

Životinje su glavni razlog zašto se nalazimo u ovom kraju zemlje. Etosha je nacionalni park veličine pola Hrvatske gdje možete vidjeti životinje koje viđamo u svi onim dokumentaracima i ono što je najbolje u njihovom prirodnom staništu.

Za razliku od ostalih zemalja koje smo do sada posjećivali ovdje smo imali najslabiji kontakt s ljudima, pogotovo s lokalnim stanovništvom. Zbog velike površine i slabe naseljenosti, naselja u Namibiji su raštrkana i između su ogromne udaljenosti. Satima na cesti nećete sresti nikoga. Ako pak i sretnete to će biti Europljani koji drže privatne smještaje, rent-a-car, suvenirnice ili pak turiste.

S druge strane sresti će te puno više životinja nego ste naviknuti. Kad su nam prve antilope pretrčale preko ceste oduševljenje je bilo neizmjerno. Kasnije su nam već pomalo išle na živce jer ih je bilo svugdje i morao si stalno paziti da ti ne pretrče ispred auta. Osim antilopa tu su bili bizoni, majmuni, zebre… shvatite da ste doista u Africi. Ali nešto je falilo… falile su nam žirafe, slonovi, lavovi. I zato je tu Etosha, nacionalni park.

Etosha je nacionalni park osnovan davne 1907. godine i tada je bio najveći rezervat na svijetu s površinom preko 100 000 km2. S godinama se park smanjio i sad je veličine 22 270 km2. U samom središtu nalazi se ogromno slano jezero koje je veći dio godine isušeno i po kojem je park dobio ime (Etosha= velika bijela površina).

Ovdje smo vidjeli pravi životinjski svijet. Životinje u njihovom prirodnom staništu. Najviše ima antilopa i to raznih vrsta, tu su i mnogobrojne ptice, al najviše su nas oduševile zebre, žirafe, slonovi, nosorozi i lavovi. Vrhunac našeg posjeta je bio ručak geparda. Dok se voziš kroz park i uloviš trenutak, tri geparda koji su upravo ulovili antilopu i krenuli na ručak – neprocjenjivo.

Kroz čitav park prolaze šljunčane ceste kojima smo se mogli provozati ali bitna su dva pravila, prvo je da životinja uvijek ima prednost, a drugo da ni pod kojim slučajem ne izlazimo iz vozila. Na ulazu i izlazu parka provjerava se svako vozilo, zabranjen je unos svježeg mesa, a na izlazu je obavezna dezinfekcija vozila. Najbolji dio Etoshe je što je u veći dio parka zapravo zabranjen pristup kako bi se životinje što manje ometale u njihovom prirodnom okruženju.

Nakon pravog safarija kroz Etoshu sljedeća destinacija nam je maleno mjesto Tsumeb, barem smo tako mislili 🙂 Smještaj koji smo rezerevirali nam piše da se nalazi u Tsumebu. Kako u Nambiji većina smještaja izvan naselja nema klasičnih adresa, za snalaženje dobivate samo koordinate prema kojima onda tražite smještaj tako da je dobro na mobitelu imati navigaciju koja može učitavati koordinate. Kad smo stigli u Tsumeb naše koordinate nisu ni blizu grada već nekih 40 km izvan grada. Kako se već lagano počeo spuštati sumrak morali smo požuriti jer vožnja noću u Namibiji se ne preporučuje zbog mnogobrojnih divljih životinja koje prelaze cestu. Ako doživite nesreću kad se spusti mrak nijedno osiguravajuće društvo vam neće priznati štetu. 

Vozimo se i vozimo, već smo bili uvjereni da idemo u krivom smjeru, prolazimo kroz dvorište škole, s ceste prelazimo na sve lošije puteve i sad smo uvjereni da idemo u krivom smjeru. Cesta završava ispred ogromnih vratiju na kojima je samo portafon bez ikakvog natpisa. Pozvonili smo i ispričamo priču da tražimo taj i taj smještaj. Gospodin nas lijepo odbija. Zvonimo opet i tražimo gospođu s kojom smo kontaktirali putem interneta. Nikad čuli za nju. Zvonimo opet i zovemo ih da barem dođu do vratiju da porazgovaramo oči u oči. Ništa. Uporni smo, jer mrak se već spustio, a mi smo bogu iza nogu. I nakon nekoliko naših zvonjenja vrata se počinju otvarati. Vozimo dalje, još uvijek nigdje ničega. Nakon nekoliko stotina metara konačno se pojavljuju neke građevine, prekrasno osvjetljene, primjećujemo bazen, sve uređeno, ali nigdje nikog, ni jednog automobila… shvaćamo da smo stvarno promašili mjesto. Prilazi nam čovjek i čim nas je vidio onako prašnjave s ruksacima na leđima, krene govoriti da smo pogriješili da mi tu nemamo smještaj… Ja pokazujem papir rezezervacije i kaže on, da to je to mjesto, ali oni našu rezervaciju nemaju. Opet tražim gospođu s kojom smo komunicirali preko interneta, ali on nema pojma tko je to. 
Poziva nas unutra da provjeri što se događa. Ulazimo u predvorje i zaključujemo da je ovo pre fancy da bi mi to za tako male novce uspjeli dobiti. Nakon nekoliko minuta situacija se razrješava. Nalazimo se u hotelu, kojeg je njihova marketinška agencija oglasila na Airbnb. Gospođa s kojom smo mi komunicirali radila je za tu agenciju i u međuvremenu dobila otkaz, nadamo se da ne zbog nas. Naime, dogodila se greška, taj hotel bio je na Airbnb oglašen po smiješnoj cijeni, mi rezervirali, a oni kasnije promjenili cijenu, a nama rezervaciju nisu otkazali.

Zbog cijele zavrzlame, a i kako se već spustila noć, ekipa nas je prihvatila i smjestila u jednu od kućica kraj bazena i pozvala na večeru. Kad smo stigli na večeru shvatili smo na kakvom se mjestu nalazimo. Ovo je mjesto za ljubitelje lova. Zašto nije bilo automobila, zato jer su svi stigli privatnim avionima. Hotel ima svoju vlastitu avionsku pistu i svoje lovište. Sve daleko od očiju civilizacije. Prespavali smo, spakirali se i ujutro napustili ovo mjesto. Kasnije smo googlali da da je ovo elitni hotel za lovce, a prava cijena noćenja je oko 1500 kuna. Opet sreća u nesreći. Kako hotel izgleda možete vidjeti –> OVDJE

Krećemo prema sjeveroistoku zemlje, u mjesto Divundu, na rijeci Okavango, odakle mašemo Angoli na drugoj strani rijeke. Očekivali smo samo dosadnu vožnju, jer kako smo već spomenuli ceste su ravne da boli glava. Al okolina se opet mijenja, mijenjaju se sela, svi nas pozdravljaju, mašu, imamo osjećaj da smo stigli u pravu Afriku. Ovo nam je zadnje mjesto u Namibiji prije nego se prebacimo u susjednu Bocvanu.

Fotogalerija by Putoholičari: