Srijeda 17. 1. 2018. u 18 sati, navratite na putopisno predavanje u coffee shop Karibu Kaaawa, Zagreb
Nakon niza proputovanih destinacija, studentica ekonomije u kineskom Wuhanu, Nikolina Buljan, podijelit će priču o fascinantnim prirodnim ljepotama ove zemlje, kulturološkim šokovima i izazovima života u Aziji.
Andrija Perušić, objasnit će gdje tražiti povoljne karte za Kinu i kako isplanirati dva tjedna putovanja fascinantnim destinacijama, a da potrošite manje novaca nego za dva tjedna ljeti u Crikvenici.
Obično kad ljudi ne govore isti jezik, mašu rukama, koriste gestikulaciju. Kada ni gestikulacija nije ista, e onda ste u problemu. Nakon par mjeseci života u Kini, izašla bih zbunjena iz trgovine i pitala se kako je moguće da nisam kupila ono po što sam došla. Imam keš u ruci, mogu uprijeti prstom u ono što želim kupiti, a ipak se vraćam u dom bez svojih banana. Je li to moguće?! Čak znam i kako se kažu banane.
S tom banana razinom kineskog idemo u Yunnan. Piknuli smo naravno najdalju provinciju na karti, o destinacijama koje smo odabrali na internetu ima malo ili nimalo opisa na engleskom. U planu nam je Tigrov kanjon dubok 3700 metara gdje litica ide s vrha planinskog lanca sve do rijeke, penjati se po svetoj Tibetanskoj Meili planini čiji vrhovi nikad nisu osvojeni, šetati po takozvanoj kamenoj šumi, posjetiti u planinarskim krugovima dobro znani gradić Shangri-La i još mnogo toga.
Kad smo se nakon nekoliko buseva, maestralnog napuštanja jednog taksija i prelaska kod konkurencije, nakon svega po kaljuži po mraku dovukli do hostela na rižinim terasama, shvaćam da mi doista ne putujemo bez plana jer Andrija u svojoj bilježnici ima sve do u detalj razrađeno.
Buđenje na rižinim terasama donio nam je najljepšu osunčanu zoru koju smo ikad vidjeli. Sunce je od vode napravilo zrcala koja se po rižinim bazenima spuštaju stotine metara niz brda. Osim nekoliko glasnih Talijana mi smo jedini turisti u ovom selu. Kasnije nas vlasnik hostela šalje da vidimo ‘Selo Gljiva’ u kojem ljudi bez vode i struje žive u slamnato-ciglenim kućicama. Žene nose cigle na leđima, a nekoliko muškaraca po strmini na ramenima nose užad u koje je privezan balvan. Svi nas gledaju s podsmjehom ili nešto ljuto dobacuju. Naravno da nismo dobrodošli, u ovom mjestu ljudi ne žive od turizma, svojim izborom, a mi dolazimo s fotoaparatima da slikamo kako oni na magarcima prenose kamenja. Brzo prolazimo kroz selo i vraćamo se u hostel s nekom gorčinom. Zašto vlasnik hostela uopće šalje turiste onamo?
Voljeli bi Vam ispričati i nastavak priča s pogođenih i manje pogođenih kineskih destinacija pa Vas pozivamo da nam se pridružite u srijedu 17. 1. 2018. u 18 sati.
