Slobodanu Tomiću iz Ljubuškog, Stipi Filipoviću iz Gruda, Ivanu Kapoviću iz Opuzena te Danijelu Stoimenovu iz Bugarske zajednički nazivnik su putovanja, a ovog puta fantastična četvortka odlučila je provjeriti ‘talibanski’ puls u Afganistanu.

Autor: Slobodan Tomić

Ova militantna skupina islamističkog pokreta bila im je, uglavnom, domaćin kroz 13 nezaboravnih dana. Talibane je svijet upoznao 1996. godine kada su preuzeli vlast u većem dijelu Afganistana i vladali do 2001., a na ‘scenu’ opet stupaju prije dvije godine nakon što su Amerikanci povukli svoje trupe iz te države. 

Dvojica Hercegovaca i susjed iz Opuzena te Bugarin koji im je poznat s ranijih putovanja iskusni su putoholičari pa je sve bilo lakše za organizirati i ‘preživjeti’.

“Nije bilo straha nekog jer smo relativno iskusni putnici i znali smo što nas otprilike čeka jer sam već bio u sličnim konfliktnim zemljama: Sirija, Irak, Kurdistan, Sjeverna Koreja i te militantne zemlje mi nisu strane. Znam da zvuči kao paradoks, ali sad je sigurnosna situacija bolja jer nemaš Amerikanaca i samim time zaraćene strane. Imaš talibane takve kakvi jesu i na to su se lokalci naviknuli”.

Prve impresije nakon slijetanja na afganistansko tlo

“Nije ništa rigoroznije od drugih država. Dolazak nije previše kompliciran jer su aviokarte dostupne, a u Afganistan su za nas otvorene dvije rute: iz Istanbula za Kabul ili Abu Dhabija/Dubaija za Kabul. Kada dobiješ vizu, onda je sve jednostavno i lagano. Mi smo imali ‘fixera’, tj. kao nekvalificirani vodič, zapravo ‘čovik’ kojeg imaš tamo. On nam je rješavao svu ‘birokraciju’ npr. tamo gotovo nitko ne govori engleski, iz provincije u provinciju se ne može prijeći ako nemaš posebne dozvole. Teška je i ta komunikacija na vojnim check-pointima gdje te pitaju kuda ideš, dokad, putovnice na pregled, a mi smo ih prošli na stotine i ako nemaš čovjeka tko zna njihov jezik, onda se to sve može odužiti i bespotrebno gubiš vrijeme. Naš ‘fixer’ Sardar je bio tip-top”.

Europski i afganistanski standardi

“Spavali smo u hotelima, ali to je najviše neki ‘guest house’, dosta niži standard od onoga kako se predstavlja. Ako pitaš Europljane, to je neka niža klasa hotela, ali za njihove uvjete to je vrhunski smještaj. Higijenski uvjeti su stvarno nikakvi i što se tiče hrane i što se tiče smještaja. Moj želudac je bio dobar 12 dana, 13. dan je već ‘zapeo’. Kažem opet, ja sam se koliko-toliko navikao na takve uvjete po sličnim državama pa je možda bilo lakše, ali je to daleko od nečeg dobrog”, priča nam anegdotu o ‘Posljednjoj večeri’ kako su se interno šalili budući da su svi stomačni problemi nastali nakon večere zadnjeg dana u Afganistanu koju im je priredio domaćin u majici ‘Jesus’.

200 dolara na hranu u 13 dana

“Ne znam je li skupo. Mi smo potrošili po 300 dolara svaki od nas, od toga je 100 dolara za napojnice vozačima i vodičima. Tako da smo praktički potrošili po 200 dolara u 13 dana i to govori dovoljno koliko je jeftino tamo. Vodič, smještaj i sve ostalo je koštalo oko 1.600 dolara za sve ove dane, ajde recimo da mogu zaokružiti na 2.000 dolara sveukupnih troškova kad sve zbrojim, računam tu i 4 leta koja smo imali unutar Afganistana. Stvarno nije skupo, za jedan euro možeš jesti, za 3 eura imaš super ponuda”. Kad bi jeli pa i da je ‘high-class’ restoran po njihovim standardima, to bi bilo sveukupno 20-30 eura za četvoricu.

Je li talibanska država nužno lošija jer je talibanska?

“Puno je bolja od onoga što ljudi pretpostavljaju. Za turiste prilično sigurno i OK, ljudima koji tamo žive sigurno nije nešto posebno dobro, ženska prava nisu 0, ali to je opet na nekoj minimalnoj razini. Ne znam mogu li s nekim usporediti tu državu pa procijeniti što je bolje ili što lošije, palo mi je napamet samo kad smo sletjeli u sarajevsku zračnu luku, to talibansko osoblje je puno bolje i pristupačnije od ovog našeg. Samo smo, eto, možda bolje upakirani za javnost.

Generalno, i moj i naš cilj je bio malo demistificirati percepciju javnosti jer kad kažeš nekom ‘idem u Afganistan’ odmah ljudi zamišljaju da čim dođeš obuku ti narančasto odijelo, sablja pod vrat, snimaju te i šalju kući. Ne da nije tako, nego je potpuno suprotno. Gostoprimstvo je baš na razini, s talibanima smo bili svaki dan. Zanima ih odakle smo, koja je naša ruta, kako nam se sviđa, jeste za čaj, a onda se i oni malo otvore, da se nešto uslikati, pa pokažu i neke osobne stvari. S nekima smo došli čak do te razine da ti daju oružje. Za nas strance/turiste je to stvarno pozitivan šok jer su i obični ljudi i talibani izrazito ljubazni”, naglašava nam sugovornik i da talibani ne vole taj zapadnjački naziv, radije se nazivaju mudžahedinima. 

Bez loših iskustava

“Nismo imali nijedno neugodno iskustvo, ali evo kad smo tek došli predložili su nam da nosimo lokalnu odjeću kako se ne bi isticali. Ali kad si stranac ljudima je to zanimljivo i spontano se okupe, nešto bi pitali, slikali se, a to onda ni talibanima nije svejedno iz sigurnosnih razloga, skeptični su prema bilo kakvim okupljanima, tako da smo većinom nosili tu lokalnu odjeću i nastojali se ne grupirati. Talibani su nam nakon par dana dali brojeve i rekli da zovemo ako bude nekih problema, onda su se nasmijali kad smo rekli da su nam najveći ‘problem’ zapravo djeca. Bili smo u Heratu, to je grad u kojem su okolna sela i mjesta dosta nastradala u nedavnim potresima, pa je to praktično ogromno šatorsko naselje i mi smo gledali uvijek imati 2-3 kila bombona ili hrane kako bi djeci dali, a onda ti kad dadneš jednom, ne znam kako, ali njih se onda skupi 100 oko nas. Ta djeca su stvarno bila super iskustvo s putovanja”.

Nije moglo bez susreta s tamošnjim zakonom

“Nismo se sreli sa šerijatskom policijom jer smo sve ilegalne stvari, kao svaki pošteni Afganistanac, radili dok nas Talibani nisu gledali. Najbliže što smo skoro nastradali je kad smo pjevali ‘Ako me ostaviš’ od Miše Kovača u autu i naletili na talibanski check-point (pjevanje je zabranjeno) no, imali smo par brojeva telefona naših prijatelja talibana i siguran sam da bi se preko veze izvukli iz zatvora. Nije baš ugodno sresti tu njihovu policiju noći pogotovo jer sam ja vozio, a ne naš vodič na povratku u hotel”.

Zabrane su tu da se krše

“Dosta stvari koje se vode kao zabranjene zapravo i nisu zabranjene. Glazba je zabranjena, ali i oni sami je puštaju na mobitelu. Ovi malo ‘elitniji’ kafići u Kabulu puštaju glazbu i onda kad ih pitaš kako puštate glazbu, oni govore da dadnu nešto ‘ispod stola’ talibanima i puste ih da svira ili ako dođu oni ugase i to je to. Zabranjena je nargila, ali imaš nargila-bar gdje su nas vodili. Percepcija zapada je da su zabranjeni sportovi, a mi smo s njma igrali odbojku. Na jednom njihovom checkpointu smo igrali 4 na 4 s njima, mi smo čak i slavili pobjedu. Doduše, nismo mi pobijedili nego smo računali neke poene taman toliko da mi pobijedimo (haha). Igrali smo nogomet, drugi mladi igraju po ulici. Isto tako navode da je i ženama zabranjeno raditi pa onda imaš sobarice, prodavačice, ima čak i u zračnim lukama žena što rade u IT sektoru ili u hotelu na recepciji. To je jako mali broj, ali nije 0 kako je predstavljeno u zapadnoj javnosti.

Kad smo kod žena svi te odmah pitaju ‘jesu li sve skroz zamotane’, a moje iskustvo je da nije tako. U manjim mjestima je veći broj žena koje poštuju propise i onda kako je grad veći, tu je postotak u opadanju. Recimo, u Kabulu imaš dosta žena koje pokrivaju samo kosu maramom. Nisam stekao utisak da je to baš tako striktno. Dosta je animoziteta i među njima, među gradovima. Glavna zamjerka za Kabul kao glavni grad države je da je premoderan i da je prezapadnjački, što je zapravo i naše iskustvo nakon što smo prošli dobar dio države”, naglašava da je velika razlika između Kabula i ostalih gradova u državi.

Talibani u luna parku 

“Bili smo naravno u Kabulu. Država ima otprilike 40 milijuna stanovnika. Išli smo u Bamyan koji je poznat po velikim kipovima Bude koje su talibani srušili i to je jedno jako fino malo mjesto na putu za Band-e Amir – najveći i najljepši nacionalni park. U Kabulu i drugim gradovima imaš zabavne parkove, oni su postojani i ujedno kao zabranjeni, ali nije neka velika navala i smiješno je kad vidiš talibane da se sudaraju u autićima”. Nakon par dana lako navikneš na taj život-na-oprezu u Afganistanu koji se sastoji od silnih check-pointa, naoružanih vojnika, ali i ludog prometa gdje ti netko ulijeće ‘u škarice’ svako 10 metara.

Vjerska struktura Afganistana

“Ne znam što bih rekao. Ono što sam vidio je da se dosta ljudi drži islama i kad je molitva onda je molitva, ali opet i kod njih imaš dvije struje. Kod njih postoje ‘demokratski’ i ‘radikalniji’ talibani. Oni dijele vlast u Kabulu, ali i drugim mjestima. Oni su međusobno podijelili ministarstva i neki progres se vidi, ako ćemo za progres reći da to nije baš tako grozno, no daleko je to od sustava na koje smo mi naviknuli”. 

‘What is your religion?’

“Među prvim pitanjima je ‘what is your religion?’. Nakon toga se ništa nije promijenilo ako kažeš da si katolik ili kršćanin, nismo nigdje osjetili čudno gledanje ili drukčiji ton razgovora. Pazi, mislim da je njima cilj da ostave dobar glas, da se hoće prezentirati prema svijetu drukčije od onoga kako se njih prezentira i onda ne vjerujem da im je stalo do bespotrebnih gluposti. Uvijek su nas ugostili super, pristojno i opušteno vjerojatno nadajući se da se izvan Afganistana prenese takva slika.

Izrael preuzeo Americi titulu najomraženijeg neprijatelja

“Izrael je glavna tema i gdje god smo došli gledaju se vijesti iz Izraela i Palestine. Pitao si me za neugodna iskustva i mi ih stvarno nismo imali, ali da smo rekli da smo iz Izraela ne vjerujem da bi se lijepo proveli. Možda je samo trenutačno, ali taj animozitet prema Izraelu je na vrhuncu”.

Slobo, kao i ostatak četvorke s ovog putovanja smatra da se Afganistan ne može usporediti ni s jednom drugom europskom državom. Njihovo iskustvo je kako se sićušni napredak osjeti, i da, iako se govori o mikro-mikro pomacima pravo pitanje dokle će država ići naprijed i žele li oni samo uopće ići u tom smjeru.

Tekst je orginalno objavljen na hercegovina.info

Fotogalerija: