Tomi nas vodi na putovanje Afrikom.
..Gledam van.
Tamo iza prozora, siva udaljenost je rastapala oštre rubove crnih grana drveća, zaustavljene u čekanju ljeta. Po ko zna koji put, ovom svijetu je trebalo boje. Jarke, pretjerane, neprikladne….
Proći će previše vremena, ako ostanem ovdje, čekajući ih. Nema smisla, pakujmo čergu odavde! A osim toga, dolje nas netko i očekuje. Zbog toga, plan je bio složen onako, gotovo usput, tek okvirno oblikujući neke smjernice. Dijelom i zato što nam se to i uklapalo u mjesto na koje idemo. Prvo Tanzanija, pa dolje u Malawi, a možda i Zambija, ako nas bogovi afričkih graničnih prijelaza i konekcija u cestovnom prometu posluže. Ili možda Tanzanija, pa do Rwande. Nije imalo smisla čvrsto stiskati korice te knjige.
Vidjet ćemo kad sletimo u Dar-es-Salaam.
Sve ono što očekuješ kad sletiš prvi put na afrički aerodrom. Potpuna ležernost mješana pretjerano ozbiljnim nastupom i odnosom prema “pravilima službe”, od čistačice wc-a do glavnog šalterskog službenika. (iza kojih besposleno stoji još deset takvih službenika i čistačica) Sve to naravno u kombinaciji sa uobičajenim slojem formulara, nebuloznih pitanja, sve do trenutka da moramo dati točnu adresu i telefon, mjesta gdje ćemo boraviti.
– Pa kod Dennisa! Morate vi znat Dennisa, i on vam je tu..iz Afrike.
I sad, kad ovo pišem, ne mogu prestati misliti na to kako ljudi percipiraju Afriku. Kao prvo, svi imaju mišljenje o Africi. To nije, kao kad ih pitaš o Novoj Gvineji ili Laosu. U Africi je vruće, rat je, glad i super plešu. I lavovi i žirafe lutaju ulicama. Ne bi išao sad razbijati ikakve predrasude, niti ikom pokušati objašnjavati heterogenost tog kontinenta, jer sam vidio samo djelić i a da nisam, Afriku je teško objasniti i samom sebi, a kamoli nekom drugom. Reći ću samo, klikni tu: jao Miki, zar toliki??
Naš domaćin Dennis, prijatelj koji nam je posudio i svoj stan u Oslu, u jednoj drugoj prigodi, ugostio nas je i ovaj put sa svojom obitelji i tu smo proveli mnoge lijepe i ugodne dane. Vraćali smo se tu iznova, kroz tih skoro mjesec dana koliko smo proveli dolje i svaki put se osjećali kao da smo došli kući. Dennis se uistinu trudio prikazati nam sve aspekte života u Tanzaniji. Nevjerojatan je raskorak između dobrostojećih, u koje spada i naš domaćin, i onoga što se nalazi izvan njegovog dvorišta koje ima svog čuvara i ogradu pod naponom. Klasični oblik u mnogim zemljama trećeg svijeta, rekli bi mnogi. Ali nikad prije mi nije tako blizu bila ta razlika. Prvih dana spajali smo ta dva svemira udaljena tek nekoliko metara, i naravno zaključili kako nam je puno bliža ova izvorna Tanzanija u kojoj živi većina.
Dennis nam je nesvjesno prikazao najraskošnije što Tanzanija nudi onima koji imaju. Služavke njegove obitelji kuhale su ručkove sa hrpom slijedova, svako jutro cijedile sokove svježe ubranog manga, papaje. Njegovi roditelji pričali nam navečer o dinamičnoj povijesti, politici, kulturi i religiji ovih prostora. No svakim danom, nas je sve više privlačilo jesti gulaš od kozetine u frizerskom salonu, piti špirit s aromom konjaka, imenom Konjagi u nekom od mnogobrojnih roadside zalogajnica, lutati predgrađem Dar es Salaama i čuditi se jedinoj pekarnici unutar 5 km.
Sam Dar es Salaam nije pretjerano impresivan grad. Sve je nekako nabacano, moderni downtown, prljavština, poluzavršene ulice, razvučen uz obalu, teško da ima neki veliki appeal za dugotrajniji boravak.
Obilazimo i Coco beach, “gradsku” plažu. Vreva, gužva, lokalci koji šetaju gore dolje dugačkom plažom. Isprobavamo neke čudne coca coline proizvode namjenjene samo istočnoafričkom tržištu pod nazivom Stoney Tangawizi. Đumbirasti fantasprajt .
Rijetko tko se zapravo kupa.
Predvečer se tu na zidićima polako pojavljuju polusvjetovi raznih hustlera, prostitutki, čineći živopisan i neizbježan dio ionako šarolikog mozaika istočne Afrike. Postoji i hrpa plaža, uređenijih i osamljenijih u koje se dolazi samo kroz razne resorte uz obalu.
Vrijeme je bilo krenuti dalje. Umjesto prvotnog plana, odlučili smo da idemo na sjever, pokušati osvojiti Kilimanjaro. Ideja na koju u startu nismo pretjerano računali, jer je cijenom daleko premašivala ono čime smo raspolagali. No, uz neke poluilegalne kombinacije, uspjeli smo isposlovati paket u pola cijene. Dogovor je bio: uzet ćemo samo dva, tri portera na nas petoricu, jer smo svi u formi i sve to skupa bit će jedna lagana avantura.
Zaputili smo se u grad Moshi, koji je nekih 8-10 sati vožnje autobusom odakle idućih dana krećemo na šestodnevni uspon.
Da stvari neće biti kako smo planirali, shvatili smo već prvi dan, kad nas je umjesto 2,3 na početku staze, dočekalo preko 10 ljudi s potpunom opremom. Inače, u Africi nije neobično voditi i ovakav razgovor: Mi smo dogovorili 3 nosača, ne 10 !
Yes!
Ali tu ih je 10 koje nismo dogovorili i trebamo platiti.
Yes!
Mi to nećemo platiti i ne idemo na climb .
Exactly! Yes!
Nakon nekoliko sati natezanja, svađe, počinjemo taj ascend u nekom vakumu načelnog dogovora , da mi i dalje ne plaćamo na kraju sve njih. Primjećujemo međutim da svi ostali koji idu regularnim putem, imaju isto oko 2 portera na 1 osobu i kasnije ćemo uvidjeti, da je nužan broj kako bi se prenijele sve te stvari gore. Hrane nema nigdje, a nakon određene točke, ono puno bitnije, nema ni vode. Na 2700 m prolazimo kroz prašumu, klima je ugodna, majmuni i ptice nas zabavljaju u krošnjama, uspon je postepen i ne čini se da će ovo biti ikakav izazov. Naš glavni vodič, uporno nas upozorava, da usporimo korak, pole, pole , jer ćemo posljedice osjetiti kad dodjemo u više predjele.
Karlo i ja, najmanje se obaziremo na te opaske i gotovo se utrkujemo do 2700m. Usput pijemo vodu iz nekog šumskog potoka, testirajući svoju otpornosti na afričke parazite, viruse i bakterije. Tu spavamo i idući dan idemo na prvu ozbiljnu visinu od 3700m.
Temperatura je još uvijek ugodna, topla, ali krajolik se mijenja, šumu zamjenjuju proplanci s visokom travom i grmljem, a tlo je kamenitije. Negdje na pola puta kreću prve glavobolje. One iritantne, tension glavobolje. Negdje na pola puta prolazimo pokraj oznake last water point.
Na 3700m čeka nas točka Horombo. Hrpa ljudi je ovdje, obzirom da je ovo zadnja točka na kojoj se može boraviti duže, a za nekoga ovo će biti i posljednja. Vidimo prva nosila i nekog azijata u njima. I to je prva stvar koju vidimo na Horombu. Vrijeme je puno hladnije, vade se jakne, deblja roba. Oblaci su ispod nas i sva atmosfera djeluje pomalo sablasno. Glavobolje pulsiraju u ritmu krda gnuova dolje negdje u ravnici Zahvaljujemo hrvatskoj farmaceutskoj industriji na potpori i odlazimo na počinak nakon uobičajenog obroka od neke gnjecave tjestenine i jaja. Nestleovi Nido i Milo napitci u prahu postaju lajtmotiv svakog doručka i večere. Ručkova se ne sjećam nakon 3700.
Sljedeći dan, tijelo se aklimatiziralo na razinu kisika i nismo završili kao azijat. Dobar znak za početak, posebice, jer ovdje ostajemo još jednu noć. Hladnu noć, u hladnoj kolibi. Tuširanje se svodi na brisanje nekim maramicama, i mislim da se samo Doco odvažio jedanput uistinu otuširati u nekoj za to predviđenoj nastambi. Mi ostali bili smo zadovoljniji kao parcijalni smrdljivci. Idući dan nam služi kao trening pripreme i adaptacije za 4700m koji vijuga kroz kamenu, vjetrovitu pustinju.
Naši vodiči i dio ekipe, čitavo putovanje, izmjenjuju se kao po dogovoru u hinjenom, kao neformalnom ćaskanju sa svakim od nas. Naravno, sve poradi što veće napojnice koju bi im trebali ostaviti na kraju putovanja. Sve nam je to malo prozirno i zamara nas, ali ne možemo ih kriviti. Trude se, bore se, u zemlji koja još uvijek, iako daleko razvijenija od većine afričkih zemalja, ne pruža puno prilika za uspjeh. Iz svih tih komunikacija mi smo naravno naučili samo psovati i koristi fraze na svahiliju koje nije kasnije znao ni naš domaćin Dennis dolje u Daru.
. 
Put na Kibo, koji je posljednja stanica prije glavnog uspona na glavni vrh Kilimanjara, bio je ispunjen, većinom šutnjom, probijanjem kroz vjetrovite visoravni, svatko sam svojim izazovima kako u glavi tako i u tijelu. Inače, ova etapa nudi neke od najljepših prizora i koristimo tu priliku popraviti si malo poljuljani duh. “Krdo gnuova” glavobolja je stalni pratitelj čitavog tog dana, i već lagano oblikuje duboke podočnjake i bore između obrva.
S desne strane čitavo to vrijeme prati nas jedan drugi planinski vrh, koji izgleda zlokobnije od velebnog i grandioznog na koji mi idemo. Strm, oštar, negostoljubiv. Mawenzi. Jedan od tri dijela velikog vulkana koji uz Shiru čini KIlimanjaro.
Razmišljamo o tu vječitoj borbi s egom, taštinom. Osvojiti Mawenzi je teže nego Uhuru, i na osobnoj razini bio bi to veći podvig. Ali, bi vječno ostalo ono, nisam se popeo na najviši vrh Afrike, nego na njegov susjedni, koji nema ni približno toliki impact, zbog svih tih konotacija koje ime Kilimanjaro vuče sa sobom.
Dok razmišljamo o tome, vučemo noge sporo po beskrajnoj visoravni, a puls nam je kao da šprintamo na 100m. Za napomenuti je, kako mi niti jedan energy booster, baziran na kofeinu, koji sam ponio, nije bio preporučen za ove visine. Alkohol i kofein su no no. S tom idejom u glavi, gledam kako pokraj mene ubrzanim korakom prolazi neki porter i pali joint!
Nekako uspjevamo stići do Kiboa. Mučnina, hladnoća, glavobolja, kod nekih više kod nekih manje, ali sveprisutna. Odlazim u poljski WC koji je u principu dvije letve, oko kojih i unutar kojih ljudi obavljaju sve nužde svijeta. Ja odabirem ipak neko grmlje i raslinje gdje ću i usput povraćat.
Ispod nas je alpska pustinja kroz koju smo došli, s lijeve strane dolje u daljini vidi se Kenija. S desne strane Tanzanija.
I ubrzo sve obavija noć. Smješteni smo u kolibe s nekim švicarskim parom alpinista, koji nas nude svim i svačim, što je bio eliksir radosti nakon beskrajne tjestenine, Nida i Mila. Ne želimo osvajati nikakve vrhove, dovoljno nam je i ovo gdje smo. Želimo nazad, u barove, u toplinu, u sok od manga..Maštamo o plažama Zanzibara koje nas čekaju idući tjedan..Iz tih misli prenuo nas je glas jednog od vodiča, da bilo dobro da odmorimo nekoliko sati, jer u ponoć startamo na zadnju i najtežu etapu uspona. Samo neki od vodiča idu s nama. Jedan u medjuvremnu odustaje jer je dobio malariju, a većina njih nema ni funkciju gore u zadnjoj etapi. Mješavina rezigniranosti, nervoze, izuzetne slabosti i jednog dijela straha. Ovo zadnje postalo je malo naglašenije nekoliko trenutaka prije početka uspona, kad su nas vodiči pohvatali za ruke i započeli molitvu.
Dobili smo svaki po litru i po vode. Plan je bio hodati cijelu noć i ujutro doći do ruba vulkana, točeke pod imenom Gilmans Point, taman pred svitanje.
U prvim satima uspona, iako je teren naglo postao puno strmiji nego do tad, činilo se da neće biti toliki problem. Nosila nas je čudna budnost, vjerojatno proizašla od adrenalina koji se ušuljao od sve te atmosfere. Vrlo brzo, shvatili smo da je to bio tek kratki privid..
O ovoj noći teško je što suvislo napisati, dijelom jer se teško može opisati nekom tko to nije doživio s nama, dijelom jer u tom stanju svijesti, mozak drukčije percipira sve što se događalo oko nas. Svatko je počeo lutati u nekom svom ritmu, razilazeći se na stazi koja kasnije više nije bila jasno obilježena. Vrludanja između strmih kamenih obronaka, povremeno susretanja nekog od dečkiju iz ekipe. A tad, komuniciranje svodilo na medjusobne izjave o odustajanju ili gluposti ovog pothvata. Nekoliko puta svatko od nas je sjeo i javio vodičima, da je to to. Nekoliko puta sam zateturao prema nazad, gdje me netko, mislim brat, pridržao za leđa. Sve se odvijalo u polusnu. Hrpa svjetala lampi svuda oko nas i dolje u daljini niz obronak, čudni napjevi i vika vodiča koji nas prate kroz noć. Zbog te igre svjetala, uvijek nam se činilo da je kraj upravo tu iza sljedećeg brežuljka, i tako satima. Da se rub uistinu bliži, shvatili smo tako što su se zvižduci, vika, glasovi pojačavali, bodrili, i na kraju uistinu…popeli smo se na rub vulkana. Crna noć, postajala je tamno plava, a mi, smrznuti, žedni i u polusnu, susreli smo se ponovo, grlili se i slavili. Za nas, to je bilo to. Uspjeli smo.
Veselje nije dugo trajalo. Vodiči su nas ponovo okupili, vrijeme je odraditi i taj završni dio. Uz rub kratera doći do njegovog najvišeg dijela. Najvišeg vrha Afrike. Uhuru peak.
Nekako u glavi, mi smo ostvarili svoj cilj i teško je bilo u onom pomaknutom stanju naći motivaciju prijeći tih parsto metara uz ledenjak.
Upravo to, pokazalo se kao najteži dio čitavog ovog putovanja. Tu smo se potpuno razišli i raspali. Ne sjećam se nikog od njih, do tek pred sami kraj, kada smo se počeli susretati po stazi. Vodiči su svakog od nas u određenom trenutku dizali s poda, na koji smo se stropoštavali, kao bez atoma snage, iako je Uhuru bio tu, na možda 50tak metara. Nama se tu baš strašno, ali strašno spavalo. Ne znam ni danas, na koji način smo se dovukli do vrha. Ali dovukli smo se.
5895m
Uhuru peak, Kilimanjaro.
Najviši vrh Afrike.
Kreću suze, grljenje, čuđenje, psovanje, ponos, čitav koktel ludih emocija nahranjenih nedostatkom kisika, nedostatkom vode i potpunom slabosti.
No, na ovim visinama i u tom stanju, vremena za duže zadržavanje nema. Ubrzo nas čeka put nazad. Sunce je visoko na nebu, a nitko od nas više nema ni kap vode. Počinjemo spust dolje u Kibo, odnosno kasnije u Horombo, kotrljajući se niz obronak koji smo osvajali cijelu noć. Ne biramo staze, biramo mekane dijelove sačinjene od sitnog kamena, kroz koji doslovno možemo klizati i dočekati se par metara niže niz padinu. Tom prigodom zaradio sam i sunčanicu uz dehidraciju, pa se i put dolje nastavlja uz glavobolje i povraćanje.
Srećom, kako se spuštamo niže, tako se osjećaj poleta i energije vraćao, posebno nakon prospavane noći u Horombu na 3700m. Nakon toga povadio sam sve svoje energo kofeinske supstance i doslovno otrčao s planine. Da ne bi prošlo sve idealno, dogodili su se tu naravno i očekivani konflikti s našom posadom, vezano za napojnice, pristojbe koje su izbjegli platiti parku. Mali problem je predstavljalo što nas je još čekao put kroz prašumu, i njih desetak a nas pet No, prošlo je bez incidenta, pa iako nismo stekli nove prijatelje u sjevernoj Tanzaniji, sretno smo stigli nazad u Moshi. Tu neplanski ostajemo dulje,jer…Afrika.
Provodimo odličnu večer u obilazeći barove i klubove s lokalnom djevojkom Ayeshat koja nam je u više navrata izašla u pomoć otkako smo stigli na sjever. Ona, njen očuh Slim Shady i ujak Andrew, koji ne silazi sa crosser motora i šveri ilegalni biljni stumulans khat iz Kenije obilježili su naše dana u Moshiju.
Put nas je dalje vodio na jugoistok u Mikumi nacionalni park, gdje smo bili na neizostavnom safariju i u posjeti zmijskom parku. Mario i ja se odmah hvatamo nekih primjeraka, s tim da rock piton kojeg su njemu dali u ruke, uistinu nije izgledao kao piton koji se slagao s tim. Frktao je i u jednom trenutku i krenuo čak i napasti. Inače cijeli put na istok, bio je dio organiziranog posjeta, gdje je naš vozač zakasnio nekoliko sati, pa se park već zatvorio, ali vozač je isposlovao da nas “puste malo” da bauljamo uz lampe, po mraku , između terarija, i dvorišta s krokodilima.
. 
Safari je bio sve ono što od safarija i očekujete. Srećom, osim nas vidjeli smo samo još jedan džip s turistima, i uspjeli smo vidjeti mnoštvo životinja. Da, i lavove.
Neočekivana tišina vlada afričkom savanom, nekakav privid mira i spokoja, na poljima koje su svakodnevno poprišta krvavih borbi za život.
Već oko 10 ujutro sunce postaje prejako i životinje se povlače u zaklon sve do večeri, a sa njima i mi.
Ostavljamo slike klasične Afrike za sobom i vraćamo se u Dar es Salaam. Usput obilazimo i obližnje mjesto Bagamoyo, koje je u povijesti bilo točka gdje su robovlasnici skupljali i slali robove dalje u unutrašnjost. Od tud, put je vodio do posljednje etape na ovom putovanju.
Zanzibar, otok začina, dugih tropskih plaža, i važna točka u putevima trgovine koji su ovuda vodili iz arapskih krajeva. Posljedica toga je, da je Zanizbar većinom muslimanski, za razliku od predominantno kršćanske Tanzanije. To se ogledalo kako u arhitekturi tako i u običajima, pa i mentalitetu ljudi na otoku.
Smjestili smo se u resortu na plaži, kojeg vodi potpuno spaljeni južnoafrikanac, koji se upravo spremao slaviti 36ti rođendan, iako je imao 46. Inače, desna obala Zanzibara, nema nikakvu obalnu stražu ni kontrolu, tako da u ponudi ilegalnih supstanci, samo mašta može biti granica, pa tako i ne čudi pojava raznih ekscentričnih likova sa svih strana svijeta, kojima se tu baš eto svidjelo zakupiti resort, obući bundu i viktorijanski šešir i kupaće i partijati okolo svako večer.
Rentali smo džip, kako bi imali mogućnost zaviriti u svaki kutak otoka, što smo narednih dana najčešće i činili. Doduše, već nakon par km, zaustavlja nas prva “kontrola”,prometne policije. Vrlo ozbiljno, demontriraju pravilnike, posljedice itd..zaustavljamo tu navalu pravičnosti i regula, sa desetak kuna i prolazimo. Nakon nekoliko kilometara. nova izvedenica policije. Druga uniforma, isti odgovoran odnos prema pravilima službe
U sljedećim danima, izmjenjuju se uniforme, prijetnje, sudbonosni apokaliptični scenariji koji će uslijediti jer nemamo zanzibarsku vozačku dozvolu, nego samo neku nebitnu internacionalnu. Povjesni je i monolog o obaveznom vezanju pojasa i na stražnjim sjedalima, i to baš u trenutku kada je pokraj nas prolazio kombi iz kojeg su doslovno ispadali ljudi, s krova i prozora. Na moju opasku kako ni oni nisu vezani iza, sluzbenik je odgovorio, –Pa kad nemaju pojas !
Na nekom od punktova, Trusića koji je vozio, odveli su u neku kolibu i držali ga tamo, čitali mu pravilnike ,whole nine yards, da bi sve prošlo dogovorom teškim 15tak kn. Kasnije im nismo više ni davali vremene za monologe, nego im samo kroz prozor gurali tih 10tak kn i prolazili dalje. Momak koji je isto iz Hrvatske i živi ovdje sa suprugom, rekao nam je da je to normalno, i da čak i on koji je tu lokalac i poznaju ga, i dalje svaki put plaće te budalaštine. To je ovdje tako. Sjever Zanizbara većinom je meka talijanskih turista, velike pješčane plaže, bez previše hlada, skupi resorti i sve što uz to ide. Na drugoj sttrani obišli smo naravno i Stone Town, svjesno se gubili u uskim ulicama bez imena, cjenkali se na tržnici s vještim lokalnim trgovcima, našli preko nekoliko kuća gdje se rodio Freddie Mercury i naučili nikad ne jesti morske plodove koje neće ni mačka probati. Uz to usavršili smo tehniku jedenja jednom rukom, dok drugom sipamo puno chilli umaka i tjeramo muhe. Sasvim dovoljno akumuliranog znanja za tako mali otok.
Ipak, većinu vremena, provodili smo u Jambianiu, selu gdje smo bili smješteni, većinom na plaži i izležavajući se po ležaljkama između drveća. Trebao nam je takav ritam, na ovoj hridi na kraju svijeta, jer, umori Afrika, umori više nego se pripremiš za to.
Tanzanija je zemlja neponovljive prirode i prizora koji oduzimaju dah, budeći neke davne slike iz tv emisija i enciklopedija o prirodi, ( brošura turističke agencije-mode off) ali, ili možda baš zato, Tanzanija nije zemlja koja će se svim srcem truditi da vam se svidi. Nema tu onog, dvojebeno iskrenog, ali ipak uljuljavajućeg osjećaja dobrodošlice, kao u Aziji. Postoji tu i niz razloga čiji korijen naravno vuče u turbulentnu povijest, i općenitom osjećaju da im mzungu (bijelac) još uvijek duguje zbog onog što mu je prije uzeo. A s druge strane kada se trudi svidjeti vam se, podilaziti, to ispada naivno, trapavo i prozirno.
No, onom dijelu ljudi, s kojima iskreno postanete prijatelji, osjeti se srce prave Afrike. Srdačno, osunčano, veliko kao sama Afrika. A kako je ovdje sve intenzivnije, tako kada steknete prijatelja u Africi, to je kao da ste stekli dva kod nas
Za sve one koji su izdržali do ovdje.. postoji i film koji smo snimili o ovom putovanju..izvolite, zaslužili ste..
