Moje prvo digitalno-nomadsko iskustvo: dva tjedna na jugu Italije

Stigla sam u Bari s jednom poderanom najlonkom (put je bio čupav i dlakav), jednom platnenom torbom viška (s kojom me osoblje ipak nekako pustilo na avion) i velikim osmijehom na licu (usprkos umoru).

Čim sam se iskrcala, osupnuo me fini morski zrak. Izvan aerodroma su me dočekale visoke palme i ljubičasta bugenvilija. Mediteranski ugođaj.

Bari ipak nije moje krajnje odredište. Busom nastavljam do Policora, gdje me trebaju dočekati moji budući prijatelji digitalni nomadi i autom odvesti do Tursija koji je, otamo, tek na 15ak minuta vožnje.

U Tursiju, gradiću s tek oko 5000 stanovnika, ću se tijekom dva tjedna družiti s 15ak digitalnih nomada iz Italije, Grčke, Irske, Bugarske, Meksika i El Salvadora.

Dotad, čekam autobus, pijuckam kavu – americano s mlijekom, jer u Italiji je grijeh naručiti veliki macchiato – i maštam o tome što me sve čeka.

Policoro, smještaj i prva upoznavanja

Sastajem se, dakle, s organizatorima i već pristiglim digitalnim nomadima u Policoru. Za razliku od Tursija, Policoro ima izlaz na more pa iskorištavamo priliku i uživamo u pješčanoj plaži prije odlaska.

Nakon prvotnog upoznavanja uz čašu Aperol Spritza, neki odlaze igrati odbojku na pijesku. Mi ljeniji ostajemo na ručniku.

Pričamo, upoznajemo se. Sunce polako zalazi. Život je lijep.

Pješčana plaža u Policoru

Ipak, vrijeme je da konačno stignem do svog smještaja. Krećemo prema Tursiju, a po dolasku me odmah dočekuje iznenađenje: kuća u kojoj ću boraviti s dvije cimerice je predivna i veća nego što sam mislila!

Dobila sam ju po cijeni koja bi mi na našem dijelu Jadrana možda platila smještaj na tjedan dana u nekom lošije uređenom apartmanu. U Tursiju ostajem 2 tjedna.

No, nisam ovdje došla uživati u smještaju. Brzinski se tuširam i odlazim na večeru kod Daniele i Antonija, digitalno-nomadskog para iz Italije. Jest ćemo, naravno, pizzu. Što drugo?

Uskoro pristižu i ostali. Čujem da je sletjela i moja prva cimerica, iz Irske. Neće nam se večeras pridružiti, umorna je, ide spavati. Razumljivo. Veselim je se upoznati.

Digitalno-nomadska, talijanska svakodnevica

Jutro je. Budim se. Upoznajem svoju cimericu, Caroline, i odmah se bacamo na talijansko-hrvatski ritual ispijanja kave. Uskoro će nam se pridružiti i treća cimerica, Gloria iz Bugarske. Njih dvije se već poznaju s prethodnog iskustva u Portugalu.

No, za par dana ću se uvjeriti da ovdje nema onog bit ću samo s ljudima koje poznajem i ignorirat ću ostale. Mi smo, u pravom smislu te riječi, zajednica.

Na primjer, iako u našoj grupi ima puno Talijana, svi 99% vremena komuniciramo na engleskom. Čak i Talijani između sebe kad smo Caroline, Javier ili ja u blizini (jedini koji ne govorimo talijanski). Oni žele da ih razumijemo, čak i kad aktivno ne sudjelujemo u razgovoru.

Svi se međusobno pozivamo na aktivnosti. Ako je netko otišao na plažu ili večeru ranije, javimo to u zajedničku grupu. Nema pritiska; ako netko želi vrijeme za sebe ili raditi nešto drugo, od volje mu. No, mi smo javili, jer želimo da drugi znaju da su dobrodošli.

Uživamo, tako, svi zajedno, svake radne noći, često u kućama jedni drugih i lokalima u Tursiju. Tijekom dana zajedno radimo u co-working prostoru, osim kad temperatura postane nepodnošljiva pa radije radimo iz svojih novih domova.

Naš co-working prostor je nekadašnji samostan na vrhu brda s kojeg se vidi panorama Tursija i okolnih mjesta. Ne mogu poželjeti ljepše mjesto za rad.

Naš co-working prostor i pogled iz istog

Često zajedno večeramo. U lokalnom kafiću nas redovno služe Aperol Spritzom i mezzo metro (pola metra) zalogajčića, a ponekad i pravimo talijansku pastu. Glavni chefovi su Salvatore, jedan od organizatora ovog iskustva i, kako sam za sebe kaže, stereotipični Talijan, i Daniela.

Ovu pastu smo, ipak, dobili u restoranu. 🙂

Eduardo nam je jednog dana samoinicijativno održao radionicu na temu, u prijevodu, „Kako naučiti bilo koji jezik u 90 dana“. On govori 7 jezika, a upravo je u procesu učenja osmog – talijanskog, naravno.

Isječak s Eduardove radionice “How to learn any language in 90 days”. Photo credit: Mindontheroad.it

Jedne večeri su nas u lokalnoj pizzeriji iskusni pizzaioli učili praviti pizzu u krušnoj peći. Druge večeri smo otišli na piknik u vinograd nedaleko od Tursija.

Najčešće, ipak, odlazimo do divljih plaža ili Policora na kupanje, odbojku i padel, sport sličan tenisu koji sam po prvi put probala tamo. Vikendi su rezervirani za cjelodnevne izlete, i njima se svi posebno veselimo.

Najviše smo lutali po Basilicati i Apuliji.

Istraživanje Basilicate i Apulije

Tursi je smješten u južnoj talijanskoj regiji Basilicata za koju kažu da je jedna od najslabije razvijenih i najsiromašnijih regija Italije. Uživo sam se uvjerila da to ne znači i da je nerazvijena ili oskudna sadržajem.

Na stranu to što ćete u Basilicati sresti jedne od najsrdačnijih ljudi bogatih duhom; ovdje se nalaze i vrlo neobična naselja s bogatom poviješću. Takva je, na primjer, Matera.

Usprkos tome što ima svega 60-ak tisuća stanovnika, ovaj grad ste ipak gotovo sigurno vidjeli. Ako nigdje drugdje, onda na filmskom platnu. Snimala se tu Pasija s Mel Gibsonom.

I vjerojatno ne postoji bolje mjesto na svijetu za snimanje takvog filma.

Pejzaž Matere

Matera je, naime, poznata po svom starom gradu Sassi di Matera, što u prijevodu znači Kamenje Matere. Ovo najbolje opisuje pejzaž ovog neobičnog grada, o čijoj su nam povijesti pričali naši organizatori, ali i “slučajni” lokalci.

Naoko grub i nepristupačan, no modernom oku fascinantan, pejzaž Matere odlikuju kuće (sassi) ukopane u bijele, karbonatne stijene u kojima su živjeli nekadašnji stanovnici. Većinom se radi o skromnim špiljama s tek dvije-tri improvizirane, sićušne prostorije.

Ako vas Basilicata ipak ne zadovoljava, možete istražiti i susjednu, bolje poznatu regiju Apuliju. To smo i mi učinili jednog vikenda.

I ovdje su nas dočekali unikatni gradići s vlastitom, jedinstvenom poviješću i kulturom. Alberobello, na primjer, oduševio nas je trullijima, kućicama nekadašnjih farmera s raspoznatljivim krovovima u obliku stošca.

Karakteristični trulliji u Alberobellu

Drugi obližnji grad, Polignano a Mare, je, pak, možda je najpoznatiji po svojoj neobičnoj, instagramičnoj plaži smještenoj između dviju stijena na kojima se prostire grad. Ipak, ne smijem zanemariti niti ljepote njegova starog grada i neobično veselo ozračje koje vlada ulicama.

Saznali smo i da je ovdje rođen Domenico Modugno, autor pjesme „Nel blu dipinto di blu“, koju danas bolje poznajemo kao „Volare“. Pjevali smo ju skoro svakog dana.

Naša grupa uz divovski spomenik Dominica Modugna. Photo credit: Mindontheroad.it

Jug Italije skriva još mnoge, manje poznate bisere, kao što su Monopoli i Bari, a ni Napulj nije daleko. Ovo su samo neki koje sam stigla posjetiti tijekom dvotjednog boravka.

Sveukupni dojmovi?

Teško je objediniti sve dojmove u par rečenica.

Dva tjedna su proletjela kao dva dana. Upoznala sam izvanredne ljude iz raznih dijelova svijeta. S nekima sam se posebno zbližila i, nadam se, razvila dugoročna prijateljstva.

Organizatori su bili fantastični. Jug Italije je bio fantastičan. Povratak kući je bio težak.

Umjesto da duljim o svom iskustvu, samo ću reći da već planiram iduće ovakvo putovanje. Možda s istom ovom zajednicom, možda s nekom drugom. Danas, barem, imamo pregršt opcija na raspolaganju.

Stoga, ako dugo maštate o sličnom iskustvu, idealna je prilika da si ga priuštite. Naravno, dobro sve istražite, prokopajte recenzije, tražite duple potvrde i dokaze (posebno ako, kao ja, putujete sami).

Ali, ako naiđete na dobru zajednicu, kao ja, sigurno nećete požaliti ovakvo iskustvo. Dapače, jedno vam neće biti dovoljno

Vječna uspomena u pizzeriji u Tursiju.