Ahh Maroko, zemlja od koje puno imamo za naučiti. Prijateljski nastrojeni i susretljivi ljudi, zemlja u koju još uvijek nije došla kultura mobitela, ali koju krasi igra i smijeh djece na ulici, cjenkanje i različita, ali ukusna i jeftina hrana! Sve se to može saznati iz brojnih iskustava mnogih koji su posjetili ovu prekrasnu zemlju, ali ništa se ne može usporediti s vlastitim doživljajem.

Napisala: Maris Bjelanović

Moj put u Maroko olakšala je činjenica da sam živjela na jugu Španjolske zbog studentske razmjene. Tako blizu, a tako daleko. Stalno se razgovaralo o tome, svi su htjeli ići, ali nikako da se dogovorimo. Sve do jednom! Većinu putovanja organizirali smo, ako bismo slučajno naletjeli na jeftinu kartu, što je bilo i u ovom slučaju. Povratna karta 15 eura! Pa što čekamo? Imamo putovnice. Idemo!

Bitno je napomenuti da se marokanska valuta dirham može kupiti samo kod njih, pa se najbolje informirati o tečaju prije polaska. I također je pametno instalirati offline google maps kao pomoć pri snalaženju po marokanskim ulicama bez interneta. Ne brinite ljubitelji Instagrama i ostalih društvenih mreža, WiFi je dostupan u skoro svakom smještaju!

CHEFCHAOUEN – „PLAVI GRAD“

I tako je došao taj dan. Letjeli smo iz Malage za Tetouan, a iz Tetouana busom do Chefchaouena, tzv. Plavog Grada. Imate osjećaj da ste došli u grad Štrumpfova – kao nacrtan je! Svaka kuća i ulica obojena je plavom bojom, koja se iznova i iznova nanosi. Mi smo imali sreće što smo odsjedali u srcu tog plavila i kod najljubaznijeg domaćina. Marokanci su iako jako ljubazan narod, ali su poznati i po raznim trikovima prevare. Jedan od trikova je ako primijete da imate poteškoća s pronalaženjem smještaja u labirintu ulica, ponude se da će vas odvesti, ali pred vratima vas traže novce za „uslugu“. I čak je za ne povjerovati kako dobro pričaju engleski, pa i španjolski.

Sigurno se pitate kako su se samo dosjetili ukrasiti svoj grad plavom bojom. Jedan lokalac rekao nam je da je u početku cijeli grad bio bijele boje. Iako je to idealno za očuvanje hladnoće u vrućim ljetnim mjesecima, to im je ipak štetilo očima pa su se odlučili za plavu boju. Čim smo došle tamo, shvatile smo da smo došle u razdoblje bojanja zidova. To njima nije bio samo jedan od običnih, dosadnih poslova, nego povod za zabavu i druženje. Ono što mi se urezalo u pamćenje bili su: muzika, ples i miris friško nanesene boje.

Posebno bih htjela naglasiti da je njihov doručak nešto najbolje što sam probala tamo. Smještaj im je jako jeftin, a skoro svaki uključuje doručak za kojeg se jako potrude. Od domaćeg sira, domaće marmelade, voćnih napolitanki, kruha i mini muffina, pa do svježeg soka od naranče po kojem su poznati, kao i čaj od mente -kojeg nikad dosta! Čak su nam i jaje „na oko“ ispržili. I tako punog stomaka i zadovoljne, bile smo spremne za svaku pustolovinu.

Marokanci su poznati po začinima, pa iako ih nismo previše istražile na doručku, u svim drugim jelima ih ne manjka. Tako da, ako se odlučite naručiti običnu juhu i pomislite, ah pa to mi je najsigurnija opcija, varate se! Ova juhica jest 50 centi i možda izgleda bezazleno u prvih 5 minuta, ali u sljedećih pola sata imate osjećaj kao da ste pojeli vreću papra. Ali barem nisam ostala gladna, jer uz svako jelo služe preukusan kruh.

Prodaja kožne obuće, sapuna i ostalih suvenira

Iscrpljene i gladne od cjelodnevnog istraživanja i fotografiranja, odlučile smo sjesti u već poznat restoran i naručiti jelo preporučeno na jednoj internetskoj stranici, imena „pastilla“. U sastojcima je pisalo piletina, pa kako pogriješiti s time? Na našu nesreću itekako, jer od gladi nismo vidjele da je jedan od sastojaka cimet. Tako da smo u biti naručile pitu od piletine i cimeta, i pokušavši je popraviti sa soli, dodatno pogoršale situaciju. Srećom tu nas je opet spasio onaj slavni kruh!

Chefchaouen je jedan od najljepših gradova kojeg sam ikad posjetila. Ostavlja dojam malenog gradića posebnog duha i načina života. Ljudi su ljubazni i miroljubivi, a sve je besprijekorno čisto. Mi smo pretežno bile u centru, tj. u „plavom dijelu“, za kojeg je najbolje rezervirati dan, dan i pol svog vremena. Dovoljno je prošetati ulicama koje bliješte raznim nijansama plave boje da bi se osjetio šarm ovog „Plavog Bisera“.

Iako za Maroko govore da je nesigurna država, mi nismo osjetile nikakve prijetnje ni opasnosti. Posjetile smo ga tijekom jednog od njihovih najvećih blagdana, Ramadana, ali najveću čar toga smo doživjele u drugom gradu kojeg smo posjetile – Fesu!

Nakon mirnog gradića Chefchaouena, stigle smo u jedan od većih gradova. Mnoštvo ljudi, mnoštvo pčela, još više muha, nepodnošljiva vrućina, jeftini suveniri i cjenkanje – par riječi po kojima se može opisati Fes. Totalna suprotnost od onoga što smo do tog trenutka doživjele u Maroku.

FES

Prvi dojam nije bio najljepši, ali što smo više upoznavale grad, to smo se više navikavale. Ovaj put nam je smještaj došao u paketu sa živčanim vlasnikom. Je li takav bio sam od sebe, ili ga je post dotukao, nikad nećemo saznati. Da napomenem, u Maroku smo bile tijekom Ramadana, njihovog blagdana za vrijeme kojeg ništa ne smiju jesti ni piti dok ne padne noć. Ali zato sa zadnjom zrakom sunca, započinje gozba. Jede se, pije, ni muha se ne čuje – i nikog nije briga za tamo nekog turista. Ulice inače pune prolaznika, pješke ili na motoru, u roku keks se isprazne. Ostanu samo prodavači na štandovima.

Na fotografiji se može vidjeti jedna od glavnih ulica koja je vodila do našeg riada. Dobra je ideja bila uzeti smještaj u medini, zbog mnoštva turista, pa se može i po noći istraživati. Ovo je scenarij koji bi se mogao nazvati „nema žive duše“, pa možete zamisliti kako izgleda kad je puno ljudi. Fes smo kao i Chefchaouen, jako kratko posjetile, ali sasvim dovoljno da doživimo šarenilo i kaos kojim zrači.

Fes El Jedid, kraljevska palača tipičnog marokanskog stila, koja nije otvorena za javnost. Nalazi se u novijem dijelu grada koji nije kaotičan kao medina. Preko puta se nalazi park koji se može iskoristiti za odmor od vrućine.

Šetajući ulicama Fesa mogle su se vidjeti djevojčice od 6-7 godina, obučene u raznobojne haljine i s perikama ili prelijepo ukrašenom kosom. Ova curica je jedna od njih. Nisam je uspjela uhvatiti sprijeda, ali lice joj je bilo našminkano kao u odrasle žene.

Jardin Jnan Sbil – prostran vrt u kojem se lokalci dolaze družiti i odmarati u hladu.

Na ulazu u staru medinu Fesa – Fes el Bali. Unutra se nalazi tržnica, razni restorani, štandovi sa suvenirima, rijadi. To je najstariji ograđeni dio Fesa.

Umjetnine na prodaju u srcu medine

Pogled na atrij riada u kojem smo odsjedale

Za one koji ne znaju, riad je tradicionalna marokanska kuća koja je najprepoznatljivija po tome što nema prozore prema van. Svi prozori su okrenuti prema malom privatnom dvorištu smještenom u sredini kuće. U Maroku su postali jako popularni kao ponuda smještaja strancima.

Fes je jako velik grad da bi ga se uspjelo istražiti u kratkom vremenu. Cjenkanje je neizostavno, ali pazite da ih ne uvrijedite. Mi smo to shvatile kao šalu, pa bi na njihovih 100 dirhama, mi rekle 10 (oko 1 euro)! Neki bi samo odmahnuli rukom, a drugi bi se počeli smijati. Moja želja je bila oslikati ruke Hennom i gospođa mi je to ponudila napraviti za 30 dirhama. Kad sam izvadila smartphone da joj pokažem što želim, ona je to vidjela kao mogućnost zarade i uskliknula: 150 dirham!

Jedno od najljepših trenutaka u Fesu bila je zezancija na ulicama s lokalcima. Ulicom nismo mogle proći bez dovikivanja i zaustavljanja. Zbog šarenih modnih kombinacija zvali su nas „Spice Girls“, a prepoznate smo bile i zbog hrvatskih sportaša. Kad bi nekog zanimalo odakle smo, dovoljno je bilo reći dvije magične riječi: Rakitić i Modrić! Na račun naših sportaša dali su nam da se poigramo s njihovim cvikama.

IZLET U MERZOUGU

I napokon je došao i taj dan! Razlog zbog kojeg se većina i odluči posjetiti Maroko – izlet u pustinju. Trebate se paziti da vam ne prodaju izlet u lažnu pustinju Zagoru. Ako je prejeftino, puno će vas koštati. Nakon mnogo ponuda i pregovora napokon smo se uspjele dogovoriti. Taxi nas je pokupio na ulazu u medinu i tako je započela još jedna pustolovina.

Putem smo imali susret s preslatkim majmunima. Lokalci su nam dali vreću kikirikija da im ga podijelimo. Kad su ga ugledali, majmuni su izgubili razum. Počelo je potezanje za suknju i hrvanje s ostalim majmunima tko će ga dobiti više. Iako izgledaju bezopasno, ova mala stvorenja se ne ustručavaju napasti ako im se zamjerite. Zato oprez. Sve u svemu, jedno lijepo usputno iskustvo.

Nakon nekoliko sati pomahnitale vožnje i slušanja vozača kako priča (se dere) arapski na mobitel, stigle smo! Svježi zrak i tišina, ma milina. Svaku je čekao njen dromedar, tzv. „jednogrba deva“. Sve tri deve su imale svoj karakter. Moja je bila živčana i stara, i svako malo bi zastala baš kao u znak protesta. Druga deva je bila mlada i razigrana, a treća se voljela derati bez razloga. Ma dobitna kombinacija. S druge strane, kao velikom ljubitelju životinja, nije mi se svidjelo kako su tretirane, a sve u svrhu turizma. O tome drugom prilikom.

Put do kampa bio je dugačak, jahanje deve i ne toliko udobno, ali iskustvo definitivno nezaboravno. Ljudi su bili ljubazniji nego u Maroku – ako je to ikako moguće! Kroz pustinju vodio nas je vodič koji nije znao više od dvije riječi engleskog – photo i good – koje su mu bile sasvim dovoljne za razumijevanje naših želja. On je uporno htio nas slikavati i snimati, čak nam je pokazao koje su poze najbolje, ali ja sam iskoristila priliku da opalim jedan selfie s njime. Šal mu je sakrio osmijeh kojeg nije skidao s lica.

U početku smo mislile da će ovo biti tura s velikom grupom ljudi, ali na kraju smo bile samo nas tri. Razlog tome je što im je taman završila turistička sezona i počinjale su velike vrućine. Putem smo sretali druge grupe, mahali jedni drugima i bilo nam je odlično. Kako opisati dine, nikako. Pijesak, nikako. Prostranstvo, nikako. Nema riječi kojima se mogu opisati. Ja sam imala osjećaj kao da se nalazim na planeti Malog Princa – onako kako sam ga ja uvijek zamišljala.

Nakon dva sata jahanja, ipak mi je laknulo jer smo stigle u kamp. S jedne strane jer je ovom prilikom bila loša ideja obući suknju (koliko god duga bila i koliko god udobno izgledala u glavi), a s druge strane- večeraa! I slavni čaj od mente kojeg zovu marokanski viski. Opet smo upoznali prekrasne ljude, one koje žive u pustinji, od kojih su neki znali engleski, španjolski, pa čak i francuski jezik. Zbog našeg divljenja njihovom znanju, rekli su nam da su većinom naučili od posjetitelja njihovog kampa.

Za večeru smo dobile poznati marokanski pileći Tagine kojeg možete pronaći u svakom marokanskom restoranu. Ime je dobio po istoimenoj zemljanoj posudi u kojoj se kuha. Za desert su nam ponudili zelenu dinju, koja u nas nije toliko popularna, ali pravo je osvježenje. Osim što su se potrudili oko kuhanja, omogućili su nam i koncert. Uz sviranje, pjevanje i plesanje. Čak su i nas poticali da im se pridružimo, što i jesmo. Ostatak večeri smo pričali viceve i rješavali zagonetke. Također smo pričali o njihovom načinu života. Nemojte misliti ako žive u pustinji da su zaostali. Imaju mobitele isto kao i mi, ali i Facebook i Instagram. Nakon večere imale smo želju zabilježiti zvjezdano nebo, ali to nam se nije ostvarilo jer je bilo maglovito. To vrijeme smo iskoristile za izležavanje na pustinjskom pijesku.

Noć prije rekli su nam da bi bilo idealno ustati se oko 4 sata ujutro prije izlaska sunca. Bili su u pravu. Kotrljale smo se niz dine, spuštale na sandboardu i uslikale jedne od najljepših fotografija.

Pustinjaci su mi dali ime Fatima Berber. Kažu podsjećam ih na neku njihovu poznanicu. Ponudili su nam da ostanemo. Naravno, rado bismo da možemo. A pođite vi s nama! – rekle smo. Bismo da možemo – odgovorili su. Hvala ti Maroko. Možda se u opet vidimo.

*Navedeni tekst odraz je mišljenja i iskustva tekstopisca i ne odražava stavove autora bloga putoholicari.com