Idite, putujte, probajte sve što ste ikada htjeli, upoznajte sebe i vratite se kao bolja osoba! – poručuje Matea Potočnjak, dvadesetčetverogodišnja diplomantica Ekonomskog fakulteta iz Rijeke, koja je odlučila u sklopu Mov’in Europe projekta Erasmus studentske mreže Hrvatska,  podijeliti priču o iskustvu s Erasmus + Studijskim boravkom

Oduvijek sam htjela probati živjeti negdje drugdje, negdje još toplije, negdje gdje će sve biti drugačije i gdje ću izaći iz svakidašnje rutine. Čula sam od mnogo studenata da su bili na Erasmusu i da im je bilo odlično, ali nisam se nikada odvažila sama krenuti – djelomično jer se i rješavanje papirologije činilo mukotrpnim procesom.

I onda se desio klik u glavi, kao i većini te sam se odlučila samo prijaviti – pomoglo je što je za prijavu potrebna bila samo osobna, prijepis ocjena i kopija zdravstvene kartice. Biranje države u koju ću ići bio mi je najmanji problem – Španjolska, jug. Gdje je toplije, jeftinije i opuštenije nego doma, a i znala sam nešto španjolskog. Nakon par mjeseci rješavanja papirologije, fakultetskih obaveza i sl. na Valentinovo 2016. našla sam se u avionu za Lisabon, preko kojeg sam nakon sati i sati putovanja došla u predivnu Huelvu u Andaluziji.

Odmah sam vidjela da sam pogodila lokaciju. Huelva je grad s oko 200.000 ljudi, na moru, uz pješčane plaže, gdje je sve blizu, gdje je po zimi oko 15 stupnjeva, a ljeti oko 38. Ljudi su ljubazni, opušteni, radni dan počinje u 10h a završava oko 13h kad počinje „Siesta“ sve do 18h. Večera se u 22h, stalno se nešto događa i atmosfera je kao na godišnjem odmoru.

Na početku je sve bilo nejasno, razmišljala sam i da se vratim doma. Ja, koja nisam nikada duže od mjesec dana živjela sama, našla sam se u nepoznatom gradu, bez stana, bez ljudi koje znam – i bilo je predivno. U prvom tjednu si prisiljena osamostaliti se jer si doslovce moraš sama organizirati život za sljedećih šest mjeseci. U dva dana pronašla sam veliki stan u centru, dobila cimericu iz Amerike, napravila si budžet, te otišla u Madrid na prvo putovanje koje je organizirao Erasmus Student Network, organizacija koja se brine o Erasmusima i organizira razne aktivnosti kako bi se upoznali, gdje sam upoznala ekipu za koju tad nisam ni znala koliko će mi promijeniti život. Sama činjenica da su se ljudi iz različitih dijelova svijeta našli na istom mjestu u isto vrijeme je dovoljno jaka poveznica za stvoriti iskrena prijateljstva.

Na Erasmusu sam se trudila iskoristiti svaku priliku koja mi se pružala, tako da sam najviše novaca potrošila na putovanja. Išla sam zip-lineom od Španjolske do Portugala 80km/h, plesala na pjena partyju na Ibizi, šetala po veličanstvenoj Alhambri, kampirala na jugu Portugala uz more, šetala kroz Sevillu s hrvatskom zastavom uz još preko tisuću Erasmus studenata, divila se kako Toledo izgleda kao scena iz „Gospodara prstenova“, jela churrose i tapase pored svojeg stana, vozila auto po obalama Mallorce, provela noć u drvenoj kućici usred Nacionalnog parka Sierra Nevada i igrala se s majmunima na vrhu Gibraltara. 

Prijateljstva su uistinu obilježila moje iskustvo.  Počevši s mojom cimericom iz SAD-a, Faunom. Iako je dvije godine mlađa od mene, zrelija je i ima jako veliko životno iskustvo, tako da je uvijek bila tu za savjete. Jako smo slične tako da smo sve radile zajedno, naš stan je postao glavno mjesto za after partyje, uvijek bi bilo pet do deset ljudi kod nas nakon izlaska, najviše zato što je Fauna (kao tipična Amerikanka) kod nas imala puno zaleđenih pizza i chicken nuggetsa tako da bi uvijek svi kod nas jeli, a ponekad i prespavali jer smo imali stan u samom centru blizu svih klubova i kafića. Nakon dva mjeseca pridružila nam se Emily, nova cimerica iz Irske.

Emily je vjerojatno najdraža osoba koju sam ikad upoznala. Uvijek je bila tu za nas kad je trebalo, ali na takvom neizrečenom dogovoru smo i živjele sve zajedno. Sve smo prolazile skupa, lijepe i teške trenutke. Osim njih tu je bila i Eliza iz Latvije, jedna toliko otvorena i slobodna cura koja uvijek živi u trenutku, i koja me naučila živjeti spontanije. Kroz vrijeme pretvorili smo se u ekipu od preko 40 ljudi iz raznih zemalja i baš svaki dan smo išli van i družili se, bili tu jedni za druge kroz razne situacije i od svakog sam nešto naučila. Nitko nije nikoga osuđivao za ništa, svaki trenutak bio je proveden u smijanju do suza i u podržavanju jedni drugih. Mogu reći da sam bolja osoba jer sam ih sve upoznala. Fauna me naučila da ne žalim ni za čime, Emily me naučila biti ljubazna prema svima, a svi su mi dali dio sebe koji je mene učinio boljom. Svi smo se toliko slagali da su čak tri puta bili organizirani super-bottelon partyji gdje je bilo preko 120 Erasmusovaca u jednom stanu.

U nekim trenutcima mi je jako nedostajala Hrvatska, ali onda se nas 8 Hrvata našlo u jednom stanu, skuhali smo si najbliže što sliči ćevapima, slušali Olivera i zajedno prolazili nostalgiju za domom, a nakon predavanja, nakon što bi svi Nijemci, Talijani i ostali popili svoju kavu u par minuta, mi bi ostajali duže, jer to je ipak naš način i naša kultura. Najljepši osjećaj je bio gledati nogometnu utakmicu Španjolska-Hrvatska usred Huelve, zagrljeni s našim zastavama, te pobijediti.

Ne spominjem uopće fakultet, ali to jer je on za mene bio samo mali dio iskustva. Bio je relativno lagan, predmeti su bili slični onima koje smo u Hrvatskoj već učili, tako da smo ga svi više koristili kao priliku za druženje. U travnju, čim je počelo biti toplije, odlazili smo na 15 minuta udaljenu plažu Punta Umbria. Ogromne pješčane plaže, valovi, toplo more, u pozadini reggaeton, koktel u ruci – kao u filmu.

Često kažem da mi je Erasmus iskustvo bilo vrhunac života i da ne znam hoću li ikada biti tako sretna o kao što sam bila tamo, jer drugačije zaista ne znam kako bih to opisala. Takav osjećaj slobode, gdje je svaki dan drugačiji, gdje nikad ne znaš što će ti se dogoditi niti koga ćeš upoznati je zaista predivan.

Četiri mjeseca nakon što smo se svi vratili doma, nas 25 Erasmusa iz Huelve okupilo se u Amsterdamu, gdje smo spavali na brodu i proživljavali stare uspomene, ali i stvarali nove, a i sada smo stalno u kontaktu i dogovaramo sljedeće okupljanje. Osobe koje tamo upoznaš postanu ti više od prijatelja, postanu ti obitelj, i to je za mene ono najvrjednije što Erasmus pruža.

Nije bitno gdje ste sada, u kojoj situaciji ili koje isprike imate za ne otići. Erasmus je najljepše životno iskustvo koje se može dobiti u studentskim danima i šteta je ne ga iskoristiti. Idite, putujte, probajte sve što ste ikada htjeli, upoznajte sebe i vratite se kao bolja osoba – život je prekratak za išta drugo.