U sklopu nagradnog natječaja Emirates traži najinspirativniju priču s putovanja, do objave pobjednika (četvrtak, 13.12.2018.), svaki dan ćemo objaviti nekoliko finalista. I ovo je jedna od priča koja je ušla u finale.

Sve je počelo ranih osamdesetih, u vrijeme dok su me još odrasli ispitivali što ću biti kad narastem.

Moj odgovor (nakon što me prošla faza kung fu filmova i želje da budem ninja) bio je jedini logičan – putovat ću! Uzalud su mi pokušavali objasniti da bi točan odgovor bio nešto poput doktorica, odvjetnica ili nešto u tom smjeru…ja sam samo vidjela sebe negdje visoko među oblacima, s ogromnim očima punim uzbuđenja i pitanja što me čeka kad sletim negdje.

Jedan od takvih razgovora urezao mi se u pamćenje, jer sam tada ispalila: „Putovat ću…i želim ići svugdje…osim u Indiju…u Indiju bih otišla samo da mi netko plati!“ Ni dan danas ne znam otkud je ta rečenica došla, a sjetila sam je se tridesetak godina kasnije – o čemu ćete više saznati u nastavku moje priče.

Na vrhu top liste želja bila mi je Norveška, nakon što sam pogledala dokumentarac o njihovoj prirodi i fjordovima. I naravno Australija – zemlja koja je toliko topla da ti pomisao na nju zarumeni obraze i srce ti počne lupati u ritmu domorodačkih praiskonskih ritmova. Zemlja koja je toliko moćna da svoj poziv može uputiti svakoj Duši, čak i onoj na drugom kraju svijeta, koja se sakrila u tijelu Djevojčice u jednoj maloj europskoj državi.

Kako se crveni tepih mog života krenuo prostirati ispred mojih stopala vrlo rano sam počela shvaćati da jedino što treba činiti je koračati. Korak po korak – životni put se prostire. Često ne znaš što te čeka kad sljedeći put zakoračiš, ali…znaš da je put tu i da se ne možeš izgubiti. Ta vjera u svoja vlastita stopala i podršku životnog puta otvara sva vrata. Zato je jedna Djevojčica koja dolazi iz siromašne obitelji, čiji roditelji nikad nisu putovali, a ona je i na školske izlete išla samo zato jer je imala pravo da bude onaj jedan „gratis“ u razredu, koračajući i prateći taj put uspjela otići na svoje prvo pravo putovanje (i to avionom!) u Irsku na drugoj godini fakulteta…i tako je sve krenulo.

U isto vrijeme razvijalo se i jedno predivno prijateljstvo s djevojkom iz Vojvodine – obiteljski prijatelji, ona je došla u Zagreb u srednju školu i njezini roditelji su zamolili moje da je pripaze. I tako smo se nas dvije upoznale i postale nerazdvojne. Izlasci, dijeljenje tajni, podrška…sve je bilo tu u paketu. Zanimljivo je da smo bile potpuno različite a opet tako bliske. Ja – goruća želja za putovanjima, u restoranu ću uvijek isprobati jelo koje nikad nisam jela, volim nepoznato, kad putujem volim se izgubiti u malim uličicama. Ona – putovanja neeee! U restoranu uvijek naruči isto jelo, ako idemo na pizzu ona će uvijek uzeti miješanu (jer zna točno što će dobiti i to joj se sviđa), ako putujemo negdje imat će sve isplanirano do u tančine. Ja – lako zaljubljiva, uvijek je neki dečko bio u priči. Ona – više voli biti sama, ne sviđa joj se neizvjesnost mladenačkih ljubavi i radije bi bila sama cijeli život nego da mora prolaziti emocionalne turbulencije poput mene. J

Nakon školovanja u Zagrebu Prijateljica se vraća u Vojvodinu u svoje malo selo i njezin život kreće svojim mirnim, predvidivim tijekom – kuća – posao – kuća – posao, koji njoj savršeno odgovara, kao što i nebu odgovara stalna i sigurna izmjena Sunca i Mjeseca kroz dane.

I tako godine prolaze, moj životni put stalno me vraća u moje školske dane jer sam se zaposlila kao učiteljica (e da, jedna od želja mi je bila da imam uvijek puno praznika, a život se baš pobrine da mi ostvari želje J) i naravno novci su uvijek izazov, ali neko kratko i slatko putovanje se uvijek uspije prišuljati i zaskočiti moj bankovni račun.

I onda jednog dana usred Lijepe Naše upoznajem muškarca. Indijac. S juga. Tamnoput kao čokolada, miriše po egzotičnim začinima i obara me s nogu. Nakon par tjedana njegovog boravka u Zagrebu kaže on: „Moraš doći kod mene u Indiju.“. U tom trenutku pred očima mi se odvrti onaj razgovor s početka priče – ni ne znam kako se izvukao iz riznice sjećanja, kao da je njegova rečenica stisnula čarobni gumb – ja prasnem u smijeh i kažem mu da u Indiju ne idem, osim ako mi netko plati! Na što on isto prasne u smijeh i kaže da naravno da će mi on platiti put jer me poziva, a i s karijerom bivšeg bankara novac mu nije nikakva bitna stavka u životu.

I tako je Djevojčica s početka priče ipak završila u Indiji. I to ne jednom, nego čak šest puta! Prvi put došla sam samo zato jer sam bila „primorana“. Mjesec dana. Slijetanje u Mumbai jednog prosinca, zapah vrućeg zraka koji teško sjeda na prsa, tepisi na aerodromu koji su me podsjetili na moju životnu praksu koračanja i dopuštanja da život razmota crveni tepih ispred mene, samo što ti aerodromski tepisi nisu bili nimalo glamurozni.

Prva noć i prvi napad panike u hotelu jer sam nakon pranja zubi, neispavana nakon 24 sata leta, po navici iskapila čašu vode iz slavine (znajući da se voda iz slavine u Indiji NE PIJE!) i u suzama izletjela iz kupaone da čim prije utrpam aktivni ugljen u svoj probavni sustav prije nego krene tulum bakterija. (Preživjela sam i to čak bez ikakvih posljedica. J)

Prvih tjedan dana mrzila sam Indiju iz dna duše i bila sam ljuta i na sebe i na svog Indijca koji me natjerao da dođem u taj pakao. Hrpe ljudi, milijarda mirisa i zvukova, boje, guranje, nebrojene oči koje te promatraju, ispituju i mjerkaju, znatiželjne ruke koje žele dotaknuti bjelkinju, ludilo i kaos na ulicama…i onda hajde, prva svijetla točka – moj prvi svježi kokos koji je prodavač znalački mačetom otvorio i dao mi ga posluženog sa slamkom – taj trenutak kad mi je niz grlo kliznula svježa, slatkasta kokosova voda spasio me da ne pobjegnem prvim avionom natrag u sigurnu, čistu i beskrajno tihu Europu.

Tjedan dana agonije i svakodnevnih suza. Plakala sam čak i zbog prelaska ceste – i taj jednostavan zadatak u Indiji se čini kao nemoguća misija. Na primjer, još smo u Mumbaiju i trebamo prijeći nekih šest traka, tri u svakom smjeru, da bismo došli do šetnice na obali. Moj Indijac hrabro korača naprijed i učas eno ga na drugoj strani – a ja još stojim na početnoj točci i ne usudim se zakoračiti u rijeku automobila, rikši, motocikala, kočija i tko zna čega još sve ne… On mi prvo lagano, a zatim sve ljutitije gestikulira da samo prijeđem cestu. Ja stojim, ne usudim se zakoračiti (a znate već moju cijelu filozofiju o koračanju kroz život) i osjećam se potpuno bespomoćno i izgubljeno, iako pokušavam biti hrabra. I odjednom osjetim kako mi se iz očiju, preko stisnute čeljusti počinju spuštati vruće, ogromne suze. Pokušavam ih zaustaviti, ali teške su i ne mogu tu ništa učiniti nego pustiti ih da krenu. Tijelo mi se počinje tresti i odjednom se nalazim usred neopisivo velikog grada, šest traka udaljena od mog Indijca, plačući i ridajući kao malo dijete. On se vraća po mene, živčan je, ali kad me vidi kako plačem uzima me za ruku i vodi me preko ceste. E da…znala sam da ne želim doći u tu vražju Indiju – vrti mi se po glavi dok ga pratim, čvrsto ga držeći da me slučajno ne bi ispustio.

Nakon tjedan dana takvih sličnih situacija stiže i moj prvi trenutak istinske predaje – trenutak kad se dogodila Ljubav. Trebam sama doći autorikšom do jedne ordinacije gdje sam naručena na pregled kod ayurvedske liječnice. Dobila sam adresu napisanu njihovim čudnovatim pismom jer vozači rikši najčešće ne znaju engleski, i nakon što sam uspjela naći vozača koji pristaje voziti me na „metar“, da platim koliko mi otkuca a ne neku basnoslovnu cifru koju ti uvijek pokušaju uvaliti na početku, sjedam u vozilo na tri kotača, i krećemo u avanturu zvanu – vožnja indijskim ulicama. Dim. Smog. Buka. Kamion vozi direktno prema nama punim gasom. Ajmeee! Gotovi smo! Zbogom živote! Pokrivam oči, vrištim u sebi, suze opet kreću, a vozač rikše za dlaku čarobno uspije izbjeći frontalni sudar. Nakon još jednog bliskog susreta sa smrću kad se još jedan kamion kreće prema nama, u sekundi prije nego se mimoiđemo odjednom vrijeme se usporava – gotovo zaustavlja. Vidim svaki detalj oko sebe; kapljice znoja kako se presijavaju na licu mog vozača, Ganesha me gleda sa improviziranog oltara kod upravljača i smiješi mi se i u tom trenutku kao da ulazim u sasvim novu dimenziju. Odjednom razumijem da je taj cjelokupan kaos uređen na neki svoj poseban način. Mi koji smo navikli na red ne možemo vjerovati da je i kaos neka vrsta reda. To je Život. Kaos, bliski susreti, skoro smrt, živoooot! U tom trenutku dižem ruke visoko u zrak, smijeh se zakotrlja iz dubine mog Bića i počinjem vikati: „I surrender! Predajem seeee!“ Vozač me pogledava u retrovizoru, vjerojatno misleći da sam luda, Ganesha se sa mnom kupa u rijeci smijeha i ja si mislim: „Bože, pa ja obožavam Indiju!“ Jedino takva zemlja mogla me izliječiti od europske krutosti i života po planu i programu.

Nakon tog prvog ludog posjeta, još pet puta sam posjetila Indiju u kombinaciji s mojim (sad već bivšim) Indijcem. Proputovala sam je uzduž i poprijeko i mogle bi se napisati knjige o raznim dogodovštinama. A život, divan i čaroban kakav jest, pružio mi je priliku da s njim posjetim i Norvešku. Podrška snovima jedne Djevojčice došla je na potpuno neočekivane načine, uz najveću zahvalnost jer se život pobrinuo da se snovi mogu odživjeti čak i ako nemaš puno novaca.

A zašto sam spomenula moju Prijateljicu iz Vojvodine i kako se ovu u priču uklapa Australija?

Dok sam ja tako živjela svoje snove putujući Indijom, ona je koračala svojim mirnim seoskim životom. Čule smo se redovito – Viber i internet čuda čine za prijateljstva na daljinu. Jedan dan nazvala me i ispričala mi kako joj je jedna njezina poznanica koja se prije puno godina odselila u Australiju rekla da poznaje jednog super dečka koji je njezin prvi susjed. Roditelji su mu iz naših krajeva, ali on je rođen tamo. Gledali su neke fotografije iz sela i on je uočio moju Prijateljicu i rekao je da bi je volio upoznati. I tako je krenulo njihovo Skype poznanstvo…koje je, kao što možete naslutiti, nakon 2 godine prešlo u: nedjelja je ujutro, ja još u krevetu, zove mene Prijateljica i pita me sjedim li. Kažem da još ležim, a ona meni: „Još bolje da ležiš, da ne padneš na dupe kad čuješ vijesti. Udajem se!“

I tako, mic po mic….eno moje drage Prijateljice negdje blizu Melbournea, na video poziv mi pokazuje njihovu novu kuću i šalje mi čestitku za novu godinu sa sunčane oceanske plaže. Ona, koja ne voli putovanja, koja ne priča engleski! (a ja profesorica engleskog), koja je mislila da će zauvijek ostati u svom sigurnom, malom svijetu, odazvala se tihom zovu Australije i ostala zauvijek tamo.

A njezina prijateljica sama je u Zagrebu, živi svoj život dirigiran ustaljenim ritmom školskog zvona i iščekivanjem praznika. Ali tračak uzbuđenja uvijek joj viri iz kutka oka, jer, evo nove prilike da možda i ona ode u posjet svojoj Prijateljici…da se i ona odazove Aboridžinima i zvuku oceana… da pruži svom Srcu ono što iščekuje još od davnih dana… s puno vjere u vlastita stopala i podršku životnog Puta…

I za kraj, samo jedna fotografija iz Indije, ali u njoj je sažeta srž. Jug. Hampi. Sjedimo Indijac i ja na stepenicama nekog prekrasno izrezbarenog hrama kad li dolazi hrpa djece koja kreće ravno prema nama. Ja mu kažem, ajmo se maknuti, došli su na izlet i sigurno žele sad doći pogledati ovaj hram. On se počinje smijati i kaže, nisu oni tu zbog hrama. Nisam stigla ni zaustiti da pitam što je mislio s tim, kad se oko mene našlo pedesetak preslatkih klinaca u uniformama. Svaki od njih mi je pružio ruku i rekao „Nice to meet you Madam. How are you?„ Na kraju smo završili u jednom velikom zagrljaju koji mi je ispunio srce za narednih par stoljeća. To je Indija. To je dar putovanja. Putovanja nam otvaraju srca. Rastemo. Bolje razumijemo. I kapacitet za ljubav raste. Ljubav koju onda možemo prenijeti i na svoje Doma, gdje god ono bilo.

Napisala: Marina Malacko

#FlyBetter s Emiratesom!

Jedna od najvećih aviokompanija na svijetu, Emirates, vlasnik je i najveće svjetske flote zrakoplova Airbus A380 i Boeing 777 koja broji 270 zrakoplova, povezujući ljude diljem svoje globalne mreže od 159 destinacija u 85 zemalja. U Hrvatskoj je Emirates prisutan od lipnja 2017. godine i izravnim dnevnim letom povezuje Zagreb sa svojim kozmopolitskom sjedištem – Dubaijem. Nedavno je Emirates pokorio dodjelu prestižnu dodjelu nagrada ULTRA 2018. te je proglašen najboljom aviokompanijom na svijetu.