Prošlo je nešto više od godinu dana od mog dvoipolmjesečnog posjeta Brazilu, a ovo razdoblje karantene idealno je za malo se prisjetiti svega i konačno nadopuniti i prevesti na hrvatski moju brazilsku priču objavljenu prošle godine na engleskom jeziku na portalu Thinktourism.

Napisala: Lorena Boldin

Iako je za posjet Brazilu većini prva asocijacija Rio de Janeiro, ja sam odlučila krenuti sa sjeveroistoka zemlje jer sam htjela doživjeti dijelove Brazila koji su mi izgledali prekrasno, a koje posjećuje znatno manje stranaca od glasovitog Ria. Moje prvo odredište bila je Fortaleza – city break destinacija puna života tijekom cijele godine budući da ljeto ovdje nikad ne završava – izmjenjuju se tek vlažno i sušno razdoblje. Kao u na ostatku obalnog dijela regije Sjeveroistok, more je toplo tijekom cijele godine, a vrućina nikada nije toliko nesnosna (tijekom cijele godine otprilike između 26 i 33 °C) zahvaljujući oceanu i ugodnim stalnim vjetrovima – pasatima, koji pušu cijelu godinu. Zbog toga je Fortaleza Brazilcima idealno odredište za bijeg kada vremenske prilike u drugim dijelovima države postanu manje ugodne. Duž središnje gradske plaže Iracema proteže se glavna šetnica koja u ranim večernjim satima postaje mjesto okupljanja. Najskuplja i najpoželjnija mjesta za život u velikim primorskim gradovima Brazila su upravo četvrti neposredno uz plaže – taj je fenomen tamo mnogo naglašeniji nego, primjerice, u Europi. Za ljude koji žive u primorskim gradovima, plaža je nezamjenjivi dio života te svako druženje s prijateljima u sunčanom danu nekako prirodno završi ispijajući kokos negdje na pijesku pod suncobranom uz povremeno osvježenje u oceanu. Čak postoji izraz Boa praia! (Dobra plaža!) za koji mi se čini da sam ga čula skoro jednako često kao Dobar dan!.

Fortaleza mi se jako svidjela jer sam u njoj doživjela sve ono što brazilski način života uistinu jest, a uz znatno manje troškove nego u nešto južnijim dijelovima države. Ono što sam brzo primijetia jest da ulična hrana ima vrlo lokalni karakter – posvuda se prodaje tapioka – vrsta hrane slična palačinkama napravljenim samo od kasava škroba, bez jaja ili mlijeka. Sama palačinka ima vrlo neutralan okus, tako da na nju možete dodati bilo što – slatko ili slano. Iako je riječ o specijalitetu regije Sjeveroistok, veoma su popularne s dodatkom queijo Minas, ukusnog sira iz regije Minas Gerais. Ovdje sam prvi put probala i açaí smoothie napravljen od istoimenog bobičastog voća karakteristične ljubičaste boje koje raste samo u Amazoni, ohlađen poput sorbeta s dodacima po želji – najčešće granole ili komadića vašeg omiljenog voća. Ukoliko volite takve kombinacije, odnedavno postoje açaí barovi u Splitu i Zagrebu u kojima možete probati ovu zdravu energetsku bombu, koju od srca preporučam.

Açaí

Jedan sam dan provela u Fortaleza Beach Parku – najvećem vodenom parku u Južnoj Americi koji definitivno vrijedi posjetiti. Nalazi se na nedaleko od grada i tik uz plažu Porto das Dunas gdje možete uživati u zvuku valova kad se umorite od brojnih vodenih atrakcija. Nekad se sjetim u kakvom sam grču došla u ovaj grad nakon što sam negdje pročitala senzacionalistički članak kako se radi o sedmom najopasnijem gradu na svijetu. U stvatnosti, nema potrebe za iracionalnim strahom ukoliko se držite jednostavnih pravila za sigurno kretanje Brazilom, o čemu ću pisati nešto kasnije.

Fortaleza beach park

Svoju brazilsku avanturu nastavila sam prema Recifeu – najistočnijem velegradu Brazila i glavnom gradu savezne države Pernambuco. Ime je dobio po portugalskoj riječi za greben – recife. Grad se ponekad naziva i “brazilskom Venecijom”, s obzirom na to da je smješten na nekoliko otoka povezanih mostovima, a ima i živopisnu gradsku jezgru koje me podsjetila na europsku arhitekturu više nego išta drugo što sam vidjela u Brazilu. Međutim, za razliku od europskih gradova u kojima povijesni dijelovi gradova imaju najveću vrijednost nekretnina i uglavnom su centar zbivanja, u Brazilu to nije slučaj. Povijesno središte prosječnog brazilskog grada nije sačuvano niti valorizirano i nema dovoljno turističkog kretanja. Taj se slučaj vrlo dobro može primijetiti u Recifeu – njegov centar s trgom Marco Zero pomalo izgleda kao napušteni i neodržavani povijesni centar Praga. Bez obzira na to, postoji ogroman potencijal da se Recife učini dinamičnim središtem kulturnog i društvenog života u budućnosti, kojeg posjetitelji zasigurno ne bi preskakali. Smatram da će se Recife jednom turistički izdignuti kao jedinstven među gradovima Južne Amerike: Njegova povijest započela je portugalskom kolonizacijom, no u 17. stoljeću doživio je i nizozemsku okupaciju. Zbog toga ljudi koji danas žive u državi Pernambuco imaju poseban naglasak, a mnogi od njih imaju plave ili zelene oči – fenomen koji se rijetko viđa u bilo kojoj drugoj brazilskoj saveznoj državi.

Recife – centar

Osim samog Recifea, Pernambuco ima još puno destinacija vrijednih istraživanja. Putovanje sam nastavila u nekoliko kilometara udaljenu Olindu – gradić kojeg karakterizira tipična portugalska arhitektura i tradicionalni restorani u kojima možete isprobati domaću hranu iz Sjeveroistočne regije, primjerice, carne seca (suho meso), rižu s indijskim oraščićem koji zapravo potječe iz Brazila (caju), filete oceanskih riba ili nezaobilaznu feijoadu – tradicionalno jelo od crnog graha, riže i svinjetine. Zasigurno ćete pronaći nešto po svom ukusu.

Tipična hrana regije Sjeveroistok (restoran u Olindi)

Metropolitansko područje Recifea, pak, ima jednu manu – posljednjih godina nije sigurno za plivanje s obzirom na nekoliko desetaka zabilježenih napada morskih pasa, iako je nekada bilo poprilično sigurno mjesto po tom pitanju. Problem se javio nakon što je 1992. godine nekih 20-ak kilometara od grada izgrađena luka, zbog koje su se rušili grebeni i modificirali dijelovi obale. Lokalci kažu je sve to narušilo stanište morskih pasa, koji su se potom preusmjerili prema središnjoj gradskoj plaži Boa Viagem.

Pogled na središnju plažu Boa Viagem u Recifeu

Iz tog razloga, stanovnici Recifea osvježenje u morskim valovima danas traže nekih 50-ak kilometara od grada, gdje se smjestilo idilično turističko naselje Porto de Galinhas. Ova me destinacija osvojila na prvu svojim tirkiznim morem i prirodnim bazenima uz obalu, u kojima je more mirno jer ga pješčani sprudovi štite od oceanskih valova. Jedinstvena su atrakcija i koraljni grebeni koji se mogu obići lokalnim brodićima. Budući da se doživljaj plaže razlikuje od onog u drugim dijelovima valovitog Atlantskog oceana, mnogo godina zaredom proglašavana je najboljom plažom u Brazilu.

Porto de Galinhas

Sjeveroistok je bio nevjerojatan i bilo ga je teško napustiti, ali čekala me kruna Brazila – Rio de Janeiro. Isplanirala sam tamo se zadržati dva mjeseca: pronašla sam preko intereta hostel uz plažu Ipanema koji je nudio opciju rada na recepciji na pola radnog vremena u zamjenu za smještaj i jedan obrok te sam odabrala školu stranih jezika za pohađanje tečaja naprednog Portugalskog za strance. Uz to, plan je bio, naravno, upoznati Rio za koji sam oduvijek sanjala da ću ga jednog dana posjetiti.

Razlog što se nisam uputila izravno u Rio već sam prije obišla Sjeveroistok bio je moj strah da ću biti razočarana gradom uživo u usporedbi s fotografijama. Očekivala sam da ga je možda već upropastila njegova razvikanost kao odredišta te da zbog multikulturne mješavine turista i doseljenika neću na pravi način doživjeti lokalni način života, što se danas događa s većinom popularnih europskih turističkih odredišta i velegrada. Srećom, za Rio još uvijek, na moje veliko iznenađenje, ništa od toga nije primjenjivo. Rio je uspio sačuvati svoj identitet u svakom smislu: od lokalne gastronomije (gotovo da ne možete pronaći restorane internacionalnih kuhinja osim japanske) do svih drugih aktivnosti koje nisu samo lažna kulisa za turiste, već su stvarni dio svakodnevnog života lokalaca. Rekla bih da se Carioca-e (stanovnici Rio de Janeira) ni ne trude pridobiti nove turiste nudeći umjetno isceniranu zabavu za strance, već nude samo ono što i sami vole: tradicionalna hrana koja se nudi turistima obavezan je dio jelovnika lokalaca, lokalci vole provoditi vrijeme na plaži pijući kokosovu vodu baš kao i turisti itd. Rio de Janeiro je metropola koju većina putnika ima na svom popisu želja, ali za razliku od drugih velikih gradova sličnih veličina i popularnosti od strane turista, Rio nije izgubio svoj identitet pod pritiskom multikulturalizma. Tamo sam provela prosinac i siječanj, što su mjeseci visoke turističke sezone, no grad ni u jednom trenutku nije bio pretrpan turistima. Čak i u danima kad je bilo više posjetitelja (oko dočeka Nove godine), veliki udio gostiju činili su Brazilci iz drugih dijelova zemlje. Zaključila bih da putnici širom svijeta žele posjetiti Rio, ali zbog udaljenosti od turistički emitivnih zemalja te možda još više zbog glasina o njegovoj nesigurnosti, većina zapravo nikad ne ode u Brazil.

Na internetu sam našla hrpu članaka o sigurnosnim problemima u Brazilu i oni su dijelom istiniti, ali problem definitivno nije takav da biste Brazil preskočili kao odredište. Velika većina crne statistike odnosi se na favele koje su administrativno dio grada, a tamo jednostavno nitko nema potrebu ići osim ljudi koji u njima žive i one su svojevrstan zatvoreni mjehur. Ubojstva o kojima se piše velikom se većinom odnose na rješavanja međusobnih razmirica među kriminalcima i njihovim dužnicima unutar sirotinjskih četvrti, kao i na intervencije policije koja ima dozvolu za oružane napade na kriminalce – na što zapravo otpada nevjerojatno veliki udio ubojstava. Oni dijelovi grada u koje ćete htjeti ići imaju razinu sigurnosti otprilike kao središta velikih španjolskih gradova – najstrašnija stvar koja vam se može dogoditi jest da vam netko pokrade osobne stvari. Da biste to spriječili, nekoliko je jednostavnih pravila kojih se morate pridržavati: Prvo pravilo bilo bi ne šetati ulicama noću, cca od 23h do 5h, ali za to ni nema potrebe s obzirom da je Uber u Brazilu vrlo jeftin i siguran vid prijevoza – prosječan lokalac koristi ga nekoliko puta dnevno. Drugo pravilo bilo bi da ne ostavljate svoju torbu bez nadzora na plaži – u Brazilu je sasvim normalno zamoliti osobu pored sebe da vam pričuva stvari kad se idete okupati. Brazilci su uglavnom vrlo pristupačni i lako je započeti razgovor s osobom koju ne poznajete. Ostala pravila uključuju nošenje što manje gotovine sa sobom, a također je preporučljivo da ne koristite karticu s koje je moguće dignuti veću količinu novca, već bi bilo najsigurnije prenijeti određeni iznos novca na debitnu karticu, onoliko koliko vam je potrebno za taj dan. Ukoliko vas pak džepar zaustavi, jednostavno mu dajte torbu – Brazilci su na takav scenarij uvijek spremni hladne glave i zbog toga sa sobom nose ono što im stvarno taj dan treba. Također, uvijek biste trebali znati kamo idete i kuda ćete prolaziti: sjeverni dijelovi i centar grada nesigurniji su u odnosu na južni i zapadni dio grada. Ovi sigurniji dijelovi su ujedno i najatraktivniji – Copacabana, Ipanema, Leblon i Barra da Tijuca. Stoga razmislite dvaput prije nego rezervirate smještaj koji se oglašava kao onaj ˝u samom centru grada˝- u Brazilu to ne znači isto što i u Europi. Centar Rija izvan radnog vremena većine ljudi (nakon 17 sati i vikendom) postaje prazan i ​​pomalo sablastan, otprilike kako središta naših gradova izgledaju sada u vrijeme epidemije Koronavirusa. Sve to povećava nesigurnost strogog centra. Noću postoje samo određena mjesta na koja se isplati ići tamo, primjerice četvrt Lapa, gdje možete obići barove i iskusiti lokalnu kulturu stanovnika afričkog porijekla, koji uglavnom žive u jeftinijim četvrtima na sjeveru ili u favelama – brazilskim sirotinjskim četvrtima koje su u Riu uglavnom smještene na brežuljcima. Tu počinje još jedna mračna strana priče o Riu.

U Brazilu se svi kunu kako preziru rasizam, a primjećivanje rasnih razlika smatra se neprimjerenim – osjetila sam razliku kad usporedim razgovor o tome s Brazilcem i sa, primjerice, prijateljima iz Sjeverne Amerike ili neke europske zemlje koja ima rasno raznolike doseljenike – oni među njima koji se općenito znaju šaliti na vlastiti račun mogu se našaliti na račun svoje ˝čokoladne˝ boje u odnosu na nekog bijelca bez da to dožive kao uvredu prema crnoj rasi. U Brazilu, u kojem možete pronaći apsolutno sve rase i sve oblike mješanaca, razgovor o tome je tabu tema. Razloga za izbjegavanje ove teme je mnogo: Prema nekim statistikama, bijelci zarađuju 70% više i lako je primijetiti kako crnci mahom rade slabije plaćene poslovi i vode “jeftiniji” način života od bijelaca. Šetajući se ulicom ili vozeći se metroom, možete vidjeti ljude boja kože od najsvjetlije do najtamnije, ali izađete li, primjerice, u malo eltniji klub ili promatrate putnike u zračnoj luci, rasna raznolikost je otprilike jednaka onoj u Hrvatskoj. Ljudi europskog porijekla zapravo ne mrze crnce, ali se osjeti da ih nekako ignoriraju i imaju predrasude koje ne govore na glas. Cijela situacija ima dublje korijene s obzirom na to da većina djece iz obitelji visokog i višeg srednjeg sloja (velika većina bijelci) mahom pohađaju privatne škole koje pružaju mnogo bolje obrazovanje od besplatnih državnih zbog čega kasnije mnogo lakše upadnu na cijenjene fakultete, bave se zanimanjima koja su bolje plaćena i onda zaposle pripadnike nižih slojeva kao, primjerice, svoje kućne pomoćnice koje u Brazilu ima svaka bolje stojeća obitelj. I tako se niz nastavlja. Nekad mi se činilo kako niži slojevi nisu ni previše motivirani izaći iz takve situacije jer su se različita zanimanja već ukorijenila u različite slojeve društva i kako njihovo društvo jednostavno na taj način funkcionira. Mi u Europi opet imamo drugačiji problem da je nekad nemoguće pronaći radnike za jednostavna zanimanja, a s druge strane za visokoobrazovane često nema posla. Također i klima vječnog ljeta u Riu ˝dopušta˝ život na otvorenom tijekom cijele godine, bez grijanja i skupe zimske odjeće, a plaže su besplatne za sve. Zbog toga mi izgleda kako Brazilci imaju manju motivaciju izvući se iz beskućništva nego Europljani. Rekla bih da socijalne probleme i neki opći osjećaj zadovoljstva ljudi svakog dijela svijeta valja sagledati iz različitih perspektiva, pa tako i ovu brazilsku priču.

Dječja igra na valovima Ipaneme

Bez obzira na društvene nejednakosti, Afrikanci žive u Brazilu gotovo jednako dugo koliko i Europljani, pa su podjednako uključeni u stvaranje identiteta i prepoznatljive kulture kakvu ta zemlja danas ima. Jedan od evenata kojem bi svaki posjetitelj Rija trebao prisustvovati je samba ponedjeljkom na Pedra do Sal-u, mjestu koje i dalje čuva bogatu afričku baštinu, pa tako ovdje možete čuti i vidjeti autentičnu live izvedbu i zaplesati uz glasoviti zvuk i ritam sambe, kojom su Brazil zapravo obogatili afrički doseljenici. Nedaleko se nalazi još jedna atrakcija koja mi je bila zanimljiva iako nije konkretno vezana za brazilsku kulturu, a to je Museu do Amanhã (Muzej sutrašnjice). Izvana futuristički izgrađena zgrada muzeja – iznutra izložbe koje govore o tome što će se dogoditi s našim planetom u budućnosti, uključujući prirodne i društvene promjene.

Jedna od nezaobilaznih turističkih atrakcija centra grada svakako je Escadaria Selarón (stepenice Selaron), atrakcija nazvana po čileanskom umjetniku Jorgeu Selarónu, koji je 23 godine svog života proveo skupljajući pločice iz cijelog svijeta i postavljao ih na stepenice ispred svoje kuće u predjelu Lapa sve do smrti 2013. godine. Tamo sam pronašla i pločicu s prikazom Hrvatske.

Lapa – stepenice Selaron

Iako su prethodno spomenute siromašnije četvrti sjevernog i središnjeg dijela grada vrijedne posjeta, za smještaj i svakodnevne aktivnosti preporučila bih južnu zonu. Ovaj je dio grada skuplji, ali sigurniji i s boljim sadržajima svih vrsta. Srce južnog Rija je četvrt opjevana u jednoj od najpoznatijih pjesama u povijesti – Girl from Ipanema. Koji god dio Ipaneme odaberete za svoj boravak – teško da možete pogriješiti. Meni je osobno ovo najbolja gradska četvrt koju uopće mogu zamisliti: Sjeverni dio Ipaneme je područje pokraj lagune Rodrigo de Freitas koja zapravo izgleda poput jezera, ali je kanalom povezana s oceanom – ova zona okružena zelenilom i vodom savršeno je mjesto za sport i rekreaciju. Središnji dio Ipaneme proteže se dugom komercijalnom ulicom Visconde de Pirajá u kojoj se nalaze brojni restorani i trgovine za svačiji ukus. Konačno, na jugu se nalazi glasovita plaža Ipanema – nevjerojatno mjesto za kupanje, sunčanje, ispijanje vode od svježeg kokosa, igranje odbojke ili tek chillanje ispod palme dok gledate dobro poznati simbol Ipaneme – brdo Dois Irmãos.

Plaža Ipanema iza koje se izdiže brdo Dois Irmãos

Plaža Ipanema mjesto je sastanka lokalaca i stranaca, bogatih i siromašnih, starih i mladih – vole je svi. Nevjerojatno je kako se jedno tako opuštajuće mjesto nalazi toliko blizu glavne shopping ulice sa svim potrebnim sadržajima. Nakon dana provedenog na plaži, najdraže mi je bilo uputiti se na Pedra do Arpoador, uzvišenu stijenu na rubu Ipaneme, odakle se svaki dan gleda veličanstven zalazak sunca i pije sveprisutna caipirinha – brazilski koktel napravljen od cachaçe (jakog alkoholnog pića od šećerne trske), šećera i limete.

Zalazak na Arpoadoru

Nakon zalaska najpopularnije mjesto za druženje postaje vjerojatno najpoznatija plaža na svijetu – Copacabana. Lokalci će vam reći da se tamo ne kupaju jer more često nije zadovoljavajuće čistoće, ali Copacabana postaje špica u ranim večernjim satima zbog brojnih barova i restorana s glazbom uživo. Dalje se noćni život nastavlja u prethodno spomenutoj Lapi, a možete zadržati u južnoj zoni u kojoj su smješteni i mnogi noćni klubovi – u svakom slučaju, zasigurno ćete čuti barem nekoliko hitova brazilske funk glazbe. Riječ je o široko popularnom glazbenom žanru koji ima vrlo privlačan ritam i grube, necenzurirane tekstove o društvenim nejednakostima, kriminalu i seksu. U Riju su inače psovke općenito prihvaćenije nego u bilo kojem drugom dijelu Brazila, čak i u formalnim prilikama. Glazba potječe iz favela Rija, a čini se da je danas više slušaju oni iz visokih društvenih slojeva nego sami favelaši.

Kad spominjem Copacabanu, moram se prisjetiti dočeka Nove godine. Mogu samo reći da sam imala toliko sreće da sam uspjela organizirati svoje putovanje u tom periodu i doživjeti jedan najuzbudljivijih događaja u Riju, pored karnevala. Osjećaj dočeka Nove godine na Copacabani je neprocjenjiv – svi obučeni u bijelo, bogati vatromet, tradicionalno preskakanje valova sedam puta izražavajući sedam želja za nadolazeću godinu – ne mogu se odlučiti koji mi je dio tog iskustva bio najpamtljiviji.

Preskakanje valova na dočeku Nove godine na Copacabani

Rio ima pregršt vidikovaca s veličanstvenim pogledom na grad, ali najviše me oduševio Pão de Açúcar (Sugarloaf ili Šećerna Glava). Do vrha se ide žičarom i definitivno vrijedi svakog potrošenog reala – pogled od tamo oduzima dah.

Pão de Açúcar

Sa Sugarloafa se u daljini vidi i jedno od sedam svjetskih čuda – kip Krista Otkupitelja (Cristo Redentor). Pogled s krista je također zapanjujući, a Kip Krista koji čuva grad izgleda veličanstveno, bez obzira na to jeste li religiozni ili ne. Do njega se može uspinjačom ili, ukoliko ste raspoloženi za veću avanturu – planinarenjem.

Ako preskočite penjanje do Krista, to biste definitivno trebali učiniti do vrha brda Dois Irmãos. Pogled s vrha jedan je od najspektakularnijih u Riju, ali sami vrh nije jedino mjesto za zadržavanje – negdje na sredini staze pruža se pogled na Rocinhu – najveću favelu u Riju s vaše desne strane, a ako pogledate ulijevo, vidjet ćete São Conrado, elitni dio grada uz ocean. S ove točke moći ćete vrlo jasno vidjeti i shvatiti kontraste Brazila.

Pogled s brda Dois Irmãos – elitna četvrt São Conrado (lijevo) i najveća favela Rocinha (desno)

Kad se umorite od svih turističkih atrakcija u gradu i samo želite provesti dan na nekoj plaži na kojoj prevladavaju lokalci, svakako preporučam predio grada Barra da Tijuca – novi dio grada koji obilježava visoka kvaliteta života – čak i aktualni predsjednik Jair Bolsonaro tamo posjeduje imovinu. Barra je udaljena tek 15 minuta metroom iz Ipaneme, duž nje prostire se kilometrima duga pješčana plaža, a more je vrlo čisto. Mjesto je idealno za kupanje, surfanje ili samo provođenje opuštajućeg dana na plaži, nakon kojeg se možete uputiti u neki od obližnjih beach barova.

Ispijanje kokosove vode na plaži Barra da Tijuca

Nakon obilaska svih gradskih plaža, odlučila sam istražiti plaže u okolici. Odabir je pao na Arraial do Cabo – nakon oko dva sata vožnje automobilom od Ria do grada Cabo Frio, lokalni brodići vode do nekih od najljepših plaža Brazila: bijeli pijesak i kristalno bistro more okruženi zelenilom rijetko koga bi ostavili ravnodušnim.

Arraial do Cabo

Otići iz Ria bilo je teško jer je to za mene najcjelovitiji grad koji sam ikad vidjela. U ovo doba karantene i restrikcija kretanja pomislila sam kako, kad bih morala ostati zaključana u jednom gradu do kraja života, bez sumnje bih izabrala Rio de Janeiro. Osim snijega, cidade maravilhosa ili čudesan grad kako ga nekad nazivaju zaista ima sve i teško da će mi ga ijedna buduća destinacija nadmašiti.

Moje posljednje odredište bio je São Paulo – sa svojih 18 milijuna ljudi u širem urbanom području, to je najveći grad Južne Amerike i cijele južne polutke. São Paulo je poslovni centar države u kojem je život mnogo brži nego u drugim brazilskim gradovima koje sam posjetila. Ne izgleda kao idealno turističko odredište, ali se čini sjajnim gradom za obrazovanje ili izgradnju karijere. Ipak, s obzirom na veličinu nudi mnogo u smislu gastronomije, kulture i noćnog života – svaki dan možete birati između brojnih restorana, noćnih klubova sa svim vrstama glazbe ili pak obogatiti svoj kulturni život obilaskom muzeja, kazališta ili crkava. Katedrala (Sé de São Paulo) je vjerojatno najljepša crkva koju možete vidjeti u Brazilu, jedna je od najvećih neogotičkih katedrala na svijetu i ujedno je simbol grada zajedno s trgom na kojem se nalazi.

Sé de São Paulo

Još jedan zaštitni znak São Paula koji definitivno ne smijete propustiti je Museu do futebol (Muzej nogometa). U njemu ćete doznati što ste ikada htjeli znati o brazilskoj strasti i predanosti najpopularnijem sportu na svijetu. Povijest nogometa prikazana je kroz godine i sve svjetske kupove, ali meni najupečatljivija priča bila je ona o stadionu Maracana u Riju. Maracana je izgrađena 1950. godine nakon odluke da će Brazil biti domaćin FIFA-inog svjetskog kupa. Te je godine Brazil stigao do finala i cijela je zemlja polagala nadu u to da će se pobjeda brazilske reprezentacije ostvariti baš na novoizgrađenom stadionu. Na veliko razočaranje svih, Brazil je izgubio od Urugvaja 2: 1. Brazilci su bili shrvani i mnogi su tada pomislili da je to kraj brazilskog nogometa. Međutim, nakon gubitka, Brazil je postajao sve bolji i bolji u nogometu i kasnije u tom dostigao svjetsku slavu. Na kraju teksta, uslijedio je citat autora stihova Djevojke s Ipaneme, Viniciusa Moraesa: „..da morte, apenas nascemos, imensamente“ (Nakon smrti se rađamo neizmjerno). Nadam se da ćemo i nakon ovog psihički teškog perioda izolacije, kroz kojeg trenutno prolazimo, imati sličan restart.

Iz Muzeja nogometa u São Paulu – utakmica Svjetskoj prvenstva 2014.: Brazil – Hrvatska

Malo po malo, moja je brazilska avantura stigla kraju. Kad je avion poletio, pomislila sam kako sam sretna što sam upoznala tako nevjerojatnu zemlju i što ću uvijek imati svoje posebno mjesto na planetu kojem ću se vraćati. Često osjećam saudade, pojam koji postoji samo u Portugalskom jeziku i probližno označava nešto između čežnje i nostalgije. Svi oni koji su mi govorili da ne idem u Brazil jer je tamo opasno – bili su u pravu. Opasno se možete zaljubiti u kilometarske plaže, toplu klimu tijekom cijele godine, ispijanje kokosove vode, vedre i prijateljski raspoložene ljude na svakom uglu koji će vam pomoći i kad sami nemaju mnogo, samba partyje nasred ulice i nenadmašne ljepote zalazaka sunca koje gledate dok pijete caipirinhu pored mora. E da, i kokosove palme. Opasno je – jer ćete možda poželjeti ostati.

Bili su u pravu da i će me tamo netko pokrasti jer meni je Brazil ukrao – srce.