Kako sada putujemo manje nego prije, ovo je moj način da ostanem u pozitivi i kroz ove blogove & vlogove uživam u SAD-u, dok opet ne odem tamo! Nadam se da će i vama biti jednako uzbudljivi!
Napisao: Denis Rajčić
AMERIČKI KARLOVAC
Posljednju etapu svoga trodnevnog puta – od San Francisca do Los Angelesa – odlučio sam završiti s busom, umjesto s avionom. Očito je presudila moja opsjednutost s američkim cestama (ipak sam filmofil, koji je pogledao previše američkih road trip filmova).
Prvo stajanje bilo je već nakon šezdesetak kilometara, u San Jose. Zbog tog prvog zaustavljanja busa – kao kad se iz Zagreba ide na more – prozvao sam ga američki Karlovac.
View this post on Instagram
San Jose nalazi se u sjevernom dijelu doline Santa Clara i najveći je grad u Sjevernoj Kaliforniji, po broju stanovnika (preko milijun) i po površini. Također, najveći je grad Zaljevskog područja San Francisca i treći u Kaliforniji – iza Los Angelesa i San Diega.
San Jose centar je informacijske industrije, te je kao kulturno, financijsko i gospodarsko središte dobio naziv “glavni grad” Silicijske doline (Silicon Valley). Osim računalne industrije, razvijena je i proizvodnja auto dijelova, kemijskih proizvoda i voća; te je poznato središte inovacija i mediteranske klime, ali i visokih životnih troškova.
ZAHVALNOST I VISOKE VIBRACIJE
Nekada mi frendovi na fejsu znaju “prigovarati” da se svima previše zahvaljujem na svemu… iako, nisam ja kriv (#majkemi), što imam toliko razloga za to. Više o zahvalnosti i Americi imate ovdje.
Očito je da mi Svemir / Bog / Kreacija, prema Zakonu privlačenja, konstantno šalju mnogo fenomenalnih situacija, okolnosti, ljudi, kreativnosti i ideja… ili, možda moji frendovi uzimaju stvari zdravo za gotovo.
Anyway, Amerika je definitivno zemlja zahvalnosti i zahvalnih ljudi – i to doslovno!
Tu se svi za sve živo zahvaljuju: na primjer, ako se makneš nekom i milimetar u stranu; ili ako u gužvi nekom prođeš preblizu, a da ga nisi ni dotaknuo, odmah se ispričavaju. A da i ne spominjem koliko je sa svima lako započeti neki small talk – što meni prirodno brbljivom – baš “teško” pada (haha). Tako da sam ja u usporedbi s njima “nezahvalan” i ”nekulturan”.
Možda zato i nije čudno da su tako velika ekonomska sila, jer zahvalnost je visoka vibracija – koja ti privlači sve u životu. (o visokim vibracijama i skali stanja svijesti, pročitajte u mom članku ovdje.)
Vjerujem da mi je baš zbog te moje zahvalnosti sve na putu teklo lagano i pozitivno. Osim toga, i prije samog puta su mi se savršeno posložile i sitne i krupne stvari (od nalaženja povoljne avio karte, love za put, ali i onoga što sam trebao dovršiti prije polaska), da to nikako nije slučajno. Više o tome pročitajte ovdje.
Prema tvojoj vjeri bit će ti! Isus
Također, zanimljiva mi je i ta njihova ljubaznost. Kad sam stigao u San Francisco, na aerodromu nisam znao u kojem smjeru krenuti i koji vlak uhvatiti za centar grada. Tako sam zamolio jednu gospođu iz aerodromskog osiguranja da mi sve objasni. Kako nije imala papira, već samo one plave jednokratne rukavice, uzela je jednu te si dala truda detaljno mi na nju napisati sve upute.
UŠAO SAM U TV I U AMERIČKOG MACOLU!
OK, dosta o vibracijama i zahvalnosti, da se osvrnem i na nešto ”realnije”, hehe.
Kad sam u SAD-u (ovo mi je bio drugi put), imam dojam kao da sam ušao u TV!
Znam, gledao sam previše hollywoodske produkcije. Nebitno jesam li u gradu, ili van grada, ali te ulice, zgrade, kuće i dvorišta toliko me fasciniraju, da mi se čini kao da sam ušetao na filmski set! Tako mogu satima besciljno lutati američkim ulicama i diviti im se kao da ih prvi put vidim.
Ne znam je l’ ta moja opsjednutost s američkim ulicama i kućama, zato što mi je mozak ispran od previše gledanja američkih filmova i serija, ili je sve zbog tog osjećaja da jednostavno moram biti tu – ali razumijem ovisnike o nečemu!
View this post on Instagram
Nakon američkog Karlovca i par sati vožnje, došao je red i na drugo stajanje. Ovo me je pak podsjetilo na američkog Macolu, gdje smo se uz dužu pauzu na benzinskoj pumpi, mogli okrijepiti i jesti u par zanimljivih restorana brze hrane.
View this post on Instagram
O OSMIJEHU I PRIVLAČENJU SVEGA ŠTO ŽELIMO U ŽIVOTU
Primijetio sam još nešto zanimljivo u Americi. Ovdje je tipičan taj pozdrav potpunom neznancu ili samo klimanje glavom. Kada vam se pogledi slučajno sretnu, neizbježan je taj nenametljiv osmijeh – iako možda nećete progovoriti ni riječ.
Znam, netko će reći da su Ameri površni, i da to nije iskren osmijeh i pozdrav. Ali interesantno da je i ta mala “površna” gesta dovoljna da te oraspoloži i na trenutak usreći.
To me je fasciniralo i kada sam tu bio prvi put, ali me to uvijek iznova oduševi.
S time u vezi, dogodilo se nešto ludo na tom putu u busu. Malo dalje od mene sjedio je jedan gospodin sa svojom ženom. Na prvi pogled izgledao je dosta strogo i neraspoloženo. Ali kada sam ga slučajno pogledao, osmjehnuo mi se vrlo toplo i prijateljski.
Kako sam prije toga napisao post na fejsu, o američkom pozdravljanju i ljubaznosti, poželio sam objaviti i sliku nečijeg iskrenog osmijeha. Ali koga sad ugnjaviti da mi se nakesi u kameru?
Zatim smo stali na neku stanicu, gdje je taj gospodin izašao. Ja sam nevezano za to izišao iz busa da opalim koji selfie. Ali nikako da fotka ispadne dobro. U tom trenutku je taj gospodin baš vadio svoj kofer iz busa, te vidio kako se mučim, i ponudio se da me uslika s mojim mobitelom. Okinuo je par puta, i pokazao mi je da je kamera nešto zablokirala. Pokušao je ponovno, ali opet se nešto poremetilo. Kada mi je vratio mobitel rekao mi je da nešto ne valja, ali je baš tad šofer rekao da moram nazad u bus jer krećemo.
Pomislio sam, ništa od moga naslikavanja. Ali kada sam pogledao fotke, vidio sam da je greškom umjesto mene, uslikao sebe – i to S OSMIJEHOM!
Ostao sam u šoku i skoro sam zaplakao od sreće!
Dobio sam sliku iskrenog osmijeha – i to točno onakvog kakvog sam prije koju minutu i poželio
Vjerujem da nema slučajnosti u životu! Zakon privlačenja uvijek radi – pitanje je samo da li mi svjesno ili nesvjesno kreiramo!
Ovo je sitnica, ali kad skužiš kako to sve radi, nema apsolutno nikakve prepreke da ne privučeš sve što želiš, odnosno trebaš – od sitnica do bitnih stvari u životu.
Zakonu privlačenja / Svemiru / Kreaciji / Bogu potpuno je svejedno je l’ ti želiš neku banalnost ili novac, karijeru, voljenu osobu il što god – ali nama nije.
Sami smo sebi prepreka ka ostvarenju naših snova, želja i ciljeva.
PS. Često testiram Zakon privlačenja, od malih do velikih stvari u životu. A upravo je nevjerojatno kako se to privlačenje svega drastično povećalo kad sam krenuo na ovaj put po SADu.
DOLAZAK U MOJ GRAD SNOVA!
Nakon osam sati puta, i stotina kilometara pejzaža iz westerna – užitka za moje oči – konačno sam stigao u Grad Anđela.
Los Angeles / Grad Anđela ili skraćeno LA, nalazi se uz obalu Tihog oceana na jugu američke savezne države Kalifornije.
U samom gradu živi oko 4 milijuna ljudi, te je najveći grad Kalifornije i drugi najnaseljeniji grad SADa (iza New Yorka).
Čuven je po mediteranskoj klimi, etničkoj raznolikosti, hollywoodskoj industriji zabave i prostranoj metropoli.
Nakon ukupno tri dana putovanja, i skoro isto toliko nespavanja (krenuo sam u srijedu popodne iz Zagreba, a stigao u petak predvečer u LA), osjećao sam se kao da sam na najboljim drogama ovoga svijeta. Nisam bio ni malo umoran, već euforičan i opijen mojom najboljom drogom – Amerikom!
Ne znam za vas, ali ja uvijek imam taj high on weed osjećaj, koji se javlja nakon par dana nespavanja. Tada i naporan put, s jednog na drugi kraj svijeta, teče glatko i lako, uz onaj go with the flow osjećaj.
Dočekala me je moja super frendica Maja, rođena Zagrepčanka koja zadnjih 15 godina živi u LAu (i jednako je opčinjena njime kao i ja).
Krenuli smo Sunset Boulevardom prema Majinom kvartu Silver Lake.
Sunset Boulevard / Bulevar sumraka dug je 35 km i povezuje blještavi Hollywood i egzotični Malibu – dva čuvena mjesta u gradu.
”Bulevar sumraka” istoimena je poznata američka drama iz 1950., koja je osvojila Zlatni globus. Priča je to o holivudskom scenaristu koji se sprijatelji s ostarjelom damom, bivšom zvijezdom nijemih filmova. Film je režirao Billy Wilder, i smatra se jednim od njegovih najboljih ostvarenja i klasikom kinematografije.
Dok smo se vozili ka Majinom kvartu, ovdje kao i u San Franciscu, po nogostupu se nepregledni nizovi beskućničkih šatora. Očito je kako LA nije samo prijestolnica filmskih snova, nego i beskućništva. Glavni razlog su previsoki troškovi stanovanja.
Okrug LA ima 66.436 beskućnika, a u samom gradu ih je 41.290 – što je porast od 16 % u odnosu na 2019. Kalifornija je 2019. imala najveći porast od svih saveznih država, te ima više od četvrtine ukupnog broja beskućnika u SAD-u.
Izašli smo istu večer kad sam stigao, te se našli s mojim frendovima Marinom i Igorom (koji su iz Zagreba došli u SAD par tjedana prije mene). Izgleda da mi je nakon tri dana puta taj izlazak bio previše, jer sam na povratku doma zaspao od umora u autu, i to u sred razgovora s Majom!
Tako sam konačno dočekao odlazak u zemlju snova – doslovno i metaforički.
