Kako izgleda svakodnevni život u najhladnijem naselju i najhladnijem gradu na svijetu, gdje -50 °C nije izvanredna vijest, nego sasvim normalan dan?

Dok se Hrvatska budi na laganim minusima, stanovnicima jednog zabačenog sibirskog sela takav bi minus bio – povod za slavlje. Za njih bi to bio znak da je napokon “ugodno” i da je vrijeme gotovo proljetno.

Naime, Ojmjakon je najhladnije trajno naseljeno mjesto na planetu, gdje je život na -50 °C svakodnevica, a ne izvanredna situacija koja zaustavlja svijet.

Nedavno je termometar u Ojmjakonu pokazivao surovih -44 °C, no za njegovih otprilike 500 stanovnika dan je tekao sasvim normalno – u ritmu koji diktira led, snijeg i zima koja ovdje nikad ne popušta. Ovo selo u ruskoj republici Jakutiji, poznato i kao “Pol hladnoće”, drži i službeni rekord od nevjerojatnih -67,7 °C, izmjeren još 1933. godine. Neslužbeno se spominje i još ekstremnijih -71,2 °C iz 1924., a na tu brojku podsjeća i spomenik na glavnom trgu piše net.hr

Kako se živi u Ojmjakonu?

Život u Ojmjakonu nije samo borba s hladnoćom – to je kombinacija nevjerojatne ljudske prilagodbe, tradicije i snalažljivosti koja se prenosi generacijama. Selo je smješteno u dolini okruženoj planinama koje “zaključavaju” hladan zrak, a tlo ispod njega čini permafrost, vječni led koji doslovno određuje pravila svakodnevice.

Zbog takvih uvjeta uzgoj usjeva ovdje praktički nije moguć, pa se prehrana uglavnom temelji na onome što priroda dopušta: mesu sobova i konja, ribi te mlijeku domaćih životinja. Posebno mjesto na jelovniku ima stroganina – tanko narezana, sirova smrznuta riba koja se jede gotovo kao grickalica. A za one “tvrđe” želuce, ponekad se kao dodatak tjestenini poslužuju i zaleđene kockice konjske krvi.

Prehrana stanovnika Ojmjakona zato je iznimno bogata mastima i proteinima, jer je upravo to gorivo koje tijelu daje toplinu i energiju potrebnu za život u ekstremnim temperaturama.

Ako misliš da se život u takvim uvjetima jednostavno zaustavi – varaš se. U Ojmjakonu se svakodnevica odvija gotovo normalno, a škole se zatvaraju tek kad temperatura padne ispod -52 °C.

Jedan od najvećih izazova ovdje je – tehnologija. Automobili se moraju držati u grijanim garažama, a mnogi ih jednostavno ostavljaju da rade bez prestanka, ponekad od jeseni pa sve do proljeća, kako se motor, gorivo i ulje ne bi doslovno smrznuli.

Većina kuća u Ojmjakonu i danas se grije na ugljen i drva, a zbog smrznutog tla postavljanje vodovodnih cijevi gotovo je nemoguća misija. Upravo zato mnogi stanovnici i dalje koriste vanjske zahode, što na temperaturama ispod -50 °C postaje pothvat sam po sebi.

A čak i oni najteži, najtužniji trenuci ovdje se pretvaraju u pravu logističku noćnu moru. Kopanje groba može trajati danima, jer se permafrost ne predaje lako. Postupak je brutalan: najprije se pali vatra kako bi se otopilo nekoliko centimetara tla, zatim se kopa, pa se vatra ponovno pali… i tako iznova, sve dok rupa ne postane dovoljno duboka za lijes.

Jakutsk, najhladniji velegrad na svijetu

Ako je Ojmjakon sinonim za ekstrem, onda je njegov veći – i tek nijansu “topliji” – susjed Jakutsk priča za sebe. Riječ je o glavnom gradu ruske republike Jakutije, koji se često naziva najhladnijim gradom na svijetu.

U Jakutsku živi oko 355 tisuća ljudi, što ga čini najvećim naseljem ikad izgrađenim na permafrostu, odnosno vječno smrznutom tlu. Upravo zbog toga ovdje vrijede posebna građevinska pravila: zgrade se podižu na dubokim betonskim stupovima, kako toplina iz stanova ne bi otopila tlo ispod njih i uzrokovala slijeganje ili urušavanje.

Zime su u Jakutsku brutalne – prosječna temperatura u siječnju spušta se na oko -40 °C, a apsolutni rekord iznosi nevjerojatnih -64,4 °C, zabilježen još 1891. godine. Ipak, za razliku od Ojmjakona, Jakutsk ljeti doživi pravu transformaciju…

Ljeti se Jakutsk doslovno preokrene naglavačke – temperature nerijetko prelaze 30 °C, pa ovaj grad ima jednu od najvećih temperaturnih razlika na svijetu, koja u ekstremima može premašiti i 100 stupnjeva. Uz to, Jakutsk je jedno od ključnih središta industrije dijamanata, a velik dio stanovništva zaposlen je u tvrtki Alrosa, koja upravlja obližnjim rudnicima.

I dok se mi žalimo na minuse koji zalede vjetrobranska stakla i natjeraju nas da pojačamo grijanje, priča o Ojmjakonu i Jakutsku podsjeća koliko je čovjek zapravo nevjerojatno prilagodljiv. Stvoriti dom na mjestu gdje led diktira pravila nije slučajnost ni iznimka – to je svakodnevica koja govori o izdržljivosti, navikama i upornosti ljudi koji žive na samom rubu mogućeg.