Nismo izgubljene u Africi, žive smo i vraćamo se s još jednom prekrasnom pričom, ovoga puta avanturističkog sadržaja.
Mjesec dana Afričke avanture (1.dio)
Mjesec dana afričke avanture – dobrodošlica (2.dio)
Mjesec dana afričke avanture –prvi radni tjedan (3.dio)
Nakon provedena dva tjedna volontirajući u privatnim i javnim školama, kraj našeg projekta obilježio je dolazak naših obitelji i prijatelja te početak nove avanture.
Tata, brat i dečko Josip doletjeli su u Des u nedjelju ujutro, a nakon prvotnog kulturološkog šoka kojeg smo im priuštile-masa ljudi, gužva, kaotične ulice, već drugi dan uputili smo se na aerodrom, pravac Moshi. Moshi je mjesto u podnožju planine Kilimanjaro i već ovdje vlada potpuno drukčija atmosfra. Grad je malen, mirno je, priroda je prekrasna, ali i dalje su posvuda reklame Coca cole, ah da ipak smo u Africi!
Dan smo proveli razgledavajući grad i u pripremi za najveću avanturu života. Vodiči su provjeravali imamo li svu potrebnu opremu, objašnjavali nam plan puta i dali savjete o potrebama najma opreme koja nam nedostaje- srećom da jesu jer bez njih ne bismo preživjeli! Već sljedeći dan započinje naša šestodnevna ekspedicija osvajanja najvećeg vrha Afrike i najveće samostojeće planine na svijetu.
Uzbuđenje je bilo veliko, a želja još veća, ali i dalje nismo imali pojma što nas čeka!
Day 1:
Buđenje u 7.00 i pozdrav sa svim odlikama modernog društva- mobiteli, wi-fi, tuširanje, voda i topli krevet. Mislite li da nam je falilo?;)
Počinjemo našu ekspediciju na Machame gateu na 1800m. Zajedno s nama kreće i ekipa od 35 ljudi- 4 vodiča, stomach engineer, najslađi konobar Gabrijel, najpotrebniji toalet master i još 20ak nosača- peace soliders-a, koji su bili zaduženi za prijenos naše prtljage, šatora, hrane i vode do gore. Prvi dan čekala nas je relativno lagana šetnja kroz prašumu, te smo nakon 5h hoda, i dalje puni energije, stigli do Machame hut kampa na 2835m. Šatori su već bili spremni, a Gabrijel nas je čekao šalicom s toplog čaja i vrelom vodom za pranje, nitko od nas nije očekivao takvu uslugu, a iznenađenje je bilo još i veće nakon tople večere koja je ozbiljno konkurirala bakinoj kuhinji- sviđa nam se ovaj Kili!
Day 2:
Nakon, kako za koga uspješno provedene noći (opaska: kada kupujete vreću za spavanje i kažu vam da je dovoljno topla, NIJE!), uputili smo se prema novome cilju. Ovoga puta, malo smo više trenirali kondiciju jer nas je do Shira campa na 3750m čekao dobar uspon od 6h. Iz prašume smo prešli u zonu niskog raslinja, a pogled prema gore krasio je veličanstveni Kili. Zar je moguće da idemo skroz do gore? Putem se divimo i našim nosačima, uz svoju prtljagu, svaki nosi minimalno 20kg tereta na glavi i praktički trče do vrha, stvarno jesu peace soliders! Popodne smo imali trening aklimatizacije, a onda smo visoko iznad oblaka dočekali najljepši zalazak sunca.
Day 3:
Buđenje prvim zrakama sunca, čaj, morning call i topla kaša prije puta, život na 4000 je mačji kašalj! Krenuli smo žestoko i jutro proveli uživajući u čarima koje je stvorila priroda. Hodali smo kamenjem koje je nastalo kao posljedica lave i čudili se prizoru kakvog nigdje do sad nismo vidjeli. Prostranstvo je ogromno i Kiliju nema kraja. Ručak smo imali na Lava toweru na 4600m, prvo mjesto gdje su se počele osjećat posljedice nedostatka kisika. Neke je boljela glava, nekima se vrtjelo, a neki su ostali i bez apetita. Srećom, tatina medicina s “pišalicama” koje smo preventivno uzimali radi visinske bolesti, stvarno se ispostavila dobrom, jer mi nismo ništa osjetili.
Za spavanje smo se vratili na 3900m u Baranco camp jer nije bilo preporučljivo dugo boraviti na velikoj nadmorskoj visini.
Day 4:
Dan smo započeli s ranojutarnjom tjelovježbom po Breakfast wallu, te smo uskoro shvatili kako biti na 4000 m ipak nije šala i kako unatoč stečenoj kondiciji ranijih dana, nakon samo dva skoka bili smo zadihani kao da smo trčali 20km. Ovo je službeno postao dan kada više ništa nije bilo šala. Planinarili smo sve skupa 8h do zadnjeg kampa koji je bio na 4800m. No naš pohod tek je počeo, još nas je čekao glavni i najteži dio cijelog putovanja.
Day 5:
Pohod na Uhuru peak započeo je u ponoć, a osim najljepšeg zvjezdanog neba, ništa nismo vidjeli. Vodiči su nas upozorili da ne će biti lako, ali takav uspon nitko nije očekivao. Ledara, zamrznuti nosevi, nedostatak kisika i uspon od 6h dobro su nam treninali psihu. Hodali smo pole pole korak po korak i pili vodu sipi sipi kako bi sačuvali energiju do kraja. Tko god je rekao da uspon na Kili nije strašan, lagao je, bilo je izuzetno teško. Najgore od svega je bilo to što nam se činilo da nema kraja..svaki put kada bi pogledali prema gore bilo je kao da se nismo ni pomaknuli, a zbog mraka nam se činilonda je vrijeme stalo.. Ali onda, ta sreća kada smo u svitanje, sa zadnjim naporima snage sigli na vrh, niti jedan osjećaj na svijetu to ne bi mogao zamijeniti. Ponos, uzbuđenje, zahvalnost, ljubav, svi osjećaji ovoga svijeta mješali su se u nama, osvojili smo ga, Kili je naš!
A šta smo naučili na našem putu?
1. Priroda je nešto najljepše na planeti, čuvajmo i cijenimo ono šta nam je svemir dao!
2. Nema ljepšeg osjećaja na svijetu od ne znati koji je dan, mjesec, sat ili koliko je prošlo od zadnjeg tuširanja. 😀
3. Obitelj, prijateljstvo, ljubav i priroda, to je sve šta ti treba!
4. Pole pole, sve je u glavi, kad nešto zaista želiš, to ćeš i ostvarit!
5. I ono najbitnije, kad je sila je sila, nije bitno jel kemijski, trainspotting wc, grm ili kamen, kad moraš, moraš! 😀
I evo nas sad, u podnožju Kilija, nostalgični jer je prebrzo prošlo! Otvaramo ruksake, vadimo mobitele i vraćamo se starim navikama. Naš balon sreće vrlo je brzo raspuknula iglica stvarnosti. Ali svi koji su odrasli uz Lion King dobro će znati afričku poslovicu: učimo iz prošlosti ali okrećemo se budućnosti, nova pustolovina već nas čeka- Hakuna matata!
Andrea i Dora
