Andrea i Dora stigle su u Afriku. Kao što smo najavili u prvom članku, cure su u Afriku došle pomoći djeci, a mi smo ih pratili u njihovoj afričkoj avanturi.
U nastavku pročitajte kako su im prošli prvi dani, što su jele, kakav je grad, kakvi su ljudi…
Isčekivanje je veliko. Nakon oblinog obroka u avionu, pročitanog Alkemičara, napisanog dnevnika i pogledana dva filma, postajemo već lagano nervozne i u mislima nam se mota ono najčešće pitanje koje bi kao djeca postavljali roditeljima, a kojeg su oni sigurno obožavali, KOLIKO JOŠ?
Iskrcavamo se na tanzanijsko tlo i stojimo u redu za vizu ovoga puta već upoznate s onim šta nas sljedeće čeka – 35 stupnjeva, 100% vlage u zraku, napuhane kose, znojenje koje ne prestaje i natečeni zglobovi! Trebalo im je neko vrijeme, ali ovoga puta dobijemo i sličicu u putovnicu – to nam je najbitnije, da se vidi di smo bile 🙂
Filmska scena dočeka na aerodromu – s natpisima Andrea i Dora- Pamoja project, čekao nas je rafiki Protas.
To da su ljudi u Africi najtopliji na cijelome svijetu, već smo se u Zanzibaru uvjerile, ali sada je sigurno. Naši novi prijatelji iz TDSE, čitav dan nas paze i maze, vode kamo god želimo ići i pokazuju nam sve šta nas zanima. Dar es salaam je ogroman, skroz je drugačiji od onoga što smo dosad vidjele, a opet afrički štih ne može im pobjeći! Ogromne zgrade i neboderi, a opet sve bez reda i bez pločnika na cesti. Tržnice posvuda, bicikle i domaće životinje, ulični prodavači, i onda zgrade od 70 katova u staklu. U jednom pogledu vidi se spoj svega oprečnog- globalizacija i nerazvijenost, bogatstvo i siromaštvo. Rush hour u Rijeci nije ni sjena onome šta se ovdje dogada na ulicama. Kao da nije dovoljno da se vozi desnom stranom, prometnih pravila nitko se ne drži, tu vlada ona -tko prvi njegova djevojka. A dok na semaforu čekaš svoj red, ulični prodavač pokuša ti prodati sve od sata, bočice vode i Coca cole pa sve do madraca za krevet, ali to je taj kaos koji volimo, živost koja se samo tu osjeti.
Prva dva dana provodimo upoznajući grad i obilazeći škole u kojima ćemo raditi nadolazećih dana. Naši prijatelji odgovaraju na svako pitanje koje im postavljamo, a našoj znatiželji nema kraja. Pa tako saznajemo da je Des najrazvijeniji grad na istoku Afrike, nekoć je bio glavni grad ali danas pokušavaju stanovništvo preseliti više na kopno, uglavnom prevladava kršćanstvo, a iako se sve živo prodaje na ulicama, neki porezi postoje pa tako ako zatražiš račun i dobit ćeš ga, ali to nitko ne radi;)
Malo se hvalimo s ono malo swahilija šta smo naučili, a oni se dobro zabavljaju našim izgovorom. Zaključuju kako svaki dan moramo probati nešto novo, a mi se naravno složimo i tako kupimo vrećicu mwue-šećerne trske o kojoj su ovisni- kakva slastica, malo grickaš, isišeš sećer i ostatke pljuckaš; mi se dosta mučimo ali oni uživaju hvaleći se kako imaju jače žvačne mišiće nego mi, naviknut ćete se, kažu. Navodno da od toga i brže rastu trajni zubi pa tako djeca koja puno jedu tvrdu trsku već sa 4 godine počnu dobivati trajne zubiće.
A kakva je ostala hrana? Jednostavna i oduševljavajuća! Ručamo za manje od 1$ po osobi, tanjure pune hrane koje nismo mogle cijele niti pojesti. Sve se radi pred nama na otvorenom, kuhar nam peče banane na tavi i pržene krumpiriće preljeva jajem- chipsy mayai, o tome nam pričaju od kad smo došli, i stvarno je dobro! Pretvorit ćemo se u kokice do kraja putovanja- u svakom obroku se nalaze jaja koja su osnova njihove kuhinje (zanimljivost – jaje je cijelo bijelo – i žutanjak i bijelanjak jer njihove kokice nemaju žuti pigment).
Životinje su svuda dobrodošle, pa tako između zgrada od 70 katova žive koze i ostale domaće životinjice. Po dvorištima škola pijetlovi i kokice su normalni šetači, a ima ih i posvuda po ulicama.
Što se siromaštva tiče, ono je prisutno ali na sasvim drugi način nego u našoj kulturi- ovdje jednostavno nema žaljenja i prosjačenja i svatko radi nešto – bilo to konkretan posao ili prodaja stvari sa smetlišta ali kontinuirani rad i trgovanje je uvijek prisutno. Oni su jednostavno takav narod – veseli ljudi koji pretakaju iz šupljeg u prazno ali na kraju se ipak uvijek nađe ponešto za svakoga.
Divno nam je ovdje, tu su najtopliji ljudi na svijetu, dragi i veseli, a tek djeca, grle te, mašu i skaču posvuda – ovo je srce svijeta.
Andrea i Dora
