”Poštovani, moje ime je Dora Mahulja i studentica sam pete godine dentalne medine u Rijeci, zajedno s kolegicom Andreom Lukežić sudjelujem u humanitarnom volonterskom projektu- Dentist the world na Zanzibaru … ”

Tako nekako je počeo mail koji nam je promijenio život, smiješno zvuči? Što dvije dvadesetogodišnjakinje mogu znati o životu? E pa nismo znale, ali naučile smo. Prvo je sve bilo samo velika želja i nismo vjerovale hoće li uspjeti, ali bile smo uporne i zato smo nastavile pisati. Svaki dan smo slale mailove sponzorima i svaki dan ih dodatno uređivale, prepravljale i brisale, dodavale nove ideje i mijenjale. Poslale smo preko 167 mailova sponzorima dok napokon netko od njih nije odgovorio, a onda je krenulo. Naših potpuno neplaniranih 5 minuta slave. U par dana našle smo se u svim novinama, radio emisijama pa čak i na tv-u. I odjednom su svi znali za dvije zubaRIce iz Rijeke koje žele otputovati u Afriku i pomagati djeci. Zašto Afrika? Zar se ne bojite? Ima i bolesnih ljudi u Hrvatskoj?! – to su bili najčešći komentari, ali mi nismo marile. Naša želja je bila puno veća od toga.

I tako smo za manje od mjesec dana skupile više nego dovoljno sredstva da pokrijemo troškove putovanja, te i dalje nesvjesne što se proteklih mjeseci događalo, s koferima punih stvari sjedile jedna do druge u avionu za Zanzibar. ”Ej jesi svjesna? Nimalo.”           

Tako je počela naša prva priča, kao što sam već spomenula, priča koja nas je poprilično promijenila. A kako ? Pa eto, 5 mjeseci kasnije, vraćamo se u Tanzaniju. Malo veći pothvat, malo više avanture- volontiranje u puno siromašnijoj zemlji, uspon na Kilimanjaro, safari u nacionalnim parkovima, ljepote Zanzibara.  

Zbilja idemo na Kilimandžaro?

5895 metara nadmorske visine je za nekoga veliki zalogaj dok neki to odrade kao od šale. Nismo htjele riskirati te smo se tri mjeseca aktivno pripremale sportskim aktivnostima, tenisom, trčanjem, plivanjem – svime čime se i inače bavimo. A dodale smo i par uspona na naše ”lokalne” riječke planine. Da ne ponestane kondicije 🙂 Kilimanjaro nije tehnički zahtjevna planina za uspinjanje, ali je najveći problem velika visina i manjak kisika. Zato se i penjemo polako polako (pole, pole).

Drugo pitanje – pakiranje?

Mjesec dana boravka u zemlji gdje ćemo proći apsolutno sve klimatske prilike (u samom usponu prolazimo 6 klimatskih zona), donacije za bolnice u obliku dentalnih materijala, paste za zube, četkice, instrumenti, kute, zaštitna oprema, odjeća, higijenski i kozmetički pribor i još mnogo mnogo toga – sve mora stati u 1 ruksak (za uspon) i jednu malu putnu torbu (za ručnu prtljagu). Kako to izvesti?

1. Izbaci sve nepotrebno – točno onoliko odjeće koliko dana boravimo (planiraj unaprijed što ćeš odjenuti) uz mogućnost 2-3 varijacije
2. To nije Europa! – zaboravi na sve traperice, minice, šminku, pegle za kosu i slično – tamo ti to jednostavno ne treba 🙂 naglasak je na funkcionalnosti, prirodno i opušteno je najljepše!
3. Maksimalno iskorištavanje i višenamjenska uporaba istih stvari – sve što ćeš nositi na Kilimandžaru, nosit ćeš i na volontiranju, na safariju i slično. Umjesto 1 debele majice i 1 majice na patent, 1 jaknice i 1 kabanice uzmi 1 felpu i 1 vjetrovku, kombiniraj i iskoristi u svim opcijama.
4. Pranje robe – u svakom hotelu postoji mogućnost pranja robe na ruke i na taj način sebi uštediš puno mjesta u torbi, a robu opereš i osušiš u jedno popodne.
5. Sapuni umjesto bočica – mogu ići i u ručnu prtljagu u avion, a zauzimaju manje mjesta – ne čini se kao velika ušteda prostora ali svaki centimetar dobro dođe na kraju 🙂
6. Balkanke sa vrećicama – odlična stvar za uštedu prostora je potrpati sve u male vrećice sa plastičnim patentom i izbaciti zrak – donje rublje, čarape i sve manje stvari (ne samo da je odvojeno od ostale odjeće, nego i zauzima minimalan prostor)
7. Rolaj, rolaj! – odličan trik je svu robu zarolati u male pužiće i posložiti ih kao sarmice u torbu.

Ok, spakirane! Što sada? Priprema za put

Prije odlaska u bilo koje egzotične krajeve potebno je provjeriti koja cjepiva uzeti. Za Tanzaniju obavezno je cijepljenje protiv žute groznice, a mi smo se cijepile i protiv kolere. Pijemo antimalarike i uzimamo sprej protiv komaraca.

Ulazna viza je 50 €. Valuta su tanzanijski šilinzi, a oni inače više cijene dolare nego eure, tako da treba otići na put sa dolarima, eure čak ni mjenjačnice ne žele primiti. Bolje je uzeti puno malih novčanica nego dvije tri velike.

Iako u Africi struja češće nestane nego što je prisutna, treba imati adaptere sa sobom, jer tamo utičnice nisu europske nego D ili G oblika (D/G unit) i produžni kabel s nekoliko europskih utičnica. No ne brinite se, čim padne kiša ne očekujte struju sljedećih pola sata 🙂

Kofera punih stvari i glava punih očekivanja i želja krećemo na put. Prva stanica – Venecija odakle se opraštamo sa Europom i letimo u daleku zemlju.

Andrea i Dora