Mislav je nedavno posjetio Kinu sa kojom će vas upoznati kroz avanture i priče koje su ga pratile putem. Za početak idemo u Xian vidjeti terracotta vojnike i popesti se na famozni plank road Hua Shan planine. A nastavak ovisi o vama!

Kako započeti prvi životopis (ups, putopis) na Putoholičarima? Hm, vjerojatno s isprikom iz predostrožnosti. Zašto isprikom? Isprikom jer je stil pisanja čudan, namjerno krivo pisano, korišteno puno riječi iz dijalekta, nekoliko internih fora i subjektivnih dojmova o Kini i Kinezićima koji su možda nekome uvredljivi. Sve je napisano u šali i slobodno se okomite na autora teksta :).

Glavni akteri priče su 4 bedaka: Ivek, Gaki, Duki i Mici. Putopis je vjerojatno podugačak pa svi kojima se ne čita neka barem slikice pogledaju. Al preporučam ovo vrlo neobično, poučno i nadasve produhovljeno štivo jer su Kina i Kinezići stvarno neš drukčije od nas Europejaca. Pa da krenemo.

KINA, 1. dio – Xi’an i okolica

21.07.2014. dva bedaka krenula su za Kinu. Druga dvojica su već bila tamo jer su kao fol imali nekakvu konferenciju. Početak putopisa je zapravo početak Gakijevog (bedak iz Norveške koji zarađuje 100 000 kuna mjesečno) i mog putovanja.

Let preko Budimpešte, pa preko Iraka, gdje gore naftna polja do Dohe, i onda za Peking. Pauza u Dohi 2 sata: popili pivu na aerodromu gdje je isključivo zabranjeno konzumirati alkohol, a još k tome bio i Ramazan te su nas čudno gledali jer imamo kratke hlače i nismo prekrili koljena. U Dohi naravno sreli kolegu Dinu s kojim smo studirali. Svijet je stvarno mali. Polazak za Peking u kojem čim sletimo moramo ubrzano na željeznički kolodvor jer smo unaprijed kupili kartu za Xi’an, grad udaljen 1200km. Imamo fore 3 sata i to će nam bit dosta. Ali što se događa bedakima, avion kasni 40 minuta, torbe čekamo još 30 minuta, samo nas dvojicu halta policajac za još jedan dodatni pregled putovnica i onda onak živčani ne znamo hoćemo li stići na taj vlak. Lagana panika jer propada pola planova odmah prvi dan.

Sjedamo u taxi koji zapravo nije taxi nego neki prevarant al ko ga šiša: vozi rista da dođemo čim prije. A rista doslovno shvatio, prva adrenalinska vožnja u Kini; 130 po zaustavnoj traci i trubljenje svima da se maknu kad više nema zaustavne. Dolazimo na kolodvor, preuzimamo karte i utrčavamo u vlak doslovce sa zvukom sirene. Konačno se možemo opustit nakon 18 sati puta. Još nas čeka 6 vlakom i nekoliko taxijem. Za one slabih živaca ne preporučujem.

Sjeli u supermoderni vlak koji piči brzinom od oko 310km/h i ogladnili. Nešto bi naručili al u restaču nemaju niš više, sve se pojelo. Ajmo uzet onda vrećicu čipsa i ovo neko meso iz vrećice. Pojeli sve i onda tek skužili da smo upravo pojeli sušene pačje vratove kojima je istekao rok trajanja. Jupiiiii.

U Xi’an dolazimo oko 23:00 i dijelimo taxi sa nekim Španjolcima. Taxist nema pojma di mi moramo doć, pokazali mu adresu i rekli da je kod metro stanice Ayuntainmen, al on ne kuži ništa. Ko za inat pala prije toga neka kiša i pola prometnica bilo poplavljeno pa se dobrano nakružio dok je našao sjeverna vrata grada na kojima smo htjeli izaći kad već ne kuži di nas mora vozit. Izašli van i nikako nać hostel; lunjali gradom punih sat vremena da bi našli nekog ko priča engleski ali uzaludno. U hotelima sa 4 zvjezdice svi kažu da znaju engleski i onda se samo smiju i niš ne razume. Kad smo napokon naletili na nekog ko zna engleski taj nije znao što znači metro, subway, train nit nas uputit di da idemo. Odlučili napraviti još jedan đir te nekako u 1h ujutro ipak našli hostel. Murphyev zakon ponovo na djelu, lift ne radi samo danas a soba na osmom katu :). Legli konačno nakon 29h puta. Ujutro nam tek dolaze ostala dva bedaka.

Xi’an – činjenice

1. X se u kineskom izgovara kao meko Š tako da smo zapravo bili u Šianu – ne znam kako da napišem meko š, al svi koji ste bili u Ozlju znate kako se izgovara plavošina, kupališe i slično 🙂
2. Xi na kineskom znači zapad, an znači mir – Zapadni mir
3. nekad bio kineska prijestolnica
4. grad ima oko 7 milijuna stanovnika!
5. tu smo došli radi Terracotta vojnika i najopasnijeg planinarenja na svijetu
6. Xi’an je opasan zidinama dugačkim 24km, visokim 12m i širokim 15m
7. niko ne priča engleski
8. ljudi izrazito ružni

Malo šetali gradom i upoznali kinesku gužvu i trubljenje di god da jesi. Jeli u muslimanskoj četvrti pa se našli s Allysom. Ona NIKAD u životu nije bila u birtiji, NIKAD!!! I onda nas njen dečko s velikom glavom vodio u Bar street jer je čuo da tamo ima birtija. Piva u bar streetu čak 50 kuna pa smo se okrenuli i otišli na večeru u neku lokalnu prčvarnicu. 70 štapića i 11 piva za nas šest koštalo 160 yuana (isto ko i kuna). FUJA- tak se zove konobara :). GAMBEI – živili. Dobar tek- nekulturni Kinezići ne znaju za riječ dobar tek, tj. ne postoji, oni odmah počnu jest.

Idući dan posjetili Terracotta solđrs koji su nekih 50km van grada. Sagrađeni su za vrijeme cara Qin-a i ima ih ukupno preko 6000 smještenih u 3 velika kompleksa. Svaki vojak ima različitu facu, a trebali su služiti caru u zagrobnom životu. Nakon smrti cara, seljaci koji su živjeli oko Xi’ana su od bijesa slomili sve i jednog vojnika te je cijeli kompleks bio nepoznat čak 2200 godina, tj. slučajno ga je otkrio neki seljak (kojeg smo kao fol upoznali) prije 40 godina. Ulaznica je 150 kuna al smo se prošvercali na zanimljiv način. Reko nam jedan Kinezić da oni što prodaju karte ne znaju latinicu pa im uvalili osobne iskaznice i ušli ko studenti :). Ne samo to nego sam ja svoju zaboravio pa mi je Gaki dao svoju norvešku kreditnu karticu na kojoj ima slika i to je prošlo: 4 karte od toga dvije na isto ime i istu sliku :D.

Večerali kod guskine pagode. Situacija_kineska logika_1: nekakva muha nam plivala u hrani pa tražili da nam za tih 8 kuna donesu pivu. Konobarica se nakon 15 minuta vraća zgubljena i veli da nam nažalost ne može dat pivu ali nam vrati 8 kuna. I onda mi njoj damo tih 8 kuna i donese nam pivu :)). 

Večer nastavili na karaokama koje su vrlo popularne u Kini. Doneseš si cugu i pjevaš 3 sata u prostoriji koju si zakupio. Sve moderno i fora. Pjevali kineske pjesme :). i razvaljivali se na Celine Dion :).

Nakon tog razvlačili nekog zmaja po gradu i jeli na ulici na plastičnim stolcima. Rezultat: 24 kobasice, 21 lignja, 12 škembića, 8 bataka, 20 damplinga i nekoliko piva. Gaki reko da nije gladan, a pojeo trećinu svega. Situacija_kineska logika_2: nikad i nigdje se ne dobiju salvete, a jedeš sa prstima i štapićima. zašto? jer bi se kralo. A da date jednu salvetu na stol za svakoga? aha, al to je glupo.

Idući dan se pajkilo duže pa malo kasno krenuli na Hua Shan planinu koja je 140km udaljena od Xi’ana. Povratna za bus 60kn, ulaz na planinu 90 (studentski s osobnom), žičare 140+60, bus 60+20, taxi 10+20, ulaz na plank road 30. A mi mislili kak je Kina superturbo jeftina. Al isplatilo se. Par napomena za sve koji su vidjeli ovaj plank road ranije:

1. ne vodi do prekrasnog hrama nego ne vodi nigdje. Dođeš na kraj i vratis se.

2. Hram je na drugom mjestu skroz.

3. gužva je užasna i čekali smo 2h samo da uđemo na te daske.

Al da ne duljim, pogledajte slike. Isplatilo se.

Sa planine se vratili s blagom upalom mišića, valjda 20 000 stepenica prohodali. U turističkom vodiču nam rekli da zadnji vlak ide u 11 pa se razvlačili. U gradu svi bičuju nekakav zvrk. Svuda se čuju samo udarci biča. Okušali se i Duki i Ivek. Ivek fulao :).

Ušli u taxi i rekli mu da nas vozi na kolodvor. On naravno niš ne kuži. Na svim jezicima objašnjavamo – ništa. Onda rukama, pa nogama, pa mu velimo ĆU-ĆU i on veli da zna. A nama čudno kud vozi, Ivek našao sliku vlaka i onda ju pokazali taksistu u vožnji, a ovaj totalno šokiran izbečio oči i sa 70km/h se samo za 180 stupnjeva okrenuo. Nema tu gledanja jel moš kog zgazit. A da mi je znat kud nas je mislio vozit, valjda u lunapark.

Na kolodvoru opet show, veli žena na šalteru da zadnji vlak ide za 10min a ne za 2 sata. A mi bez keša. Jel primate kartice? DA. Maestro? NE. Master? NE. Visa? NE. American? NE. Pa koju onda primate!!! Ćićungćong karticu. A na kolodvoru nema bankomata za dignut pare. I što se dogodi, zapnemo u gradu 140km od hostela. Za sve su krivi Duki i Ivek jer su bičevali zvrkove :D.

Na kraju žestoko pregovaranje s taksistima jel nas oće vozit u Xi’an. Niko neće ispod 800 kuna. Na kraju se vozili za 400 :). 140km za 400 kuna. Kod nas bi valjda koštalo 2400. Vožnja taksijom je bila tri puta veći adrenalin nego hodat po onim daskama na planini. Frajer vozi 120, a radovi na cesti, pretiče u zavojima di se niš ne vidi. Kamion nas skoro ubio, već mislili iskakat van iz auta.

Nakon buđenja osjećamo bol u koln’ma al odlučismo obići zid koji opasava grad. Pokušali se provuć s osobnom al je ženska znala engleski :). Al stvarno je bio pametan potez hodat zidinama u podne. Popeli se gore i kao izać ćemo na prvom izlazu, a prvi izlaz 5km dalje. Vani 40 stupnjeva samo za informaciju. Cjenkanje na pazaru, naočale spustili sa 200 na 30, a satove sa 100 na 2 za 30, pa odustali. Ne želimo kineske satove :D. Navečer zapičili avionom za Guilin.

Nastavak ovisno o zainteresiranosti Putoholičara 🙂

Mislav, BK Munjara