Miro Aščić je putopisac i novinar HTV-a, njegove odlične putopisne reportaže poznate su svim zaljubljenicima u putovanja. Mira smo malo zagnjavili da nam odgovori na nekoliko pitanja pa u nastavku možete saznati tko je on, zašto putuje, kakav je život u Africi i još mnogo toga. Pratiti ga možete na njegovoj Facebook stranici Odjel za putovanja by Miro Aščić.

Tko je Miro? 

Miro: Živim u Zagrebu. Posljednjih 10-ak godina radim na HTV-u, a upravo mi je televizijsko novinarstvo omogućilo da posjetim mjesta koja sam oduvijek želio vidjeti. Inače, imam 35 godina, a od toga sam prvih 14 proveo u malom bosanskom gradiću Jajcu, gdje sam rođen i proveo divno djetinjstvo. Nakon toga sam živio 4 godine u Splitu. Što se hobija tiče, osim putovanja, volim beskrajne priče s prijateljima po zagrebačkim kafićima, a nakon toga čitanje i fotografiranje, a jedan od hobija mi je i vožnja biciklom. Kako odnedavno imam psića samojeda, kujicu Šašu, a budući da ta sibirska pasmina traži puno kretanja, gotovo svako drugo jutro zajedno dočekujemo dan na savskom nasipu.

Zašto putuješ? Jesu li sva putovanja poslovna?

Miro: Putujem jer to oduvijek želim. Zaključio sam kako ljudi najčešće žive u svojim mikro sredinama, u mikrokozmosima bez stvarne želje da upoznaju, shvate i žive u ovom našem velikom i raznolikom svijetu. Ja sam se uvijek grozio toga mikrokozmoza, gušenja u maloj sredini i posebice maloj zemlji kakva je Hrvatska. Trebalo mi je i treba mi više prostora. I zato sam počeo putovati, da mogu uživati i u Nairobiju i u Bankoku, osjetiti kakva je vibra u tim gradovima, kako njezini stanovnici razmišljaju o životu, što čitaju i kakve filmove gledaju. Najčešće su to poslovna putovanja, ali ne uvijek. Kada ne bi bila poslovna, ne bi mogao tako često putovati. Ali poslovna putovanja, budući da mi je posao takav, daju mi priliku da bolje upoznam sredinu u koju sam došao.

Kako si krenuo u svijet putovanja? 

Miro: Pa malo ozbiljnije putovanje bilo je u Stuttgart na prvoj godini faksa i to s Taizeom. Zaista je bilo lijepo i do kraja studija nastavio sam putovati na redovite susrete Taizea.  Iako nisam praktični vjernik, jako mi se svidjela ta ekumenska ideja jedinstva. U Taizeu naprosto je sve prštalo od pozitivne energije, a na tim susretima imao sam priliku upoznati svoje vršnjake iz cijele Europe. Prije nego što sam se zaputio na druge kontinente, godinama sam po mjesec dana putovao vlakom po Europi.

Kako biraš zemlje koje ćeš posjetiti?

Miro: Kada putujem privatno, odlazim u zemlje koje mi se čine zanimljivim i gdje bih se mogao lijepo provesti. Mislim da tako svi biramo, a ja često biram malo egzotičnije zemlje. A što se poslovnih putovanja tiče, idem tamo gdje me šalju ili se ponekad potrudim namjestiti da me pošalju baš tamo gdje ja želim, kao što je bio slučaj s Afrikom.

Koje zemlje su ti najdraže/najzanimljivije, a u koje se više ne bi vratio

Miro: Jako su mi drage afričke zemlje Uganda i Tanzanija. U Aziji volim Tajland, a u Europi Njemačku i Portugal.  Na toj se ljestvici odnedavno i to potpuno neočekivano pojavila i  Kanada, iznad svih mojih očekivanja. Bolivija mi je također jako draga zemlja, a za to velike zasluge ima aktualni predsjednik Evo Morales.  Zasad, osim možda Čada, ne postoji zemlja u koju se ne bih rado vratio. Postoje mjesta u koja ne bih rado išao, ali zemlja ne.

Putuješ sam ili sa ekipom? Tko su dobri suputnici?

Miro: Putujem i putovao sam svakako, svim prijevozniim sredstvima i u svim aranžmanima i tako namjeravam i ubuduće. Ako je riječ o poslovnom putovanju, ponekad putujem s kolegama snimateljima. Ali budući da sam naučio i snimati, često putujem sam sa svojom kamerom koja mi je najbolji suputik. Ponekad privatno putujem s  curom. Kada je riječ o vlastitim projektima, najčešće idem sam. Lijepo je bilo putovanje s kolegom Hrvojem Ivančićem s kojim sam putovao Ugandom, Kongom i Ruandom.  Baš smo bili dobar tim i nismo se ni jedanput posvađali. Zapravom kada čovjek putuje sam, najviše se druži. Prvi put kada sam krenuo na jednomjesečno putovanje vlakom do Turske, krenuo sam sam i već me u Veneciji uhvatila panika da neću izdržati tu samoću. Međutim, na kraju sam se na tom putovanju ponajviše družio i ponajbolje se proveo. I na kraju, uopće nisam bio usamljen.

Odakle novac, vrijeme za takav način života?

Miro: To je vječno pitanje. Ja sam shvatio da hobi treba pretvoriti u posao. Ne mogu reći da sam uspio sto posto, ali djelomično jesam. I to me više-manje zadovoljava. Generalno, ako na putovanju ne zarađujte, onda trošite. Ako trošite, ne možete dugo i često putovati i niste putnik. To je cijela filozofija. Svaki profesionalni putnik, kojih doduše u Hrvatskoj nema mnogo, to dobro zna.

Kako reagiraju tvoji najbliži na tvoj način života?

Miro: Roditelji uvijek govore da nepotrebno nosam glavu u torbi, a curi baš i nije najdraže kada mora mjesec dana ostati sama.

Što ti obično fali kad si na putu?

Miro: Na putu mi često zna usfaliti Hrvatska, meni bliski ljudi, prijatelji, ljudi s kojima raspredam po birtijama i to. Zagrebačke proljetne terase. Taj zagrebački stil života kada imaš vremena za čitanje i hobije, a na putovanju nikada ne čitam, osim lokalnih novina jer čitanje knjiga na putovanju smatram gubljenjem vremena, osim ako nije riječ o ležanju na plaži. Zato mi nikada nisu bili jasni ljudi koju putuju okolo i sa sobom nosaju debele knjižurine i propuštaju toliko toga. Ja se prepuštam životu. A što je zanimljivo, uvijek nosim jednu knjigu, a nikada ne pročitam više od dvije stranice.

Knjiga Afrika – misija na Crnom kontinentu je tvoje prvo djelo? Možemo li očekivati slične publikacije?

Miro: Ja se nadam da možete. Iako je teško napisati dobru putopisnu knjigu, a prije svega zato što to sve najprije treba proživjeti. Nakon Misije na Crnom kontinentu, u Africi sam bio još tri puta. Ako budem pisao, najvjerojatnije ću opet pisati o Africi. Nešto sam već počeo, ali trebat će još vremena.

O čemu govori  tvoja knjiga Afrika – misija na Crnom kontinentu?

Miro: Afrika je nastala nakom moja tri putovanja po  Kongu, Ugandi, Ruandi, Burunidiju, Tanzaniji i Keniji. I upravo ta tri putovanja bila su toliko intenzivna, toliko sam zanimljivih ljudi upoznao i snimio raznovrsnih reportaža da sam te svoje doživljaje odlučio ukoričiti. Riječ je o mojim pogledima i dojmovima o Africi, o hrvatskim misionarima koje sam upoznao, ali i o poratnoj situaciji na istoku Demokratske Republike Kongo, o genocidu u Ruandi. Ukratko,  o ljepšim i ružnijim stranama života u Africi.

Jel Afrika i dalje onakva kakvom je svi zamišljaju, divlja, necivilizirana…?

Miro: Uopće nije. Afrika je toliko raznovrsna, zapravo kontinent koji prolazi kroz dramatične socijalne i ekonomske promjene. Mijenja se iz dana u dan. Ona opće nije necivilizirana, već naprotiv. To mogu reći samo ljudi koji ne razumiju Afriku. To je kontinent s bogatom kulturom i drukčijim načinom života, samo što je taj život i ta kultura malo drukčija od naše. Inače, u gradovima se sve više živi našim zapadnjačkim načinom, a afrička sela priča su za sebe. U njima se zrcali prava afrička kultura.

Što te privuklo u Afriku? 

Miro: Afrika je prije svega posebna po intenzitetu života. Nikada nidje nisam vidio toliko života i toliko neprestane i svakodnevne borbe za preživljavanje. I upravo zbog toga Afrika često ostavi dojam na nas zapadnjake. Samo što je stvar u tome da u Africi treba izaći na ulicu, ući i pomiješati se s Afrikancima, osjetiti kako razmišljaju, kako žive. Ne bojati ih se, ne prezirati ih, već iskazivati interes za njihove živote. To većinu zapadnjaka koji posjete Afriku uopće ne zanima, već k’o sumanti jure od jednog do drugog nacionalnog parka i od jedne do druge plaže. Oni uopće ne upoznaju Afriku.

Kakav je turizam u Africi? Koliko uništava samu srž Afrike?

Miro: Ne mislim da turizam uopće uništava Afriku, već naprotiv, da je on apsolutno pozitivna  pojava. Primjerice, staništa divljih životinja u Africi nalaze se jedino u nacionalnim parkovima, a ti parkovi ne bi mogli opstati bez turizma. Tako je i sa resortima na obali Indijskog oceana. Turizam ljudima daje priliku za posao, da mogu normalno živjeti, zaraditi za obitelj. Tako da mislim da bi bilo bolje kada bi turizam u Africi bio još razvijeniji  jer bi benefiti za stanovništvo bili veći.

Kakve si ljude susretao u Africi? 

Miro: Ma nema kakve nisam. Od djece vojnika, policijskih dužnosnika, djece koja žive na ulici, običnih seljana itd. Puno sam se družio s Afrikancima i doista ih dobro upoznao. Afrikanci u pravilu dosta dobro prihvaćaju bijelce, ali u cijeloj toj priči postoji jedan problem – nisu pretjerano iskreni. Bojim se da je njihova tolika naklonost povezana s njihovim interesom. Ako ne računaju na to da ćeš im platiti pivo ili nabaciti koji dolar, onda se druže s tobom jer je društvo s bijelcem stvar prestiža. Međutim, ima lijepih stvari. Obilazeći zabačena sela dobio sam toliko kokoši da sam mogao otvoriti farmu pilića. A posebno me dirnulo kada mi je na zadnjem putovanju jedna starica dala novca u protuvrijednosti 3 kune. To je bila zaista jedna lijepa gesta.

U mnogim zemljama u Africi je ratno stanje, jel bilo problema putem?

Miro: Itekako. Najveći je problem bilo putovanje istokom Demokratske Republike Kongo. Tamo se rat odvijao u intervalima. Počeo bi, pa bi se smirio da bi opet izbio. Područje konstantno između rata i mira. Ja sam tamo bio u jednom od tih mirnih intervala. I problem s tim ratnim ozračjem jest da vlada poseban režim, gdje lokalne vlasti jako paze tko ulazi u zemlju i što radi. Mi smo bili uhićeni i proveli smo u policiji 8 sati, a prijetila je i opasnost da nas gomila linčuje.

Kojim jezicima se služiš? Kako si se sporazumijevao u Africi?

Miro: Služim se engleskim prije svega i u pravilu. Učim svahili. Malo znanja španjolskog i malo više njemačkog najčeće mi u Africi ne pomaže. U Kongu je službeni francuski i svahili. Afrika je dosta šarena po tom pitanju i zaista nije lako. Ove godine sam proputovao cijelu Tanzaniju. Iako je engleski službeni, imao sam jako puno problema s komunikacijom. Većina ljudi u zabačenim mjestima nije govorila engleski, samo svahili.

Što si jeo u Africi? Što ti se dopalo a što ne bi više nikad stavio u usta?

Miro: U pravilu jedem to što jedu i prosječni Afrikanci. Volim otići u grad, naručiti nyama chomu i hladni Tusker. Nyama choma je inače pečena kozletina i jako je ukusna. Često dodam i malo ugalija, a jedem i rižu s umakom, pomfrit, jaja… Kupujem hranu na štandovima kao što to i oni rade.  Inače sam jako gadljiv prema hrani i zaista nisam mogao jesti pržena skakavce. A Afrikanci inače jedu sve što se kreće, tako u nekim kongoanskim provincijama jedu i pse, mačke, skakavce, kojekakve štakore i to.

Nedavno si se vratio iz Kanade! Opiši nam tu razliku Kanada/zapad i Afrika?

Miro: U Kanadu sam otišao spreman na predrasude. Kanada je nekada bila na vrhu moje top ljestvice, ali se s vremenom spustila dosta nisko. No zaista me iznenadila pozitivno. Ljudi su jako ljubazni, korektni, kulturni, drže se pravila i to. Ima jako puno pozitivnoga u Kanadi, od besplatnog zdravstvenog sustava do socijalne pomoći i niske stope nezaposlensoti. Jedino što mi  je falilo su zagrebački kafići. Ali valjda nema idealnoga mjesta.

Kakvi su Kanađani narod?

Miro: Kao što sam rekao, mislim da nigdje nisam sreo ljubaznije i pažljivije ljude. Iako ima mnogo imigranata i ljudi koji loše govore engleski, ni u jednom trenutku nisam osjetio ruganje ili nešto u tom stilu. Na mene su ostavili  baš jako pozitivan dojam. I baš sam se dobro zamislio kada sam shvatio da u toj zemlji i ne bi bilo teško živjeti. Upoznao sam mnoge Hrvate koji su došli u Kanadu trbuhom za kruhom i najbolje godine života proveli u toj velikoj zemlji. Kada bi govorili o Kanadi, ni jednu jedinu riječ nisu rekli u negativnom kontekstu. Za njih je Hrvatska broj jedan, nakon nje Kanada je najbolja i najljepša zemlja na svijetu.

Od svih putovanja koja su bila najneugodnija iskustva?

Miro: Uhićenje u Kongu je na vrhu ljestvice. Jako neugodno bilo je kada sam prošle godine dobio malariju u provinciji Katanga, također u Kongu. 36 sati putovanja autobusom u Boliviji po nevjerojatno lošim cestama bez hrane i pića, a posebice bez koke (tu sam biljku obožavao u Boliviji ali ne treba je miješati s kokainom). Snimanje noćne reportaže u slamu Mukuru kwa Njenga u Nairobiju kada nas je spopala bijesna gomila. I tako, ima toga još jer kada se bavite snimanjem često upadate u nezgodne situacije.

Kad putuješ, jel poželiš nekad smjestit se u toj zemlji i ne vratit doma?

Miro: Pa poželim. To mi se dogodilo u Kanadi, Ugandi, Keniji, Tanzaniji i Tajlandu. Ali tu postoji jedan problem, od čega živjeti i čime se baviti. Nešto bi se našlo, u to sam siguran, ali onda se vjerojatno ne bih mgoao baviti ovime čime se sada bavim. A postoji još jedan problem, meni se sviđa život u Hrvatskoj.

Gdje možemo vidjeti tvoje video uratke?

Miro: Reportaže koje sam radio za HTV mogu se pogledati na mom youtube i vimeo kanalu. Dokumentarni filmovi koje sam snimao u vlastitoj produkciji su na DVD-u i mogu se naručiti na mojoj facebook stranici Odjel za putovanje by Miro Aščić. Da iskoristim priliku, nedavno sam završio film Prijatelji Masaija. To je priča o dvojici naših misionara koji rade s Masaima, a zanimljivo je to što su Masai poznati kao narod koji ne šljive ništa živo osim svoje kulture.

Što misliš o hrvatskom turizmu? 

Miro: Hrvatski turizam nije loš, nudi puno toga, ali tu je ogroman prostor za napredak. Mislim da su Hrvati ipak poprilično ljubazni i susretljivi prema turistima, ali smatram da i na tome području još moramo raditi. Moramo poraditi posebice na turističkoj ponudi jer je već dobro poznato da sunce i more i nije neka turistička ponuda. Oduševio sam se s vanpansionskom ponudom u egipatskom Sharm el Sheiku. Proveo sam tamo dva tjedna a svaki dan sam imao priliku raditi nešto drugo, što se ne bi moglo reći za neka naša učmala turistička mjesta. Ali postoje velike prepreke. Kada netko pokuša izgraditi golf igralište, mnogo je protivnika, a smatram da to nije dobro za ekonomiju i naš standard života. Primjer Istre. Adris je sagradio dva vrhunska hotela s 5 zvjezdica, ali takvom tipu gostiju treba ponuditi nešto više.

Kakvi su ti slijedeći planovi u bližoj i daljoj budućnosti?

Miro: Puno je planova, ali nisam siguran koji ću od njih uspjeti realizirati. Jedan od njih je plovidba famoznom rijekom Kongo. To mi je veliki san.