Milan nam je u prošlom postu pisao o putovanjima i cijeni koju je svaki putnik dužan platiti. Danas će nam pričati o svojim avanturama iz aviona, ili kako on kaže – turbulentnim avanturama.

Moram odmah na početku da naglasim da sam većinu ovih “nevolja” izazvao nestrpljivom bešikom ili svojim dugim jezikom (ne, nisam stavljao jezik u motor aviona). Čini mi se da svako od putnika skupi asortiman raznih zanimljivih priča sa aerodroma i iz aviona. Ponekad su to horor priče o podmetanju droge i provođenju decenija iza rešetaka. Ovo nisu te priče nego blago zanimljive (nadam se), jer koliko god volim avanturu, trudim se da sa sobom nosim samo carry on koferčić (ako putujem na 14 dana i manje).

Prije skoro deset godinas, kad sam srećno ušao u punoljetstvo i otpočeo svoju prvu avanturu, nakon izgubljenih 10kg u Italiji (jug je dosta strm – tamo i koze pasu pod ručnom) i nezaboravnom provodu u Amsterdamu (fino sam se ponašao) vraćao sam se prema Banjoj Luci, preko Zagreba. Let je bio prilično ugodan i nezanimljiv, san svakog putnika. Nekih 20ak minuta prije slijetanja odlučio sam da obavim svoju kraljevsku dužnost i posjetim toalet. Tek što sam otpočeo sa olakšavanjem, upalilo se malo crveno svjetlo pri vrhu kabine i sve što sam uspio da kažem je – O, ne.

Sljedeće što znam je da su “stvari” u potpunosti izmakle kontroli i moja odjeća je bila blago parfemisana mirisom soli i soka koji sam nezasito pio u avionu. Nije loše za kraj prve avanture, složićete se. Čak sam dobio i mali sokić na izlasku iz aviona (dok u sebi sam brojao do 10 i upotrebljavao sve meditativne tehnike koje sam znao).

Od tada je prošlo dosta nezanimljivih letova između Evrope, Amerike i Azije, gdje je blaži alkohol u avionu uvijek pomagao dobroj atmosferi. Krajem 2013. godine, kad sam se vraćao iz Dubaija za Beograd, opraštavši se sa (od veče prije toga bivšom) djevojkom razmišljao sam kako želim doći kući i ne razmišljati o tome. Od ljubaznog indijca na pultu sam dobio svoju kartu i čekao sam da se ukrcam na FlyDubai aviončić, Boeing 737 ako se ne varam, kojim sam toliko puta već letio. Kako to inače biva, dan/dva prije leta slučajno sam uhvatio segment Air Crash Investigations koji mi je ulio onu dozu paranoje, “savršenu” za svakog putnika. Dok sam ulazio u bus koji me je trebao voziti do aviona, sa gomilom svojih sunarodnika, u bus je utrčao isti onaj indijac što mi je udijelio kartu, vidno izmoren od sprinta između pulta i busa.

Znate li onaj osjećaj kad vidite situaciju i tačno znate da ste u centru zbivanja i da vam, kako god okrenete iz te situacije nema bijega? E, to je bila baš ta situacija. Naravno, prozvao je moje ime, koje sam i pored totalno jakog južnoindijskog akcenta savršeno prepoznao. Prišao mi je i ishitreno oteo kartu iz ruke (tačnije iz pasoša) i brzinski dao novu. Kao i svako radoznalo ljudsko biće upitao sam ga zašto mi treba nova karta, ova stara mi je baš bila lijepa (zapravo nije). Nadao sam se da će reći da je neka greška, da će me unaprijediti u prvu klasu (koja ne postoji na letu) ili da nešto smutiti da bih imao miran i spokojan (loš izbor riječi) let. Nisam ni sumnjao da će pred gomilom ljudi izgovoriti sljedeće riječi:

Izvinite gospodine ali mi imamo problema sa avionom i nešto nije uredu sa stabilizacijom (parafraziram). Nakon prve pomisli: Ma je l’ on to meni kaže da sam debeo (a bio sam), kroz glavu mi je brzinom svjetlosti prošao cijeli segment Air Crash Investigations-a i mnogo drugih stvari koje ne bih trebalo da napišem. A fino mi je mogao slagati da ne razmišljam šta svaki zvuk u avionu znači. Srećom, imao sam “onu drugu” misao o tek završenoj vezi u glavi tako da je sve to nekako prošlo u nekoj magli i već naredni tren sam bio na tlu i na putu kući. Zanimljivo je da je vremenski kraće trajao put Dubai – Beograd nego Beograd – Banja Luka.

Dubai je došao i prošao pa je vrijeme bilo za nove avanture. Na moju sreću, nova avantura je bila božanstveni Bali, koji me je totalno oduševio. To je bilo jedno nezaboravno iskustvo uključujući i Singapur, kroz koji sam prošao u povratku.

Tama je polako prekrila Singapur, ali svjetlost tog nevjerovatnog mjesta je blještala nevjerovatno snažno i privlačila je pažnju svih nas u avionu Turkish Airlines-a na liniji Singapur – Istanbul (11 i nešto sati je let, zapamtite ovaj detalj). Kako sam sjedio odmah iza pregrade između biznis i economy klase imao sam luksuz da dignem noge i kao svaki pravi primjerak s Balkana to sam i učinio. Srećom, ljude ili nije bilo briga ili su bili previše učtivi da mi išta kažu. Let kasni 40 minuta, pomislih – sad se već lagano brinem jer trebam hvatati vezani let iz Istanbula za Beograd i već u glavi spremam razgovor na check in pultu uz nadu da ću kod Hafiza u Istanbulu da se najedem onih savršenih kolača. U momentu misao mi je prekinuo neki tup zvuk koji je dolazio s vana.

Pogledao sam kroz prozorčić i na svoje iznenadjenje vidio sam dijelove motora. Nisam inženjer ali znam da to ne bi baš tako trebalo da izgleda. Motor je obično u jednom komadu. Kako sam se “zgotivio” sa jednom od stjuardesa, odvukao sam je na stranu i pitao u čemu je frka. Mirno mi je objasnila da su iz Džakarte za Singapur letjeli na jednom motoru zbog problema. Bio sam apsolutno “oduševljen” što sad popravljaju motor, pred tako dug let (sad dolazi detalj od 11 sati). Ne bi to sve tako bilo zanimljivo da Malaysia Airlines nije imao 2 incidenta “odmah iza ćoška”. Srećom, let je prošao kako treba (osim što sam zakasnio na avion u Istanbulu pa bio “prisiljen” da cijeli dan tamo uživam – muka životna).

Moram da naglasim da je ovo samo dašak avanture u kojem sam (u retrospektivi) izuzetno uživao. Ne bih ni sekunde mijenjao ova iskustva jer svako putovanje, svaka avantura i svaka “neugodna situacija” su ono što nas obilježava, uči o životu i čini onakvim ljudima kakvi smo danas.

—

p.s Da li znate šta se dogodi kad flertujete sa ruskinjom koja radi na carini na aerodromu u Moskvi na engleskom jeziku? Platite mi tamno pivo i pričaću vam.

Milan Balaban