Napisala: Morena Makar

 

I bio je to idiličan odmor, barem prva tri dana. Taman da se opustiš, staviš brige negdje na stranu i razmišljaš samo o koktelu i plaži na kojoj ćeš dočekati zalazak sunca a onda bum, povratak u realnost.  Opljačkali su nas.

 

Provalili su nam u auto i odnijeli svu prtljagu, putovnice, novce, laptope… Prvotni šok, ljutnja, panika a potom jurnjava na policiju nadajući se da ćemo nešto riješiti. Nakon kratkog razgovora, ubrzo smo shvatili da možemo zaboraviti na naše stvari i da se ovakve pljačke događaju na dnevnoj bazi u Meksiku. Kako strancima, tako i domaćima.

Mi smo još i dobro prošli jer je grupa bogatih Indijaca koja je netom prije nas završila razgovor s policijom ostala bez zlata i ostalih drangulija. Po dolasku u hotelu, shvaćamo da zapravo osim badića, ručnika za plažu i dvije zimske jakne nemamo baš ništa drugo za odjenuti.

 

S obzirom na to da se nalazimo u Tulumu, praznici su, nema dućana i ništa ne radi osim dva tri štandića s nekakvim krpama, ostajemo u našim polumokrim badićima i zmazanim majicama.

Drugim riječima, nemamo ni gaće za presvući.  Nakon pranja istih shvaćamo da ćemo zapravo spavati u mokrima jer se zbog velike vlage u zraku ništa ne suši, a tih dana ko’ za vraga nije baš bilo sunca. Slijedi nam borba s birokracijom po pitanju izdavanje zamjenske dozvole za putovanje.  Već pri prvom zvanju hitnih brojeva kada nije bilo povratnog odgovora, shvatismo da to neće glatko ići. S obzirom na to da nam se ovaj nemili događaj dogodio u petak navečer, a bilo je vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, izgubili smo već 2 od preostalih 5 dana koje smo imali na raspolaganju prije povratka kući.

 

 

Ubrzo shvaćamo i da je birokratsko radno vrijeme od 9-14 od ponedjeljka do petka sada u vrijeme blagdana i korone još kraće i da nikoga nema u uredima. Slijedi nam prebacivanja loptice i odgovornosti između hrvatske ambasade u Washingtonu te austrijskog i njemačkog konzulata u Cancunu. Naime, nemaju svi konzularni uredi pravo izdavanja dokumenata za putovanja, a glavni konzulat za izdavanje isprava za članove zemalja EU nalazi se u Mexico Cityu. Zbog ograničenog vremena nije nam bila opcija letjeti tamo te smo tražili alternativno rješenje. Ogorčeni smo bili jer smo zapravo sve morali ispitati i istražiti sami umjesto da su nam naše službe koje su se već susretale s takvim slučajevima pomogle s informacijama prvog dana. Dobivali smo samo riječi smirivanja i obećanja da će se sve riješiti. Međutim, situacija se počela rješavati tek kad smo dan prije puta za Hrvatsku sjeli u auto, odvezli se u Cancun i kucali navedenim konzulatima na vrata.

 

Pritom smo se neugodno iznenadili kada određenih konzulata više nije ni bilo na adresama navedenim na internetu. Srećom, sestra je bila dovoljna uporna i nasilna te se nije dala maknuti s telefona kao što su mnogi birokrati pokušavali. Kao alternativa za izdavanje zamjenskih dokumenata pojavio se konzulat Slovačke i taman kad smo čekali pred njihovim uredom da pribave sve dokumente, javio se njemački konzulat s gotovim dozvolama. Malo smo odahnuli i iskoristili preostalo kratko vrijeme za uživanje u Meksiku. Kako su u to vrijeme do nas dolazile ružne vijesti iz Hrvatske o potresima, nekako smo našu sudbinu gledali malo pozitivnije.