Ako ste pratili naše nedavno putovanje mogli ste vidjeti koliko je Maroko prekrasan i zanimljiv. U nastavku pročitajte priču Elle Dvornik koja se nedavno vratila s putovanja gdje je posjetila Marrakech. Na sljedećem linku možete pogledati ponudu Atlas agencije preko koje je Ella putovala –> link
Od kuda da krenem. Pa ajmo krenuti s aerodroma. Put u Marrakech nije uopće bio naporan koliko sam mislila da će biti. Do Frankurta smo došli – imala sam osjećaj – čim smo uzletili. Osim što sam na security-u slučajno ostavila prtljagu, većih problema nije bilo. Međutim vi se nećete toga morati bojati pošto će vaš let za Marrakech s Atlasom biti direktan iz Zagreba.
3 sata smo letili do Marrakecha, čim smo kročili nogom van s aerodroma oplahnulo nas je toplo proljetno sunce. S obzirom da smo došli iz države u kojoj je 20 stupnjeva manje, Marakech je na mene ostavio jako dobar dojam čak i na aerodromu. Abdel je bio naš vozač koji je preuzeo našu prtljagu i odveo nas do auta. Aerodrom je svega 20 minuta udaljen od našeg hotela Radisson Blu. Zaista se sve odvilo jako brzo. Imale smo cijeli prvi dan slobodan za sebe pa sam si odmah uzela vremena da pregledam hotel i sobe. Moja soba nalazila se na četvrtom katu. Soba je udobna i prostrana sa pogledom na bazen. U sklopu sobe nalazi se i velika kupaona sa tuš kabinom. Iskreno nisam ljubitelj tuševa, preferiram udobne kade, ali zahvalna sam i na tušu kad treba. Iako smo prvi dan imali vremena da istražujemo, primirile smo se i malo odmorile pošto smo idući dan imale puna dva dana razgledavanja i uživancije.
Što smo radili u Marrakechu?
Naša prva večer u Marrakechu je provedena u hotelskom restoranu. U društvu Nikoline i Radmile birala sam s jelovnika hranu koju prije nisam imala prilike probati. To mi je dalo i šansu da i malo bolje upoznam svoje suputnice, što kroz hranu što kroz razgovor. Nikolini i Radmili su stigle juhe od povrća, a meni je stigao carpaccio. Nakon toga su nas slijedili šampijer, veliki škampi i tangine janjetina. Međutim naša hranjiva avantura nije ni tu prestala. Oči su bile veće od želuca pa smo sve tri odlučile zasladiti se desertima i tu je vrag odnio šalu. Umjesto naleta energije, sve smo poslane u komu, pa smo zaključile da je najbolje da se pospremimo u svoje udobne krevete i pripremimo za idući dan. Ono što bi sigurno savjetovala svima vama koji planirate ići je da ne naručujete predjelo, jer bez obzira naručili ga vi ili ne, doći ce vam dva koja su uvijek besplatna, i ogromna. Realno nakon ta dva predjela više ne možete jesti ni da hoćete.
Prvi dan razgledavanja
Jutro je nosilo nove pobjede, iako sam snoozala svoj alarm nekoliko desetaka puta, uspjela sam se probuditi oko 8 i spremiti za doručak i prvu turu. U restoranu me je dočekala Nikolina s kojom sam razmijenila par jutarnjih rečenica, ako se to može ikako drugačije nazvati pošto smo obje mumljale s nedostatkom kofeina u krvi. Obukle smo se sve udobno i jedva čekale da nas dotakne sunce. U 9:30 vozač nas je pokupio ispred hotela, a s njime je bio i naš vodič tog dana Abdul. Abdul nam je malo ispričao što ćemo sve vidjeti tog dana i uputio nas u različitosti novog i starog Marrakecha. Za one koji ne znaju u Marrakechu se priča arapski i francuski.
Naša tura započeta je malim Suikatima. Inace suk znaci Industrija. A suikat je kao manja verzija toga, pa je tako suiqat samo mala tržnica koja nam je bila na putu do one velike. Iako je manja svakako je jednako zanimljiva. Dok smo prolazili malim uličicama nismo mogli a da ne stanemo svakih par metara. Sve nas je zanimalo, od toga zašto su prozori mali, do prava žena i pitke vode. Imali smo nalete pitanja kategorije ‘’zašto je nebo plavo.’’ Abdul je vrlo vješto odgovarao na sva naša pitanja. Prva postaja bila je mala pekarnica iz doba 14. stoljeća koja je još uvijek u opticaju, naime tamo obitelji donose kruh koji su izmijesili u svojim kućama, te im pekar zatim taj isti i ispeče. Iako u jako skromnim uvjetima, mislim da smo došli do zaključka da pekaru u biti posao uopće loše ne ide, jer u vremenu dok smo stajali tamo je došlo sigurno petnaestak kruhova za ispeci. Abdul kaže da obitelji na mjesečnoj bazi plaćaju pekara pošto je kruh glavni dio njihove prehrane koji često jedu za doručak uz maslinovo ulje.
Nakon što smo napustili pekara uz simbolični dar, nastavili smo hodati uskim uličicama Medine. Sve je bilo jako šareno i zanimljivo. Nismo mogli baš svih fotkati jer se neki nisu dali, ali uglavnom smo uspjeli uhvatiti neke. Iduća postaja je bila nekakva kamena prostorija, zaista ne znam kako da to nazovem, gdje se grije voda za one koji žive u tom području. Veseli nasmiješeni muškarac bacao je piljevinu u kamin dok se vatra razuktavala. Rukom nas je pozvao da siđemo dole i pomognemo mu , što smo s veseljem svi prihvatili. Moram priznati da takvu prostoriju nisam još u svojem životu vidjela.
“Ne trebate diplomu da postanete doktor”
Nastavili smo rutu prema najvećoj školi u Marrakechu. I nije ni slična našima. 132 male mračne prostorije u kojima su nekoć učenici učili. Nije kao kod nas bilo da moraš ići određeni broj godina, štoviše, nisu ni diplome primali a postajali su doktori i odvjetnici ili političari, sve je ovisilo o tome što vaš profesor misli o vama. Izašla sam iz te škole očito i ja bogatija za neko novo znanje.
Muzej grada Marakecha je isto jako posebno i zanimljivo mjesto koje ćete sigurno posjetiti na ovom putovanju. Osim sto je unutrašnji interijer ištancan do svakog detalja, zaista ima nekakav feng shui. U veličini nije nešto zavidan, ali je svakako jako zanimljiv sa predivnim malim vrtom u predvorju gdje možete popiti autentični marokanski čaj od mente. Svakako nismo propustili priliku da to iskusimo. Naš vodič je odbio da mu platimo piće, mislim da je to do njihove kulture, pa ga nismo previše gnjavili.
Kako preživjeti Souk
Međutim još nas je iskustva čekalo. Doslovno 100 metara do muzeja počinjao je Souk. Al onaj veliki pravi. Šarenili su se začini već na početku ulice, i jednostavno rijetko tko na cesti je uspio odoliti, a da ne lupi fotografiju. Prvi souk koji smo prošli je onaj od kože. Životinjska koža svih veličina i debljina kroz beskonačan broj malih uličica. Muškarci su već stvorili gužvu da smo jedva prolazili. Koža je očito jako bitna u Marrakechu jer se mnogi bave izradom što namještaja to i modnih dodataka. Bilo je poprilično stisnuto među svim tim ljudima, ali moram priznat da nismo imale apsolutno niti jedno neugodno iskustvo. Niti nam je itko dovikivao niti nas je dirao, bez obzira što sam svakakve priče čula, iako Arapi nisu možda najkulturniji narod, mi se nismo nimalo osjećale ugroženo niti poniženo. U nastavku kožnog souka, nalazio se onaj malo nježniji možda draži boljim polovicama. Naravno to je Pašmina, i nismo mogle odoljeti simpatičnom mladiću koji se zaista potrudio da nam demonstrira i kvalitetu prirodnih boja kao i načine vezivanja, pa smo tako i mi ostale zamotane u pašminu.
“Cjenkanje je način života”
Hmmm što li nam je htio time reći? Što god da je mislio, uspjelo mu je, naše prvo cjenkanje je krenulo pa smo tako dobile pašminu za 20 eura svaka. Iskreno ni same ne znamo da li smo preplatile ili ne, ali uživale smo u smanjivanju cijena. I tu je proradio onaj Balkanski gen i nije nam vrag dao mira, već smo bile duboko u shoppingu. Spuštale smo cijene oko 70% i baš nam je bio gušt. Kad god smo krenule odlazit naša cijena bi bila prihvaćena. Ja sam završila s nekakvom statuom glave napravljene od drveta i obloženom perlicama dok su djevojke kupovale kožne torbe i figurice. Kasnije smo shvatile da nas je malo ponijelo, ali to i je bit ovog putovanja. Dio Marokanske kulture je upravo cjenjkanje i lokalci uživaju u tome više nego mi.
Hrana u Marrakechu
Kraj novca i ture nas je odveo do glavnog trga gdje smo se pozdravile sa Abdulom i krenule svojim poslom u potragu za ručkom. Myth je jedan od restorana iznad samog souqa koji ima divnu teracu s pogledom na trg te krovove Medine. Tu smo malo ćakulale i hvatale zrake sunca prije nego što krenule natrag u hotel. U hotelu smo naravno malo odmorile. Valja se opustit nakon toliko hrane i šetnje. Već u 20h smo morale biti vani gdje nas je naš vozač odveo do jednog jako lijepog restorana.
Bo zin znači doslovno „predivan-predivan’’. Malo umišljeno od samog vlasnika, ali zaista je predivan unutra. Ovaj Asian- french fusion restoran je poznat među najvećim svjetskim zvijezdama, a i same cijene su to dokazivale, kao i naš dolazak. Male pive su bile skuplje od krigle pive u Londonu, dok su čaše šampanjca koštale ko cijele boce kod nas u Zagrebu. Nismo znale što bi naručile pa smo uzele malo svega, i to vam je zgledalo ovako.
A kako smo uspjele to pojest, ne pitajte. Nije bilo lako. Nakon trećeg pića već smo se malo bolje sprijateljile i uživale u međusobnim životnim lekcijama što privatnim što poslovnim, te smo u 23:20 već sanjale duboki san.
Drugi dan Marrakecha
Teško je bilo probuditi se drugo jutro iz tog udobnog kreveta, ali uspjele smo se čak i nakon svih pivica i hrane dići ujutro i spremiti. Čekao nas je put na Atlas gorje. Nismo znale koliki nas put čeka pa smo sa znatiželjom gledali sve po putu. Naš vodič se osjećao loše pa je punih sat vremena vožnje pričao. Prestali smo ga slušati jer više nismo mogli. Kad smo napokon pristali u selo, uspjeli smo uhvatiti par lijepih lokacija i jako interesantnu, kako je Nikolina rekla, Marrakešku rivijeru. Naime rivijera se sastoji od “rijeke” koja je u biti potok te cjelovitih kožnih kutnih garnitura u skoro svim bojama. I dok naši od Save rade budalu, Marokanci su se lijepo snašli i napravili biznis. U biti je jako interesantno čega se sve Marokanci sjete.
Rajski vrtovi
Put pri povratku nas je vodio do njihovih vrtova gdje uzgajaju začine, ali rade i aromatična ulja. U prvom vrtu smo uglavnom obilazili šafrane gdje smo imale i prilike uživati u šafranskom čaju dok nas je sunce grijalo. Drugi vrt je bio malo veći, jedna predraga cura nas je odvela u obilazak i objasnila nam koje biljke su dobre za što. Na kraju naše ture imale smo prilike kupiti arganovo ulje kao i uživati u tradicionalnom marokanskom ručku. Već smo pred kraj ručka bile pred kraj snage pa smo svi malo odrijemali u autu na putu do hotela.
Onda još malo hrane
Nakon što smo se uspjeli odmoriti odlučile smo se zaputiti na glavi trg još jednom da vidimo kakva je atmosfera. Taman je bila nekakva zabava pa smo uspjele doživjeti zaista svašta. Ljudi su se grupirali u nekakve ulične bendove i svaka dva metra je netko svirao dok su ljudi okupljeni slušali glazbu.
Souk je doslovno gorio od količine ljudi. Najinteresantnije je to što uopće nije bilo puno turista, većinom su tamo bili lokalni ljudi. Saznali smo da turistička sezona kreće upravo od 2. mjeseca kada je i charter iz Zagreba planiran za Marrakech. Nakon gužve uputile smo se u jedan divan tradicionalni marokanski restoran. Pri ulasku su nas dočekali veseli svirači dok smo mi hodale prema stolu. Ono što nas je sve tri zadivilo je bazen usred restorana kao i biljke koje su rasle u nedogled. Iako smo se malo kuhale pod grijalicama jedva smo čekale da vidimo što se kuha u kuhinji. Kao što sam prije napomenula, naručile smo predjela, iako smo dobili dva slijeda predjela prije našeg predjela. Već smo bile site od samog gledanja te količine hrane. Sve je bilo jednostavno prefino, a usluga je čista desetka.
“Sigurno će vam nedostajati”
Dosta me podsjeća njihova kultura na našu pošto smo i mi baš poput njih, zemlja turizma i ugostiteljstva. Abdul nam je rekao da je njihov najveći prihod agrokultura, ali ja i dalje vjerujem da im turizam najviše donosi. To govori i brojka od milijun stanovnika, što ne čini Marrakech puno većim od Zagreba, a turisti čine duplo veći broj tokom godine. Lako je zaključiti da puno više zarađuju zbog turista. Kako se večera bližila kraju, postale smo svjesne da je naš put pred krajem. Iskrena da budem bilo nam je taman. Otišle smo iduće popodne sa željom da ostanemo još, što je najbolji trenutak za otići. Da smo ostale duže bez ičeg da radimo možda ne bi imale toliko dobro iskustvo. Najbolje je ipak biti umjeren, i u hrani i u piću i u ljubavi pa i u putovanjima. Najljepši je osjećaj kada želiš nečega još, a mi se Marrakecha zaželimo svaki dan kad pogledamo slike našeg putovanja.
Ella Dvornik
