Nakon dva veoma bogata i sadržajna dana uslijedio je jedan dan za opuštanje i znatno lakši ritam.

Tekst i fotke – Ivan Arapović –  Instagram

1. dio: (25.4. i 26.4.) dolazak u Maroko i obilazak Marrakecha
2. dio: (27.4.) Ouzoud vodopadi
3. dio (28.4. i 29.4.) odmor u Marrakechu i dolina rijeke Ourike
4. dio (30.4.) Rabat i Casablanca
5. dio (1.5. i 2.5.) pustinja Agafay i još malo po Marrakechu

Nedjelja 28.4.

Prvo što sam odlučio posjetiti ovaj dan bio je botanički vrt u Marrakechu, koji se zove Jardin Majorelle. Vrt je nazvan po Jacquesu Majorelleu, francuskom orijentalističkom umjetniku koji je živio i studirao u Nancyju, a kasnije i u Parizu. Njegov najpoznatiji rad upravo je ovaj botanički vrt, na kojemu je radio gotovo četrdeset godina, počevši od 1923. godine. Unutar vrta smještena je i jedna kubistička vila, koju je 1930-ih projektirao francuski arhitekt Paul Sinoir. Osim što u vrtu, naravno, dominira zelena boja zbog biljaka i stabala, također ćete primijetiti čestu prisutnost posebne nijanse plave boje, a to je bleu majorelle, za koju je Jacques zaštitio naziv (trademark) i kojom su obojani vrtni zidovi, fontane i vila. Radi se o bistroj, intenzivnoj i svježoj nijansi tamnoplave boje.

Jardin Majorelle

U vrtu je bila poprilična gužva, čak iako sam uzeo ulaznicu u ranijim satima, praktički na samom početku radnog vremena vrta. Ljudi skoro na svakom koraku. Čak i uz ograničen broj ulaznica za svaki termin, činilo mi se da je bilo previše ljudi. Iako se radi o lijepom botaničkom vrtu, on nije jako velik i možete ga relativno brzo obići. Mislim da vam je sat vremena (maksimalno sat i pol) sasvim dovoljno za posjet ovom vrtu.

Jardin Majorelle

Osim impresivnih fontana i vila ondje ćete, naravno, imati priliku vidjeti i razne egzotične biljke. Svojom brojnošću i veličinom najviše se ističu kaktusi. Osim njih, ovdje možete naići i na bambus, bugenviliju, stabla banane, lopoče, divovske agave, kokosove palme i jasmin.

Jardin Majorelle

S obzirom da je bila nedjelja, nakon što sam posjetio ovaj botanički vrt i uzeo kratku pauzu za odmor, otišao sam na misu u Crkvu svetih mučenika (Eglise des Saints-Martyrs).  Dok sam došao pred crkvu, vidio sam da ovaj puta pred njom stoje čak 4 zaštitara i policajca. Malo me to zabrinulo, pa sam pomislio da je kroz prošlost bilo nekih incidenata, ali nisam se dao obeshrabriti. Na misi je bilo oko 300 do 400 ljudi, čime sam bio ugodno iznenađen.

Crkva svetih mučenika Eglise des Saints Martyrs u Marrakechu

Ova katolička crkva počela se graditi 1928., a izgradnja je završena 1932. godine. Posvećena je petorici franjevačkih mučenika koji su ubijeni na tom mjestu u 13. stoljeću. Što se tiče same mise, mogu se istaknuti neke razlike u odnosu na mise u Europi, a te razlike vidljive su odmah na početku mise. Ne znam kako je u drugim crkvama u Maroku i ostalim državama sjeverne Afrike, ali ono što me je ovdje odmah na početku iznenadilo bila je glazba, s obzirom da su bili prisutni bubnjevi, limeni puhački instrumenti te drvene udaraljke. Zbor je sa svojim povremenim pljeskanjem bio glasan, živahan i nekako skoro pa rasplesan. Kada usporedim to s misama u Europi na kojima sam dosada bio, s jedne strane mi se ovdje sviđa ovaj živahan pristup u izvođenju glazbe, ali istovremeno u našim crkvama cijenim jedan ozbiljniji i svečaniji način izvođenja glazbe.

Posjetivši ovu crkvu, mogu reći da mi je to bilo prvi puta da sam izvan Europe bio na misi. Otišao sam nakon toga i na ručak. Odlučio sam se za couscous, tradicionalno berbersko jelo od pšenične krupice kuhano na pari. Jelo je tipično za zemlje poput Maroka, Alžira i Tunisa. U većini slučajeva poslužuje se s mesom ili povrćem, odnosno varivom preko njega. Od 2020. godine nalazi se na UNESCO popisu nematerijalne baštine. Odlučio sam se na couscous s povrćem i piletinom, s time da je ovdje bio poslužen i nekakav umak. Sve skupa mogu reći da sam bio zadovoljan jelom, premda me nije oduševilo i nije bilo ni približno dojmljivo i ukusno kao razne vrste tajinea koje sam imao priliku probati. Nakon ručka nisam propustio priliku popiti još jednu šalicu čaja od mente.

Couscous s povrćem i piletinom

Nakon još jednog kraćeg odmora, ostatak dana proveo sam istraživajući ulice Marrakecha, s obzirom da se puno skrivenih detalja može otkriti dok hodate po gradu, u usporedbi s vožnjom javnim prijevozom gdje kao da sve preletite brže. Dok hodate po ovom gradu, možete lakoćom zamijetiti egzotične biljke i šaroliko cvijeće, koje nesumnjivo upotpunjuju dojam. Osim toga, vidljivo je kako na fasadama i zidovima po gradu dominiraju crvene i narančaste nijanse.

Čaj od mente

Hodajući gradskim ulicama, primijetio sam čak nekoliko ljudi koji su nosili jakne. Mislim da je vani bilo barem 22 – 23 stupnja. Čini se da se ondje počnu smrzavati čim temperatura padne ispod 25. Naša vodičkinja, koja je već dolazila u Maroko i upoznala neke lokalce, rekla je da je lokalcima “taman” kad je temperatura oko 35 stupnjeva. To je dovoljan pokazatelj koliko je lokalno stanovništvo ovdje naviklo na veoma visoke temperature. Preko ljeta ovdje se temperature penju i do 43, 44 stupnjeva, stoga vam nije mudra ideja dolaziti ovdje u ljetnim mjesecima.

Cvijeće na ulicama Marrakecha

Ponedjeljak 29.4.

Nakon jednog dana s nešto lakšim ritmom, koji mi je taman dobro došao da odmorim noge i da mi se barem jednim dijelom slegnu dojmovi od prva dva dana koji su bili prepuni sadržaja, došao je red na još jedan izlet, a to je bio izlet u dolinu rijeke Ourike i podnožje planine Atlas. Ovaj sam izlet samostalno rezervirao na internetu. Kod takvih izleta nastojim voditi računa o nekoliko stvari. Najprije, to je broj recenzija. Naime, ako vidim da neki izlet ima svega 10, 20 recenzija, teško je moguće da ću rezervirati. Ovaj je imao 500-injak, pa sam računao da je dosada već velik broj ljudi to prošao. Drugo, vodim računa, naravno, i o ocjenama. Ako je ocjena dosadašnjih korisnika bila manja od 4, nije velika vjerojatnost da ću se odlučiti na takav izlet. Vidjevši da ovaj izlet zadovoljava ova dva kriterija, odlučio sam se na rezervaciju. Posljednja briga koja mi je ostala je ta da ne budem jedini putnik. Kada sam došao do stanice na kojoj nas je čekao minibus, bilo je već 2-3 ljudi u autobusu. Dok je došao red da krenemo, skupilo se već 15-ak ljudi, što me je ugodno iznenadilo.

Pogled na planinski lanac Atlasa

Vožnja do destinacije je trajala nekih 2 – 2 i pol sata. Prva polovica puta je bila vožnja po modernim cestama, međutim druga polovica je na mnogim dijelovima bila svojevrsni “safari experience”. Također, prvo odredište kod kojeg smo stali bila je prodavaonica arganovog ulja i sličnih medicinskih proizvoda. Po mom mišljenju, nekako smo se predugo ondje zadržali (oko sat vremena). Doduše, ne znam kakva su bila iskustva drugih suputnika iz grupe, odnosno jesu li već, poput mene, imali priliku čuti o takvim proizvodima. S obzirom da sam se već prvi dan naslušao o tim proizvodima (a i namirisao ih), ovaj puta mi cijelo to iskustvo ipak nije bilo toliko zanimljivo. Unatoč tome, mogu reći da smo popili veoma zanimljiv i odličan čaj (ako sam dobro zapamtio riječi prodavača, radilo se o čaju u kojem su bili pomiješani cimet, anis, kamilica, đumbir i limun).

Pogled na planinski lanac Atlasa

Pored toga, probali smo i veoma zanimljivu pastu u kojoj su bili pomiješani med, argan i badem. Odlična stvar. Osim ovih degustacija, ipak sam i ovdje nešto naučio. Osim što sam čuo o raznim blagodatima tih proizvoda, u sjećanju mi je ostao podatak da je protiv podočnjaka dobro koristiti ružino ulje. Prodavač je rekao da je dovoljno staviti par kapi ispod oka kako bi se podočnjaci ublažili. Osim toga, njihov prodavač rekao je kako je Maroko treći najveći proizvođač šafrana u svijetu. Ne mogu reći da sam po svom naknadnom istraživanju vidio kako su ti podaci istiniti, ali svakako se može reći da je Maroko po raznim podacima među 10 ili 20 najvećih proizvođača šafrana u svijetu.

Nakon što smo “odradili” posjet toj prodavaonici začina, čajeva i drugih proizvoda, stali smo na jedan vidikovac s kojeg se lijepo vide planine Atlasa i mogu reći da mi su mi se ovdje već počeli stvarati pozitivniji dojmovi o izletu. Ta živopisna kombinacija crvene zemlje i crvenih stijena za sveprisutnim zelenilom i rijekom malo koga neće impresionirati.

Penjanje

Inače, u dolini rijeke Ourike također prevladavaju Berberi, kao što je to slučaj i u području Ouzoud vodopada. Na ovom izletu imao sam priliku vidjeti i njihovu šaroliku zastavu. Plava boja predstavlja more, zelena predstavlja planine, žuta predstavlja pustinju, a crveno slovo z (ⵣ na Tifinagh pismu) otpor i berberske mučenike i slobodne ljude.

Berberska zastava

Započinjemo i jedan lagani uspon, tijekom kojeg su nas pratili brojni majmuni u krošnjama stabala. Ako se dobro sjećam, vodič je rekao da smo uspon započeli na nadmorskoj visini od oko 1 400 metara. Osim što smo posjetili neke vidikovce s lijepim pogledima na Atlas, napravili smo uspon i do vodopada na području naselja Setti Fatma (Sti Fadma). Potrebno je biti oprezan prilikom uspona, budući da se dobar dio puta hoda po kamenju, koje zna biti sklisko zbog vodopada i potoka koji ondje teku. Bez obzira na to, isplati se doći do te lokacije i uživati u tom živopisnom krajoliku.

Vodopad na području naselja Setti Fatma

Mislim da su nas većinu vremena pratili zvukovi berberske glazbe, sa specifičnim zvukovima trzalačkih instrumenata uz pratnju bubnjeva. Uz samu rijeku posloženi su brojni kafići i restorani s niskim foteljama, kaučevima i drugim namještajem. Čak i dok smo ručali, do nas su došla 3 lokalca koji su svirali glazbu i tako nam upotpunili doživljaj. Za ručak po ko zna koji put na red dolazi tajine – ovaj put tajine s mesnim okruglicama i jajima. Što se tiče deserta probao sam flan, što je svojevrsna varijacija na crème brûlée, po čemu je vidljiv i europski utjecaj na marokansku kuhinju.

Dolina rijeke Ourike

Posjetili smo i jednu tipičnu berbersku kuću. Berberske kuće obično se grade korištenjem lokalno nabavljenih materijala poput ćerpiča, kamena ili nabijene zemlje. Krovovi su uglavnom ravni i izrađeni od drvenih greda prekrivenih slojem zemlje, što pomaže u regulaciji unutarnje temperature. Kuće su dizajnirane tako da se uklapaju u okolni krajolik, često preuzimajući boje i teksture lokalnog okoliša. Marokanski namještaj za sjedenje obično ima ležeran i nizak stil. Tipičan marokanski namještaj za sjedenje sastoji se od drvenih klupa s mekim jastucima na vrhu. Jastuci su obično šareni i uzorkovani, a na sjedalima se za dodatnu udobnost postavljaju debeli jastuci i bogati prekrivači. Sjedala ove vrste mogu funkcionirati i kao dnevni ležajevi, a neke obitelji ih mogu koristiti kao mjesta za spavanje. Poznat je i kao Sedari, tradicionalni marokanski raspored sjedenja.

Tajine s mesnim okruglicama i jajima

Moram reći da mi se dnevni boravak činio zanimljivim, ali ne i nečime što bih preferirao. Naime, kada se ubace stolovi u sredinu između namještaja, to mi se sve činilo nekako usko i skučeno. Pretpostavljam da ljudi ondje ne sjede tako da im je gornji dio tijela na namještaju, a noge na podu, nego su cijelim svojim tijelom (uključujući noge) na namještaju. Ipak, kada sam vidio jedan primjer dnevnog boravka, unatoč njegovoj skučenosti mogu ovdje zamisliti toplu i srdačnu atmosferu u kojoj se lakoćom skupi veliki broj ljudi.

Flan

Pozdravljam se s ostalim sudionicima izleta i vraćam se u našu bazu. Po povratku s izleta odlazim do trgovačkog centra i ponovno u trgovinu Carrefour, gdje sam, između ostalog, u njihovom odjelu za slastičarske proizvode kupio mille-feuille.

Radi se o francuskom desertu koji je napravljen od lisnatog tijesta prekrivenog kremom za šlag. Premda se opis kolača čini veoma jednostavnim, mogu reći da je bilo impresivno i ukusno. Nakon toga uslijedio je i odlazak na rano spavanje, budući da smo se sutradan morali ustati veoma rano za izlet u Rabat i Casablancu, o čemu ćete imati priliku više doznati u idućem nastavku.

Tipična berberska kuća