Prvi dan smo imali više sreće nego pameti jer smo preko Skopje city walks (a ima i Fejs) naletjeli na Mihu. Najsjajniji vodič na svijetu. Priča na svim jezicima, zna sve viceve, društveno i politički je angažiran, sjajan je s djecom, razumije tinejdžere, točno procjenjuje trenutak kada odrasli trebaju rakiju da bi mogli dalje. I najvažnije od svega, svi lokalni psi lutalice kojih Skopje ima jako puno su njegovi prijatelji. Postoji jedna lijepa priča o psima lutalicama u Skopju, pa ju svakako istražite.

Iako sam po običaju napravila skripticu (kao i za svaku drugu lokaciju) u Skopju nam zbog Mihe uopće nije trebala. I dalje je na mom disku, pa me slobodno cimnite preko našeg Fejsa da vam ju podijelim. Mala napomena – na engleskom je.

A Skopje je divan grad – zbog ljudi! Iako ga je gradska vlast pokušala poružniti svojim “intervencijama u kreiranje povijesti” preko dodavanja beskrajnih kipova i “fasada od stiropora” kako se lokalci ismijavaju. Bilo je divno, toplo sunce i zapravo smo beskrajno uživali jer je Miha za svaki kamen znao priču koju bi začinio vicom.

Apsolutno se isplati vidjeti sve mostove, Vrata Makedonije, fontanu u čast Majke Aleksandra Makedonskog, utvrdu Kale, staru željezničku stanicu u Skopju i sat koji je stao 26. srpnja 1963. u 5:17 sati kada se dogodio razorni potres, memorijalnu kuću Majke Tereze i najvažnije od svega Stari Bazar. Stari Bazar je duša grada gdje se toči najbolja mastika, imaju krafterska piva, hrana miriši na svakom koraku i stalno ima ljudi. I onda još večer završite s Makedonskom sabljom od pola metra dužine, svaki komad mesa na njoj ima barem desetak deka, a prošarano je i povrćem koje isto treba pojesti. Srećom smo sve to poguravali sa Skopskim pivom jer inače ne znam kako bi sve to uspjeli pojesti.

Jedino što smo prije spavanja uspjeli obaviti je bio kratki pogled na prognozu za sljedeći dan i odluku da se penjemo na Vodno kako bismo vidjeli Milenijski križ ili  Милениумски крст.

Drugo jutro opet kreće s obilnim doručkom i odlukom da za Vodno hvatamo bus jer Skopjem prometuju “londonski” crveni busevi na kat koji su sada već zaštitni znak, a i idealna je prilika da razgledamo grad “s kata”. Zašto Skopje ima londonske buseve istražite sami. Opet nastavnik u meni ne miruje. Sorry! ?

‘Ajmo nazad u priču. Cijena karte za bus je 50den  ili manje od 1€. Nakon malo maglovitog i prohladnog jutra na vrhu kamo nas je dovela žičara nas je dočekalo prekrasno sunce, pa smo imali priliku vidjeti sve okolne planine i gorja, a pogled je više nego spektakularan. Obavezan planinarski čaj s rumom za planinare (to što nismo baš planinarili je u ovom trenutku nebitno), slatkiši za klince i ugodno sunce na terasi ispod križa. I opet trenutak za napraviti duboki engram u mozgu kako bi ostao za cijeli život. I opet trenutak zbog kojeg ćemo putovati i dalje.

Povratak u grad i odlazak u restoran Stara kuća ili Стара Куќа. Jao! Tako mi Dioniza i njegovih bakanalija koje su vjerujem bile vrlo bliske onome što smo doživjeli. Sjajna hrana, ugodni i nenametljivi konobari, fino vino, savršeni deserti… Čisti užitak!

Ali avaj, u itinereru nam je još i Arheološki muzej prema Mihinoj preporuci. Prošetali smo uz Vardar da uopće počnemo disati od količine prefine hrane i uopće nismo požalili što smo se natjerali ući. U cijenu karte vam je uračunato i stručno vodstvo (iako to naravno neće na prvu reći, pa pristojno priupitajte). Vrijeme provedeno unutra nam se apsolutno isplatilo jer vidjeli smo i naučili o iskonskoj Makedoniji od pretpovijesti.

Večer završavamo božićnim lampicama, šećernom vunom i smijehom. I hrpom fotografija na kojima namjerno imamo toliko smiješne face da ću im se nasmijati i kada mi je najteži dan. I opet trenutak zbog kojeg ćemo putovati i dalje.

Treće jutro započinjemo s još obilnijim doručkom jer danas putujemo preko “pola Makedonije”, pa da siroti ne ogladnimo prejako. Uzimamo aute od rent a cara i krećemo u avanturu preko kanjona Matke u kojem smo se priznajem dobro smrzli jer je puhao snažan vjetar, ali lokalci su nam rekli da je tamo i ljeti ugodno jer promaja ide kroz kanjon. Ako dolazite ljeti svakako uzmite brodić koji vas vozi do špilje Vrelo. Špilja se nalazi na obali rijeke  Treske i bila je na popisu u projektu za izbor najljepših prirodnih lokacija u svijetu – New 7 Wonders of Nature. Moguće je brodićem ići tijekom cijele godine, ali naš najmlađi član ekspedicije je bio smrznut, pa smo to preskočili.

Tetovo

Krećemo prema Tetovu jer moramo vidjeti Šarenu džamiju. I zaista je vrijedna stajanja i razgledavanja, a tepih koji se nalazi na podu je toliko mekan…pravo iskustvo hodanja po oblaku. Dok smo hodali do džamije primijetili smo mliječne restorane (Tko ih se još sjeća?) i priuštili klincima to iskustvo. Burek i jogurt su bili tako fini da su neki smazali i dva.

Ohrid

I kasno navečer (ok, nije bilo toliko kasno, ali kada brzo padne mrak i cijeli dan imamo uzbuđenja, kasno je) stižemo u Hotel & Spa Tino Sveti Stefan i smještaju nas za stol. Naručujemo hranu i opet se oduševljavamo. I pogurujemo Skopskim. Sobe su nešto manje nego u prošlom hotelu, ali samo zato jer su nam ugurali dodatne krevete u sobe zbog klinaca, a vjerujem da su i pokušavali racionalizirati posao da što više radnika može biti slobodno za praznike.

Naše četvrto jutro je opet divno i sunčano. Toplo i savršeno. Doručak je poslužen na švedskom stolu i fino smo ga počistili jer nikakvi Šveđani nisu došli, pa nam je bilo žao da se baci ? Krećemo u razgledavanje pješice i posjećujemo radionicu za izradu papira (jako zgodno za djecu), rastjeravamo labude i galebe uz obalu jer mladunčad vječito ima višak energije, fotografiramo se na svakom ćošku i pijemo prefini salep u hotelu Su na samoj obali jezera. Penjemo se do antičkog teatra, jedemo burek i pijemo bitolski jogurt (jer taj je najfiniji), a djeca su opet glaaaaadnaaaaa. Uživamo u toplom suncu i lijepim pogledima, šećemo Samuilovom tvrđavom, pred crkvom Svetog Klimenta i Pantelejmona nas susreće vodička u mirovini i otkriva sve tajne povijesti koja nas okružuje. Lokalni ljudi su duše od čovjeka i uvijek će vam ponuditi pomoć, ljubazno odgovoriti na pitanje, nasmijati se…zaista je po Makedoniji izuzetno lako putovati. Ulazimo u baziliku bez plaćanja jer ipak je Badnjak po julijanskom kalendaru, pa nam simpatični mladić poklanja ulaznice jer smo mu zadnji posjetitelji za tu godinu, očito. 

Peto jutro nas je osoblje srdačno dočekalo s Hristos se rodi ili Христос се роди! i napunilo švedski stol, pa smo spremno odgovorili Navistina se rodi i opet im očistili stol jer treba cijeli dan istraživati i velike napore podnijeti, a i bilo nam žao ljudi da sad to sve moraju raspremati nazad, a još je i Božić. ? Nadali smo se barem trunčici snijega i bijelom Božiću, a opet nas je dočekalo prekrasno toplo sunce. 

Sjeli smo u auto i odvezli se do Manastira Svetog Nauma. Razgovarali smo malo s paunima, slikali se kao pravi turisti, klinci su odigrali lovice okolo, a budući je bio Božić simpatična teta nam nije naplatila ulaznicu (ok, sad mi je već postajalo neugodno jer ipak smo mi turisti i oni od toga žive). Poslušali smo otkucaje srca sv. Nauma i ostali zapanjeni koliko je grob zapravo malen. Sunce je bilo divno, pa smo sjeli iza bazilike i uživali u miru. Apsolutnom miru remećenom samo smijehom i povremenom cikom naše mladunčadi. Zaista jedinstveno mjesto na Zemlji. I tu je pala odluka – sljedeće ljeto se vraćamo i obilazimo Albaniju jer planovi za novo putovanje se rade na trenutnom putovanju. Samo zato da imamo za što živjeti dok iščekujemo novo pakiranje. U povratku smo otišli u restoran Ostrvo u neposrednoj blizini izvora Crnog Drima. Najveći dotok vode u Ohridsko jezero koji se sastoje od 30 podvodnih i 15 površinskih izvora, a kristalna prozirnost vode je zapanjujuća. Uopće nam nije bilo u planu sjesti u restoran, ali ljubazni konobar koji je hranio ribe nas je na nekoliko jezika krenuo nagovarati dok nije skužio “da smo si svoji jer mu brat radi u Istri”. Pa smo se utopili u toplim čokoladama pored kamina s pravom vatrom.

Na povratku do hotela smo stali kod Zaljeva kostiju do kojih nismo uspjeli sići jer rade “samo u toplim mjesecima” kako nam je čuvar objasnio. I opet toplina Makedonaca izbija na površinu jer je rekao da bi nam otključao i pustio nas da prošetamo, ali su mu postavili kamere i nema više varanja.

Umorni se vraćamo u hotel i odlazimo u spa na masaže i jacuzzi u koji nas puštaju s klincima jer smo jedini posjetitelji. Hotel nam je dogovorio božićnu večeru na krovu već spomenutog hotela Su na obali i stvarno smo uživali. Kuhari su uživali malo manje jer su predvidjeli ohridske pastrve kao zvijezde večeri, a naši prestolonasljednici su užasnutim pogledima dali do znanja da oni ribu ne jedu. Večer, Badnjak, ništa više ne radi, kuhari su osmislili cijeli menu i vjerujem potrudili se oko njega i opet im nije bilo teško raditi dodatnu hranu ispočetka. Hvala cijelom osoblju od srca na tome.

Šesto jutro ljubazno osoblje još nije naučilo lekciju i opet je prepunilo švedski stol, pa se opet trudimo i čistimo stol da nemaju puno za pospremanje. Nije lako pojesti svu tu hranu, ali želimo ostaviti dobar dojam i pokazati da ne volimo kada se hrana baca. 

Bitola

Krećemo za Bitolu opet po prekrasnom sunčanom danu i vozimo po predivnom krajoliku. Iako je zimski period priroda nas apsolutno oduševljava. Toliko ljepote na nevelikom prostoru. Kao da se Majka Priroda sjetila da negdje na lageru ima Ljepote, pa na brzinu smjestila ovdje.

Šećemo gradićem i naravno završavamo na Starom Bazaru ili Безистен gdje kupujemo obaveznu mljevenu papriku, leblebije, klincima slatkiše “jer takvih nema doma”, i opet odlazimo u mliječni restoran na burek i jogurt, a neki su dotukli i kolače jer prilika se mora iskoristiti. ?

Vozimo se nazad do Skopja, smještamo u airbnb na (pre)kratku noć, ranim jutrom vraćamo aute rent a caru i tužnog srca sjedamo u avion jer neki isti taj dan rade.

Low budget tips&tricks:

Nema ih.

Avio karte ste do sada već naučili pronaći. Ako niste, trkom na naše članke da naučite. Smještaj je apsolutno povoljan i šarolik, a svi domaćini airbnb-a i osoblja hotela uslužni. Hrana u Makedoniji je Bogom dana i prefina. Cijene su od oko 5kn za burek u Tetovu do 70ak kn za obilnu fancy večeru u Staroj kući.

Što smo naučili i jesmo li normalni jer smo zimi išli u Makedoniju?

Naučili smo dovoljno povijesti da ne stane u jedan ovakav članak na webu. Naučili smo da je toplina makedonske duše nemjerljiva i da su svi ljudi koje smo susreli imali potrebu s nama porazgovarati i prenijeti svoje viđenje stvari, a uvijek bi zaključili – “ma svi vladajući su isti i briga ih za narod”. Naučili smo da se zimi apsolutno isplati ići jer nema turista i svi su divni kao da ste došli vlastitoj obitelji, a ne da ste obični turisti. A Makedonija je divna. I priroda, i ljudi, i hrana. Naučili smo i: “Soonе се вратиме наскоро затоа што оставивме парче срце.”, a vi krenite i naučite što ovdje piše. Uz najtoplije preporuke Đurđice, Essigera i Paulinaca