Nakon prvog dijela idemo dalje na nastavak putovanja kroz prekrasnu Šri Lanku

Ella, Little Adam’s Peak

Probudili smo se rano ujutro spremni za našu avanturu vlakom, prvi put u trećoj, najjeftinijoj klasi. Karte smo ranije kupili,  još u Colombu. I samo je ta klasa bila slobodna. Nekoliko dana ranije smo vidjeli kako ta klasa izgleda, nešto poput indijskih vlakova,svi su natrpani i više ljudi stoje nego sjede. Već smo bili spremni na sve i pojavili se ranije na kolodvoru kako bismo vidjeli s kojeg perona ide vlak i raspitati se gdje će točno stajati ta treća klasa, odmah iza lokomotive ili na zadnjem mjestu. Pokušali smo i kupiti karte za daljnja putovanja, ali su nam rekli da na tom kolodvoru nije moguće kupiti rezervacije i da pokušamo kupiti na dan putovanja. Neki zaposlenik na kolodvoru nam je objasnio odakle ide vlak jer su cijelo vrijeme na razglasu govorili na njihovom jeziku.

Očekivali smo da će na peronu stajati hrpa Šrilankanaca i da ćemo se s njima morati boriti za mjesto u vlaku, a kad ono samo turisti. U Šri Lanci ih još nikada nismo vidjeli toliko na jednom mjestu, valjda ih većina ide u Ellu ili na neka mjesta prije Elle koja su pogodna za planinarenje jer su to sve brdovita područja. Vlak je nešto kasnio, ali kad je stigao bez problema smo se ukrcali i čak i dobili svoje mjesto. Sjedili smo s nekim Portugalskim parom, iza nas su sjedili Irci, pored njih Slovenska familija s malom djecom i ostali vagoni su bili puni Poljaka, Rusa i Nijemaca. Još smo imali veću sreću da smo bili u toj klasi jer smo cijelo vrijeme mogli imati otvorena vrata i prozore i fotkati. Da smo bili u prvom razredu to ne bi bilo moguće jer bismo bili u klimatiziranom prostoru.

Put je na kraju trajao dva sata duže, ali nije nam bila muka nego smo uživali. Čak je i Gagi bio cijelo vrijeme budan i gledao prekrasne prizore, cijelim putem smo gledali plantaže čaja i ljude koji ih beru. Sjedili smo neko vrijeme na vratima i uživali u povjetarcu. Kako smo se bližili Elli tako je postajalo sve hladnije, činilo se da se temperatura spustila za petnaestak stupnjeva. Oko 8 navečer smo stigli u Ellu i večina ljudi je izašla na toj stanici. Mislili smo kako će nas sada napasti tuk tukovi, a kad ono ništa. Nitko nam se nije obratio ni želio cjenkati. Imali su dovoljno bogatih turisata koji će im platiti cijenu koju traže. Spustili smo se niz jednu ulicu i shvatili da to selo i ima samo tu jednu ulicu. Još sam prije mjesec dana rezervirala smještaj za Ellu i na internetu je pisalo kako je naš guesthouse udaljen 900 m od glavne ulice i imali su puno pozitivnih referenci. Pomislili smo da možemo sami doći tamo, ali noć je i ne znamo u kojem smjeru se treba uspeti. Pitali smo policiju i neke ljude, ali nitko nije znao i svi su nam davali krive informacije. Nakon toga smo ipak odlučili tuk tukom, ponudio nam je cijenu od 500, ali smo spustili na 250.

Ispostavilo se da ni on ne zna doći tamo, kružio je po gradu i ispitivao lokalce. Odjednom je krenuo u neku mračnu ulicu uzbrdo i samo se vozio uz brijeg nekoliko kilometara. Već smo bili uplašeni kuda to idemo, nije bilo nikakve civilizacije, a ni ceste. Vozio nas je po nekom kamenjaru i cijelo vrijeme govorio da je ta cesta jako opasna i da se tu ne može prolaziti. Shvatili smo da se ne bi tamo sami po mraku mogli ni spustiti, a pogotovo ne uspeti. Nakon nekoliko kilometara već smo bili u džungli, činilo se kao da nikada nećemo doći na odredište i već sam mu mislila reći da odustajemo od ovog i da nam nađe bilo kakav normalan smještaj. I odjednom samo ugledala tablu s imenom našeg guesthousea i rekla mu da nas tu ostavi. Platili smo mu ipak više jer se stvarno namučio da nas tu doveze. Počela me hvatati paranoja, kako će izgledati naš smještaj i kako ćemo uopće doći do civilizacije. Tu ne prolazi nikakav tuk tuk ili auti, a mi smo bili jako gladni jer nismo nosili puno hrane u vlak. Dočekala nas je vrlo simpatična žena i povela nas da nam pokaže sobu. Penjali smo se još uz mnoštvo stepenica po nekom vrtu kako bismo došli do vrha. Pokazala nam je terasu i sobu, bili smo pozitivo iznenađeni. Sve je bilo veliko i novo uređeno, na terasi smo imali stolove, ležaljke i mreže za ležanje. Bili smo oduševljeni i na sve smo zaboravili. Ona je vidjela da smo umorni i u stresu i napravila nam je odmah čaj i pitala hoćemo li večeru.

Pristali smo jer nam je to bila jedina opcija, do sela i glavne ulice po mraku nismo mogli. Rekla je da nam može ponuditi samo curry i rižu. Nama je bilo svejedno i u tom trenutku bismo pojeli bilo što. Zamišljali smo da ćemo pojesti nekakav umak samo s rižom, a kad ono žena nam je donijela 9 posuda hrane. Velika količina riže, u jednoj piletina, drugoj kokos salata, nekakvi hrskavi kruščići, cikla na šrilankanski, salata miješana i kupus u umaku i leću.To je bila najfinija hrana koju smo probali u Šri Lanci, i sve domaće korišteno i napravljeno. Tokom večere nam je pričala kako se nalazimo u džungli i da se ne uplašimo ako će nam majmuni i vjeverice skakati po krovu i ako čujemo čudne ptice. Dala nam je i savjete da nemamo upaljeno svjetlo jer 6 mjeseci nije bilo kiše i sada su se zbog monsuna odjednom sve bube izlegle, mušice i skakavci. Na kraju smo bili zadovoljni što smo došli baš ovdje, vidjeti nešto drugačije i autentično, udaljeno od gradskog kaosa.

Gagi:

Oko pol5 su me probudili majmuni pa sam izašao van da pokupim stvari koje smo ostavili na stolu kako ne bi nestale. Tada sam vidio predivan pogled na planine i džunglu.  Večer prije smo se dogovorili da ćemo doručkovati u 9. Mislili smo da se moramo spustiti kod kuhinje, ali su nam oko 10 do 9 pred sobu donijeli čaj, šalice i pribor za jelo pa onda svježe voće(bananu, papaju i ananas), palačinke s kokosom i šećerom, egg hopper, tost, džem i svježe cijeđeni sok od papaje. Bome smo se kraljevski najeli. Kad smo došli do zraka, krenuli smo u osvajanje Little Adam’s Peaka, obližnjeg vrha visokog oko 1200m na koji se mogu popeti i neiskusni penjači. Spustili smo se pješke do grada i vidjeli da staza nije tako strašna po danu. U gradu smo prvo malo lutali, zatim smo pitali nekog lokalca u kojem je smjeru mali Adam i saznali da idemo u krivom. Došli smo do ceste za kojom nam je objasnio da trebamo ići i za svaki slučaj još pitali par bjelaca jesmo li na pravom putu i oni su nam potvrdili da jesmo.

Početak staze je vrlo lagan, hoda se cestom i ne osjeća se preveliki uspon. Putem prevladavaju plantaže čaja. U jednom trenutku, kad smo već mislili da smo blizu vrha, ugledali smo vrh u daljini. To nas je malo obeshrabrilo, ali nastavili smo. Kada smo se sasvim približili vrhu, staza je postajala sve uža i strmija, a na jednom mjestu su bile stepenice. Tu je uspon postao dosta teži, Maja se bojala da bi se mogla strmoglavit, ali nismo htjeli odustati kad smo već bili tako blizu. Kad smo došli do vrha, vidjeli smo da se stvarno isplatilo. Prekrasan pogled na sve strane. Plantaže, džungla, naselja, cesta koja izgleda tako sitno… Gore su osim turisata bila i tri preslatka štenca. Ne znam čiji su. Bili smo ponosni na sebe jer se jako dugo nismo nigdje penjali. Proveli smo neko vrijeme gore uživajući u pogledu, odmarajući i fotografirajući. Kad smo se spustili nazad, počastili smo se šrilankanskim ručkom i pivom. Kad smo već bili toliko aktivni u tom danu, odlučili smo se uspeti i nekoliko kilometara do našeg guesthousea. Ni sami više ne znamo koliko smo kilometara prošli u jednom danu, ali možemo si dopustiti upalu mišića jer ćemo idući cijeli dan provesti u vlaku.

 Danas smo imali doručak u 8. Isti kao jučer, samo umjesto ananasa i banana lubenicu i mango. U 11 smo sjeli na vlak koji nas je nakon vrlo duge vožnje doveo do mjesta 9km od Kandyja. Tamo je veliko raskrižje pruga pa ne idu svi vlakovi do grada nego nastavljaju za Colombo ili gdje već. Tuktukdžije su nam htjeli uzeti 600 rupija do jezera u Kanyju, ali smo se nekako dogovorili za 400. Putem nam je šofer pokušao uvaliti svoj smještaj, a kad smo mu rekli da već imamo rezervirano, počeo je govoriti kako ima puno do Kandyja, da nas može odvesti do centra za 400, ali do jezera za 500 itd. Rekli smo mu da smo se dogovorili i da ne može mijenjati dogovor usred vožnje, a on je i dalje prigovarao i govorio da je 50 rupija kilometar. Na kraju smo mu dali 500 i ostavio nas je pred hotelom. Sutra ujutro idemo vlakom do Colomba gdje lovimo vlak za Hikkaduwu. Inače se može iz Elle izravno na jug, ali ne želimo putovati autobusima ili taxijima pa zaobilazimo kako nam pruga dopušta. Za ostatak putovanja čekaju nas plaže juga.

Hikaduwa

Naš put prema jugu je prošao luđe nego smo očekivali. Probudili smo se rano i napustili naš guesthouse, ovoga puta stvarno smo pozdravili Kandy. Otišli smo ranije u nadi da ćemo rezervirati dobra sjedala i drugu klasu po želji, kojom se još nismo vozili. Na našu nesreću mjesta nije bilo moguće rezervirati, dobili smo drugu klasu samo bez rezervacije. Kad smo ušli u vlak za Colombo shvatili smo da je druga klasa skroz puna i da mjesto moramo tražiti u trećoj nerezerviranoj klasi. U početku smo bili sretni jer smo bar našli slobodna mjesta i ispred nas su sjeli stariji francuski par. Kako se bližio polazak, tako je vlak bio sve puniji i puno ljudi je stajalo ta tri i pol sata do Colomba. Primjetili smo da se i nitko ne ustaje starijima, tko ugrabi mjesto njegovo je, osim ak se ne digneš na wc. Dio puta je prošao još u redu, ali nakon nekog vremena francuzi su otišli i vlak se napunio više nego što smo mogli zamisliti, nešto poput indijskih vlakova.

Svi ljudi su se počeli stiskati uz nas, stajali čak između naših sjedala i ljudi koji su preko puta. Postala sam već klaustrofobična i čekala samo taj trenutak da izađemo. Ostali smo samo sa Šrilankancima i većinom muškarcima koji su gledali u nas i govorili nam da je ovo naša stanica i da tu moramo izaći i neki od njih su se ponašali kao da prvi puta vide ženu. Srećom pa Colombo nije neka mala stanica i nismo se dali zbuniti. Pomislila sam da ta treća nerezervirana klasa i nije baš sigurna ako su žene solo putnici. Nakon izlaska iz vlaka krenuli smo u rezervacijski ured kako bismo kupili karte za jug, nakon ovog iskustva željeli smo samo s rezerviranim sjedalima.Međutim, u rezervacijskom uredu je bila gužva kao u vlaku. Barem pedesetak ljudi čeka da bi kupili karte. Jedva smo ušli unutra i nekako sam se progurala do nekog šaltera, dok je Gagi pričao s nekim Englezom koji je odustao od čekanja.

Obratila sam se mladom Šrilankancu za šalterom koji je u toj gužvi opušteno pričao na mobitelu, vjerojatno u privatne svrhe. Nakon nekog vremena rekao mi je da taj dan ne voze vlakovi za jug, nisam ga shvatila zašto. Neko vrijeme prije nisu vozili zbog monusuna, odrona nekog blata navodno. Predložio mi je da možemo do nekog dijela vlakom pa onda na bus ,ali odlučili smo da nam je bolje u Colombu naći bus za Hikkaduwu. Nije nam se nikako dalo hodati kaotičnim Colombom i tražiti taj autobus, još smo i zaboravili gdje je točno kolodvor. Znali smo da je u blizini željezničkog, ali ne i gdje se točno nalazi. Počeli smo pratiti autobuse koje smo vidjeli, smjer iz kojeg dolaze iako ni jedan nije išao za jug. Nakon dvadesetak minuta hodanja našli smo peron s kojeg idu svi autobusi za jug, pitali smo nekog dečka i rekao nam je da idemo samo ravno. Putem smo vidjeli neki čudan, šareni bus iz kojeg trešti glazba i pisalo je AC i Wifi. Uz njega su stajala tri „menadžera“, pitala sam ih staju li u Hikkaduwi i odgovorili su potvrdno. Odlučili smo s njima, uzeli su nam torbe i stavili ih u gepek (nisam bila najsretnija zbog toga i brinula sam cijelim putem, iako je Gagi gledao na kameri otvara li tko gepek). Gagi nije bio ispočetka oduševljen tim busom, mislio je da se šale s nama da idu tamo, kako i ne bi kad vozač i menadžeri imaju manje od dvadeset godina i cijelo vrijeme plešu pred busom i zadirkuju se.

Izabrali smo prva sjedišta iza vozača, iznenadila nas je unutrašnjost busa. Pored vozača kao da je postavljen plišani krevet, postavljene su plave dlakave dekice kao tepisi. Sve izgleda kao ulaz u neki Aquarium, sve u plavoj boji ukrašenoj raznim ribama. Na prvom dijelu autobusa je bio veliki Lcd iz kojeg su treštale njihove cajke. Ispred volana je bilo puno hinduističkih kipića, na nekoliko mjesta mini hramovi. Za taj vožnju od tri sata u tom cirkusantskom luksuzu platili smo samo 200 Rs po osobi, što je jeftinije od ZET-ove jednokratne karte..

Vozač je putem kupio ljude po cesti, dok je menad cijelim putem stajao na vratima, zvao ljude i mahao novcima u ritmu glazbe, a drugom rukom odvrto žarulje. Od Colomba do Gallea prolazi jedna brza cesta koja se zove Galle road, odmah uz nju ide i željeznička pruga. Cijelo vrijeme se s desne strane ceste nalaze pješćane plaže i uz njih pokoji hotel, a sa lijeve strane ceste su svakakve trgovine, radnje, kuće… Ali sve nam izgleda kao Žitnjak koji je na obali. Kad smo se približili Hikkaduwi postalo je ljepše, ali baš u tom trenu se spustio najveći pljusak. Vozač nam je stao, brzo smo pokupili torbe koje su bile na mjestu i našli u sekundi tuk tuk s kojim smo se dogovorili da nas vozi za 300 Rs u unutrašnost, u naš jungle resort. Bili smo sretni da se opet nalazimo u džungli, daleko od ove glasne i kaotične Galle road, a opet imamo samo nekoliko kilometara do plaže i sela. Na ulasku nas je dočekao menadžer resorta i poslužio nas sokom od cijeđenog voća dok smo čekali da nam pripreme kućicu. Upitao nas je želimo li večeru i naglasio da ima svježu ribu, pristali smo iako smo znali da ćemo dosta platiti, ali po noći i nevremenu nismo imali izbora. Smjestili smo se u najluksuzniju kućicu koja je odmah uz bazen, odlučili smo da ćemo u Hikkaduwi odabrati najbolji smještaj i dobili smo kako smo si zamislili. Volimo sve isprobati, ponekad spavati u luksuzu, ponekad u hostelu.

Imali smo tuš kabinu veličinu jedne sobe, odmah smo se odlučili otuširati i isprati svu prljavštinu iz vlakova i busova. Došli smo na mjesto gdje se jede i čekala nas je neka dosad neviđena riba. To je bila najbolje riba koju smo u životu jeli, pitali smo dva puta kako se zove, ali nismo ga razumjeli, mislimo da toga i nema u našem moru. Pored nas su večerali neki Šrilankanski biznismen i njegov sin. Cijelu večer smo s njima pričali, on je znao za našu zemlju, ispitivao o ratu. Nama je objašnjavao njihov rat u Šri Lanci, govorio o ljudima i svim zemljama svijeta koje je posjetio. Bilo mu je toliko zanimljivo pričati s nama da nas nije puštao, čudio se kako dolazimo iz slavenskih zemalja, a nemamo njjihov engleski naglasak. Govorio je da bolje pričamo engleski nego njegovi ruski partneri ? On je cijelo vrijeme pričao na engleskom sa sinom, rekao je da idu ujutro rano roniti i da nas mogu povesti s njima do grada. Rekli smo mu da se samo želimo naspavati. Nakon toga ga je netko nazvao i uspjeli smo mu umaknuti. Kad smo ušli u kućicu zaspali smo nakon par minuta i odspavali konačno deset sati.

 Nakon klasičnog zapadnjačkog doručka krenuli smo pješke u grad. Hodali smo nekoliko kilometara do centra mjesta i usput čekirali restorane, trgovine i mjesta za kupanje. Putem su znakovi koji pokazuju da je zabranjeno hodati samo u kupaćim kostimima izvan plaža. Primjetili smo i da se na tim znakovima, kao i na mnogim informacijskim i reklamnim pločama koriste njemački i ruski jezik.  Kad smo došli do Hikaduwa plaže, bili smo oduševljeni, puno čistog pijeska, sunca, taman dovoljna količina ljudi u moru da izgleda sigurno, a nije prenapučeno. More iako najvalovitije koje smo vidjeli, vrlo toplo. Uz obalu su mali restorani, a ispred ležaljke na kojima ljudi piju sokove, pivo ili koktele. Ostavili smo ruksak blizu mjesta do kojeg je more maksimalno dolazilo u tim trenucima i krenuli u more. Valovi su veliki i nedopuštaju sporo ulaženje nego te brzo smoči. Uživali smo neko vrijeme kupajući se i cijelo vrijeme gledali na stvari, nitko osim nas nije obraćao pažnju na njih. Nakon što smo se nakupali i djelomično osušili, prošetali smo malo uzduž plaže, družili se s jednim odraslim cuckom koji živi uz more, pogledali gdje bi jedan dan mogli na večeru i koktel, okinuli koju sliku i onda se družili sa šest preslatkih štenaca koje neki njemački par tamo othranjuje.

Poslije toga smo u glavnoj ulici našli restorančić u kojem smo jeli kari s lignjama i ribu s roštinja za vrlo prihvatljivu cijenu. Nakon pješaćenja do sobe, godilo nam je plivanje u bazenu.  Pitali smo menadžera može li nam naručiti tuktuk pa nam je rekao da imaju oni svoj i da će nas odbaciti do grada. Rekao je da će nam usput pokazati mjesta koja imaju dobru hranu i dobar položaj uz plažu pa možemo pogledati mjesta i cjenike i odlučiti. Prvi do kojeg nas je odveo je sa strane prema cesti izgledao kao da ulazimo u neke šupe, ali zato sa strane plaže odlično. Mogli s birati hoćemo li ležati u separeu s jastucima u arapskom stilu, sjesti za restoranski stol s pogledom na more, ležaljke ili stolce uz samo more. U sredini su šank i kuhinja u drvenoj kućici. Sjeli smo za normalan stol i naručili soju na dva lokalna načina; devilled i curry. Popili smo uz to svježe cijeđene sokove i taman krenuli kada je počinjao mali beach party. Konobar nas je pitao želimo li ostati, ali smo mu rekli da smo došli samo na večeru i da ćemo navratiti neki drugi dan. Prije spavanja smo se još malo družili s našim menadžerom i slatkim ženskim cuckom kojeg smo upoznali noć prije na večeri i koji živi tu.

Maja:

Treći dan u Hikkaduwi smo se probudili oko 9, doručkovali smo šrilankanski doručak (neke tanke rezance, čaj i cijeđeni sok od tropskog voća, leću koja je bila dosta ljuta, kokos salata s lukom i svatko po dva kuhana jaja.  Meni taj njihov doručak nije bio po ukusu jer mi je bilo sve previše ljuto i začinjeno za prvi obrok u danu. Taj dan je bio praznik, oni imaju državni praznik svaki put kad je pun mjesec i taj dan odlaze u hramove. Nakon doručkasmo i vidjeli malo procesiju koja je vodila od jednog obližnjeg hrama do drugog.

Mi smo nakon toga krenuli šetati, putem smo uzeli tuk tuk i dogovorili se za 400 Rs da nas odveze do Photo Tsunami Museum. To je muzej koji je napravljen da bi ljudi mogli vidjeti kako je izgledalo kad je Šri Lanku pogodio tsunami, a sve je prikazano u slikama. Gledali smo fotografije na zidu i prve su počinjale od tog trenutka kada je otok pogodio tsunami, od povlačenja mora pa do dolaska spasilačkih službi i volontera. Neke slike su bile stravične,  najstrašniji je bio podatak da su neke zemlje već znale da će biti tsunami nakon potresa, ali nitko ih nije obavijesnilo. Saznali smo da se i more prije tsunamija povuče jedan kilometar i onda pola sata nakon toga dolazi val.

Da su to tada znali ljudi mogli su se i spasiti jer su imali dovoljno vremena, a prema slikama se vidi da su svi bili fascinirani povlačenjem mora i još se slikali i kupali. Svi oni koji su ostali na plaži su poginuli. U muzej se ne plaća ulaz nego se financiraju donacijama, sav novac ide žrtvama tsunamija, posebno djeci koja su ostala bez roditelja. Poslije toga smo krenuli u Turtle farm, utočište za kornjače, Platili smo donaciju od 500 Rs po osobi i taj novac ide za njihovo spašavanje. Tamo smo vidjeli jaja kornjača, drže ih u pijesku i za 4 dna će se bebe izleći. U Sri Lanci mnogi ljudi jedu jaja, pa ih ovaj čovjek pokušava spasiti. Vidjeli smo i kornjače koje u spašene od ribara, izgubile su ruku ili nogu jer su se zaplele u mrežu. Tamo ih čuvaju, uče ih ponovo plivati i kad imaju dovoljno koordinacije vrate ih u more. Neke od kornjača smo mogli i dirati, ali nismo ih željeli uznemiravati.

Nakon toga smo opet uhvatili tuk tuk, ostavio nas je na Hikkaduwa beach i opet smo se kupali, pa smo jeli i nastavili se kupati u bazenu. Uglavnom dane provodimo tako, jako upušteno i bez stresa. Samo nas malo zeza taj mousun jer je suho samo ujutro i ranije popodne. Ali dobro je što imamo bazen pa se možemo kupatii po kiši. Dobri smo si s našim menadžerom i jučer nas je počastio pivom. Ako se kiša koja sad jako pada smiri, otići ćemo ponovno na večeru u Top Secret. Za sutra se spremamo na bus koji nas vozi u Unawatunu i tamo smo iduća tri dana.

Hikkaduwa, Unawatuna, Galle, Dubai, Beograd, Kutina, Zagreb

Probudili smo se znajući da nam je ovo zadnji dan u hipijevskoj Hikkaduwi, da ćemo morati napustiti ovaj predivan resort usred džungle i što je najgore malu psicu s kojom smo se sprijateljili. Ta psica je spavala pred našom kućicom svaki dan, i nije nas puštala kada bismo išli u centar ili na plažu.Doručkovali smo u isto vrijeme kao i inače i nakon doručka zaputili se prema centru. Odlučili smo da ćemo tu kupiti još dio poklona, jer možda kasnije neće biti turističkih mjesta za šoping. Najviše smo kupovali maskice iz mjesta Ambalangoda koje se nalazi prije Hikkaduwe. Ambalangoda je poznata po prodaja i izradi strašnih drvenih maski i lutaka. Te maske se i dan danas u obližnjim selima koriste u svrhe egzorcizma. Mještani vjeruju ako je netko bolestan, a nije mu pomogla ayurveda ni zapadna medicina da je opsjednut i da je vrag u njemu. Nakon toga započinju s egzorcizmom, stavljaju određene maske za zaštitu i imaju svoj poseban ples kojim otklanjaju svu negativnu energiju. U Ambalangodi postoji i muzej u kojem se može više saznati o običajima i pogledati prave maske.Mi smo u Hikkaduwi pronašli nekakvu radnju i kupili si veću masku, a prijateljima te manje maskice kao magnetiće.

Još smo si kupili i neke ayurvedske pripravke protiv komaraca, ovi naši ništa ne djeluju iako smo kupili nekakav jungle autan. I još smo kupili sredstvo za ublažavanje crvenila kože nakon sunčanja. I nismo toliko na suncu, nije baš da ga i stalno ima. Ali to malo što smo bili nas je baš i uhvatila boja. Srećom ti svi ayurvedski pripravci dobro djeluju, šteta da ih nema i kod nas. Kasnije smo se dosta zadržali u radnji kod neke mlade umjetnice slikarice. Oslikala je predivne slike sa slonovima, nekim dijelovima Sri Lanke i dosta slika u pop art stilu. Iako su bile skupe, nismo mogli odoljeti da si ne kupimo jednu sliku.Još u toj radnji nas je uhvatilo nevrijeme, jedva smo našli tuk tuk i otišli doma. Cijeli dan je padala kiša, srećom pa smo imali kućicu uz bazen i kauč u arapskom stilu vani, pa nismo morali biti u kućici. Iako je bila kiša mi smo se kupali u bazenu i uživali u zadnjem danu. Nevrijeme se nije smirivalo ni do noći, a već smo bili gladni. Manager je zvao gazdu da nas tuk tukom odveze u bar top secret i tamo nas ostavi. Tamo je baš započinjao mali party, naručili smo si hranu i pivo i uživali. Taman se smirilo pa smo odlučili da ćemo nazad pješice kroz džunglu. Ovu noć nije bilo super mjeseca koji nam je osvjetljavao dio puta, pa je Gagi cijelo vrijeme držao upaljenu svjetiljku. Prolazili smo pored budističkog groblja, pored dvije močvare i stalno su se čule životinje iz džungle. A mi smo se cijelo vrijeme jedno drugo plašili gušterom varanom.

Kad smo stigli do našeg rezorta primjetili smo da se neki ljudi kupaju u bazenu pred našom kućicom. Shvatili smo da su to Amerikanci koji su došli dan ranije, ali još se nismo upoznali s njima. Odmah smo se pozdravili i započeli pričati s njima, mi smo ih ponudili pivom a oni nas bocom ruma. Uživali smo u noćnom kupanju i razmjenjivali priče sa naših putovanja, mlađi su od nas ali već posjetili cijeli svijet. Trenutno žive u Indiji i pozvali su nas kod njih tamo ili ako se nađemo ikad u Americi. Iduće jutro smo se rano probudili i sve spakirali, bilo nam je žao napustiti Hikkaduwu i pozdraviti se sa svima. Vozač na je ostavio na Hikkaduvinom autobusnom kolodvoru, Gagi je otišao kupiti vodu i još neke stvari, a ja sam čekala i čuvala naše stvari i usput gledala kojim busom bi mogli za Unawatunu. Pri tom su mi naravno svi nudili da nas oni voze u Unawatunu, cijene su bile od 1500-2000 RS. Čekali smo autobus za Mataru, ali taj autobus je išao iz Colomba i ni jedan nas nije htio uzeti jer su bili prenatrpani ljudima, a mi smo imali puno stvari. Odlučili smo autobusom za Galle, ti autobusi su češći i manje puni. Brzo smo našli autobus, ali je baš taj bio sasvim pun domaćim ljudima. Svejedno, manager autobusa je uzeo naše stvari i stavio ih kod vozača, mi smo prvo stajali, a onda su nam ljubazni domaćini ponudili mjesta. Cijelo vrijeme su nas gledali i smješkali nam se. Put je trajao oko 40 minuta, istom Galle rd i mogao se vidjeti isti krajolik. Plaže uz jedan dio ceste, a poneki lijepi guesthouse, radnja ili krama na drugom dijelu ceste.

Autobus nas je ostavio na autobusnom kolodvoru u Galletu, tamo su nas odmah svi oblijetali i nuduli nam cijenu od 1000 Rs do obližnjeg mjesta Unawatuna. Mi nismo pristali i već smo krenuli tražiti drugi bus, kad nas je pronašao mladić i ponudio nam fer cijenu od 450 Rs do našeg guesthousea u Unawatuni. Uskočili smo u tuk tuk i vozio nas je zatrpane našim stvarima, vožnja je trajala dvadesetak minuta i ostavio nas je u našem Sea  front Villa geusthouseu. Guethouse se nije činio kao na slikama, bio je prvi red uz more, ali smještaj unutra nije bio moderan kako je izgledalo na slikama već zastarjeli i više kao neka drvena kućica. Ali nije nam bilo bitno jer je to vodila jako ljubazna familija, bio je plus što su imali preslatku malu mačku. S nama su u  guesthouseu bili i stariji nizozemski par i mlađi dečko iz Baskije, navečer smo s njima pili pivo i neko Šrilankansko piće koje je donio Baskijac. Prije toga smo odlučili istražiti Unawatunu, isprva nam se činilo kao da tamo nema ništa. Sve samo duga i nesigurna cesta, ali stvarno nesigurna da i u našoj knjizi Lonely planet piše da je prelazak te ceste isto kao igranje ruskog ruleta.

Mi smo tom cestom krenuli u mjesto i ubrzo smo shvatili da je to istina; kamioni, autobusi i rikše su cijelim putem vozili uz nas, a na toj cesti nije bilo ni pločnika. Već smo se mislili vratiti nazad jer nam ništa nije izgledalo kao neko mjesto, a ni lijepa plaža. I onda smo uočili jedan par i pratili ih. Ubrzo smo naišli na Unawatunu predivnu pješčanu plažu, malo nam je izgledala „golo“, ali vidjelo se da je tu razvijen turizam. Sve je bilo puno restorana i barova, a sama plaža je bila skrivena kao i ulice koje su uz nju. Sve je sa ceste izgledalo kao da je s te strane nekakva močvara. Bili smo ugodno iznenađeni i ostala tri dana proveli smo u kušanju svih vrsta riba, hodanju i istraživanju divljih plaža, kupanju na Unawatuna plaži. Drugu večer nije kišilo pa smo otišli i na party na plaži. Svaku večer jedan bar ima pravo napraviti party na plaži, mi smo izabrali Happy banana. Svi barovi i restorani na plaži zapale vatru i puste muziku. Predivan je osjećaj imati večeru na plaži, bosim nogama u pijesku i vedrim nebom iznad nas, uz živu glazbu.

Nakon tri noći u Unawatuni smo otišli tuktukom do Galleta. Za 600Rs nas je odvezao do 170 godina stare kolonijalne vile u kojoj smo odsjeli, koja je oko 2km izvan centra. Nakon što smo se smjestili i popili čaj, otišli smo do starog grada. To je velika utvrda uz more koju su izgradili Nizozemci. Ulice su široke i lijepe, pune malih radnji i restorana. Odozgo se vidi i kriket stadion. Tamo smo ručali rižu s deset vrsta karija i pješke se vratili doma. Nakon odmora smo tuktukom za samo 150Rs otišli nazad u stari grad na večeru. U nedjelju ujutro nas je tuktuk odvezao na kolodvor, kupili smo karte do Colomba za drugi razred bez rezervacije. Našli smo si dobra mjesta i sjedili cijelim putem. U Colombu smo našli bus za aerodrom i od aerodroma tuktuk za hotel u kojem smo si uzeli sobu za odmor prije puta. U tom selu gdje je aerodrom, uz vojnu zračnu bazu smo večerali. Taj hotel je bio jedan od najjeftinijih na putu, ali i najsumnjivijih. Kupili smo si još neke stvari za put i onda nas je vlasnik hotela odvezao do aerodroma. Nakon nekoliko sigurnosnih provjera i check-ina, vidjeli smo da je aerodrom vrlo velik i lijep. Malo smo prošetali po trgovinama koji su naravno skupi, popili čaj i kupili si sendviče za put. Avion nije bio skroz pun tako da smo cijeli put prespavali ispruženi svako preko svoja tri sjedala.

U Dubaiu smo imali oko 5h, ali nije nam bilo dosadno. Malo smo šopingirali u duty freeju i šetali po terminalu koji je, iako najmanji, dovoljno velik i pun sadržaja. Kad smo se uputili prema gejtu, prvi put smo čuli naš jezik. Na letu smo dobili ručkić i malo odmorili. U Beogradu nas je dočekao minibus koji nas je za samo 25€ po osobi dovezao do Kutine. Ovo pišemo iz Kutine, uskoro idemo u Zagreb svojim micama i tvoriću. Čekamo da se dojmovi slegnu, a organizam navikne na vremensku zonu i klimu.

Hvala svima na čitanju!

Napisala: Maja Mudrovčić Garvan i Gagi – Na drugom kraju svijeta