Upravo se nalazimo na 11887 metara visine i minus 63 temperature na moru iznad Turske.Gagi naravno spava, a ja mislim da je vrijeme da nastavimo pisati našu priču. Ovoga puta smo izabrali Šri Lanku, malu otočnu zemlju koja se nalazi u Indijskom oceanu uz jugoistočnu obalu Indije. Nekada prije poznata pod nazivom Ceylon, a danas je to službeno Demokratska Socijalistička Republika Šri Lanka.
Negombo
Otočna država smještena u Južnoj Aziji kojoj je prvi susjed Indija s jugoistoka, a Maldivi s jugozapadne strane otoka. Šri Lanka nas je privukla zato što na jednom otoku nudi predivne pješčane plaže, u središtu otoka planine i džunglu, raznolika flora i fauna, mnogobrojne religije na jednom mjestu od kojih prednjači budizam i bogato povijesno nasljeđe. I podsjeća nas naravno na Indiju. Još jedan od mnogobrojnih razloga zašto nam je zanimljiva je taj što je to zemlja koja je tek u počecima turizma. Naime u toj zemlji je rat trajao nešto više od 25 godina i završio je tek 2009., a 2004. je zemlju pogodio razoran Tsunami.
Ovoga puta letjeli smo Fly Dubaiom od Zagreba do Colomba s presjedanjem u Dubaiu. Našli smo se na Plesu sa našim prijateljima iz Slovenije koji su se taman vratili iz Vijetnama i Kambodže. Mi smo razmišljali o njihovoj destinaciji, kao i oni o našoj, ali karte za Šri Lanku su bile baš povoljne, nešto manje od 300 eura za oba smjera. Let je dobro prošao, poluprazan avion za Dubai. Trajao je 6 sati i nešto je kasnio pa nas je drugi avion za Colombo pričekao, imali smo samo 20 minuta za presjedanje. Primjetili smo da letimo u blizini Alepa. Kada smo bili na tom području, bio je mrak, Gagi je spavao, a ja sam vidjela osvjetljena naselja u pustinji. Fora je bilo vidjeti Dubai iz aviona, iako nam nije prioritetna destinacija. Avion za Colombo je bio krcat, let je trajao 5 sati ali je nekako brzo prošlo. Sjedili smo na zadnjim sjedištima, Gagi do prozora, a ja pored nekog mladog Šrilankanca koji radi u Dubaiu. Govorio nam je o svojoj zemlji i čudio se što putujemo sami, nudio nam je svoj kontakt u slučaju da se nešto desi i da nam je potrebna pomoć. Počeli smo slijetati na Bandaranaike International Airport koji je 35 km sjeverno od glavnog grada Colomba.
Bilo je nešto turbolencija i pri slijetanju smo se probijali kroz tamne oblake praćene grmljavinom. Saznali smo da smo izabrali najgori mjesec za putovanje jer je u novembru druga intermonsunska sezona. I monsun je ove godine kasnio desetak dana, pa je tek stigao par dana prije nas. Što znači da nas idućih dana čeka dosta vlage, kiše, vjetra i grmljavine, srećom samo u jutarnjim i večernjim satima. Kad smo izašli iz aviona osjetili smo jako veliku vlagu i vrućinu u zraku, iako je samo oko 28 stupnjeva. I nekakav čudan miris, najsličniji onom indijskom. Aerodrom se čini kao da je usred džungle, sve puno zelenila i palmi. Pokupili smo torbe i krenuli na kontrolu putovnica i viza. To smo vrlo brzo riješili i usput gledali table i obavijesti za putnike. Najistaknutija je ona na kojoj piše da se pronalazak bilo koje droge kažnjava smrtnom kaznom.
Iako je strogo ograničena količina cigareta i duhana koja se smije unijeti u državu, nitko nam nije gledao stvari. Policajac je samo šutke udario žig u putovnicu. Nakon što smo riješili stvari sa policijom prolazili smo kroz Duty free shop, ispred svake trgovine stoje barem trojica lijepo odjevenih Šrilankanaca i prodaju jako čudne stvari za Duty free shop. Ni u jednoj zemlji nisam vidjela da se prodaju veći kućanski aparati i veš mašine. Nakon toga nas je čekao najgori dio, pronalazak shuttle autobusa do Katunayake autobusnog kolodvora i od tamo hvatanje autobusa za Negombo. Cijena puta bi trebala biti samo 24 (1 kuna) šrilankanskih rupija, a ako ide ide taksijem cijena može doseći i do 4000 – 5000 rupija (nešto više od 200 kn). Tako da se isplati pomučiti za tu vožnju autobusom.
Gagi:
Očekivano, već na aerodromu su nam prilazili ljudi, pitali gdje idemo i trebamo li prijevoz. Svima smo se pristojno zahvalili i izašli da potražimo autobus. Ispred nam je prilazila hrpa taksista i tuktukdžija, govorili su nam da nema autobusa i pustili nas na miru kad smo rekli da nam je policija rekla da ima. Kad smo našli autobus, neki čovjek, vjerojatno šofer istog je tvrdio da taj autobus ne ide tamo gdje mi trebamo i da danas uopće ne vozi autobus u tom smjeru. To je bilo zato što su ga okružili taksisti i vikali nešto po domaći. Odlučili smo otići na glavnu cestu u nadi da će naići autobus 240. Usput smo pitali za pomoć vojnike koji tamo stoje, ali nisu bili od pomoći. Dok smo stajali na improviziranoj autobusnoj postaji, mnogi taksiji, tuktukovi i kombiji su nam nudili prijevoz, ali smo im govorili da nismo zainteresirani. Na kraju smo pitali jednog tuktukdžiju za koliko bi nas odvezao do hotela i nacjenkali se na 600Rs što je vrlo prihvatljivo jer smo se vozili oko pol sata, a i jeftinije nego Lonely Planet tvrdi 🙂
Putem je Maja snimala i fotografirala, ja se nisam usudio jer bi mi ziher ispao mobitel. I njoj je skoro ispao kad ju je nešto nalik na gusjenicu ugrizlo. Rješila je problem bacivši napadača na mene. Primjetili smo dosta sličnosti s Indijom, slične kuće i ulice, kaotičan promet, smeće uz cestu i miris urina. Ali kad bih uspoređivao, rekao bih da je ipak manje prljavo nego u Indiji, ceste su malo kvalitetnije i manje zakrčene. Simpatičan čovo nas je dočekao u hotelu i odveo do sobe na zadnjem katu. Imamo terasu s prekrasnim pogledom na ocean i pješčanu plažu s mnogo palmi. Imamo čak i tv, stropni ventilator i mrežu za komarce koju ne znamo koristiti.
Odlučili smo prošetati do riblje tržnice i usput vidjeti naš kvart. Do tržnice je 3 i pol kilometara, ali mi smo pješačili oko 5 jer smo se u jednom dijelu vrtili u krug. U našoj ulici su čak dvije kršćanske crkve, kršćansko groblje i nekoliko hinduističkih hramova. Na putu nam je prišao neki lokalac koji kaže da je ribar. U početku smo pričali s njim, ali smo skužili da nam želi biti vodič. Imamo iskustva iz Indije s ekipom koja se prikači, priča putem iako ih ništa ne pitamo i na kraju traže plaću. Tako da smo ga spontano izignorirali. Negombo je ribarski gradić, tržnica je uz obalu gdje se riba i ostali morski plodovi vade. Ima najrazličitijih vrsta na brojnim štandovima i prilično smrdi.
Bili smo izmoreni pa smo uzeli tuktuk do kvarta. Čim smo sjeli u jedan, doletio je drugi i počeo se derati na našeg šofera i isključio mu motor. Rekao je da taj čovjek nema licencu za kupiti putnike u toj ulici, a po reakciji napadnutog, čini se da je bio u pravu. Prešli smo u legalni tuktuk i za istu dogovorenu cijenu od 250Rs došli do kvarta. U našoj ulici smo našli doručak za 350Rs. Voće ili voćni sok, dva jaja napravljena po izboru, tri tostirna komada kruha, maslac, marmelada i kava ili čaj. Poslužila nas je simpatična starija žena i čekali smo vrlo kratko. Nakon doručka smo otišli u sobu i zamrli. Ja još uvijek baš ne kužim koji je dan, koliko je sati ovdje niti koliko je u Hrvatskoj. Odspavali smo nekih 8-9 sati uz monsunsko nevrijeme. Kad smo došli sebi, htjeli smo prošetati do mora, ali je u roku 5minuta pao mrkli mrak. Tako da smo krenuli u ulicu na večeru. Tada smo vidjeli da je ulica dosta živa i ima dosta punktova za turiste. Na svakom koraku ljudi nude taxi, turističke aranžmane, ulazak u restoran ili trgovinu. Ali nisu naporni, nakon što im se zahvalimo, puste nas na miru.
Večerali smo na istom mjestu, Maja vege chop suey, a ja kari s govedinom i rižu. Zajedno sa sokovima platili smo 1000Rs(cca50kn). Sad odmaramo u sobi, mene već san hvata, valjda mi je vrijeme za popodnevni drijem. Stalno se čuje udaljena grmjavina što Maju naravno veseli kao i cijeli taj monsun. Ovo je naš prvi dan ovako iz vruće glave. Ako smo što propustili, dodat ćemo naknadno.
Colombo
Prošlu noć i nisam najbolje spavala jer sam se naspavala preko dana i nismo znali složiti onu mrežu pa su nas grizli komarci. I jedan proziran gušter nam je pravio društvo u kupaonici.Zaspala sam oko ponoći i oko pola dva me probudilo jako nevrijeme. Takvu kišu nisam nikad prije doživjela, probudila sam Gagija jer sam mislila da nam krov prokišnjava pošto smo na zadnjem katu. Kako je padalo i vjetar puhao da mi se učinilo da čujem vodu unutar apartmana. I ocean je bio nemiran, čuo se snažan šum valova, da ponekad ne možeš razlikovati jesu li to valovi ili grmljavina. Svakako je neobično i zanimljivo iskustvo spavati pored oceana za vrijeme monsuna. Nekoliko sati nisam mogla spavati i na kraju sam popila tabletu za spavanje jer smo se morali rano probuditi.
Alarm nas je probudio u 7, ali samo sam ga isključila i namjestila da zvoni ponovo u 8. Probudili smo se polumrtvi i otišli kat niže na doručak koji je bio poprilično bazičan, ali nama dovoljan. Pokušali smo se istuširati, ali nije bilo uopće vode, na momenat bi potekao neki mlaz ali hladan. Pokušali smo se odjaviti iz sobe, ali nikoga nismo našli na recepciji pa smo samo ostavili ključ. Željeli smo i saznati informacije od kuda točno ide autobus za Colombo, da nas vozači tuk tuka ne mogu prevariti. Nakon toga smo samo odlučili u našoj ulici čekati tuk tuk i nadati se da bude normalan i da nas neće nagovarati da nas on vozi do Colomba umjesto na autobusni kolodvor. Srećom se pojavio čisto ok dečko i dogovorili smo cijenu od 250 Rs do kolodvora, još nam je dao informacije koji autobus da uzmemo, gdje stoji i da biramo onaj koji ide autocestom. Dali smo mu na kraju 300 Rs.
Čim smo izašli iz tuk tuka vidjeli smo autobus na kojem je pisalo Colombo highway, potrčali smo i uskočili u njega. Kad smo ušli u autobus neki čovac, navodno manager autobusa, nam je počeo uzimati torbe i nositi ih na stražnji dio autobusa dok smo mi sjeli naprijed. Sjedala su bila toliko uska da nam se činilo da na sjedalo predviđeno za dva čovjeka može sjesti samo jedan, pa smo sjeli odvojeno. Gagi je otišao po naše torbe i stavio dio na nas i dio pored nas. Nikako nismo željeli ostaviti svoj laptop i fotić na mjestu koje nam nije u vidnom polju. Autobus je krenuo, a taj manager autobusa je stajao na otvorenim vratima i još dobrih dvadesetak minuta se derao i pozivao ljude na ulici da uđu na autobus za Colombo pri tom držeči hrpu novaca u rukama. Pored mene se jedva ugurala neka starija žena i cijelim putem mi pričala o religiji, kako je ona rimokatolik, ispitivala me koje sam vjere i čudila se zašto imam 30 godina i još nemam djecu. Na kraju mi je dala još neke informacije o Colombu i rekla mi da će se moliti za nas, da nam put dobro prođe.
Manager autobusa nam je put naplatio samo 120 Rs, oko 5 kn. To im je najmoderniji autobus u državi, kao s klimom, a izgleda u duplo lošijem stanju od Čazmatransovih. Ali treba probati i to iskustvo, nije toliko loše koliko se na prvi pogled čini. Nakon sat vremena stigli smo u glavni grad Šri Lanke, Colombo. Poznat po spoju suvremenog i tradicionalnog i miksu brojnih religija. Glavni kolodvor je usred bazara na kojom prodaju sve i svašta, uglavnom nekakva krama. Ubrzo smo našli tuk tuk i počeli pregovore oko cijene, rekla sam mu da uključi taksi metar (to je normalno za Colombo), ali nije htio. Nismo htjeli dati više od 250 Rs (10 kn) pa je na tome i ostalo. Kasnije nam nije htio izvratiti 50 Rs, ali nisam se htjela prepirati s njim, nek se nosi s tim ionak nije veliki iznos i ima sreću da sam dobre volje. Naš motel je bio u industrijskom, ali centralnom dijelu, u ulici koja se bavi uvozom i izvozom začina. Cijeli dan hrpe radnika prevozi nešto i non stop rade. Svi imaju nekakve dugačke tačke i po cijelom gradu prevoze sve i svašta.
Svi su po forumima opisali ulicu kao nesigurnu, strašnu i da se nikako tamo ne smije motati noću, ali mi nismo imali nikakva neugodna iskustva. Naravno svi radnici gledaju i pozdravljaju nas ljubazno, ali ništa više od toga. Promet je kaotičan kao i u Indiji, ali manje gust. Svejedno, teško se prelazi cestu. Turista je vrlo malo, bar u ovom dijelu godine, tako da nas rijetki bjelci koje sretnemo pozdravljaju, kao da se svi znamo. Motel je bio proglašen najgorim smještajem u Colombu. Bez ijednog prozora u sobama, bez kupaone u sobama i bez plahti ili ikakvih pokrivača. Ali zato je svaka soba otvorenog tipa, kao veliki otvor u zidu pa se čini kao da smo svi u velikoj košnici i nema baš privatnosti. Nadam se da ćemo uspjeti spavati jer je bar tridesetak soba i sve su otvorene kao i naša. Nije toliko strašno, osim što smo našli žohare, ali koliko platiš toliko i dobiješ. Ionako ćemo veći dio dana provesti vani. Taman smo htjeli izaći van kad ono pljusak, za to vrijeme sam iskoristila da zovem mamu i sestru. Uplašile su se da se nešto nije dogodilo jer je kod njih bilo 7 ujutro.
Ubrzo se kiša smirila i bilo je kao da se ništa nije dogodilo. Dan smo proveli vani, sve istraživali pješice, uglavnom po bazarima i nekim glavnim ullicama. Malo smo se putem izgubili pa smo našli nekog vozača da nas odveze u Galle face green, kao neko mjesto na rivi s kojeg se gleda zalazak sunca. Vidjeli smo puno šrilankanskih parova kako se opuštaju tamo, a nama nije bilo naročito zanimljivo pa smo se vratili u naš kvart i otišli u Indijski restoran. Nakon toga smo se vratili u motel i slučajno zaspali dva sata. Shvatili smo da nemamo dovoljno rupija i tražili smo gdje ćemo ih zamijeniti no ništa nije radilo. Po forumima piše da je preporučljivo mijenjati samo u bankama, ali bile su sve zatvorene i Gagi je ionako već mijenjao na ulici u nekoj agenciji. Vlasnik motela nam je preporučio da mijenjamo u draguljarnici jer ništa drugo ne radi. Umro je poznati Šri Lankanski maestro Pandit Amaradeva i država će biti tjedan dana u žalosti. Zastave su na pola koplja, a kriket reprezentativci koji su danas pobijedili Zimbabve u pripremnoj utakmici nosili su crne trake oko ruke. Našli smo tu draguljarnicu, unutra su sjedila četiri čovjeka i odmah nam ponudili da sjednemo. Pitali su nas koliko želimo promijeniti, mi im dali sto eura. Složili smo se za tečaj i oni su naše eure dali nekom dečkiću i on se nije vračao desetak minuta. Već su nam svakakve misli kolale glavom i pripremala sam se da napravim dramu, ali netko ih zove telefonom i oni dobiju odobrenje da je naš novac ispravan i da nam mogu dati novac.
Nakon toga se dogodilo nešto nevjerojatno! Putem smo vidjeli kao neku paradu, festival. Razni plesač, gutači vatre i i slonovi su plesali i hodali ulicom u povorci. Mi smo trčali i krenuli za njima, iza svake skupine plesača bili su bubnjevi i drugačija muzika. Ljudi su svima nudili besplatnu hranu i piće. I nas su svi radoznalo gledali, pozdravljali nas i pružali nam ruke. Nismo shvatili povodom čega je to, ali nam je čovjek na recepciji rekao da je to sprovod za preminulog Maestra. Oh kako divan način i drugačija tradicija za ispratiti nečiji život, samo smijeh bez plača, poput običaja u Indiji. Umorni smo se vratili u motel, uzeli sa sobom hrpu indijske hrane za van, da im još malo zaprljamo sobu kad je ionako sve već prljavo. Moramo ranije spavati jer nas sutra čeka nova avantura, putujemo vlakom u središte Šri Lanke u gradić Kandy.
Danas smo stigli u Kandy, drugi grad Šri Lanke, središte središnje provincije i kulturno središte države. Dok smo spavali u Colombu, oko 3 se prvo čulo kukurikanje. Još nismo sigurni je li bio pravi pijetao ili neka vrsta umjetnog alarma. To nije stalo ni kad smo otišli. Onda je u 4 počela molitva. Mislio sam da se čuje iz džamije, ali Maja kaže da su to pustili u našem hotelu na razglas, tada su se svi iz hotela ustajali i pridružili molitvi. Ja se toga baš i ne sjećam jer sam spavao, ali Maja se svega sjeća detaljno i naživcira se kad se toga sjeti. Zaspala je tek oko 6, a u 6:45 smo morali ustati zbog vlaka. Ispred hotela smo uzeli tuktuk za 250Rs do kolodvora Colombo Fort. U reservation officeu smo kupili karte do Kandyja za observation class za 500Rs po osobi. Usput smo kupili karte za Ellu za 3,razred jer je to jedino ostalo, 400Rs po osobi i Ella-Kandy 1000Rs za 1.razred.
Dok smo stajali na kolosjeku prišao nam je čovjek kojeg sam ranije vidio da pregledava karte i rukama pitao idemo li na vlak u 9h, koji razred imamo i da mu pokažemo kartu. Kad je vidio kartu, odveo nas je na dio kolosjeka na koji će doći naš vagon. Kad smo ušli u vlak, vidjeli smo da smo dobili najbolja mjesta. Observation class je napravjan tako da svi u vagonu sjede u rikverc, stakla su sa strane i ispred nas, a mi smo sjedili prvi ispred tog zadnjeg stakla. Onaj čovjek nam je pomogao podići prtljagu i onda je pokazao iskaznicu iz škole za gluhe, slike škole i dva papira na kojem pišu imena ljudi, države, uglavnom razvijene, i donacije. Najmanje su bile od 1000Rs. Mi smo mu dali 500, ipak smo iz siromašne Hrvatske. Vlak je cijelim putem poskakivao i bacao nas gore-dolje i lijevo-desno. Na početku puta je bilo kišno i cijelim putem oblačno, ali to nije umanjilo ljepotu rute koju mnogi putopisci smatraju jednom od 5 najljepših pružnih ruta na svijetu. Krajolik uz rutu je među najljepšim stvarima koje smo vidjeli u životu. Prolazili smo između stijena, pa kroz polja riže, džunglu, ispod planina koje sežu do oblaka, desetak tunela. Uz kolodvore su slamovi, a često smo nailazili i na ljude koji nešto rade na pruzi ili uz nju. Također, puno cucaka živi uz prugu.
U Kandyju nas je dočekala kiša i naravno vozači tuktukova. Prvo smo prošetali do banke da razmijenimo novac, ali nije radila. Skoro cijelim putem nas je pratio jedan tuktukdžija iako smo mu govorili da ga ne trebamo. Kad smo vidjeli da nećemo danas moći mijenjati novac, izabrali smo jednog starijeg šofera i dogovorili se da nas odveze do hotela za 250Rs. Lik je užasno simpatičan i smotan. Putem se zaustavljao nasred ceste da nam pokazuje znamenitosti grada, nije mu smetalo što zaustavlja promet i što mu svi trube. Prvo nas je dovezao do krivog hotela gdje mu je vlasnik objasnio kako doći do našeg. Hotelska soba i hotel su najljepši do sada. Imamo velike krevete, balkon i lijepu kupaonu s toplim tušem, a ispred sobe je ogroman boravak s puno slika i knjiga, blagovaonica i kuhinja u kojoj si možemo kuhati njihove čajeve. Boravak je na jednoj strani otvoren tako da izgleda kao terasa s pogledom na grad. Nakon prvog poštenog tuširanja otišli smo do grada, pješke uz jezero. Kandy nam je definitivno najljepši grad koji smo do sada vidjeli. Osim što leži na lijepom velikom jezeru, na svakom koraku se vidi da je napredniji i uredniji od Colomba. Ima čak i semafore! Puno je pekara s bogatom ponudom, tako da je i lakše doći do hrane.
Pokraj jezera su nas zaustavile tri made cure cure i zamolile da se slikaju s Majom. Jedna po jedna su stale pokraj nje i slikale se, bile su jako sretne i puno se zahvaljivale. To nismo doživjeli još od Rajahstana i malo nas je iznenadilo jer se vidi da je ovo dosta turističkiji grad od prethodnih. Zapeli su nam za oko ruksaci na jednom štandu pa smo se raspričali s gazdom. Svidio mu se dres koji nosim i htio ga je kupiti. Onda nam je rekao da odemo do tržnice gdje lokalci kupuju. Krenuli smo na semafor, ali nas je on pozvao da krenemo na drugu stranu jer je ispred tržnice pothodnik, na kraju nas je odveo skroz do tržnice. Usput smo pričali o sportu, pitao me koji je sport najpopularniji u Hrvatskoj i bio sretan što sam znao za njihovu kriket pobjedu nad Zimbabveom. Na tržnici nam je rekao cijene čaja, začina i voća. Pokazao mi je gdje mogu kupiti dres i otišao si kupiti suhu ribu. Za novi original dres šrilankanske kriket reprezentacije su me tražili 2800Rs, na kraju sam platio 2200.
Nakon tog kratkog šopinga smo otišli jesti i još malo prošetali gradom. U jednoj pekari smo kupili nekoliko stvari za večeru i vratili se pješke do hotela. Ovdje dosta rano pada mrak nakon čega se baš i nema što tražiti vani tako da večeri uglavnom provodimo u sobama opuštajući se uz čaj i hranu i zapisujući doživljaje. Ovdje to bar radim na lijepom velikom kauču 🙂 Sutra idemo vlakom do Pinavale posjetiti utočiđte slonova.
Drugi dan u Kandyju nam je protekao sasvim ispunjeno i aktivno. Probudili smo se dosta rano sami od sebe, spremili se i krenuli u grad kako bismo uhvatili na vrijeme vlak za Pinnawalu. Pinawala je sirotište za slonove koji su stradali u ratu i Tsunamiju, udaljena sat i pol vožnje od Kandyja u smjeru Colomba. Imali smo mogućnost da idemo vlakom koji ide za Colombo ili autobus za Kegelle. U svakom slučaju bismo trebali presjedati. Na putu do kolodvora smo odlučili da ćemo vidjeti ima li koji autobus da odmah uskočimo u njega, ali nismo baš imali sreće. Na kolodvoru je bilo tridesetak parkiranih autobusa, na većini nije pisalo kuda idu i svi su nam govorili da baš oni idu u tom smjeru ili nam pokazivali prema nekim drugim autobusima koji tamo idu. Bilo je pomalo kaotično i opasno gurati se između njih jer ih je većina bila u pripremi da krenu, a tuk tukovi su vozili ispred njih pa smo nekoliko puta skoro bili pogaženi. Nakon svega toga smo odlučili da ćemo radije putovati vlakom, iako idu stvarno rijetko i nazad u Kandy bi se vratili tek oko 8 navečer. Imali smo sreću da nas je putem zaustavio nekakav čovjek u odijelu i ponudio nam da nas vozi tuk tukom. Odmah smo odbili jer znam koja je prava cijena da nas netko vozi skroz do tamo. Ali on nam je ponudio da će nas njegov brat voziti za oko 80 kuna cijeli dan kud god želimo, pa čak i do Pinnawale. Ja sam odmah pristala, a Gagi je bio skeptičan i pomislio da je nekakav scam.
Ja sam mu rekla: „Pa što nam se može najgore dogoditi, jedino da nas negdje odvezu i opljačkaju, ali nekako mi tako ne djeluju.“ Njemu je bilo čudno što je to premalo novaca za takav put po planinama i da toliko oni mogu zaraditi samo u sat vremena da odvezu par turista s kolodvora u hotel. Ali ipak smo se složili da idemo s njima pa da vidimo što će na kraju biti. I tako su njih dvojica stigla s tuk tukom na dogovoreno mjesto. Mislili smo da će nas voziti samo on ili njegov brat, ali svi četvero smo se ugurali u tuk tuk i krenuli putem Pinnawale. Putem smo se još dogovorili kuda ćemo sve ići, rekli smo mu da nas vozi samo na mjesta koja su besplatna da ne bi na kraju bio neki scam. Rekli smo mu da mi nismo kao ostali turisti, Nijemci ili Australci koji su najčešće ovdje, nego da smo iz male i siromašne zemlje i da nemamo puno novaca. Putem smo vidjeli predivne krajolike, hramove i divljinu. Malo nas je bilo strah krenuti na tako dugu vožnju tuk tukom jer to nije vozilo koje je predviđeno za duge vožnje, posebno po planinama i tako kaotičnom prometu. Ali srećom ništa nam se nije desilo osim što su vozači autobusa luđački vozili i stalno se ubacivali. Nakon sat i 20 minuta došli smo do Pinnawale, odmah se moglo primjetiti da je priroda drugačija i sve je nekako divlje.
Blizu sirotišta za slonove nalazi se nekoliko izrabljivača slonova koji su otvorili svoje posjede i zatočili nekoliko slonova i sada na njima zarađuju. Na način da se slonovi mogu jahati, kupati se s njima i hraniti ih. Naš vozač nas je pitao želimo li i tamo, ali naravno odbili smo i njemu to nikako nije bilo jasno zašto bi mi radije u sirotište nego na mjesto gdje možemo imati pravi kontakt sa slonom. Ja sam mu govorila da su ti slonovi zatočeni i vjerojatno prikovani u lancima, on mi je na to rekao da tako moraju biti inače bi pobjegli. Smisla za daljnju raspravu nije bilo. Nakon što smo stigli u Pinnawalu i sami smo se zamislili. Mislim da je to mjesto nekada bilo namjenjeno za spašavanje slonova i sada se ne čini da je loše. Ali u nekoliko godina se vjerojatno stvar promijenila.Dobili smo dojam da zaposlenici žele zaraditi na turistima, tiho su nam nudili da kupujemo banane i onda da platimo deset dolara za hranjenje. Naravno da nismo bili zainteresirani. Dok se vidjelo da upravitelji i neki od zaposlenika stvarno drže pravila i žele dobrobit za slonove, s druge strane postoje neki zaposlenici koji žele zaraditi na tome kad ih nitko ne gleda. Tamo smo bili neko vrijeme i gledali kako se slonići kupaju u rijeci, bilo je stvarno predivno iskustvo iako je taj dan bilo po pravo vruće i prvi dan bez kiše.
Sloniće vode dva puta na dan da uživaju na rijeci po 4 sata, nakon toga ih vode u veliki park koji mi se činio sasvim velik jer se nije vidio ni kraj. I nisu ih vodili s lancima nego su ih slonići sami pratili. Još smo malo bili s njima u parku, na tom dijelu smo im mogli prići sasvim blizu i vidi se da su naviknuti na ljude. Nakon toga nas je vozač odvezao malo dalje u tvornicu papira koji se radi od slonovog izmeta, još jedan od načina kako se sirotište financira. Pokazali su nam cijeli proces od isušivanja, ubijanja bakterija pa do proizvodnje papira. Na kraju smo mogli kupiti i nekakve proizvode pa smo uzeli samo jedan magnetić koji je napravljen od izmeta. Poslije nas je vozač odveo u vrtove začina. Tamo je bio jedan čovjek koji će uskoro postati ayurvedski doktor i on nam je sve objašnjavao o začinima i kako ih možemo iskoristiti u medicinske svrhe. Nakon toga smo dobili masažu s njihovim uljima, koju su izvodili studenti ayurvede. Nisu tražili konkretan iznos nego donacija po volji da imaju za knjige. Naravno mogla su se kupiti i ulja, masti i sve tvorevine od začina. Uzeli smo si neku mast za sinuse i dišne puteve i ulje za bolove u kralježnici, najviše za moju mamu. Koliko smo tamo probali sve nam se čini da djeluje. Sigurnije nam je bilo kupiti tamo nego na bazaarima jer postoji mogućnost da to razrjeđuju i miješaju.
Tu smo već bili dosta umorni, ali smo još željeli otići na plantaže i u tvornicu čaja. Na putu između Pinnawale i Kandyja stali smo u tvornicu čaja. Dvije djevojke su nas provele kroz tvornicu i objasnile nam svaki korak od branja pa do kušanja čaja. Koraka je bilo više od deset, nismo znali da je to toliko komplicirani proces. Šri Lanka je među top tri izvoznika čaja u svijetu i možemo reći da imaju najbolji čaj koji smo ikada kušali. Nakon razgleda plantaže i tvornice mogli smo kušati čaj i naravno kupiti ako želimo. Bio je jako skup ali je definitivno vrijedan toga jer je čisti čaj, ne koriste se nikakva bojila ili ostale stvari koje sadrže kupovni čajevi. Uzeli smo sebi dva pakiranja i jedan mom tati jer je on obožavatelj čaja. A svi ostali su dobro došli isprobati kod nas ? Naravno, kupit ćemo putem još ali jedino za ovaj sa sigurnošću možemo reći da je pravi čisti čaj. Kako smo se vozili dalje prema Kandyju tako je naš tuk tuk izgubio snagu, jedva se pokretao (oko 20 na sat) i samo smo se nadali da ćemo stići prije nego nešto crkne jer se preopteretio. Voač je putem stajao da nam njegov brat kupi pivo i cigarete po lokalnim cijenama za koje nije htio novac.
Brat nas je ostavio u blizini našeg guesthousea, pozdravili smo se s njim i obećali mu da ćemo im poslati poštom slike. Na kraju smo mu dali novce više nego što nas je tražio i bio je iznenađen. Eto neki ljudi su ipak pošteni, a u Šri Lanci ih puno ima takvih. Nakon puta smo još otišli na večeru u Devon restoran, Gagi je uzeo beefsteak za dvadesetak kuna, a ja neku rižu s piletinom. Njegovo jelo je bilo super, a moje suho. Konobar nam se nikako nije svidio. Bio je previše napasan i nešto je rekao u stilu da je on pomogao nama da dobijemo veće porcije, a da sada mi pomognemo njemu. Dali smo uobičajeni tip od 10% računa i bio je zadovoljan. Spakirao nam je ostatke hrane. Kad smo došli u guesthouse počeli smo na laptopu gledati film „Wild“, Gagi je zaspao nakon 40 minuta, a ja sam još bila budna do 2 jer sam istraživala i planirala ostatak putovanja. Nakon toga sam zaspala, a on se probudio u 4.
Iduće jutro sam se probudila u 11 i to bih još spavala da nam u sobu nisu došli donijeti čiste ručnike. Gagi se čudio što sam konačno spavala ko zaklana, iako su prekopavali ulicu. Brzo sam se ustala iz kreveta jer sam poželjela europski doručak, nakon nekoliko dana mi uvijek dosadi azijska hrana. I njihov doručak je uglavnom fish and curry i neka teško začinjena jela tako da ne vjerujem da ću ikada to probati ujutro. Šetali smo se oko jezera i doručak više nitko nije posluživao, ali sam rekla da nastavljamo dalje dok ne nađemo neku prihvatljivu hranu. Rižu s nekim umacima i začinima bar jedan dan ne želim vidjeti! Putem smo vidjeli ogromnog guštera varana u jezeru , on može biti opasan i ugristi. Inače zna gristi neke životinje, pustiti otrov i pratiti ih dok ne uginu, a onda ih u miru pojede. S njim smo imali bliži susret na Tajlandu.
Tražeći neki Garden restoran naletili smo na skupinu majmuna. Jednog smo sreli dan prije i hranili ga bananama pa smo se ovaj put pripremili i uzeli voće u nadi da ćemo ih vidjeti. Naletili smo na skupinu desetak majmuna i najveći nam se približio. Ja sam mu dala jednu mandarinu ili neko slično voće i on je odmah krenuo po još i previše mi se približio. U tom trenu sam se uplašila jer dugo nisam imala kontakt s majmunima i samo sam mu bacila cijelu vrećicu. On ju je uzeo samo za sebe, ali kasnije su se za nju izborili i drugi majmuni. Putem smo još vidjeli i puno lotusa u jednom dijelu jezera. Nakon sat vremena smo konačno našli restoran koji poslužuje zapadnu hranu. Uzela sam Club sendvič s piletinom, a Gagi beef burger. Ovdje su konobari bili sasvim pristojni. Poslije smo se vratili u guesthouse i oprali na ruke sav veš u nadi da će se osušiti do idućeg dana. Malo smo odmorili i došli na ideju da se idemo penjati na neko brdo s druge strane jezera gdje se vidio velik Budin hram.
Morali smo požuriti jer se bilo pet sati. To znači da će se uskoro smračiti, a nismo ni znali kakva je staza ni kako uopće doći do tamo. U knjizi sam pročitala da dođemo do policijske postaje i da do gore pratimo zastavice. Nakon pola sata hodanja našli smo policijsku postaju, ali zastavica nije bilo. Ugledali smo neke bijelce kako se spuštaju niz ulicu i pitali ih je li ovo put za hram i rekli su nam da je. Prvi dio puta je bio malo naporan jer smo bili u japankama, bez vode i bez spreja za komarce. Pa su me najviše ti komarci živcirali i grizli mi noge kako smo prolazili pored neke velike trave. Nakon sve skupa 45 minuta uspeli smo se gore i isplatilo se zbog predivnog pogleda na Kandy i jezero. Hram sam po sebi nije bio nešto posebno, možda zato što smo ih vidjeli na desetke u Tajlandu. Neki monkovi su nam rekli da se još možemo penjati po kipu, da imaju unutar stepenice. Ja sam odmah odustala jer mi je i penjanje do tamo bilo za danas dovoljno, Gagi se penjao pa su ga nakon toga pitali za donaciju. On nije imao ništa kod sebe, pa je rekao da ide naći ženu. Nakon toga smo pobjegli. Spuštanje mi je uvijek teže nego penjanje i mrak se već spustio. Odlučili smo opet ići u onaj restoran na večeru i doma. Sutra nas čeka naporan dan, putujemo u planinsko mjesto Ella koje je udaljeno 6 sati vlakom. Kako nismo na vrijeme kupili karte vozit ćemo se u najgoroj trećoj klasi i nećemo imati mjesto za sjediti u vlaku. Ne samo to nego ćemo biti stisnuti kao sardine vjerojatno. Ali sve su to čari putovanja, pogotovo onog azijskog.
Napsiala: Maja Mudrovčić Garvan – Na drugom kraju svijeta
Slijedi nastavak…
