„Sjećaš li se kad sam ti gatala iz kave i predvidjela da ćeš u životu putovati?“, nedavno me na to podsjetila nekadašnja kolegica s faksa. Jednom drugom prigodom draga prijateljica mi je rekla iz tvoje adrese točnije broja 1 vidljivo je da ćeš ti uvijek biti u pokretu. Ne znam da li je vjerovati kavi ili brojevima, ali istina je da imam veliku potrebu za putovanjima. Dok je zdravlja i posla spremna sam se odreći puno stvari, koji svakodnevnicu čine ljepšom, da mi put i putovanje budu bliži. Odricanja i preusmjeravanja novca odvela su me i to ljeto na putovanje u Madrid i proputovanje sjevernom Italijom.

Na redu je moj flashback u 2007. godinu na putovanje u Madrid, koji me je oduševio. Mediteran mi je u krv, što potvrđuje i moje podrijetlo, pa od tuda još veća simpatija prema zemljama Mediterana.

U posjet Madridu idemo preko Italije, preciznije Milana. Put je ambiciozno isplaniran mjesecima unaprijed što ga je učinilo bitno jeftinijim. Olakotna i jeftinija okolnost puta bila je činjenica da smo imale besplatan smještaj kod tadašnje zajedničke frendice koja je u Milanu radila kao gastarbajterica. Do Milana smo putovale vlakom, s dva neracionalno spakirana kofera i opravdanje – ljeto je i treba nam baš sve u torbi, uz dva presjedanja, u Ljubljani i Veneciji. Putujući čovjek svašta nauči pa i racionalno se spakirati.

            Vlak do Milana je bio točan, a zna biti netočan, uvjerit ćemo se po povratku. Inače, veselo je bilo to naše presjedanje u kojem bi nas, u trenutku kad bi trebale dohvatiti već tada preteške kofere, uhvatio neshvatljiv smijeh pa su koferi nerijetko ispadali iz vagona zajedno s nas dvije. U Milanu nas je s toplim obrokom dočekala domaćica. Intenzivni tempo nastavljamo iz dana u dan pa smo, nakon kratkog proputovanja do Padove sljedećeg dana, već sutra dan letjele za Madrid. Odličan talijanski cappuccino na Malpensi vratio me u život, a i rano jutarnja svađa probudi adrenalin, pa smo se bez većih problema ukrcale u avion i poletjele. Olakšavajuće je kad putujete s nekim s kim nemate kočnica. No, ponekad, kad je čovjek bez kočnica, zna pretjerati.

            Let Milano – Madrid traje circa 2,5 sata; u našem slučaju je protekao u studioznom proučavanju vodiča i small talku sa Johnijem. Johny je Španjolac koji naravski ne priča engleski pa se frendica prebacila na talijanski, on je pričao španjolski, a ja sam sa strane povremeno glumila prevodioca s pogledom u smjeru ravno. Dok je let do Madrida bio ugodan, slijetanje je trajalo cirka 30 minuta i bilo je sve samo ne ugodno. Želudac mi je bio u ustima, uši začepljene, bol u zubima neizdrživa, ali me vodila želja za preživljavanjem.

            Ne znam ima li slijetanje veze s izborom avio kompanije kojom smo letjele, a koja je, by the way, low budget. Da budem iskrena, Tena Štivičić mi je dala za misliti svojom kolumnom, Kratki i neugodni putopisi te kako se najlakše stvaraju vođe, objavljene u njezinoj knjizi Odbrojavanje nakon prisilnog slijetanja u Trst, budući da njezin low budget avion nije bio adekvatno opremljen za let u snježnim uvjetima. Kako je naše slijetanje ipak na kraju završilo sretno, ubrzo sam zaboravila pilota i prepustila sam se čarima Madrida. Nisam požalila. Zapravo, dok sve funkcionira dobro, dok je let točan i dok sam na godišnjem, nemam apsolutno ništa protiv ni jedne avio kompanije.

            Zračna luka Barajas i sva četiri njena terminala odlično su podzemnom željeznicom povezani s centrom grada. Put od aerodroma do hotela bio je poprilično jednostavan – da otkrijem tajnu, uz jasne instrukcije službenika madridskog aerodroma. Hotel nam je lociran u najvećoj madridskoj ulici pa je naša avantura zvana Madrid, nakon smještaja i osvježenja, mogla  započeti.

            Madrid je glavni grad Španjolske i broji nešto više od 3 milijuna stanovnika, a sa širom okolicom (Comunidad de Madrid) oko 5 milijuna stanovnika. U samoj Španjolskoj živi oko 46 milijuna stanovnika. Grad je smješten u gotovo samom središtu Pirinejskog poluotoka, na visoravni Meseti na 635 metara nadmorske visine pa je jedan od najviše smještenih europskih glavnih gradova. Glavnim gradom Španjolske postao je tek u 16. stoljeću, a danas je sjedište španjolske kraljevske obitelji budući da je Španjolska po ustavnom uređenju parlamentarna monarhija.

            Klima u Madridu je mediteranska s vrućim i suhim ljetima, iz našeg iskustva – s izdrživim vrućinama budući da je vjetar lagano pirkao te sa svježim i vjetrovitim zimama – to još trebamo provjeriti. Kažu da se život ne mjeri brojem udisaja koje napravimo nego trenucima koji nam oduzimaju dah.  Madrid je grad koji odmah na prvu oduzima dah. Gradski simbol je El oso y el madrono, medvjed koji uzdignute glave drži stablo – uz slobodan slikoviti prijevod; simpatičan kipić je meta fotoaparata svih turista. Od velikih i poznatih znamenitosti u gradu se  ističe  Palacio Real, kraljevska palača s najviše soba od bilo koje druge europske palače. Najviše me se dojmila svečana blagovaonica, u koju poželite sjesti i pojesti svoje omiljeno jelo te soba stupova. Od ostalih znamenitosti u Palacio Realu ističu se oružarnica, ljekarna te kolekcija Stradivarijevih violina. Palača je okružena parkom, a u blizini se nalazi i madridska katedrala.

            Najpoznatiji madridski muzej je Museo del Prado, jedna  od najvećih turističkih atrakcija u Madridu. Stroga kontrola prilikom ulaska u muzej podsjeti nas da je riječ o vrijednoj zbirci i na činjenicu da je Madrid 2004. godine, nažalost, bio žrtva terorističkog napada; naježile smo se i od pomisli na to. Impresivna kolekcija prvenstveno španjolskog slikarstva odnosno Goyina Gola i Odjevena Maja, te talijanskog, nizozemskog i flamanskog slikarstva, odnosno Caravaggiov David s Golijatovom glavom te Rubensove Tri gracije izmamile su nam osjećaj zadovoljstva. Ispred Prada se nalazi i Goyin crni kip kojim se Španjolci s razlogom ponose. Meni je, ipak, Centro de Arte Reina Sofia jedan od najdojmljivijih muzeja koji sam posjetila u životu, možda odmah iz  Louvrea – fascinirana sam ljepotom i pogledom Mona Lise.

            Remek djelo muzeja je Picassova Guernica, najpoznatija slika 20. stoljeća! Ona simbolizira besciljnost rata, a inspirirana je građanskim ratom u kojem su njemački bombarderi, u znak podrške generalu Francu, razorili istoimeni grad u kojem je stradalo nevino civilno stanovništvo. Da smo u prostoru gdje je izloženo remek djelo, podsjeti nas gužva u sobi broj šest; osjetite se privilegiranim da zajedno s tisućama ljudi možete uživati u toj ljepoti i potvrditi svoje razmišljanje da je pacifizam jedino razumno rješenje za cijeli svijet. Osim Picassa, muzejska postava obuhvaća i djela drugih španjolskih slikara; primjerice, Dalija (Mastrubator, Djevojka na prozoru), Miróa i drugih, nama laicima, manje poznatih slikara.

            U gradu je preko četrdesetak parkova. Jedan od najpoznatijih je Parque del Retiro sa središnjim jezerom na kojem je moguće iznajmiti brodić na vlastitu snagu odnosno vesla. Park je prepun ljudi, kako domaćih tako i turista te je odlična oaza za odmor nakon cjelodnevne šetnje po Madridu. Glavni madridski trg je Plaza Mayor poznat kao Madrid de los Austrias –  budući da su ga sagradili Habsburgovci, sa središnjim kipom Filipa III. U blizini Plaze Mayor nalazi se i Kilometro cero, nulti kilometar koji simbolično predstavlja centar Španjolske, odnosno bazu za numeriranje španjolske cestovne mreže. Od ostalih znamenitosti koje u Madridu treba vidjeti su i Puerta de Sol, Gran Via, Španjolski trg, Teatro Real – glavna operna kuća.

            Ljubitelji borbe s bikovima u Madridu dolaze na svoje posjetom Plaza de Torosa gdje se u proljeće i ljeti priređuju borbe. Kapacitet Torosa je circa 25.000 sjedećih mjesta sa središnjom kraljevskom ložom, a cijene pozicija sjedenja se kreću od desetak do nekoliko tisuća eura. Uz stručno vodstvo vodiča, kojeg dobijete plaćanjem ulaznice, sazna se cijela priča vezano za toreadore, odnosno borbu s bikovima. Inače, bikovi koji stradaju u borbi prodaju se najboljim madridskim restoranima. Ispred samog Torosa nalaze se borci za zaštitu prava životinja, koji i na plus trideset i više stupnjeva u zraku mirno prosvjeduju protiv ideje borbe s bikovima.

            Madrid je poprilično liberalan grad o čemu svjedoči i legalizacija homoseksualnih brakova u zemlji s 94% rimokatoličkog stanovništva. Tako ćete nerijetko vidjeti homoseksualce kako bez straha šeću ulicama, zagrljeni i bezbrižni. Općenito, u Madridu je 90% ljudi koje smo susreli bilo jako ljubazno i spremno pomoći, iako bi nam na pitanje postavljeno na engleskom u 99% slučajeva odgovarali na španjolskom. Iako su naše poliglotske vještine padale u vodu, smiješak i ljubaznost Španjolaca koji su nas pozdravljali sa hola, izvukli su nam osmijeh na lice i nakon svake pomoći, već i nakon samo par dana boravka, iz usta izmamili čarobnu riječ – gracias.

            Madrižani žive noću. Uživale smo biti dio takvog grada. Moto Madrižan The night is a young, ali i svih turista, pa smo se i mi ponašale u stilu  one – Kad si u Rimu, budi Rimljanin. Da je noćarenje modus operandi Madrižana svjedoči i radno vrijeme i činjenica da život ujutro ne počinje prije deset sati. Glede noćne ponude, Madrid nudi puno toga – od diskoteka, barova s tradicionalnom hranom, do mjesta na kojem se pleše flamenco koji je izvorno iz Andaluzije, s vrhunskim plesačima čiji se ritam naglašava udaranjem nogama i kastanjetama.

            Poznate turističke zone prepune su i restorana u kojima se može uživati u paelli, tradicionalnom španjolskom jelu, koja je naziv dobila po posudi u kojoj se spravlja. Kao prave turistkinje, odlučile smo si priušti tradicionalnu madridsku večeru. Španjolska ležernost, šarmantni konobari, koji naravno ne razumiju nijedan jezik osim materinjeg – i njihova simpatičnost, pa čak i slow motion našeg konobara, nisu nas ostavile ravnodušnima pa smo bile i izdašnije kod davanja napojnice.

            Provjereni gurmani preporučuju odmak od turističkih zona – pitajte i Madrižani će vam rado preporučiti uživanje u španjolskim specijalitetima za malo love. Od ostalih gurmanskih zanimljivosti koje su karakteristične za Madrid, ističe se i Museo de Jamon – muzej pršuta koji je u stvari i dućan i mali restoran u kojem možete kušati sve proizvode od pršuta; čini mi se da se tu ne može pogriješiti pri izboru. Sastavni dio madridskih ulica su i ulični svirači evergreena prepjevanih u španjolskom veselom stilu i ritmu te ljudi kipovi koji su meta svih fotoaparata.

            Glede prizemnih tema, a istini za volju – žena sam, ne mogu odoljeti, a da ne spomenem shopping koji je u Madridu fantastičan! Ljubitelji poznate španjolske marke, koja hara i Lijepom našom, došli bi na svoje. Čisto da potkrijepim činjenicama, ista marka je u prosjeku 25 – 30%, a uz ljetna sniženja i do 50%, jeftinija od europskog prosjeka, a i poprilično je rasprostranjena po m2 – baš kao u onoj svojedobnoj radijskoj reklami: gdje kod da pođeš uvijek njoj dođeš… uvijek pri ruci.

            I tako, nakon valjda stotog puta u toj istoj trgovini, stojim u redu za blagajnu –  minutu prije sam jedva jedvice, uz preznojavanje, uspjela svući košulju veličine L, a u mašti sam već vidjela kako će je samo škarama moći skinuti s mene. Čekam da platim „sedamdeset i četvrtu majcu“ za izlaske, usput čuvam red i frendici; ona isprobava najnoviju kolekciju. Razmišljam o tome kako cura u redu ispred mene liči na Penelope Cruz – dapače, zaključujem da je ista ona, ali nemam to s kim prokomentirati. Frendica napokon stiže, odmah je dočekam s pričom i pitanjem: jel da ova curka ispred mene liči na Penelope Cruz? Zapravo, meni je ista, doda ona. Ubrzo zaključujemo da je cura shvatila da je komentiramo, unatoč jezičnoj barijeri; sličnost je očita, do tada je valjda već navikla da 90% ljudi komentira isto. Zato, pametno s komentiranjem, čega ćemo se iznova sjetiti na povratku u vlaku za Hrvatsku, kad će nas čovjek pored nas pitati – naravno, nakon što smo si otvorile dušu i ispričali sve što nas muči – pravo-pravda-žrtva– ma bolan, odakle ste vi, cure?

            Madrid je kozmopolitski grad, kulturni i ekonomski centar Španjolske te sportski odnosno nogometni centar. Najpoznatiji madridski stadion je Estadio Santiago Bernabeu –  koji je ime dobio po najpoznatijem predsjedniku kluba – nogometni hram Real Madrida, prema FIFA-inoj ljestvici (!), najuspješnijeg kluba 20 stoljeća. Ovo spominjem radi toga što je i naše gore list, Davor Šuker, i ne samo on, bio igrač istoimenog kluba. Šukera spominjem radi više puta doživljenog iskustva međunarodnog raspoznavanja u situaciji kad spomenete da ste iz Kroejše. Sljedeća riječ stranca često je bila Suker, a ja klimam glavom, uz: da, da, Davor Suker, Kroješa.

            Grad je i sveučilišni centar Španjolske te sjedište mnogih privatnih i državnih fakulteta. Najpoznatije i najveće državno sveučilište, a i jedno od najstarijih je Complutense. Tu studira nešto više od 90.000 studenata, ima oko 9.500 zaposlenih odnosno 6.000 profesora. Kako je naše glavno prijevozno sredstvo bila podzemna željeznica, koristeći sredstva javnog prijevoza pružila nam se mogućnost da bolje doživimo grad i ljude. Bile smo fascinirane činjenicom da gotovo svi – i mladi i stari – u podzemnoj čitaju; i to ne sam novine nego i knjige.

            Kao u onoj što je lijepo kratko traje, tako je i naš boravak u Madridu prošao brzinom munje pa smo bile pomalo tužne što se bližio povratak. Let do Milana protekao je uz dosta smijeha – prožeo nas je onaj osjećaj u kojem nam je sve uglavnom bezrazložno bilo stravično smiješno. Ovaj put je slijetanje bilo bezbolno pa se smijeh nastavio na putu od Malpense do željezničke stanice u Milanu, a i do našeg smještaja u Milanu.

            Kako vrijeme neumorno bježi, posebno na zasluženom godišnjem odmoru, uz detaljno istraživanje Milana i posjet Bergamu i Cremoni približio se i povratak doma. Put do Zagreba prošao je u manje idiličnom stanju budući je vlak iz Milana kasnio u polasku pa smo u Venezi Mestre provele šest sati – sjedeći u McDonaldsu i čitajući svaka svoju knjigu. Budući su nam financijske mogućnosti bile bitno sužene, Veneciju smo ovog puta preskočile prisjećajući se posjeta u vrijeme karnevala kad smo još bile studentice. Strpljen, spašen, kaže se, pa smo dočekale i noćnu vožnja na putu prema doma. Vožnja vlakom je za mene ovaj put protekla očiju širom otvorenih budući da, nakon tri cappuccina (!), nisam uspjela zaspati. Dolazak u Zagreb ubrzo sam zamijenila odlaskom u Šibenik – na odmor od godišnjeg, s mišlju kako je život lijep.

Kažu you will never be completely at home again, because part of your heart will always be elsewhere. Ili kako bi to rekla Jessica Johnson Travel has made me more aware of me. I learn more about myself while on the road than anywhere else.

Što više putujem to sam svjesnija i toga da je Putovanje  više od gledanja i to je duboka i trajna promjena ideja življenja.

P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/ .

 Ivona Bačelić Grgić