Putovao sam po Madeiri 8 dana, pješačio preko 130 kilometara, autostopom prošao dodatnih 60. Plan je napravljen dan prije ljeta i ostavio sam puno prostora za improvizaciju.
Napisao: Domagoj Ružićka
Put je počeo s južne strane otoka, od glavnog grada Funchala pa sve to Porto Moniza na krajnjem sjeverozapadu otoka. Zapravo, sve je počelo na obroncima Funchala kod Monte Palace botaničkog vrta gdje sam ispijao zadnje kapi lokalnog piva u jednom prilično otrcanom bircu. Informativno sam pitao konobaricu koliko mi pješice treba do središta otoka gdje se nalaze najviši vrhovi (1800 + metara), a ona je na dobrom engleskom kroz podsmijeh rekla da nije sigurna i da sam lud. Opremljen naprtnjačom, šatorom i vrećom za spavanje krenuo sam u ovaj izazov. Uzbridica je bila nemilostiva i tjerala me da svakih 300-tinjak metara stanem, odmorim i rehidriram se. Pogled na Funchal je bio sve impresivniji, a čim sam ušao u Ekološki park, u pratnji sam imao levade, sustave za navodnjavanje koje su robovi gradili u neko davno, prošlo vrijeme.
Južna strana otoka, neodoljivo podsjeća na velebitske goleti gdje se nalazi poneki bor, smreka ili čađavo deblo izgorjelo u požaru prije nekoliko godina. Prvu noć sam proveo na (donekle) ravnom proplanku odmah do kanjona, s pogledom na grad koji sam ostavio za sobom prije otprilike 8 sati. Dan nije nagovještavao da će noć bi iznimno hladna, no usprkos tome uspio sam povezati 8-9 sati sna.
Jutarnje zrake sunca su se počele sve više razlijevati po brdima sa suprotne strane kanjona, a ja sam nastavio svoje putovanje nakon doručka i laganog razgibavanja.
Iduća postaja bio je Pico do Areirro, drugi najviši vrh Madeire. Od njega do najvišeg vrha, Pico do Ruiva, vodi planinarska staza dužine 7 kilometra. Pejzaži su ostavljali bez daha, oblaci prekrivali niža gorja, a užareno sunce nije ostavljalo dojam da sam protekle noći spavao u vesti, hlačama, jakni i kapi.
Prošao sam samo pola puta do najvišeg vrha jer sam morao nastaviti hodati do idućeg sela prije nego me sustigne mrak, a ono je bilo udaljeno nešto više od 2 sata hoda, barem prema Google mapsu. Međutim, imao sam sreće i dobio prijevoz do Ribeira Fria od turista koje sam prethodno upoznao na vrhu. Tamo sam se nedaleko sela smjestio u šumi, a šator sam postavio na puteljak pored stepenastog vodopada.
Preporuka je da sa sa sobom uvijek imate čepiće za uši kod ovakvog oblika putovanja, jer ponekad je gotovo nemoguće zaspati zbog različitih izvora buke (potoci, rijeke ili more).
Noć je bila ugodnija od prethodne, a ujutro sam otišao do Balcoes vidikovca gdje sam doručkovao (ostatke konzerviranih ribica, kikirikija i kobasice kojima sam se prethodno opremio u Funchalu) i uživao u pogledu na najviše vrhove otoka koji su polako nestajali u oblacima.
Sjeverna strana otoka je potpuna suprotnost južnoj. Sve je prekriveno gustom šumom i biljem, vrtovima i naizgled razbacanim kućama koje se postepeno prostiru do mora.
Treći dan sam uglavnom proveo vucarajući se sporednim putevima u potrazi za Aqua D’Alto vodopadom. Nažalost, nisam ga pronašao pa sam lagano nastavio pješačiti do sela Faial. Noć se već spustila, a baterije (doslovce i figurativno) sam napunio u jednom lokalnom kafiću. Velika stvar je što su svi stanovici Madeire jako susretljivi, pa čak i u slučaju da ne govore engleski, spremni su vas poslušati ili promatrati dok (ne)spretno pokazujete rukama što trebate.
Izuzetno ugodnu i, za promjenu, toplu noć sam proveo u podnožju Faiala, blizu plaže u koju se iz brda ulijevala planinska rijeka. Neposredno do mog šatora imao sam i ugodno društvo divlje koze koja se sa svojim mladuncem našetavala prije odlaska na spavanje.
Četvrti dan sam stigao u Santanu, mali gradić poznat po svojim raznobojnim tradicionalnim kućicama sa slamnatim krovovima koji sežu gotovo do tla.
Tamo se može za svega 5 eura provesti žičarom do plaže i uživati u spektakularnom pogledu na stijene, klifove i vodopad.
Iduća postaja bio je Sao Jorge gdje sam na travnjaku pokraj svjetionika postavio svoj prijenosni dom. S obzirom da je na tom dijelu otoka svjetlosno onečišćenje gotovo nepostojeće, uživanje u noćnom nebu prekrivenog sjajnim zvijezdama je zagarantirano. Petog dana sam počeo drastično oscilirati s raspoloženjem, no nisam dopustio da me to sputava u ljepotama otoka koje su se nazirale na svakom koraku.
Osim toga, dojma sam da je cijeli otok kao velika natopljena spužva iz koje se voda cijedi na sve strane u obliku vodopada i potoka.
Osim pranja kritičnih dijelova tijela na potoku, tuš do tog trena nisam danima vidio. Možda je to bio glavni razlog zašto sam odlučio iznajmiti sobu za svega 10 eura u šarmantnom Sao Vicenteu. Kako god, slijedeće jutro, čist i naspavan, sam posvetio nekoliko sati za upijanje svih divota tog lijepog mjesta u podnožju planina prije nego sam krenuo do svoje posljednje destnacije prije povratka u Funchal.
Put do Porto Moniza je bio jednostavan, pola sata stopiranja na glavnoj cesti dok mi jedna lokalna obitelj nije stala i povezla me u tom smjeru. Od njih sam čuo priče o mladim ljudima koji odlaze s otoka u potrazi za boljim životom, ali i o tome da se naposlijetku, gotovo u pravilu, uvijek vraćaju. Kad je u pitanju lokalna otočna hrana, dobio sam svjet da probam Espetadu, komade mesa nabodene na dugi drveni štapić – nešto slično ražnjiću. Porto Moniz karakteriziraju prirodni vulkanski bazeni s morskom vodom. Ulaz je 1.5 eura, a more od 18 stupnjeva je vrlo ugodno za kupanje čak i u drugom mjesecu.
U blizini grada se nalazi kamp u kojem sam proveo noć, a sutradan sam se uputio četverosatnom vožnjom busom natrag u Funchal. Tamo sam pernoćio u ugodnom hostelu u centru grada, a osmi dan sam autbusom otišao u Curral das Freiras, zapanjujuću prirodnu depresiju u planinskoj unutrašnjosti Madeire, mjesto koje je prepoznatljivo po proizvodima od kestena. Pa se tako u Curralu može naći juha od kestena, kolač i kruh.
Večer sam proveo lutajući i sanjareći ulicama Funchala, a posljednji, deveti dan, sam se avionom vratio u Lisabon obogaćen jednim jako divnim iskustvom u isčekivanju idućeg, još većeg i uzbudljivijeg putovanja.
Fotogalerija:
