Madeira - biser Atlantika

Iva Novosel nas vodi sa svojom pričom na prekrasnu Madeiru

“…Berco de amor e sodade, Paraiso di Atlantico…”, tako je Cesaria Evora pjevala o svom otoku, Cabo Verde, ali vjerujem da bi nimalo sebično, pjesmu posudila i Madeiri ili kako ju njeni stanovnici zovu, Maderi, otoku vječnog proljeća. Biseru Atlantika.

Drugi posjet Madeiri, jednoj od dvije autonomne portugalske pokrajine (druga su Azori). Drugi posjet u deset godina. U deset godina mnogo se toga promijeni, ali neka mjesta i ljudi ostanu uvijek jednako topli i prisni. Jednako, ako ne i više, jer ipak imate neku priču iza sebe.

Direktan let iz Zagreba za Funchal, glavni grad Madeire, ne postoji, leti se iz Beča. Pet sati leta i iz užurbanog, poslovnog austrijskog grada slijećete uz hrpu Austrijanaca u čarapama i sandalama (jer oni su uz Britance i Nijemce najčešći gosti) na jednu od najopasnijih aerodromskih pisti na svijetu. Piloti su vješti pa je okret od 180 stupnjeva i slijetanje na kratku stazu, koju iznad oceana nosi 180 stupova, zapravo samo mala avantura. Pet sati leta i slijećete na otok rođen iz vulkana usred Atlantika. Prvo što osjetite, nakon što opet prodišete poslije slijetanja, je miris tropskog voća i bilja: maracuja, mango, avokado, banane, slatkasti miris prezrelog voća pa zatim lovor, eukaliptus…

Nosnice i pluća napune se svim tim prirodnim lijekovima i vi ste kao novi, eventualna prehlada koju ste ponijeli od kuće nestane kao da ste ju rukom obrisali. Znali su to i stari Britanci koji se već godinama dolaze liječiti na Madeiru- nekada od sušice, tuberkuloze, raznih plućnih bolesti, a danas i od ubrzanog, stresnog života. Obzirom na dob onih koje surećete po Madeiri, a mnogi su se već udomaćili i postali vlasnici nekretnina ovdje, moguće je da su tu od samih početaka turizma. Zaista, profil turista- penzionerski.

Hotel u kojem smo odsjeli činio se ponekad kao ekskluzivni starački dom. Oni nešto mlađi ili mladi, kategorija u koju i sebe ubrajam barem prema stanju zatečenom na Madeiri, ovamo dolaze planinariti, istraživati, jedriti, igrati golf, aktivno odmarati. Aktivan odmor na Madeiri uključuje i kušanje jedinstvenih vina.

No, krenimo redom. Usred Atlantika, nekih 1000 km od Lisabona i 700 km od afričke obale, otprilike u razini Casablance, smjestio se arhipelag koji uključuje otoke Porto Santo, Islas Desertas i Islas Selvagens, a čiji je najveći otok Madeira, uz prvi spomenuti jedini naseljen.

Ime je dobio jer je nevjerojatno šumovit, „madera“ na portugalskom znači drvo. Klima je toliko pogodna da ovdje begonije, bugenvilije, hibiskusi, anturijum, prepoznatljiva „rajska ptica“ pa čak i nevjerojatne vrste orhideja rastu doslovce uz cestu. Kao i tropsko voće: anona, mango, papaja, maracuja, avocado, guava, banane koje su jedan od glavnih izvoznih proizvoda otoka, pa sve do jestivog ploda filadendrona. Razlog ove plodnosti sigurno je klima, oceanska sa ugodnim ljetima i blagim zimama među kojima se temperatura ne razlikuje u više od 7 stupnjeva (prosječnih 22 ljeti i 17 zimi), a da pritom čak i more oko Madeire nije nikada hladnije od 2 stupnja u odnosu na zrak.

Iako postoje tragovi Feničana, portugalska zastava je bila prva koja se zavijorila na ovom otoku kada su ga u 14.st. otkrili moreplovci Joao Goncalves Zarco i Tristao Vaz, prvo Porto Santo pa potom i Madeiru. Doveli jezik, običaje, svećenike, podijelili ga između sebe i zaključili da bi se tu dalo sasvim dobro živjeti. Posebno kada su shvatili da bi mogli uzgajati šećernu trsku i vinovu lozu. Još 1452. izgrađen je mlin na području današnjeg Funchala odakle je, a najviše prema Engleskoj i tadašnjoj Flandriji, odlazilo „bijelo zlato“. I Funchal se širio i razvijao. Dobivši status grada 1508.god. postao je prvi europski grad na misterioznom novotkrivenom otočju.

Već od kraja 15.st. šećer se s Madeire izvozio prema Portugalu, Engleskoj, Flandriji, Francuskoj, u Genovu, Veneciju, Rim pa čak i Konstantinopol. S tim se periodom uz Madeiru veže i jedno jako poznato ime (ne Cristiano Ronaldo, on se rodio stoljećima kasnije): Cristofor Columbo koji je na otoku boravio nekoliko puta, netom prije plovidbe na kojoj je otkrio Ameriku, a naposlijetku se i oženio na Porto Santu.

No, ono po čemu je Madeira još poznatija je vino. Slatko, sirupasto vino o kojem je pisao i Shakespeare, a Englezi su ga toliko obožavali da se vojvoda od Clarencea, brat engleskog kralja Edvarda IV, kada je osuđen na smrt odlučio utopiti u bačvi malvazije. Nije to ona naša malvazija koju poznajemo, o ne. Zamislite slatku, najslađu malvaziju, tamne boje, okusa koji podsjeća na med a koju pijete ne uz bijelu ribu nego uz kavu i slatko. Uz malvaziju (slatko vino s puno šećera), proizvode i Boal (srednje slatko), Verdelho (polusuho) i Sercial (suho). Manje poznati su terrantez, tinta negra i bastardos, sorta koja je gotovo izumrla.

Danas jedinstveno i svjetski poznato vino s Madeire nastalo je slučajno, kako to obično i bude sa najboljim idejama. Još u 18 st. na Madeiri (a govorimo o otoku površine 736 km2) postojalo je čak 13 kompanija koje su proizvodile vino, neke od njih još uvijek rade. Vino se izvozilo u Europu, posebno u Englesku, u Ameriku, na Barbados, Jamaiku pa sve do Carske Rusije. Brodovi koji su plovili prema Novom svijetu, pristajali su prvo na Madeiru po vino. Kako bi se pojačao okus i vino duže trajalo, dodavali su brandy po principima proizvodnje porta. Na putu, za vrijeme plovidbe kroz tropske krajeve, shvatili su da se vino pod visokim temperaturama jako zagrijava ali da mu to pogoduje jer stvara puno intenzivniji i slađi okus te produžuje vijek trajanja. Tako je „rođeno“ vino s Madeire. Iz istog se razloga ova vina čuvaju uspravno, nikako polegnutih boca i tako se mogu čuvati kroz nekoliko generacija. Zapravo je potrebno najmanje 5 do 10 godina da se dobije pravo Madeira vino. Proizvodnja vina im je glavna gospodarska grana. A za vinom s Madeire potražnja je tolika da je u zadnjih deset godina cijena porasla trostruko.

Danas na otoku djeluje nekih 7-8 vinarija, koje 99% grožđa otkupljuju od malih poduzetnika i uzgajivača, zapravo da i nema više prostora za nove vinograde. Sve funkcionira besprijekorno. Na svim smo dosadašnjim putovanjima obilazili vinarije, između ostalog. Svratiš, želiš li obići stari podrum uglavnom moraš angažirati vodiča, platiti kartu u cijenu koje dobiješ jednu čašu vina, kasnije obaviš kupnju i vozi dalje. Ali na Madeiri…nikakvo plaćanje obilaska (osim u komercijalnim turističkim objektima) ne dolazi u obzir. Ti si njihov gost i pokazat će ti svaku prostoriju u vinariji, podrume stare, podrume nove, posjesti kao čovjeka u prostoriju za degustaciju i dati da isprobavaš vina iz 1935., pa malo iz godine kad si se rodio, pa malo iz godine kad si krenuo u školu, pa nešto novijih godišta, pa se vratimo na 1953…može još koja čašica? Koliko god želite. Oh, sreće! A zatim odlaziš u pogon. U kojem možeš čak i pomoći ako ti se baš hoće. Ali se ne preporučuje nakon degustacije. Uz sve to, dobijete toliko informacija i zanimljivih priča da ne bi nikada otišli.

Portugalci na Madeiri su nevjerojatan narod. Otvoreni, topli, druželjubivi, veseli, tamnoputi i majušni (zaista niski). I zamislite, većina ih dobro zna gdje je Hrvatska i većina sanjari o odmoru u našoj zemlji.

Jednako kako me vino na Madeiri odvlačilo u neke slatke krajeve u glavi, tako je i tekst krenuo u krivom smjeru, bez da samo se uopće prošetali otokom ili Funchalom. Događa se to sa tim slatkim vinima.

Geslo otoka je „Das ilhas, as mais belas e livres“ (od svih otoka najljepši i najslobodniji). Kao rođena otočanka i to na otoku koji je goli kamen, mogu si dozvoliti pričati o otocima kako god želim. Doći na Madeiru je bio priličan šok.

Nisi usred Jadrana i leđa ti ne štiti Velebit već si usred Atlantika i oko tebe kilometrima nema ničega. Zaista ničega osim Ocean mora. Nisi na kamenjaru kojeg je nasolila bura, već si na vulkanu koji je prepun šuma. Ne prebireš kadulju među kamenjem, oko tebe vegetacija buja do te mjere da u šumi eukaliptusa možeš ubrati orhideju. Ne moliš Boga da bura ne uništi smokvu pa da barem koju uzmeš i zasladiš se prije jeseni, već sa stabla bereš banane, sa palme skidaš datulje, pružiš ruku i tu je mango, pružiš drugu maracuja. A tek plod filadendrona! Shvatili ste, pretpostavljam…

Puno sunca i mora…malo oblaka, malo kiše, malo laganog maestrala koji to rastjera…mogu li ovi ljudi biti drugačiji nego sretni?

Vino i turizam glavne gopodarske grane. Eto. Što ćeš bolje? I to ne razuzdani, ludi turizam kao na Malti ili u Grčkoj. Ne, sve laganini, penzionerski.

Smještaj je izvrstan, hotela na bacanje. Najbolji je doživljaj ipak u tradicionalnim Quintama, uređenim u portugalskom stilu i uglavnom smještenim usred malih botaničkih parkova ili vrtova. Sva su mjesta na otoku posebna, ali nekako je najpraktičnije smjestiti se u Funchalu, najvećem i najaktivnijem gradu. Gradski prijevoz je izvrstan, taxi nije skup no, Funchal je dovoljno mali da sve što vas zanima možete obići i pješice. Nalazi se na obali ispod terasastih brda. Odakle krenuti?

Spustiti se do obale, do luke i zatim krenuti u razgledavanje uz more. U redu, spomenut ćemo Cristiana Ronalda koji je ovdje rođen i kojim se toliko ponose da nakon što hotel/bar/restoran/muzej u luci nosi njegovo ime, postoji i inicijativa da se aerodrom nazove CR7 ili kako god (bljak u svakom slučaju, uz dužno poštovanje svim ljubiteljima lika i djela). Zanemarimo ga, kao i red turista koji se moraju slikati s njegovim kipom. Šetnica uz more je prekrasno uređena i odvest će vas sve do najstarije ulice u Funchalu- Santa Maria Maior, živopisnog dijela grada prepunog restorana, u kojem su sva vrata oslikali umjetnici, a na zidovima je ispisana poezija inspirirana Madeirom,vinom, morem…u podlozi vas prati fado ili jazz. Savršen uvod.

Kada se malo uvučete u unutrašnjost grada i krenete lutati ulicama dijela nazvanog Alfama, prepoznat ćete ono portugalsko u arhitekturi, ulice popločane i ukrašene poput lisabonskih, keramika…

Šetnjom ćete doći do Mercados dos Lavradores, glavne tržnice. Svakako ju posjetite, vrijedna je razgledavanja i kao arhitektonsko djelo a i zbog svih čuda koja ćete vidjeti na njoj. Ribarnica je otvorena do ranih poslijepodnevnih sati, a sama tržnica do večeri. S obzirom da je na njoj moguće naći i ribu za koju čak ne postoji prijevod na hrvatski jezik jer takve vrste ne plivaju morem Jadranskim, planirajte posjet u ranije doba. Boduli, otočani su „šparni“ (ne znam, tako se priča) pa ne bacaju ništa. Tako na Mercadu možete kupiti čak i riblje glave i kosti na kile, treba li vam samo za juhu.

Žene u šarenim tradicionalnim nošnjama prodaju na drugom dijelu tržnice, onom sa voćem i povrćem koji je nešto potpuno novo za nas navikle na jabuke, grožđe i šljive na placu. Svo, već nekoliko puta spomenuto, tropsko voće u nevjerojatnim bojama i opojnog mirisa jednostavno mami da ga kupite. Preporučujem da se suzdržite od kupnje voća na tržnici, jako su dobro iskoristili turistički potencijal ovog objekta pa su cijene prilično turističke (visoke). Samo dvije ulice dalje, na štandovima po gradu, a ima ih u gotovo svakoj ulici ili na trgu, naći ćete maracuju ili mango za 2 eura po kili. Banane, također. A jednom kad probate banane koje nisu prošle nekoliko stotina kilometara smrzavajući se u hladnjačama…ah, kako ikad više kupiti banane u nekom od hrvatskih dućana?! U blizini tržnice je i radionica čipke u kojoj se proizvodi jedna od najpoznatijih rukotvorina i obavezan suvenir s Madeire za sve mame, bake i susjede. To su oni stolnjaci i spavaćice kakve su se nekad šivale.

Proći ćete pokraj gradske vijećnice, stare carinarnice i katedrale.

Šetnju možete završiti na Avenida Arriaga u Blandy’s vinariji, jednoj od najstarijih na Madeiri i tamo isprobati sva ona fina slatka vina. Ne, ne smijem opet krenuti u priču o vinima s Madeire…

Ali kad smo već kod pića, a zaželjeli ste se malo odmora, odaberite neku zgodnu terasu, vjerojatno će pokraj nje biti kakva živa glazba, i naručite ponchu, lokalno piće od rakije, meda od šećerne trske (melase) i limuna, koje se može piti i hladno i vruće. Ukusnija je verzija sa maracujom, neobična je, ali ova limunasta je originalna madeiranska. I ne isprobavajte to kasnije kod kuće, nema isti okus (provjerila sam, naravno). Volite li, ali baš jako volite eksperimentirati, naručite Nikitu. Još jedno lokalno piće, nastalo pretpostavila bih jednako slučajno kao i vino samo što je u drugom slučaju ispalo izvrsno, a Nikita je…koktel od vina, pive, soka od ananasa, komada ananasa i sladoleda. Procijenite sami.

Funchal ima nekoliko botaničkih vrtova, najpoznatiji od kojih je Jardim Botanico. Svakako posjetite barem jedan od njih, vrste biljaka i drveća koje tamo možete vidjeti su nevjerojatne. Jardim Botanico je najveći botanički vrt i prostire se na 35 000m2 sa impozantnom šumom i preko 2000 egzotičnih biljaka iz cijelog svijeta. Iz Funchala se žičarom možete popeti na Monte, jednostavno-Brdo s kojeg se pruža divan pogled na grad u podnožju.

Što sve možete raditi na Madeiri osim uživati u fenomenalnom vinu i tropskom voću? Uživati i u izvrsnoj hrani, no o tome nešto kasnije. Za ležanje i odmaranje možete ostati na nekom od našeg otoka bez sadržaja, ovdje to nije slučaj.

Najbolja opcija za upoznavanje otoka je rent-a-car, na 2 do 3 dana (rent-a-car nije skup, a najpraktičnije je rezervaciju obaviti preko hotela, na licu mjesta jer oni imaju dosta povoljnije uvjete). U ponudi su i razni organizirani izleti, busom, brodom, terencima, biciklima, cipelcugom…što god možete zamisliti. Ali kad ste već tamo, sloboda koju vam daje rent-a-car je odlična, svakih par kilometara poželjet ćete se zaustaviti, prošetati nekim selom, zastati na crnoj vulkanskoj plaži, okinuti koju dobru fotografiju, ukrasti grozd, smokvu ili bananu…zaustaviti se i popričati sa lokalcima, popiti ponchu u baru na stijeni, svratiti do nove vinarije…

Čitav otok od jednog do drugog kraja zaista možete obići u 2-3 dana i dobro ga istražiti. Ceste su izvrsne, barem one magistralne razvučene po cijelom otoku, i besplatne. One manje, sporedne su avanturističke, uzbrdo-nizbrdo-brdo zavoja, ali savladive i vrijedne vožnje. Na Madeiri je uobičajeno naletjeti na kolonu automobila parkiranu uz cestu (usku i strmu, naravno), ali nitko se oko toga ne uzrujava. Vozač autobusa će elegantno i sa smješkom izbjeći tu kolonu i pritom još stati pješacima, pozdraviti ih. Nitko se općenito ne uzrujava, posebno ne u prometu. Zar je to moguće?!

Nakon rentanja kakvog autića, krenite od Funchala prema zapadu. Prvo u Camara de Lobos, malo ribarsko mjesto prepuno prepoznatljivih šarenih barki i ribljih restorana u koje je sir Winston Churchill volio zalaziti pa zatim do najveće europske morske stijene Cabo Girao koja se diže na 600 m nadmorske visine i s koje se pruža nevjerojatan pogled na ocean.

Pored Ribeire Brave, Ponte do Sol i Calhete, a kroz šume i tropskog i mediteranskog bilja doći ćete do luke Porto Moniz. Tamo vas čekaju prirodni bazeni u oštrim vulkanskim stijenama. Okupati se možete u uređenom kupalištu, ali svakako je veći doživljaj kupanja u samim stijenama s pogledom na Atlantik. I dok je u bazenima more toplije i mirno, ispred njih se valovi razbijaju o stijene kao ludi. Doživljaj je veličanstven.

Kada i ako se uspijete otrgnuti od pogleda na ove stijene, vožnja natrag do Funchala vodi kroz šume lovora čija stabla ovdje mogu narasti i do 40 m visine. Šuma je na popisu svjetske prirodne baštine pod zaštitom UNESCO-a. Te jedinstvene kišne tropske šume, Laurissilva, imaju veliku moć apsorpcije vlage i upravo je to ćudljivom otoku omogućilo stalne izvore vode koje su ukroćene sustavom levada.

Jedan dan svakako odvojite za posjetu drugom i drugačijem dijelu otoka. Preko Montea (do kojeg se inače možete popesti i žičarom iz Funchala) i Ribeiro Fria doći ćete do najvišeg vrha na otoku- Pico Ruivo na 1868m nadmorske visine,. Vožnja je izuzetno zanimljiva jer iz područja tropskog raslinja i ugodnih temperatura ulazite u maglu, vozite se kroz oblake i zatim izbijate na najviši vrh, usred guste, opet osunčane šume. Cestom dalje do Santane u kojoj vrijedi posjetiti Etno park, razgledati tradicionalne kućice koje su gotovo nestale, način života, tradicionalnu hranu.

Od Santane se kroz Faial i Porto da Cruz spuštate istočno prema potpuno drugačijem dijelu otoka. Najzapadnija je točka Quinta do Lorde. Tamo je, usred ničega, smješten i zgodan turistički kompleks. Da, usred ničega jer na ovom dijelu otoka gotovo da i nema vegetacije osim nešto palmi ili divljeg raslinja koje se njiše na jakom oceanskom vjetru. Dramatični kontrast. Ukoliko ste raspoloženi za kupanje, ovog puta u divljem Atlantiku među ogromnim vulkanskim stijenama, plaža u Canicalu je na putu natrag prema Funchalu. Proći ćete i kroz Machico, drugi najveći grad na otoku u kojem je smještena tvornica i muzej šećerne trske.

I već ste, više-manje, obišli čitav otok.

Ono što se nikako ne bi trebalo propustiti na Madeiri, ako vas noge dobro služe (pa čak i u protivnom jer ima lakših i zahtjevnijih tura) su šetnje uz levade kroz spomenute Laurissilva šume, šume lovora i eukaliptusa. Levade su specifične za Madeiru, nastale su zbog potrebe da se velike količine vode ukrote i kanalima dovedu do sušeg, jugoistočnog dijela otoka a koji je bio prikadniji za naseljavanje i poljoprivredu, posebno uzgoj šećerne trske. Nekada se na njima i ručno prala odjeća. Ovaj su sustav Portugalcima još davnih dana prenijeli Maori, a zadnje su levade izgrađene 1940-ih godina, danas ih ima preko 200. Kako je Madeira prilično brdovita i terasasta, šetnje uz levade znaju biti i opasne ali nejvjerojatno živopisne jer su neke od njih usječene u stijene pa se ponekad osjećate poput hobita u šetnji. Miris lovora i eukaliptusa kojim se inhalirate dok hodate na nekoliko stotina metara nadmorske visine, a da ne pričamo o pogledu iz šume na ocean…nezaboravno.

Surfanje, golf , izlet trajektom na Porto Santo (koji ako se niste namjerili igrati golf ili okupati na plaži sa mekanim zlatnim pijeskom i nije nešto, ali je vožnja brodom do njega i natrag prema Funchalu prekrasna zbog predivnih prizora), zatim vožnja biciklima, razgledavanje muzeja, promatranje ptica i delfina na Islas Desertas i Islas Salvagens…na Madeiri zaista možete imati aktivan odmor. A takva vrsta odmora, čisti zrak i blizina mora, pretpostavljaju da ćete se dobro izmoriti i ogladniti. Ne bojte se, na Madeiri ćete i dobro jesti, a račun vam uopće neće zadati glavobolju, dapače.

Što probati na Madeiri?

Ribu kakvu ste rijetko gdje vidjeli. Espada (engl. Scabbard fish) je riba koja se, navodno, lovi samo na Madeiri i u Japanu, izgleda prilično zastrašujuće ali je fantastičnog okusa, u svim varijantama. Jedan od najzanimljivijih načina pripreme je definitvno espada na grillu sa bananom. I nezamislivo je koliko dobro grillana banana sjeda na grillanu bijelu ribu. Imam neki osjećaj da ću ovo isprobati sa nama dostupnim ribama, iako bi naša bijela riba još i mogla proći, ali banane nikako.

Osim espade, na meniju je često tuna, bakalar (kojeg suše bez glave i kostiju, na rašljama), vrste poput lokalne gaiado, pa nekog čuda imena pirate fish, parrot fish, itd.

Školjke koje su uvijek svježe i izuzetno jeftine jer ih ima u izobilju. Pripremaju ih kao i mi sa minimalnim intervencijama osim onih sa malo vina i češnjakom (a na Madeiri češnjak koriste u ogromnim količinama). S obzirom da sam otočko dijete, priljepci kao namirnica mi nisu nimalo strani. Izvađeni iz mora i direktno u usta, sirovi. Međutim, oni Lapase, priljepke, koji su nešto veći i mesnatiji, preprže na tavici na maslacu i opet ogromnim količinama čenjaka, a na kraju nakapaju limunovim sokom. Oh, gdje ste bili čitav život? I kako se toga nitko kod nas nije dosjetio?! Imala sam potrebu iskoristiti priliku pa ih isprobavati u raznim restoranima svaki dan. Obično ih i služe kao predjelo.

Bolo do Caco moći ćete isprobati u svakom restoranu. Kada tražite kruh, dobijete vruć Bolo do Caco, zapečenu lepinju sa maslacem, peršinom i pogodite…češnjakom!

Nakon aktivnosti najbolje će vas zagrijati i okrijepiti acorda, juha od velikih komada kruha, majčine dušice, lovora, naravno češnjaka i poširanog jajeta.

Mesoljupci, ne brinite, ima tamo mnogo zgodnih recepata i za vas. Omiljeno mesno jelo na Madeiri su espetadas, ogromni ražnjići od govedine utrljane u sol i naravno češnjak, nabodene na dugačke grane lovora, a koji se peku iznad otvorene vatre. Toliko su veliki ti «ražnjići» da u pojedinim restoranima na stolovima imaju visoke stalke na koje se espetadas objese. Piletina, svinjetina i govedina su vrste mesa koje se najčešće jedu, nemojte se zaletiti za janjetinom, ona je uvijek uvozna.

Picado je popularno jelo, a i samo ime objašnjava puno. Ovisno o tome koliko se ljudi treba nahraniti, pripreme se komadi govedine prepržene sa, a čim drugim nego češnjakom, ponekad i sa crvenim paprikama i poslužuju u velikoj zdjeli nasred stola, uz svjetski prisutne pržene krumpire, kako bi svi mogli pikati vilicom ili čačkalicama iz iste zdjele.

Milho frito su pržene kocke palente, ali one bijele i često se služe kao prilog. Salate im nisu pretjerano napete pa tako nisu ni maštovite. Ali, ako ih poslužuju budite sigurni da će u njima biti…naravno, češnjaka.

Povrće se ne razlikuje previše, nema tu pretjerane egzotike, osim jedne vrste na koju smo naišli- pepinela. Oblika i veličine rajčice, ali tvrde teksture i okusa poput korabe. Moguće da i jest neka vrsta egozotične korabe (iako, može li nešto što se zove koraba imati egzotične rođake?)

Još jednom ponavljam: mango, banane, avokado, čudne šljive, banana-maracuja (izgleda kao mala banana, ali je unutra plod maracuje), papaja, anona, maracuja…iskoristite priliku. Ovako nešto ne jede se svaki dan. Pa sve do Monstera Deliciosa ili ananaz-banana, kako se naziva jestivi plod filadendrona (vjerojatno ga vaša baka ili susjeda još uvijek imaju u hodniku samo nije ploda nikad dao) i koji ispod zelene kore slične kukuruzu, skriva nešto neopisivo- teksturu banane, a okus smoothija od banane, ananasa i kokosa…dovoljno sam rekla.

Bolo de mel je tradicionalna torta napravljena od badema, oraha, jabuka, slatkog madeira vina i melase- meda od šećerne trske. Po istom se principu rade i kolačići. Slatko, slatko, slatko.

Banane u raznim kombinacijama, ali i bundeve i kesteni od kojih u Curral das Freiras (Dolini opatica) rade ukusan liker. Izbor slatkog nije prevelik, nekako mi se čini da su više «tekući tip», likera možete naći u raznim slatkim voćnim kombinacijama.

Za spomenuti je da kriminala na otoku nema. Pa, teško da bi kamo mogli pobjeći.

Isto tako ni nekih bolesti. Ali kada razmislite koliku količinu meda, rakije i češnjaka konzumiraju, uz svakodnevnu prirodnu inhalaciju raznim ljekovitim biljem, dodajte tome i morski zrak, nije nimalo čudno.

Ovaj je otok usred Atlantika sa svojom neobičnom vegetacijom, sa predivnom i dramatičnom prirodnom raznolikošću, sa toplim i otvorenim ljudima koji su iz riječnika izbacili riječ «stres» jer im nije potrebna, zaista idealno mjesto za život. I to ne samo za stare Britance.