Ivan Vuković Vuka trenutačno se nalazi u Južnoj Americi. Kroz fotke i priču proći ćemo najzanimljivije dogodovštine, za početk Centralna Amerika.

Odluka za ovo putovanje pala je doslovno u 3 minute. Sjeo sam s Goranom na kavu, zasićen poslom i u vrevi ljeta rekao sam mu da je Centralna Amerika dobra ideja i trebali bismo otići na roadtrip. Kupili smo avionske karte i jedino što smo planirali je kad dolazimo i kad odlazimo, a sve između je bila čista improvizacija jer nismo znali u što se upuštamo. A nismo ni znali da je svima nacionalno jelo riža i grah pa nakon mjesec dana toga mislim da na to dvoje neću pomisliti barem sljedećih par godina.

Prva stanica bio nam je Belize, zemlja sa drugim najdužim koraljnim grebenom na svijetu, raj za ronioce i kao iznenađenje je bio engleski kao službeni jezik. Kolizija kultura u sitnoj zemlji poput ove je nevjerojatna, a imali smo sreće biti na karipskoj strani, upoznati potomke afričkih robova i voziti se kroz cijelu državu kroz netaknutu prirodu i ostatke španjolskog kolonijalizma koji je vidljiv i u svim drugim državama.

Približavajući se granici s Gvatemalom i da ne bi sve prošlo tako glatko sinula nam je ideja da snimimo dronom jedan hram. Dron je izgubio signal i sletio u vojnu bazu pa je na kraju dana bilo i plivanja preko rijeke i čudnih pogleda vojske naoružane do zuba. Svatko ima cijenu pa tako i vojska koja je srdačno primila 100 dolara kao mito i vratila nam dron.

Nakon prisilnog kupanja sad je trebalo ući u Gvatemalu ali ne plivajući već pješke. Sa 2 ruksaka na leđima ušetali smo u Gvatemalu. Naučili smo na putovanjima da ne vjerujemo ljudima koji nam prilaze i nude usluge pa smo ignorirali njihove srdačne ponude jer na svakoj granici smo naletili na tourist trap. Na granici smo dočekali autobus, čisti luksuz jer uglavnom vas prebacuju chicken bus što su u biti stari američki školski autobusi u kojima ima duplo više ljudi nego što je dopušteno i poneka domaća životinja. Dva sata vožnje od granice doći ćete u Flores, polazišnu točku prema ruševinama Maya poput Tikal i ostalih. Kasna večera, riža i grah te spavanje. Svaki dan je bio pravi maratonski tempo, puno interakcije s lokalnim stanovništvom i super trenutaka.

Da se ne bi stalno vozili autobusima i autima sjeli smo i u avion iz šezdesetih koji je sretno sletio u Guatemala city da bi odmah produžili u Antigua Guatemala. Od Gvatemale pa nadalje možete jedino imati problem ako ne razumijete španjolski jer engleski skoro nitko ne govori. To je zemlja vulkana i sačmarica i to je prvo što primjetite kad dođete tamo. I posjet Gvatemali ne bi bio potpun da se nismo popeli na aktivni vulkan. Približavate se vrhu i čujete kako vulkan diše, zastrašujuća buka iz utrobe koja izaziva poštovanje prema majci prirodi. Pala je noć i počašćeni smo malom erupcijom, sasvim dovoljnom za fantastične fotografije.

Svakako zemlja s ogromnim turističkim potencijalom iako ne baš sigurna, ali čeka nas roadtrip od 15 sati kroz El Salvador i Honduras do granice s Nikaragvom. Kakvih smo se priča naslušali o opasnostima ovih zemalja, nismo imali nikakvih problema iako su nam lokalci rekli da ne djelujemo baš pitomo pa da zato nismo mete. A kad počnemo pričati misle da smo Rusi pa su svi na distanci. Obrambeni mehanizam za poželjeti. Prolazivši sve granice riješili smo se svih sitnih dolara jer američki dolar prolazi u svim ovim zemljama, a na granici uvijek plaćate ili ulaz ili izlaz.

U El Salvador i Honduras smo se držali pacifičke obale. Pravi mali surferski raj. Ponekad imate osjećaj da se vozite obalom Kalifornije osim što vas infrastruktura podsjeti na njihovu realnost. Izbjegavali smo da nas uhvati mrak na cesti jer svi voze s dugim svjetlima, a ceste nisu baš označene pa smo se držali sigurnog recepta vožnje po danu.

Honduras uvijek ima svoje probleme pa smo se tamo zatekli tijekom izbora, a tamo izbori znače nevolje tako da smo jedva čekali dolazak u Nikaragvu. I ostali ugodno iznenađeni. Zemlja koja je savršeno uređena. Tipično socijalistička nakon 30 godina građanskog rata. Nitko gladan, nitko bogat. Vuk sit, ovce na broju. I najjeftinija zemlja koju sam ikad posjetio.

Nikaragva nas je dočekala u raznim bojama sa zvukom bubnjeva. Leon, stari kolonijalni grad bio je domaćin gay parade i izbora za Miss Centralne Amerike u isto vrijeme. Takvu simbiozu nismo očekivali, pogotovo ne u vrlo religioznoj zemlji poput Nikaragve. Na putovanjima upoznavamo različite profile ljudi, od avanturista do ziheraša, a i do onih koji su sve ostavili i putuju godinama i upijam sve te različite životne stilove. Nova poznanstva i nove priče.

Klizimo lagano prema jugu i onome što se naziva Pura Vida ili Kostarika. Rent a car je najbolja opcija jer na Kostarikance se nemoguće osloniti, ne da im se raditi ili zaboravljaju ili jednostavno imaju izgovor Pura Vida. Izgleda kao da stres u toj zemlji nije prisutan pa čak ni u prometu koji je doslovno nemoguć. Zato je bijeg u njihovu prirodu i nacionalne parkove fantastična ideja. 1500 kilometara u autu Kostarikom je bio najbolji potez. Ljubitelji kave će uživati u toj zemlji. A i ljubitelji riže i graha ove zemlje imaju toliku bioraznolikost da uživate u vožnji i krajolicima koji se izmjenjuju pred vama.

I onda slijedi iznenađenje po imenu Panama i pogotovo njihov glavni grad Panama City koji izgleda kao tipični američki grad. Epicentar seks i shopping turizma jer ovdje je sve legalno. Zemlja koja se rapidno razvija, Panamski kanal i porezni raj. Prate moderni svijet u stopu za razliku od ostatka Centralne Amerike. Upili smo sve mirise i okuse ovih zemalja i vrijeme je da krenemo još južnije…

Ali o tome ćemo uskoro. Hasta luego.

Ivan Vuković Vuka