Bok Ljudi. Pokušat ću u ovom tekstu opisati moj put iz Španjolske u Hrvatsku sa svim informacijama: oko prelaska granica, kako sam se tamo uopće našao i cestama koje smo koristili. Ako se netko vraća iz Španjolske, možda pomognem u odabiru rute ili odluci što napraviti.

Napisao: Alen Kuščar – Vansleepers – In To The World 

Prvo OPIS kako je sve to počelo, a u nastavku INFORMACIJE – PUT KUĆI.

Bila je to uglavnom jedna zanimljiva avantura koja je započela još u 10. mjesecu kad sam lagano krenuo iz Hrvatske putem prema Portugalu sa željom da završim u Južnoj Americi. Put me na kraju odveo u totalno drugom smjeru. Tako da sam već početkom godine počeo mijenjati plan kuda ću dalje krenuti, ali kako je počela ova zavrzlama s Corona virusom, tako su se planovi mijenjali iz dana u dan.  Ono najbitnije, otkako sam shvatio da moje putovanje neće ovaj puta otići dalje od Španjolske, svelo se na odluku ostati u Španjolskoj i pričekati razvoj situacije ili krenuti kući prema Hrvatskoj, pa do odluke kako sve to provesti u najgorem mogućem scenariju samoizolacije u malom skučenom prostoru mog sićušnog camper vozila (Volkswagen T4).

Sve to odvijalo se u, do tada ne toliko zatvorenom i corona virusom zaraženom, gradu Malaga koji trenutno broji oko 1,5 milion stanovnika. Kombi je sigurno parkiran na rubu grada s još nekoliko kampera tik do obale. Uz prekrasno vrijeme, u prosjeku oko 25 stupnjeva, bilo je teško razmišljati o povratku, a bez dovoljno dobrog razloga. Situacija se doslovno promijenila preko noći. Nakon što sam shvatio da se virus ubrzano širi, odlučio sam spas pronaći negdje u prirodi tako da ne moram biti zatočen u vozilu negdje u gradu i tamo čekati da sve to prođe. Pošao sam 100 km dalje do mjesta Tariffa s ciljem da pronađem prikladno mjesto uz obalu ili u šumi, da si tamo postavim kamp i da uživam u ljepotama koje bi me tamo zatekle.

Naravno nije išlo po planu. Već treći dan po napuštanju Malage i boravka na uzvišenoj lokaciji s pogledom na poznatu surfing plažu, u Španjolskoj je proglašena totalna karantena iliti kompletni lockdown. Pozatvarali su sve županije, općine i gradove te su uveliko pojačali policijsku kontrolu na cestama te uveli zabranu kretanja. Za to vrijeme, napustio sam “pogled” na plažu i uputio se negdje prema šumi i brdima. Svakim danom vlasti su pritiskale sve više i tako sam se našao u Parku prirode gdje su službeni redari počeli postavljati žute trake zabrane prilaska. Pozatvarali su sve javne izvore vode I parkirališta, a mene su pokušali maknuti s mjesta gdje sam se utaborio. Dva dana su trajali pregovori sa službenicima koji ne govore engleski, a ja ne govorim španjolski. Pokušali smo pronaći odgovarajuće rješenje za mene. Samoizolacija za mene i druge bila je najbolja točno ovdje gdje sam se nalazio, u prirodi, ali zakon koji je stupio na snagu to nije dozvoljavao tako da su mi sljedeće jutro došli službeni zaštitari s tri vozila i jednostavno me prisilili da se maknem i krenem u drugom smjeru. Problem je bio taj što je zabrana kretanja već uslijedila, a moje mjesto zadnjeg prebivanja na javnom parkiralištu uz plažu bilo je u Malagi, 150 kilometara udaljeno od trenutne pozicije. Nije mi preostalo ništa drugo nego krenuti i riskirati zaustavljanje policijskih patrola i nošenje s eventualnim problemima. To se, na svu sreću, nije desilo. Došao sam sretno na staro parkiralište (Malaga) ne znajući točno što me čeka.

Na tom me parkiralištu od, do tada oko 100 parkiranih kampera, dočekalo svega nekolicina. Svi pozatvarani u svojim malim privatnim kućama na četiri kotača, sa zabranom izlaska i kretanja van vozila osim odlaska u dućan ili kupovinu lijekova. Svi javni vodovodi, javni tuševi i wc-i koji su bili dostupni bili su zatvoreni i svuda su bile postavljene žute trake zabrane kretanja. Parkirao sam pet metara do prijatelja kojeg sam upoznao prije te smo tako mogli djelomično komunicirati otvarajući par puta na dan prozore i dovikujući se. Razmjenjivali smo tako informacije koje su se svakim danom mijenjale. Brojke zaraženih su drastično rasle tako da je došlo i do 8000 novih zaraženih po danu. U dućanima su uveli zabranu korištenja novca. Dozvoljeno je bilo korištenje samo beskontaktne kartice. Policija nas je svakim danom dolazila provjeravati minimalno tri puta. Znali su kucati po staklima vozila kako bi provjerili da li smo unutra.

Evo jedan primjer koliko je to sve ozbiljno izgledalo: nekih 30 metara do nas stalo je vozilo, vjerojatno vlasnik obližnjeg restorana na plaži. Došao je provjeriti situaciju. Za njim je došao je i policijski auto. Odmah je krenula predigra. Uručili su kaznu nesretnom vozaču zbog kretanja. On je na to reagirao povisivši ton na što ga je dočekao spretan službenik te na španjolskom odbrusio istom količinom gnjeva Vozaču nije bilo dovoljno pa je bacio papir s kaznom na pod, a u tom istom trenutku policajac je posegnuo za svojim vatrenim oružjem te mu ga uperio u glavi. Prisilio ga je da pokupi kaznu i smjesta napusti mjesto. Eto, takve su se stvari događale… Meni iskreno nije bilo za vjerovati da je policajac tako reagirao, ali saznao sam kasnije da su dobili sve ovlasti da upotrebe silu za suzbijanje neposlušnosti.

I tako, dobivali smo informacije od ostalih prijatelja koji su otišli na druge lokacije kako ih policija muče i tjeraju da se maknu u ne znam kojem smjeru pa smo i mi svakim danom očekivali isto. Problemi su se naravno počeli gomilati. Ponestajalo mi je pitke vode, vode za higijenu i pranje posuđa. Konačno, ostao sam i bez plina tako je kuhanje od sada bila stvar prošlosti. Pustoš u gradu bez ijednog vozila ili čovjeka, konstantna nadgledavanje policijskih patrola i činjenica da sam zatočen u vozilu sa samo oko pol metra slobodnog prostora za kretanje, bez potrebnog WC, vode, plina te već provedenih četiri tjedana u istoj situaciji, počela me polagano izluđivati te sam krenuo u razmišljanje oko povratka kući.

Bilo je to u vrijeme kad su Italija i Španjolska bile na vrhuncu svog kriznog stanja, a Hrvatska je tek počela s mjerama zaštite obrane od virusa. Počeo sam mnogo proučavati i dopisivati se s  ljudima koji su u sličnoj situaciji ili su prolazili kroz istu. Puno je tu bilo informacija koje nisu imale smisla. Od zadržavanja na granicama u kampovima do potpuno lakih prijelaza i vraćanja kući. Stoga sam odlučio postaviti post na Facebooku i zamoliti za “zdrave” informacije i konkretne prijedloge. Odaziv je bio velik, HVALA vam ljudi na tome!! U isto vrijeme javila mi se jedna osoba, Valentina, koja se nalazila u gradu tik do mene. Također je pokušavala pronaći način da dođe kući pa mi je ponudila opciju da podijelimo troškove i zajedno krenemo. Sve to olakšalo mi je moju dilemu oko ostanka ili odlaska te sam donio odluku polako krenuti kući s Valentinom.

INFORMACIJE – PUT KUĆI

Google link za točnu rutu: https://goo.gl/maps/Vy9Ws4kZy4iWtBnD7

Prvo moram napomenuti da je potrebno obavezno zatražiti propusnicu od veleposlanstva Hrvatske u zemlji u kojoj se nalaziš. U protivnom, riskiraš probleme s policijom i plaćanje kazne od 1000 do 6000 eura. Ona se vrlo jednostavno i brzo dobiva. Za to su potrebni osobni podaci, podaci o vozilu, adresa trenutnog prebivališta i adresa gdje ideš u samoizolaciju. Iz Malage smo krenuli autoputom prema Barceloni koristeći cestu A-7 ili AP-7. To je autocesta koja se ne plaća i po meni je najbolja opcija. Cesta je do Barcelone bila gotovo prazna tako da je bilo lagano voziti. Imali smo par zaustavljanja na putu gdje su provjerili gdje idemo. Uz priloženu propusnicu nije bilo nikakvih problema. Bitno je da nema zaustavljanja na putu. Jedino moguće zaustavljanje je na benzinskim crpkama gdje možeš samo natočiti gorivo jer su trgovine zatvorene, a plaćanje se vrši preko malog otvora. Benzin je na autoputu nešto skuplji nego u gradovima tako da je dizel cca 1,20 eura dok se u gradu može naći i nešto ispod 1 euro. Preporučuje se kartično plaćanje i izbjegavanje kontakata, korištenje maske u svakom momentu te dezinfekcijska sredstva nakon i prije korištenja pumpe. Za spavanje je također preporučljivo koristiti parking mjesta na pumpama. Mi smo bili malo odvažni pa smo posjetili jednu zapuštenu plažu koja nam je bila usput, a lokaciju sam dobio po preporuci prijatelja.

Nakon Barcelone kreće dio autoputa AP-7 i E-15 koji se plaća (cca 20 eura) sve do Francuske granice. Strogo preporučujem korištenje tog puta jer su svi ostali putevi kroz naselja, brda i doline. Prošao sam prije i ubi bože gubitka vremena. Granicu kod “Le Perthus” smo prošli kao da ne postoji. Slobodan prolaz bez policije i bez zaustavljanja. Nastavili smo putovati kroz Francusku istom autocestom prema “Monttpelier” pa “Nica”. Cesta je u početku uglavnom bila prazna, ali kako smo se približavali središnjici, tako smo počeli primjećivati više vozila na cestama.

U Francuskoj se autocesta naplaćuje na naplatnim kućicama te su tamo najčešće i stajale policijske patrole. Imali smo svega 2-3 zaustavljanja s provjerama propusnice. Za ostale dokumente, nitko nas nije ni pitao. Sveukupno smo na autoceste potrošili oko 120 eura. Obavezno natočiti full rezervoar u Španjolskoj jer u Francuskoj je cijena dostizala i do 1,7 eura za dizel gorivo. Vožnja je lagana i dosadna pošto je promet nikakav. Ako imaš brzi auto, možeš slobodno pićiti koliko te volja. Mi smo prespavali u mjestu pirje Nice, ne parkiralištu benzinske pumpe. Tu smo prvi put osjetili ozbiljnost situacije kad nam je oko 11 navečer došla policijska ophodnja te nas, nakon provjere podataka, savjetovala da nije baš pametno ovdje parkirati pošto se znaju dešavati provale u vozila i kad ljudi spavaju u njima. Kako je rekao policajac, razbiju staklo, ubace suzavac ili plin da te istjeraju. Nakon toga ide pljačka. Mi smo ipak odlučili ostati i sve je prošlo bez ikakvih problema.Sljedećeg smo jutra krenuli prema Sloveniji na granični prijelaz kod “Nova Gorica” gdje su nam izmjerili temperaturu i provjerili putovnicu. Uputili sun as da slobodno dalje nastavimo prema kući. Vinjeta je u Sloveniji 15 eura za tjedan dana tako da smo mi krenuli lokalnim putem prema Buzetu, prolazeći granični prijelaz s Hrvatskom kod “Sočerga”. To je neki potpuno mali prijelaz. Dečki su tamo izgleda prvi put imali takav slučaj pa je ukucavanje podataka u kompjuter potrajalo jer su i sami morali savladati kako uopće koristiti taj program. Uglavnom, nisu nam izmjerili temperature. Samo su nam izdali propusnicu do mjesta samoizolacije i ljubazno nas pozdravili na odlasku. Dalje znate, Istarski Ipsilon – Učka- Rijeka –Karlovac – ZG – HOME

Tko je uspio pročitati do kraja može slobodno do mene, plaćam pivo
Informacije slobodno možete podijeliti. Nadam se da će nekome pomoći koliko su i meni pomogle informacije kad mi je trebalo.

Pozdrav ekipo i drž’te se. Sunce će uskoro spaliti viruse svojom ljepotom.