Ana nas vodi u Japan, točnije u grad Kyoto i kako je slučajno završila u ljubavnom hotelu….

Stižemo brzim vlakom iz Tokya u Kyoto za samo 2 sata i 40 minuta (udaljenost: 513,6 km). Na kolodvoru sjedamo u taksi. Japanac od oko 70 godina nas pozdravlja i mi mu spremno uručujemo isprintanu adresu hotela na japanskom. Krećemo se, iako primjećujemo da taksist nije siguran oko lokacije. Naziva hotel da bi provjerio lokaciju. Ništa ne razumijemo, ali on se simpatično smije. Nakon kraće vožnje stižemo u garažu hotela. Želimo uzeti naše kofere iz prtljažnika ali nam taksist ne dozvoljava. Maše rukama i signalizira nam da prvo uđemo na recepciju hotela. Zbunjene ulazimo na recepciju, predamo rezervaciju i izađemo do taksija po naše stvari. Shvatimo da se vozač taksija htio uvjeriti da smo na dobroj adresi jer smo došle u „ljubavni hotel“.

Kad smo na internetu rezervirale hotel nismo znale o čemu se radi. Kasnije je prijateljica pročitala recenzije i shvatila da se radi o „ljubavnom hotelu“, no to nas nije sputalo da svejedno odsjednemo u tom hotelu. Naprotiv. „To će biti iskustvo!“, pomislile smo.

Nalazimo se u „Fushimi Wardu“, odnosno u kvartu s ljubavnim hotelima nalik Las Vegasu. Sve svijetli, kičasto je i raskošno, poput dvoraca, u raznim temama, smiješnih engleskih naziva (Fine Garden, Dessert Hills, Crystal Gate, Chapel Cinderella..). Ulazimo u garažu hotela, čuje se mistično-senzualna melodija. Na parkiranim automobilima naslonjene su table preko registracija. U predvorju hotela visoke pregrade poput labirinta skrivaju fotelje s televizorima, poput malih kupea za privatnost gostiju. Na zidu kod recepcije mnoštvo malih ekrana s fotografijama soba za izbor. One slobodne svijetle, a pritiskom gumba soba se odabire i svijetlo na njoj se gasi.

Dolazimo na kat i otvaramo vrata naše sobe, kad ono – sasvim mali hodnik s još jednim vratima. Naime, ovo predvorje osigurava privatnost i minimalnu interakciju s osobljem hotela. Otvaramo i druga vrata… „Apartman!“, uzviknemo. Prostrana soba s prostranom kupaonom (prostranstvo je u Japanu samo po sebi luksuz), soba – tuš kabina s jacuzzijem i televizorom, te odvojeni WC sa standardnom japanskom WC školjkom na daljinski (priča za sebe). Ulazeći uočavam slot mašinu (aparat iz casina), aparat na kovanice za kondome, veliki bračni krevet koji iznad uzglavlja ima cijeli niz tipki. Naime, tu se podešava svijetlo, muzika, budilica, aparati… Ručni „masažer“, masažna fotelja, kućno kino s kino platnom i projektorom, karaoke set s dva mikrofona, playstation s dva joysticka, black light osvjetljenje na stropu… Treba mi čaša vode. Otvaram mini bar – umjesto mini bara „vending machine“ sa seksi donjim rubljem, lubrikantima i energetskim napitcima. U kupaoni cijeli frizerski salon, od pegle za kosu, uvijača s tri različita nastavka, do desetak preparata za njegu i stiliziranje kose, maske za lice i kosu i još mnoštvo preparata za lice i tijelo.

Zamišljeni kao mjesto gdje će mladi parovi pobjeći od svojih domova i provesti zajedno intimno vrijeme, „ljubavni hoteli“ u početku su bili smatrani jeftinim i prljavim mjestom za vođenje ljubavi, no kasnije su postali iznimno čist i luksuzan hotel ne samo za „romantiku“, već i prihvatljiv smještaj za turiste željne jedinstvenog iskustva i onih koji putuju s manjim budežetom. Idealno je mjesto za prenoćiti („stay“), a nudi i opciju „rest“ za svega nekoliko sati ostanka.

Osim „običnih“ ljubavnih hotela, poput ovog našeg, postoje i tematski (Hello Kitty, Batman, Jurassic Park…), te stvarno neobični ljubavni hoteli zanimljivih uređenja (kavez, soba za kažnjavanje, učionica, ured, unutrašnost vagona podzemne željeznice, iglu…). Poneki čak nemaju niti krevet.

Dobro smo prošle 

Za dublji uvid u ovu temu preporučam i dokumentarni film “Love Hotel” iz 2014. godine http://www.imdb.com/title/tt3526160/.

Napisala: Ana Hundić

Foto by:  Ana Hundić

Cover Foto: Ilustracija – kotaku.com