Prilikom planiranja godišnjeg odmora uvijek je pitanje da li ćemo imati što raditi toliko dugo na istom mjestu jer parkirati auto prvi dan ljetovanja i upaliti ga prilikom pakiranja stvari za kraj ljetovanja nije naš stil. Skoro dva tjedna na Korčuli bio je hrabar pokušaj da i ja isprobam odmor u istom apartmanu duže od tjedan dana. Nas apartman je bio u gradu Korčuli pa smo ju mogli istraživati i ujutro i navečer.

Napisala: Ivana Igrec Golub

Srednjovjekovna Korčula se savršeno uklopila i u moderne rituale. Mi volimo jutarnje trčanje pa dotrčati do starog grada i napraviti krug oko zidina, proći po nekoliko ulica sa strmim stepenicama je sasvim dostojna zamjena našim redovnim ravninskim treninzima. Jutarnja kava na mjestu gdje je ispijaju lokalno stanovništvo uvijek je dobar izvor lokalnih informacija, što, gdje i kada se u samom gradu dešava. Iako izgleda kao da svatko za svojim stolom u kafiću čita svoje novine ipak se na glas prokomentiraju svi aktualni svjetski i lokalni događaji, a nakon par minuta saznaš i tko je tu cijele godine, tko samo preko ljeta, a i čime se tko bavi.

Stara jezgra grada Korčule je zanimljiva urbanistička struktura tlocrtno u obliku riblje kosti s uličicama koje su češće stepenice nego ulice, ali to je vjerojatno bilo normalno za srednjovjekovni način života gdje je zaštititi se od bolesti i neprijatelja bilo bitnije od konfornog parkirnog mjesta ispred kuće, teretane na dohvat ruke i terase s dobrim pogledom za ritual jutarnje kave. Grad Korčula je lijepa i u predvečerje kada ožive terase restorančića na šetnici uz zidine. Ljepota primorskih mjesta je očekivanje neočekivanog. Nikad ne znaš kada ćeš u akustičnom proširenju ulice naići na klapsku pjesmu ili sajam otočnih proizvoda.

U gradu Korčuli svakako treba posjetiti kuću Marka Pola. Čini mi se da je jedina pouzdana informacija da je stvarno rođen u Korčuli, a sve ostalo su pretpostavke od kojih je ispričana dobra priča za turiste, ali to i nije bitno jer mi turisti smo ionako stalno u potrazi za dobrim pričama. Za one koji vole visine Korčula nudi penjanje na vrh zvonika katedrale, penjanje na kulu iznad kopnenih vrata kojima se ulazi u srednjovjekovnu Korčulu, ali i penjanje na malu kulu u sklopu kuće Marka Pola.

Naš prvi izlet van grada Korčule je bio u Vela Luku. Vela Luka je najmlađe, ali i najveće mjesto na otoku. Korčulu i Vela Luku povezuje brza cesta, zaobilaznica, ali i lokalna cesta koja prolazi kroz sva veća mjesta u unutrašnjosti otoka. Preporučam proći po obje ceste jer svaka ima svoje draži. S cesta se jako dobro mogu vidjeti terasasti maslinici, polja vinograda i naslagane kuće na padinama brežuljaka. Puno inspiracije za dobre fotografije.

Vela Luka je specifična po svojim mozaicima na cesti i velikom zaljevu s lukom. Za razliku od grada Korčule, Vela Luka ima onu tipičnu jadransku šetnicu s pogledom prema luci koja je zapravo niz kafića i restorana s ubačenim dućanima prikladnima za potrebe turista. U blizine Vele Luke se nalazi Vela Spila, arheološko nalazište koja je još dobrim dijelom neistražena, ali ono što je do sada pronađeno govori o postojanju ljudi na otoku od kamenog doba. Ulaznica za spilju se naplaćuje, ali zato sve što je pronađeno u špilji je moguće pogledati na izložbi u Centru za kulturu gdje je ulaz besplatan. Dolaskom u Vela Luku nemoguće je ne sjetiti se Olivera Dragojevića i njegove poznate pjesme kojom ju je opjevao.

Nakon posjeta Veloj Luci kasno ljetna vrućina nas je natjerala da pronađemo dobru plažu za uživanje jer ipak smo na odmoru. Avanturistički smo se uputili na plažu Lučica iz smjera Vela Luke. Ne bi preporučila taj put jer postoji puno pristupačniji put s druge strane. Iako uz par krivih skretanja po makadamu i uličicama za koje naša navigacija nije znala da postoje došli smo na željenu plažu. Plaža Lučica je djelomično kamena, a djelomično šljunčana što nudi dobar izbor, ali ono što nas je pratilo danima je vjetar. Domaće stanovništvo bi mu znalo i ime i smjer i odabralo bi plažu koja je u zavjetrini, ali mi turisti smo se ravnali prema navigaciji pa smo umjesto uživanja u kupanju i plivanju na plaži Lučica ipak uživali u gledanju velikih valova koji su nas podsjećali na scene iz surferskih filmova.

Na povratku iz Vela Luke smo se zaustavili u Smokvici koja ima kontinuitet ljudskog života od prapovijesti do danas. Smokvica je uz Lumbardu mjesto s najviše vinarija na otoku. Budući da je pošip autohtona sorta i mi smo stali u jednu vinariju i isprobali pošip u 4 varijante. Nismo požalili, dapače, ponijeli smo par boca sa sobom i već isplanirali večere s prijateljima na kojima ćemo poslužiti i autohtona Korčulanska vina s pričom o našim doživljajima.

Naš slijedeći izlet je bio u Blato. Na putu do Blata odlučili smo ići lokalnom cestom, a ne zaobilaznicom. Ležerna vožnja nas je neplanirano odvela na plažu Žitna. Toliko nam se svidjelo da smo veći dio dana proveli na plaži. Duboka uvala zaštićena od vjetra završavala je sitnim bijelim pijeskom omeđena velikim kosim kamenim pločastim stijenama. Na kamenim pločama uz bočnu stranu uvale smo našli hlad, ali i prekrasan pogled na cijelu uvalu i tirkizno plavo more kao s fotografija. Ovo je plaža za koju smo dobili preporuku, a i sami bi ju preporučili. Kada je vrućina popustila nastavili smo svoje putovanje prema Blatu. Blato je jedno od najstarijih naselja na otoku i smješteno je na padinama triju brežuljaka. Takva struktura mjesta je štitila stanovnike od napada gusara. Specifičnost Blata je aleja lipa s 117 stabala uz glavnu gradsku ulicu. U Blatu smo posjetili svetište Marije Propetog Isusa Petković koje je otvoreno cijeli dan i slobodno možete ušetati u svetište i pomoliti se. Marija Petković je rođena Blaćanka  iz bogate obitelji koja je život posvetila pomažući siromašnima i osnovala je Družbu kćeri Milosrđa. Etno kuću Barilo u Blatu je privatni mali muzej s mnogo autohtonih starih predmeta i alata. Nama je bilo posebno zanimljivo jer, iako je njihov pas svojim glasnim lavežom obavijestio susjedstvo o našem dolasku, ipak se nitko nije pojavio od domaćina pa smo mi ušli, razgledali eksponate i otišli dalje. Tu smo stvarno vidjeli da je istina što su nam naši domaćini u Korčuli rekli da ne moramo niti zaključavati naš apartman jer nam neće sigurno nitko ništa uzeti. Neka samo tako ostane što dulje. Iz Blata nismo htjeli otići dok nismo probali Lumbliju, autohtoni kolač koji prati legenda o ljubavnoj priči francuskog vojnika pekara i mlade Blajke koji su se spletom okolnosti morali rastati, a on joj je na rastanku ostavio kolač. Naš izlet u Blato je završio u Prigradici na večeri u konobi po preporuci, jedna od onih u kojima je potrebno rezervirati stol i na izmaku sezone. Isprobali smo riblje specijalitete i nismo požalili. Malo mjesto u koje se isplati doći makar samo zbog dobre večere.

Lumbarda je malo mjesto u blizini grada Korčule kojem smo se dva puta vračali jer njezine pješčane plažice su netipične za naš Jadran. Osim mene, pijesak očito voli i vinova loza jer na putu do plaže prolazili smo kroz vinograde, a i u Lumbardi smo pronašli vinariju čije nas je vino oduševilo.

Po otoku se može proći i biciklom lokalnim cestama, a i mnogim makadamskim putevima. Mi smo odabrali električne bicikle jer je otok i uzbrdo i nizbrdo, a najmanje ravno. Najpitomija je ruta po sjevernoj strani otoka od Korčule prema mjestu Kneza. Za one s malo boljom fizičkom spremom može se doći i do Vela Luke.

S Korčule postoje trajektne i katamaranske linije za otok Mljet i Lastovo te gradove Dubrovnik i Split. Mi smo otišli do Lastova i sigurni smo da smo kročili na vrlo zanimljivi otok. Otok Lastovo s jednim hotelom i ne previše apartmana zapravo i nije baš turistički procvao. To je zanimljivo turistima koji vole mirniji odmor bez gužvi s neistraženim otokom i malim zanimljivim uvalicama. Otok je najzanimljiviji nautičarima. Zaklopatica i Skrivena luka su već nautičarima poznate destinacije sa sigurnim vezovima od vjetra i otvorenog mora i bogatom restoranskom ponudom. Nama je najveći izazov na otoku Lastovu bio pronaći mjesto za ručak oko 14 sati. Vjerojatno zbog krnje sezone koja je već bila na izmaku gotovo svi restorani i konobe su radili od 17 sati pa smo potrošili sat vremena da na otoku nađemo mjesto na kojem možemo ručati. Pronašli smo jednu malu obiteljsku konobu gdje su ljubazni domaćini iz više generacija dali svoj doprinos da mi odemo siti i zadovoljni.

Za kraj dana na otoku Lastovu nam je ostao svjetionik Struga uz koji se nalazi litica koja stoji 40 m okomito nad morem. Takve prizore smo već vidjeli i na slikama i uživo, ali stajati na rubu litice i gledat u more ispod sebe je sasvim drugačiji pogled. Lijepo, uzbudljivo, ali i budi strahopoštovanje prema prirodi koja pokazuje na ovakvim neuobičajenim mjestima svoju snagu i moć.

Iako je otok Lastovo moguće obići u jednom danu jer cijela kružna ruta je oko 20 km po cijelom otoku, mi smo otišli s uvjerenjem da se na Lastovu ima još svašta za otkriti i špilje i podzemne tunele koje je iskopala vojska za svoje potrebe i otočje u sklopu parka prirode Lastovo i mnoge skrivene luke, seoska gospodarstva, vinarije, plaže pa se zato na Lastovo treba vratiti na više dana.

Ono što je zajedničko i Korčuli i Lastovu je kristalno čisto more s jatima ribica u svakoj uvali pa čak i u trajektnoj luci, ali i male plažice koje prkose svakoj ideji masovnog turizma. Mislim da su po tome naši Hrvatski otoci pravi biseri koje možemo istraživati još puno slijedećih godišnjih odmora.