Ljeto u Hrvatskoj nije samo u Top destinacijama, ljeto je i na pučinskim otočićima

Vrijeme planiranja odmora, ili kako to nas dvoje nazivamo, avanture je došlo. Odmah poslije novogodišnjih praznika počinjemo naše planove za ljetnu avanturu.
Pošto smo prošlu godinu (2016.) posvetili jadranskim otocima i generalno jadranskom primorju, ove godine smo željeli posjetiti neke egzotične destinacije. Želja je bila posjetiti Bali. Već dosta prije smo počeli istraživati što posjetiti na Baliju. Kako smo istraživali tu daleku destinaciju, sve veća ljubav je bila prema istoj. Nakon tri mjeseca „njuškanja“ po internetu, došao je mjesec mart i već sada smo trebali definitivno znati idemo li ili ne idemo na Bali.

Nažalost, 2017. godina neće biti naklonjena našoj destinaciji zbog mnogih stvari o kojima ne bih sada pisao. Iako neostvareno putovanje, to nam je i dalje destinacija koju posjećujemo provom prilikom.Nakon što je put za Bali propao, odlučili smo posjetiti i ponovo susjednu Hrvatsku. Koliko god ljudi mislili i pričali kako ta lijepa država nema što ponuditi, nikada se neću složiti s njima. Dokaz ne mora biti s moje strane (iako ih ima već dosta), dokaz su mnogobrojne nagrade, kako za kontinentalne, tako i za morske gradove, koji svake godine budu nagrađivani od svjetskih turističkih agencija.

Dogovori između mene i moje ljepše polovine su uveliko krenuli i konačno je potvrđen datum odlaska. Bio je to mjesec juli, šesnaesti dan u mjesecu. Ne mora mi ni`ko reći, znam i sam da je to špica sezone i da je veoma teško pronaći smještaj. Također, znam da su cijene paprene (barem za nas Balkance) zbog već sada „domaćih“ stranaca (posebno Britanaca, Nijemaca, Talijana, itd.). Ne treba puno o tome pisati, naš standard i njihov je nebo i zemlja, pa dok oni uživaju u apsolutno svemu što Dalmacija i Hrvatska pruža, mi, domaći se računamo prije svega što ćemo si priuštiti. O ovome se može dosta pisati, ali nećemo o lovi, jer lova nije ni bitna kada imaš „plan“. Spominjem plan, a mi ga nemamo uopće, osim da želimo posjetiti neke pučinske otoke.
Došao je dan kada krećemo iz Tuzle ka Dalmaciji. Pošto smo kofere davno izbacili iz naše upotrebe, pakujemo planinarske ruksake i krećemo na more. Ujutru rano stižemo u Omiš gdje ćemo provesti jednu noć kako bi skontali kuda dalje idemo. Omiš kao i uvijek, za mene posebno lijep zbog Cetine. Međutim, do sada malo drukčiji boravak u Omišu (iako kratak), a razlog je konstantno nadlijetanje kanadera iznad glave. Treba naglasiti da smo došli baš kada su bili najveći požari oko Splita i Šibenika, ali i Omiša. Nema veze, ne smetaju nam kanaderi, samo da ne gori! Navečer razgovaramo da li idemo na Dugi otok, posjetiti jednu od najljepših plaža u Dalmaciji (Sakarun) ili se uputiti odmah ka Splitu, a zatim Visu i još dalje. Nakon razgovora uz hladne pive, donosimo odluke da ipak idemo ka Visu (nama već sada poznata destinacija, jer smo prošle godine također posjetili Vis i Biševo). Odlučili smo se za Vis jer dalje idemo na pučinu. Cilj je bio posjetiti dva pučinska otoka, a to su Brusnik i Svetac.

Ujutru polazimo za Split gdje ćemo uhvatiti trajekt za Vis. Pošto smo imali automobil, mijenjamo u putu plan (koji naravno nemamo) i dogovaramo da prije toga posjetimo Kornate (želja od prošle godine). Vozimo se pored Splita, oko kojeg na sve strane gori (strašan prizor) i idemo ka Zadru. Kao i svaki put kada krenemo negdje, ne možemo doći na vrijeme zbog stalnog zaustavljanja i razgledanja, tako i ovaj put nismo stigli do Zadra nego smo se morali ranije zaustaviti i pronaći neki smještaj (naravno, nemamo plan, nemamo smještaj). Dolazimo u Biograd na moru, raspitujemo se za neke sobe, ali sve je puno. Kada kažem puno, puno je sve kao šibica i nigdje ništa nema slobodno. Nakon 2 sata razgledanja i potražnje, dolazimo do kampa MIA. Obavljamo kratki razgovor na recepciji i nakon dvije minute već smo pronašli plac za šator. Ništa bolje kada naletiš na finu osobu koja ti izađe u susret, kao da se poznajete sto godina. Na našem placu smo oko 19.30 sati, vadimo šator i onda nastaje muka. Već danima nije pala ni kap kiše i prosto je nemoguće na toj lokaciji zakucati klin u zemlju. Sve je suho i sve je kamenito. Montiramo šator, umjesto 20 minuta, 120 minuta, mokri, umorni, žedni, smrdljivi, sve smo bili. Ubacujemo stvari u šator (potrebne za spavanje) i odlazimo se tuširati i spremiti da nešto pojedemo. Biograd na moru prepun turista kao i svako drugo mjesto na dalmatinskoj obali, oko 23 sata smo na njihovoj Rivi, gledamo što ćemo pojesti i popiti pa na spavanje. Sve je bilo super dok nismo došli u šator i legli spavati. U daljini se čuju „naše Grand muzičke zvijezde“ koje polako uzimaju pod svoje i dalmatinsku obalu. Sve je super, ali ja ne mogu zaspati od „muzičkih zvijezda“. Hvala Bogu pa je djevojka zaspala, neka se barem neko odmori.

Ujutru smo ustali oko šest sati, pakovanje odmah nastupa, spremanje šatora i odlazak na turistički brodić koji će nas cijeli dan voziti oko Kornata i Telašćice. Kao i na svakom izletu, piješ vino, jedeš ribu, piješ vodu, sokove, „full gotiva“ za malu lovu. Naravno, ja Bosanac, pa opravdam svaku plaćenu kunu kroz vino i sve što se nudi. Neko kroz lubenicu, neko kroz nešto drugo što se nudi na brodu. Plovimo ka parku, prizori prelijepi , prolazimo pored mnogih usamljenih kućica, brodića, ribarskih, turističkih, privatnih, uzgajališta riba itd. Itd. Nakon nekog vremena dolazimo do Telašćice i tu se iskrcavamo. Imamo, ako se već sada dobro sjećam dva sata slobodnog vremena za obilazak litica ili Slanog jezera. Treba naglasiti da je Slano jezero karakteristično po mulju koji je ljekovit i koji se koristi za razne bolesti. Također, jezero je slano jer na dnu postoje male pukotine kroz koje ulazi konstantno slana voda (tako nam rekoše ljudi koji provode vrijeme na jezeru). Nama nije bilo baš interesantno jezero pa smo se odlučili popeti na litice, 15-ak minuta udaljeno od jezera. Sunce sija iz neba i zemlje, ali mi idemo, odlučni, pogledati litice (barem dio, početak) onoga što možemo vidjeti na našoj lokaciji. Dolazimo, iscrpljeni, ali puni adrenalina i oduševljenja zbog pogleda, zbog visine i moći koja se može vidjeti na samom rubu litica koje pruža Telašćica. Litice se na mjestima duž Dugog otoka uzdižu i do 160 metara iznad nivoa mora, a u dubinu do 90 metara. Inače, Telašćica je park prirode od 1980. godine, koji se nalazi na Dugom otoku. Iako kratko, dovoljno da vidimo ono što smo htjeli vidjeti. Nakon obilaska, ukrcavamo se na našu barku i idemo ka privatnom otoku Katarina. Tu bi trebali imati klopu (ručak). Dolazimo na otočić, ponovo riba s nekim mesom, neka druga životinja (konačno). Pošto sam ja bio veoma gladan (kao i uvijek), ja uzimam dvije ribe i tu neku drugu životinju, dok nježnija polovina ruča samo jednu ribicu i malo druge životinjice

 
Poslije toga polazimo s Katarine i idemo ka Biogradu na moru. Stižemo oko 19 sati. Pakujemo sve stvari iz kampa i idemo ka Splitu. Teba naglasiti da smo noć prije dogovorili s prijateljicom iz Splita da ćemo kod nje provesti noć i ujutru rano za Vis. Tako je bilo, navečer oko 11 sati smo došli u Split, točnije, Solin. Frendica nas je dočekala pravo domaćinski. Ugođaj kao kod kuće, od hrane, pića do svega što smo zamislili. Idemo spavati jer ponovo moramo raniti radi trajekta.

Novi dan, novi kilometri po moru. Pozdravili smo se s prijateljicom, ona nas je odvukla do trajektne luke i ukrcavamo se sada na trajekt pod imenom Petar Hektorović. Inače, vožnja trajektom iz Splita do Visa traje oko tri sata. Nakon što stigneš na Vis u mjesto Vis, hvataš iste sekunde bus za Komižu i voziš se još nekih 20-ak minuta do konačnog odredišta. Interesantno je što je 80% stranaca na otoku Visu. Meni još interesantnije, na otoku Visu kao da si došao na skroz drugi kontinent. Nije razlog klima, nije razlog ni otok, razlog je što su drukčiji ljudi, ponašanje je veoma različito nego na kontinentalnom dijelu (možda je to samo meni tako, ali je tako).

Stigli smo oko 12 sati po najvećem suncu u Komižu, nama posebno drago mjesto. Ponovo tražimo smještaj jer nemamo ništa dogovoreno, tj. nemamo plan. Odlazimo do naše poznanice da ju pitamo za smještaj, ali je puna, kao i svaki drugi smještaj. Ona nam govori da ćemo teško pronaći smještaj ali ne obaziremo se na to i idemo do turist info centra. Konačno klima, hladno, lijepo, mogao bih tu spavati. Ljubazna djevojka, također, ne tako optimistična, govori da je sve popunjeno, ali da možda ima nade za nas. „Okreće“ telefon i spaja nas s teta Pericom. Teta Perica je jedna divna, starija gospođa, koja će nas primiti u svoju kuću. Pošto sam rekao da neću spominjati cifre i cijene. Teta Perica je nešto najjeftinije što ti se može desiti za vrijeme špice na Jadranskom moru. Albanija je skupa za teta Pericu. Uredno, čisto, fino, bez internata i televizora, ali što će nam to kada mi samo trebamo krevet za prespavati.
Smjestili smo se, iskoristili smo priliku da se okupamo, odmorimo i navečer idemo tražiti kako dođi na otok Svetac. Iako sam ja već ranije pisao s nekim „barbom“ (od milja sve mornare zovem BARBA), trebalo je doći do njega jer nam se ne javlja. Noć je pala, svi sa svojim štandovima izlaze na Rivu i pecaju svoje potencijalne kandidate, kako za Biševo (Modra špilja), tako za razne izlete (kopnene ili vodene) oko Visa i na Visu. Prvo smo popili hladnu pivu pa onda u potragu za našim moreplovcem. Kada smo krenuli u potragu za onim što nama treba, naletjeli smo odmah na osobu koju smo trebali. Radi se o „NIKA ADVENTURE TOURS“. Ovo sada izgleda kao i svaki drugi levat koji te upeca i vuče po svojim brodovima. Levat koji natovari po 100-150 turista i idemo po moru, međutim nije ni blizu toga. Ovo je mještanin Komiže koji je sve ali nije biznismen i nije zaluđen lovom. Ovo je veliki avanturista, zaljubljenik u more i prirodu. Odmah smo se skontali oko mail-a koje smo razmijenili pri dogovaranju za put na Svetac i priča je odmicala sve dalje i dalje. Razgovor je bio čisto filozofiranje ali veoma interesantno. Nakon razgovora, dogovorili smo da idemo na Svetac s posjetom otoku Brusniku. Razišli smo se i ponovo piva pa spavanje.

Sutra je bio dan za odmor (konačno). Izležavali smo se po plaži i uživali u prelijepom, čistom moru. Navečer, standardno, izađeš, šetaš, ako si gladan klopaš i tako svaki dan ako provodiš standardno ljetovanje (krevet, plaža, ručak). Hvala Bogu mi smo odmakli od toga i ne zanima nas takav način ljetovanja.
Prošao je dan izležavanja, navečer smo se već pakovali za polazak na našu glavnu avanturu, a to je odlazan na otok Svetac i Brusnik. Ujutru smo oko pola osam već bili pred barkom, ovaj put doslovno barkom (jedrenjakom). Po prvi put ne idemo brodom gdje su turisti i gdje nas je 100, idemo u pravu avanturu. Na barci nas je bilo 8-10, uključujući „kapetana“ i njegovog ljubimca, pas, ženka koja je luda za vodom i morem. Izlazimo iz komiške uvalice i dolazimo na otvoreno more, krećemo se ka Brusniku, cca. tri sada udaljen otočić od Komiže. Nakon sat mirne vožnje, počinje puhati Jugo. Moj prvi Jugo na otvorenom moru, na malom čamcu. Prvi susret i nije tako ugodan, a razlog je preveliko ljuljanje barke, uz pratnju mučnine i nagonom za bježanjem s barkice. Pošto je nemoguće pobjeći, tražim način kako se umiriti, zauzimam horizontalni položaj i gledam u nebo. Tako sam dva sata proveo, gledam u nebo i pratim jarbol koji se ljulja lijevo desno u promjeru od 10 metara (najmanje). Nakon nekog vremena, polako se osjeti smirivanje vjetra, a pri tome se oglašava naš barba i govori da je pred nama otok Brusnik.
Ukratko ću napisati nešto o Brusniku.

To je otočić magičan po mnogo čemu, ali i mističan ujedno. Vulkanskog podrijetla. Plaža ili žal prekriven je oblutcima različitih veličina, sada nažalost više većih nego manjih zbog uzimanja oblutaka za uspomenu od strane turista. Pri izranjanju otoka iz mora te hlađenju vulkanske lave nastajale su stijene stvrdnute lave koje su se spajale s otocima. Otok ima dugogodišnju povijest u ribarstvu. Otok je korišten u ribarskim regatama u zimskim mjesecima kada su ribari s Visa krenuli u takmičenje u sakupljanju riba I jastoga. Zanimljivo je to da posto je otok mali a dosta ribara se tada takmičilo samo oni koji su prvi stigli do otoka su se usidrili a drugi, koji stignu posljednji bi tokom tog dugomjesečnog takmičenja morali ostati na svojim brodovima. Oni koji su se usidrili bili bi na otoku zaštićeni od nevremena I mogućeg lakšeg čuvanja ulova. Dozvoljavali su samo svojim “konkurentima” da suše mrežu na otoku jer je bila od pamuka pa da ne bi propadale. Od oblutaka su pravili gomilice jednake udaljenosti na kojima bi sušili mreže I vesla redali. Također su pravili zaštitu obliku kućica od oblutaka koje su ih štitile od nevremena. Krov je bio napravljen od dijelova broda koje su mogli koristiti.

U srcu Brusnika nalaze se još I izvorišta slane vode tzv ”jastožare” tj. mala jezerca ili bazenčići koji su ograđeni oblutcima. Unutar jezeraca je slana voda koja se stalno obnavlja zahvaljujući poroznosti dna. To je dosta pomagalo ribarima jer za vrijeme regata sve jastoge koje su ulovili su čuvali u njima. Jastozi nakon ulova mogu biti neko vrijeme na suvom, te ne bi mogli podnijeti dugotrajno izlaganje suncu pa su te jastožare prekrivali veslima i dijelovima broda. Na taj način su sigurno čuvali jastoge. Sve je to smišljeno fantastično jer nekada ne bi bilo soli ili leda kako bi zaštitili ulov od propadanja. ZA vrijeme zimskih oluja zna se desiti da voda prepolovi otok na dva dijela. Od flore i faune na otoku ima endemskih vrsta i to od biljaka dubrovačka Zečina a od životinja endemski Crni gušter. On obično bočno ima pjege azurnoplave boje koje se najbolje vide kod polo zrelih jedinki. Otok je zaštićen i zabranjeno je bilo koje narušavanje prirode.
Nakon što smo obišli otok Brusnik, oduševili se svemu onome što posjeduje, saznali od našeg barbe sve ovo što je napisano u prethodnom dijelu teksta, ukrcali smo se na našu barku i krenuli na otok Svetac. Vožnja traje oko 30-40 minuta, što i nije tako puno jer cijelo vrijeme se vidi Svetac pa daje dojam da je tako blizu. Sve slabiji je vjetar bio što je meni odgovaralo. Nakon što smo došli s nama gornje strane otoka, prestao je Jugo u počela je Bonaca (nešto novo ponovo za mene, na otvorenom moru).

Plovimo lagano oko otoka i dolazimo do jedne prelijepe uvale. Tu ćemo se zadržati nekoliko sati, ručati, kupati se, pričati „ribarske priče“, roniti, skakati i još dosta toga što budemo htjeli. Naš barba se dokazao da nije kao svi ostali jer nije bila klasična riba nego je bilo dosta toga što se jede kada si na moru (sve ukusno, lijepo i s puno ljubavi napravljeno). Nakon što smo se najeli, napili, umorili pa odmorili, bilo je vrijeme da krenemo dalje oko otoka. Nakon 30ak minuta vožnje, dolazimo do nove uvale. To je uvala gdje ćemo se ponovo iskrcati, ali sada na otok Svetac.
Ponovo ukratko o otoku:

Veličanstveni otok koji je u vlasništvu porodice Zanki. Nastanjeni su na otoku oko 250 godina. Otok je bio naseljen još od starogrčkog perioda , potom rimskog perioda iz kojeg datira I ostatak Teutine kule (vlasništvo kraljice Teute na najistočnijem dijelu otoka). Potom otok naseljavaju Benediktanci koji također ostavljaju ostatke samostana na jugoistočnoj strani iz 15st. Nakon toga otok je u vlasništvu crkve od koje ga preuzima porodica Zanki. Između 2 svjetska rata otok je bio naseljen I imao je oko 50 do 80 stanovnika, danas je nenaseljen ali I dalle ima 3 kuće I crkvicu (zemljište oko crkvice pripada crkvi a ne porodici Zanki). Otok posjećuje I dalje porodica Zanki koji provode ljetne dane u svojim domovima, a nerijetko borave i tijekom zimskih dana. Od flore I faune tu je makija, hrast česmina (za izgradnju brodova), rogač i vinogradi. Eleonorin sokol, sove a postoji priča da se nalaze i sredozemna medvjedica zbog blizine medvjeđe špilje.
Nakon što smo se iskrcali na otok, naš barba, inače jedan o suvlasnika otoka nas je odveo do svoje porodice (ne cijela, ali nekolicina), tj. do svoga doma na otoku. Od barke do doma na otoku nam je trebalo oko 20-30 minuta laganog hoda. Uzmemo li u obzir da je bilo veoma veoma toplo i da je sunce pakleno, kapa dole za nas 5 koji smo se popeli do njegovog doma.
Dolazimo na odredište i odmah oduševljenje. Ljudi nemaju struju, nemaju vodu, nemaju nikakav luksuz, ali imaju sve! Pitate se kako!? Vodu dobivaju od kišnice, struju imaju od nekoliko panela i tako opskrbljuju neophodne uređaje. Sve ostalo je prirodno. Pogled je neopisiv, jednostavno se mora vidjeti i doživjeti. Gore nas dočekuju 3-4 osobe od kojih svi tražimo samo vodu. Nakon nekog vremena s vrha otoka stižu dva magarca. Druže se s nama, mi se igramo s njima, pravimo nekoliko fotografija, odmaramo se još malo i krećemo nazad ka svojoj barci.
Dolazimo do barke, ukrcavamo se i krećemo ka Komiži, otoku Visu. Oko 17 sati smo krenuli prema Visu i do tamo nam treba tri sata vožnje. Na našu sreću, more je mirno, idealno za plovidbu i razgledanje. Ne bi bilo otvoreno more a da nam ne priredi nešto nezaboravno, ovaj put delfini svuda oko nas. Gdje god se okrenemo delfini plivaju, nešto što se ponovo mora vidjeti svojim očima. Oko 20.30 sati stižemo u luku u Komiži. Ne idemo odmah u smještaje nego idemo na pivu, razgovaramo o provedenom danu, iskustva, doživljaji, itd. Itd.
Pošto sam ja ostvario svoj dječački sam, posjetio Svetac, sada mi vrag ne da mira, već pitam barbu za novu avanturu, a to je otok Palagruža. On sve objašnjava i ja zadovoljan i nasmijan razmišljam o novoj avanturi.

Nakon odmora i popijene pive, idemo u svoje domove i naravno, umorni kao psi, liježemo ali bez mogućnosti momentalnog sna. Utisci, slike i doživljaji se vrte kroz glavu iz sekunde u sekundu. Ipak, nakon okretanja po krevetu, dolaze snovi tamo gdje trebaju.
Sutra se budimo, pakujemo se i spremni smo za odlazak na trajekt. Na našem putu na Svetac smo upoznali prekrasan par koji su nam rekli izaći u susret i povući nas do Visa iz Komiže kako ne bi morali plaćati i ganjati autobus za Komižu. Dolazimo, ukrcavamo se na trajekt, mašemo prelijepom i uvijek očaravajućem otoku Visu i nastavljamo put prema Splitu. Nakon 3 sata vožnje, dolazimo u Split, ponovo nas naša prijateljica dočekuje uz kavu iz „džezve“ koju nismo pili već nekoliko dana. Provodimo neko vrijeme s njom i njenim mladim mužićem. Zahvaljujemo se na svemu što je učinila za nas i krećemo dalje put juga. Nanosi nas put navečer ponovo u Omiš. Pronalazimo smještaj i odmah idemo na plažu. Bila je to zadnja noć naše kratke avanture.
Zadnja noć je posvećena plaži, mirnim zvucima malih valova, u pozadini lagana muzika koja dopire do nas, a mi sa stopalima pokvašenim u more uživamo i razmišljamo u svemu što smo doživjeli na Brusniku i Svecu.

Nakon predivne noći na plaži, odlazimo u krevet i još jedna noć je pred nama.Ujutru se pakujemo, krećemo još južnije, posjećujemo po potrebi neka mjesta, kupamo se i nakon toga prelazimo u BiH te nastavljamo prema Tuzli. Dalmacija kao i svaki put, puna iznenađenja, puna neotkrivenih mjesta, puna prirodnih ljepota, puna povijesnih bogatstava. Jer nije Dalmacija samo Makarska rivijera, nije Dalmacija samo noćni izlazak, nije Dalmacija samo plaža i borba za mjestom na plaži, Dalmacija je mnogo više, Dalmacija je mjesto za istraživanje i uživanje u onome što doživiš svako jutro, svaki dan i svaku noć. Dalmacija je za mnoge neotkrivena beskrajna ljepota. Dalmacija je nešto što ti pruža da doživiš na poseban način i da to nosiš sa sobom zauvijek!
Prelijepo iskustvo koje se mora doživjeti, a mi vam prenosimo u najkraćim crtama ono što smo posjetili i doživjeli!

Sunčica i Mario!