LJETNA TURA 2022. (LIHTENŠTAJN – LUKSEMBURG – BELGIJA – FRANCUSKA)

6.dio putopisnog serijala: Provence i Azurna obala

kolovoz (Pariz – Marseille – Avignon)

Ovaj dan je počeo i završio na sličan način – dramatično. Ujutro sam, koliko se sjećam, oko 5.50 imao vlak, točnije TGV (skraćenica od Train à Grande Vitesse ili u prijevodu vlak velike brzine) iz Pariza za Marseille, što je značilo ustajanje oko 4, pola 5 da se na brzinu spakiram, odjavim iz hotela i naručim taksi. Željeznička stanica u Parizu s koje je išao vlak zove se Gare de Lyon, kroz koju, prema procjenama iz 2018. godine koje je izradio SNCF (Société nationale des chemins de fer français odnosno Nacionalno udruženje francuskih željeznica), godišnje prolazi oko 150 milijuna putnika. Po dolasku na kolodvor nisam imao puno vremena, a trebalo je naći točan ulaz u kolodvor, zatim čekaonicu gdje su ekrani na kojima prvo morate odgonetnuti u koju dvoranu kolodvora uopće morate prvo krenuti (onaj kolodvor ima tri dvorane) i tek onda unutar tih dvorana slijedi raspoređivanje i ukrcavanje u vlakove na pojedinim kolosijecima. Inače, TGV-ovi su ogromni. Ne mogu se točno sjetiti broja svog sjedala, moguće da je se radilo o broju 735 ili tako nešto.

Po onom polumraku ulazim u vlak, i nakon par minuta traženja pronalazim konačno broj 735, da bi mi neka žena došla i rekla: “Sjedite na mom sjedalu”. Ja pokažem svoju kartu na kojoj je jasno vidljiv broj sjedala i to je upravo ovo koje sam zauzeo. Ona mi je objasnila u stilu “Da, sve je ovo divno što ste pokazali i to je točan broj sjedala, ali ste u krivome vagonu”. Pojma nemam koliko je vagona tada bilo, ali činilo mi se da onda u vlak stane možda čak i nekoliko tisuća ljudi. Vrata vagona zatvaraju se 5 minuta prije polaska, a žena mi je 10 minuta prije polaska rekla da sam u krivome vagonu. Razmišljam “što da sada radim?!”. Nekoliko putnika naposljetku mi je predložilo (s obzirom da je bilo previše riskantno izlaziti iz vlaka i tražiti vagon u zadnji tren) da je najbolje ostati u tom vagonu u kojemu jesam jer ionako nije bio skroz do zadnjeg mjesta popunjen i bilo je nekoliko slobodnih mjesta. Tako sam i poslušao taj savjet i odlučio ostati u istome vagonu, posebice zato što je prva stanica bila tek u Avignonu tri sata nakon polaska, što je značilo da se nitko novi neće u međuvremenu ukrcavati i zauzimati mjesta te da mogu konačno predahnuti, bilo kroz drijemanje bilo kroz promatranje raznolikih francuskih krajolika.

TGV je poprilično zgodna stvar, s obzirom da smo onih 700-injak kilometara od Pariza do Marseillea prešli za nekih tri i pol sata vožnje. Tako sam oko 9 i pol ujutro stigao u Marseille, glavni i najveći grad francuske regije Provansa – Alpe – Azurna obala (Provence – Alpes – Côte d’Azur), koji je, preciznije govoreći, smješten unutar departmana Bouches-du-Rhône. Ujedno, radi se o najvećoj francuskoj luci te najsunčanijem gradu Francuske, koji je osnovan kao grčka kolonija pod nazivom Massalia još oko 600. godine prije Krista, što ga čini i najstarijim gradom Francuske.

Pogled na Baziluku Notre-Dame de la Garde

Prva znamenitost u gradu koju sam odlučio posjetiti bila je Palača Longchamps (Palais Longchamps), čiji je središnji dio u stvari Vodeni dvorac (Château d’eau). U istočnom krilu Palače nalazi se Muzej likovnih umjetnosti, a u zapadnom krilu Palače smješten je Prirodoslovni muzej grada Marseillea. Palača je izgrađena kako bi se proslavila izgradnja kanala (Canal de Marseille), kojim je voda iz rijeke Durance dovedena do grada. Premda je vojvoda od Orleansa kamen temeljac položio 1839. godine, bilo je potrebno trideset godina kako bi se završila izgradnja Palače. Arhitekt koji je bio glavna odgovorna osoba u ovom projektu bio je Henri-Jacques Espérandieu, dok je Jules Cavelier zaslužan za stvaranje središnjih skulptura na Palači, koje simboliziraju rijeku Durance, vino i pšenicu. Mogu reći da se Palača u svakom slučaju čini veoma otmjenom, posebice s tim lijepo izrađenim vodopadima, ali i parkom koji se nalazi u pozadini Palače (Parc Longchamps), koji je otvoren iste godine kada i Palača, odnosno 1869. godine. Ministarstvo kulture Republike Francuske ovaj je park proglasilo jednim od izvanrednih vrtova Francuske (Jardins remarquables), a vrijedi istaknuti da se u njemu nalaze više od 150 godina staro stablo platane, kao i 120 godina stara stabla hrasta i sibirskog brijesta. Inače, neka žena me ovdje pitala da ju fotografiram, pa sam i ja uzvratio istim zahtjevom nakon toga. Kratko smo ušli u priču i pitala me jesam li ja iz Latinske Amerike, odnosno latinos, tj. hispanos. Na cijeloj ovoj turi dosada nitko me nije ništa pitao naročito o mom porijeklu, a upravo ovdje u Marseilleu se dogodilo prvi puta da me netko tako nešto pitao, što mi je bilo nekako čudno, ali i na određeni način smiješno, moglo bi se reći gotovo pa zabavno i zanimljivo.

Palais Longchamps

Uslijedio je uspon prema Bazilici Notre-Dame de la Garde. Taman se pojačavala vrućina a ja baš onda odlučio na uspon. Još mi je ostao u sjećanju jedan detalj. Dok sam išao uzbrdo jednom od ulica, pitao sam dvije žene idem li u dobrom smjeru, odnosno ide li se ovom ulicom kojom hodam prema Bazilici, na što su rekle da je to dobar put te su, s obzirom da se radilo o ne baš laganoj uzbrdici i sve većoj vrućini, samo pridodale “Bonne chance” (Sretno). To mi je bilo nekako polukomično, ali nisam se dao obeshrabriti, već sam bez oklijevanja nastavio. Nisam zažalio, posebice s obzirom na ljepotu Bazilike i jako dojmljiv pogled s te visine. Notre-Dame de la Garde je katolička bazilika koju lokalni stanovnici također zovu Dobra Majka (La Bonne Mère). Nalazi se na najvišoj točki u gradu (162 metra), zbog čega prevladava na većini razglednica grada Marseillea. Zvonik, visine 53 metra, podržava kip Svete Marije s djetetom, što čini najpoznatiji simbol grada. Izgradnju je isplanirao i proveo Espérandieu, isti onaj koji je zaslužan za izgradnju Palače Longchamps. Bazilika je posvećena 1864., a dovršena 1897. godine te se ona zapravo sastoji od gornje crkve u neobizantskom stilu i donje crkve u romaničkom stilu. Svakome tko ovdje dođe preporučam ovaj uspon s obzirom na predivnu panoramu grada i dojmljiv interijer Bazilike.

Notre-Dame de la Garde

Još jedna vjerska građevina koju sam posjetio u Marseilleu bila je Crkva Saint-Vincent-de-Paul (Église Saint-Vincent-de-Paul). Ova crkva, izgrađena u gotičkom stilu, ističe se po šarolikim i lijepim vitrajima. Posvećena je 1886. godine, a nalazi se na kraju poznate avenije La Canebière, koja je svakako jedna od najznačajnijih i najprometnijih gradskih ulica, s obzirom da su se u njoj smjestile istaknute trgovine, financijske i političke institucije, kao i turistički uredi. Na spomenutoj ulici nalazi se i zgrada Gospodarske komore, a prometni značaj spomenute avenije neupitan je s obzirom da vodi do Stare luke (Vieux Port). Vrijedi istaknuti i Rue de la République, kao i Rue de la Libération, koja je to ime dobila u čast oslobođenja grada dana 28. kolovoza 1944. godine, čime je završena bitka za Marseille. Snage Slobodne Francuske imale su Marseille kao jedan od važnijih ciljeva u cijelom procesu oslobađanja Francuske, s obzirom da se radilo o najvećoj luci čijim bi se oslobođenjem otvorio i prostor prema rijeci Rhone. Pritom je veoma osjetljiv zadatak bilo oslobađanje Bazilike Notre-Dame de la Garde. Stoga je, u tom kontekstu, naređeno da ne smije biti nikakvih zračnih i topničkih napada prilikom vraćanja Bazilike, već su tu borbu morale iznijeti pješačke i tenkovske snage, koje su 24. kolovoza uspjele osloboditi Notre-Dame de la Garde i okolni prostor. Jedan francuski vojnik, Pierre Chaix-Bryan, koji je poznavao to područje te je znao da u jednoj zgradi u ulici Cherchel (danas ulica Jules-Moulet) postoji hodnik koji vodi prema stubištu koje Nijemci nisu poznavali. Francuzi su upravo preko tog stubišta dovukli vojnike gore na plato odakle su imali znatno bolji pregled situacije a samim time i stratešku prednost.

Saint Vincent de Paul

Ako želite osjetiti baš veliku gužvu, pravo mjesto za to je gore spomenuta Stara luka, na čijem se području konstantno nalazi velik broj ljudi, kako domaćih stanovnika, tako i turista. Luka ovdje postoji još od antičkih vremena. Premda je dobar dio luke redovito okupan suncem, postoji i jedan dio koji je na domišljat način pokriven hladom, a u kojemu često ima raznih događanja i glazbe uživo. Filmskim i književnim entuzijastima bi mogla biti zanimljiva činjenica da su upravo na području Stare luke u Marseilleu snimljeni dijelovi nekih poznatih filmova, poput Francuske veze i Ljubav zapravo, a ovdje se također odvijaju i dijelovi radnji nekih poznatih romana, poput James Bond i Le Comte de Monte-Cristo.

Muzej sapuna

Uz Staru luku smještene su brojne poznate znamenitosti. Mogu ih spomenuti barem nekoliko. Jedna od njih je, primjerice, Muzej sapuna (Le Musée du Savon de Marseille), koji otvara vrata povijesti sapuna od prapovijesti do danas zahvaljujući freskama, djelima, dokumentima, predmetima i rijetkim primjercima. Tako je vjerojatno mnogima poznat Savon de Marseille, tradicionalni tvrdi sapun koji se radi od biljnih ulja i koji se već niz stoljeća proizvodi na jugu Francuske. U spomenutom muzeju postoji čak i radionica u kojoj možete personalizirati vlastitu kreaciju odnosno proizvod. Na području Stare luke ističe se i Tvrđava Svetog Nikole (Fort Saint-Nicolas), koja je izgrađena u prvoj polovici 1660-ih, a povijesnim spomenikom je postala 1969.

Stara luka Vieux Port

Inače, kada su restorani u pitanju, u brojnim slučajevima po Francuskoj, a posebice u Marseilleu, primjetio sam dvokratno radno vrijeme, koje nekada ide do te mjere da restorani budu otvoreni po 4 sata dnevno (primjerice 12 – 14 i 19 – 21). Sličan sistem vidio sam i u Španjolskoj, gdje još više drže do toga, s obzirom na svoje običaje poslijepodnevnog odmora.

Nekoliko je vjerskih građevina na području Stare luke. Među njima se može istaknuti Samostan Svetog Viktora (Abbaye Saint-Victor). Samostan je još u 5. stoljeću osnovao Ivan Kasijan, kršćanski teolog i redovnik kojeg slave i istočne i zapadne kršćanske crkve. Nazvan je po Viktoru, lokalnom mučeniku, vojniku i svecu. Prema predaji, nekoć je bio časnik u rimskoj vojsci, koji je kasnije javno osudio štovanje poganskih idola. Zbog toga je odveden dvojici rimskih prefekta, nakon čega je poslan caru Maksimijanu.

Crkva-Saint-Ferreol-les-Augustins

Zatim su ga mučili, pretukli, vukli po ulicama i bacili u zatvor, u kojemu je preobratio još tri rimska vojnika – Longina, Aleksandra i Felicijana. Nakon što je odbio dati počast kipu Jupitera, Viktor je udario kip nogom, time ga srušivši. Naposljetku su sva četvorica ubijeni, a na mjestu gdje su njihova tijela bila pokopana u pećini njima u čast sagrađen je gore spomenuti samostan. Još jedna vjerska građevina koja se lako uočava na području Stare luke je i augustinska Crkva Saint-Ferréol (Église Saint-Ferréol les Augustins). Upravo je u toj crkvi 1533. godine papa Klement VII. oženio svoju nećakinju Catherine de’Medici za Henrika II. Također, u ovoj crkvi drži se relikvija Svetog Luja iz Toulousea.

Abbaye Saint-Victor

Još jedna važna vjerska građevina svakako je Katedrala (Cathédrale Sainte-Marie-Majeure de Marseille ili Cathédrale de la Major). Ovdje je riječ o katoličkoj katedrali i nacionalnom spomeniku Francuske (monument historique). U ovoj građevini je ujedno i sjedište Marsejske nadbiskupije. Nova katedrala izgrađena je u neobizanstskom, a stara u romaničkom stilu. S trga ispred nje pruža se lijep pogled na šetnice uz more.

Što sam više hodao po Marseilleu, to me je više podsjećao na neke gradove u Dalmaciji, posebice na Hvar, gdje sam godinama ljetovao. Nekoliko sličnosti sam uočio tijekom svog boravka. Jedna od njih je bez sumnje lavanda. Naime, na mnogim razglednicama s juga Francuske vidjet ćete bajkovita i dojmljiva ljubičasta polja lavande, po čemu je ta pokrajina prepoznatljiva. Slično je i s otokom Hvarom, ali i nekim drugim dalmatinskim otocima. Nadalje, Hvar je najsunčaniji otok u Hrvatskoj. Marseille je pak najsunčaniji grad u Francuskoj. Još jedna od sličnosti između ta dva grada je činjenica da su oba nekoć bile grčke kolonije. Osim toga, vidljiva je sličnost u velikom broju starih kamenih zgrada i ulica, što ljude svakako vraća u prošlost.

Cathédrale de la Major

Kada se već piše o ovome gradu, ne smije se zaboraviti na porijeklo francuske himne – Marseillaise. Himnu je napisao Claude Joseph Rouget de Lisle u Strasbourgu 1792. godine, a izvorno je nazvana “Chant de guerre pour l’Armée du Rhin” (“Ratna pjesma za vojsku Rajne”). Himna je svoj nadimak “Marseljeza” dobila nakon što su ju pjevali dobrovoljci iz Marseillea dok su marširali prema Parizu. Upravo iz tog razloga danas u gradu stoji Mémorial de la Marseillaise, koji možete pronaći u ulici Thubaneau. Himna je usvojena 1795. godine te je svakako jedna od najpoznatijih u svijetu.

Mémorial de la Marseillaise

S obzirom da sam si rezervirao autobus za Avignon oko 19 sati, tu sam otprilike završio sa svojim razgledavanjem. Za one koji će imati više vremena na raspolaganju za boravak u ovom području, mogu istaknuti da na području Marseillea postoji i jedan nacionalni park, a to je Parc national des Calanques, u sklopu kojeg postoje brojne i dojmljive uvale.

Mogu skrenuti pozornost na još nekoliko činjenica o Marseilleu. Naime, upravo je ovaj grad bio jedno od najstarijih središta kršćanstva u zapadnoj Europi. Nadalje, vrijedi spomenuti i to da je Olympique de Marseille jedini nogometni klub iz Francuske koji je uspio osvojiti nogometnu Ligu prvaka. Još neki detalji koji bi mogli biti zanimljivi: Marseille je bio europska prijestolnica kulture, pa čak i sjedište Svjetskog vijeća za vodu.

Dok sam tražio nešto za kupiti na autobusnom kolodvoru u Marseilleu, prije polaska za Avignon, još jednom se uspjelo dogoditi slično iskustvo kao prijepodne. Kupujem si neki sendvič i sok, da bi me prodavač upitao “Govorite li španjolski? Jeste li latino? Hispanos?”. Bio je to zanimljiv splet okolnosti, s obzirom da me nitko nije pitao to pitanje na cijeloj toj turi, a onda odjednom dva puta u istom danu u istom gradu. Sve to mi je pojačalo osjećaj čuđenja, ali i znatiželje. Nisam bio siguran što bi im to pitanje točno uopće trebalo značiti, odnosno što to zapravo znači biti latino/hispanos, s obzirom da je Latinska Amerika pravi mozaik etničkih, rasnih i kulturnih grupa. Nakon te zanimljive interakcije uslijedio je ukrcaj u autobus za Avignon, koji uopće nije daleko, kojih sat vremena vožnje autobusom.

Slično početku dana, na kraju dana je također bila jedna drama. Od autobusnog stajališta u Avignonu do svog smještaja išao sam pješice, s obzirom da autobusi nisu često vozili taj dan (vikend). Pola sata hoda mi se nije činilo strašnim, a s obzirom da sam bio već lagano pred kraj ture i da sam potrošio već popriličnu količinu novca, odlučio sam tom prilikom suzdržat se od naručivanja taksija. I onda me to na neki način djelomično koštalo. Naime, dok sam vukao taj masivni kofer, primjetio sam da se jedan od kotačića na njemu poderao, i da je zbog toga postalo i dosta teže vući taj kofer. No, to je bio najmanji problem taj dan. Došao sam par minuta iza 20 sati konačno do dvorišta aparthotela u kojemu sam trebao prenoćiti. Vidio sam da su vrata (klizna) zatvorena i da uopće ne reagiraju na ikakav pokret. Unutra na recepciji – nikoga. Iz razgovora s par ljudi koji su par trenutaka prije mog dolaska izašli iz aparthotela doznajem da je recepcija radila upravo do 20 sati. Zovem jedan telefonski broj – nitko se ne javlja. Zovem drugi telefonski broj – nitko se ne javlja. U meni su se nakratko pojavili razni osjećaji: tuga, ljutnja, apatija, očaj. Prvo sam bio u panici, a onda sam čak uspio u glavi doći do te točke da sam se pomirio sa situacijom i pomislio: “U redu, ako treba, spavam večeras vani ovdje u dvorištu ove zgrade. Ipak je ljeto i nije prehladno, bit će izvedivo”. Doslovce, bio sam već spreman stavit kofer i ruksak na pod dvorišta i ispružit se po njima. Zanimljiv je taj proces u kojemu čovjek od panike i očaja dolazi u fazu pomirenja i pokušava stoički prihvatiti razvoj događaja. Iako to često nije moguće, možda bi ljudi trebali češće biti svjesni da ponekad ne možemo birati razvoj događaja, ali možemo svoju reakciju na njih.

Odem pogledat je li možda stigla kakva poruka od recepcije u međuvremenu. Ispostavilo se da je stigla dok sam još hodao od stanice prema hotelu. Pisalo je: “Ako dolazite iza 20, nazovite ovaj broj”. Nazovem taj treći broj i stupim konačno u kontakt. Prvih par minuta pričali smo na francuskom i to je donekle išlo, ali su valjda skužili da nisam izvorni govornik pa su ponudili da pričamo ipak na engleskom, što sam odmah prihvatio. Ipak sam na tom jeziku tečniji. Premda sam i francuski koristio u solidnoj količini tijekom svih tih putovanja. U razgovoru, koji je potrajao čak 10-ak minuta, dane su mi detaljne upute. Najprije je trebalo utipkati šifru kako bi se vrata uopće otvorila. Utipkam šifru, vrata se otvore, a ja već polukomično, poluozbiljno pomislim: “Ajde super, neka sam ušao bar u zgradu, barem neću morat vani spavat”. Zatim je trebalo uočiti nekakav aparat u koji su stavili kuvertu s mojim ključem i daljnjim uputama. Nakon što sam i to uspio, preostalo je liftom otići gore i konačno ući u sobu.

Međutim, drami tu nije bio kraj. Izađem na katu na kojem se nalazila moja soba i krenem prema njoj. Pokušam jednom otključat – ne ide. Pokušam drugi puta – ponovno neuspjeh. Razmišljam: “Pa dobro u čemu je sada problem?” Pogledam još jednom za svaki slučaj broj na ključu i broj sobe koji otključavam i vidim da pokušavam otključat krivu sobu. Ne mogu se točno sada sjetiti, ali mislim da se radilo o tome da sam vidio krivo slovo, npr. da je moja soba bila B224, a ja pokušavao otključati D224. Nadam se da unutra nije netko bio u još većoj panici nego ja i da nisam nekoga unutra isprepadao svojim pokušajima otključavanja (premda mi se čini da nisam čuo nikakve zvukove iznutra). Nakon toga pronalazim konačno svoju sobu i ulazim. Pokušavam upaliti svjetlo i shvatim da struja nije uključena. Zovem valjda po treći ili četvrti put radnike aparthotela i, nakon što su mi objasnili kako se treba upaliti (trebalo je negdje prisloniti karticu, međutim, kako sam bio skroz u mraku, malo je sve bilo teže vidljivo i samim time izazovnije), uspio sam svladati i tu posljednju prepreku. Međutim, trebam napomenuti da, nakon što sam se već praktički pomirio s tim da ću spavati u dvorištu zgrade (jer je pitanje kakve bi bile cijene i lokacije drugih dostupnih smještaja u zadnji tren), mislim da mi nedostatak struje ne bi predstavljao apsolutno nikakav problem. Kad sam uključio struju (a time i upalio svjetlo), vidio sam nekoliko zanimljivih i simpatičnih crteža po zidovima, gdje sam uočio i nezaboravnog francuskog glumca koji je glumio u brojnim filmovima (primjerice serijal Le Gendarme de Saint-Tropez odnosno Žandar iz Saint-Tropeza), a to je Louis de Funès.

Nakon tuširanja i javljanja svojoj obitelji odlazim konačno i na spavanac, nakon dugog i stresnog dana. Kada malo bolje razmislim, još sam to jutro oko 5.30 u Parizu čekao polazak TGV-a za Marseille. Dolazak u Marseille oko 9, ostavljanje prtljage, obilazak grada, ručak, nastavak obilaska, povratak na kolodvor, autobus za Avignon, dolazak, avantura sa smještajem. Za jedan dan i više nego dovoljno. Tako sam, slično kao na početku dana, i navečer morao proći dramu, no, hvala Bogu, također sa sretnim ishodom. Nakon sve te potrošene energije čovjek može zaspat istog trenutka. Navijam alarm za oko 7 ujutro kako bih ujutro obišao Avignon, a oko 14 sati otišao na izlet u pokrajinu Provence i Pont du Gard.

kolovoz (Avignon – Les Baux-de-Provence – Saint-Rémy-de-Provence – Pont du Gard – Avignon)

Sutradan se budim tek oko 9 sati. Prespavao sam alarm. Ne samo da sam ga prespavao, nego mislim da ga nisam ni čuo. Krevet je, nakon dugo vremena, bio toliko udoban da mogu reći da sam se u Avignonu naspavao vjerojatno najbolje od svih mjesta koje sam posjetio. Nisam bio nekako ni najmanje izbačen iz ritma, samo sam spakirao par stvari u ruksak i krenuo u obilazak grada, a odlučio sam najviše vremena posvetiti obilasku glavne gradske znamenitosti – Papinske palače (Palais des Papes). A za ostalo sam jednostavno mislio: “Koliko stignem – stignem”. Tako sam osim spomenute Palače stigao vidjeti poznati most Pont d’Avignon, Baziliku Saint-Pierre, Gradsku vijećnicu, Katedralu, Kazalište, Sveučilište i prošetat se glavnim gradskim trgovima i ulicama. Osim što je Avignon grad koji je poznat po svojoj dugačkoj crkvenoj povijesti, ono što se u ovome gradu može istaknuti jesu brojna kazališta: tu su Théâtre des Béliers, Théâtre La Luna, Théâtre des Doms, Théâtre des Halles, Théâtre Notre Dame i još barem desetak drugih. Za jedan grad s manje od 100 000 stanovnika i više nego dojmljivo.

Palais des Papes

Razgled grada započeo sam odlaskom do Sveučilišta u Avignonu, koje je osnovano 1303. godine proglasom, odnosno bulom pape Bonifacija VIII. Sveučilište je kasnije zatvoreno tijekom revolucije, da bi bilo ponovno otvoreno 1984. godine. Nastavio sam dalje do Bazilike Saint-Pierre, katoličke bazilike izgrađene u gotičkom stilu 1358. godine na mjestu starije crkve podignute još u 7. stoljeću. Papa Inocent VI. podigao je spomenutu baziliku kao kolegijalnu crkvu, a od 1840. godine je nacionalni povijesni spomenik (monument historique). Značajan trg u gradu je i Place de l’Horloge, gdje se smjestilo nekoliko značajnih institucija, poput glavnog gradskog kazališta (Théâtre d’Avignon) i Gradske vijećnice (Hôtel de Ville). Imajući to u vidu, postaje jasno zašto je upravo ovaj trg jedna od jezgri grada.

Dvorište Papinske palače

Uslijedio je odlazak do Papinske palače i Katedrale Naše Gospe (Notre Dame des Doms d’Avignon). Spomenute znamenitosti nalaze se na istome trgu, jedna do druge. U Katedrali, izgrađenoj još u prvoj polovici 12. stoljeća, nalazi se sjedište nadbiskupa Avignona. Papinska palača, Katedrala, Pont d’Avignon i povijesno središte grada Avignona od 1995. godine su na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine. Kao i Bazilika Saint-Pierre, Katedrala je od 1840. godine nacionalni povijesni spomenik. Sve to ukazuje na velik značaj Avignona za europsku i francusku kulturnu povijest.

Kada je riječ o Papinskoj palači, radi se o jednoj od najvažnijih i najvećih srednjovjekovnih gotičkih građevina na europskom kontinentu. Preciznije govoreći, Palača se sastoji od dva dijela: stare palače Benedikta XII. i nove palače Clementa VI. Vrijedi istaknuti da su se u knjižnici Papinske palače okupljali brojni pripadnici svećeničke, znanstvene i intelektualne elite, s obzirom da je tadašnja Papinska knjižnica bila među najvećima u tom razdoblju, sa svojih preko 2 000 djela, čime je privukla brojne poznate stvaratelje, a među njima i humanističkog pjesnika i mislitelja Francesca Petrarcu.

Gradnja Palače počela je u stvari već 1252. godine (dakle i prije nego je papinsko sjedište premješteno u Avignon), da bi ovaj grad postao papinska rezidencija 1309. godine, kada je Gascon Bertrand de Goth (odnosno tadašnji papa Clement V.) premjestio papinsku kuriju upravo u Avignon. Iz Avignona je tako vladalo sedmorica papa: Clement V., Ivan XXII., Benedikt XII., Clement VI., Inocent VI., Urban V. i Grgur XI.

Grand Tinel Nord

Na ulasku u Palaču, barem kada sam ja tamo bio, posjetitelji dobivaju uređaj koji se naziva “histopad”. Vjerojatno su mislili u stilu da nije ipad, nego histopad, koji će vas odvesti na putovanje kroz prošlost. Naime, svrha uređaja je da kroz svojevrsnu historiografsku maštovitost posjetitelju pokaže kako su nekoć izgledale prostorije koje se ondje obilaze. Nisam si mogao zaustaviti misao kako riječ “histopad” komično liči na našu riječ listopad, ali nakon par minuta uspio sam izbiti tu misao iz glave. Inače, prostorija koja će ostaviti vjerojatno najjači dojam na posjetitelje je Grand Tinel Nord. Naime, Tinel je izraz koji se nekoć koristio u Italiji i južnoj Francuskoj za blagovaonicu. Iz toga slijedi da je Grand Tinel Nord u stvari velika dvorana za blagovanje. Spomenuta prostorija svakako je jedna od najvećih u Palači te je upečatljiva po svojim dimenzijama (10 metara širine, 48 metara duljine). Drveni strop dvorane novijeg je datuma, dok je požarom uništen izvorni strop koji je bio prekriven plavom tkaninom i zlatnim zvijezdama kako bi se time stvorio prizor zvjezdanog neba. Tijekom konklava, upravo u ovoj prostoriji sastajali su se kardinali kako bi izabrali novog papu.

Od drugih prostorija može se istaknuti i Sjeverna sakristija. Sakristija označava prostoriju crkve u kojoj se čuvaju liturgijske knjige, posuđe i sakralni predmeti, poput kaleža, hostija, svijećnjaka, tanjurića i drugih. Ne smije se zaboraviti niti Velika kapela, koja je zahvaljujući svojim dojmljivim arhitektonskim značajkama postala svojevrsni laboratorij u kojem se usavršavala praksa višeglasnog pjevanja, povezana s liturgijom poznatom kao Ars nova. Upravo je na taj način Avignon postao jedna od veoma važnih glazbenih prijestolnica u srednjem vijeku.

Éclair

Nakon posjete Papinskoj palači odlazim predahnuti u park i nešto pojesti, s obzirom da se bližilo vrijeme polaska na izlet na Pont du Gard i pokrajinu Provence. Obišao sam tako trg naziva Square Agricol Perdiguier, koji je tijekom srednjeg vijeka u stvari bio vrt benediktinskog samostana. Tada je ovdje izgrađena Crkva Saint-Martial, koja je nakon revolucije napuštena. Kasnije, početkom 19. stoljeća, ovo područje pretvoreno je u botanički vrt. Upravo sam ondje i uzeo kratku pauzu za ručak. Tada je na meniju bio quiche, točnije quiche Lorraine, koji je ime dobio po Lorraine, pokrajini na istoku Francuske iz koje je potekao. Radi se o piti, odnosno tijestu s nadjevom od vrhnja, jaja i slanine ili šunke. Jelo je bilo malo poznato izvan spomenute pokrajine sve do sredine 20. stoljeća, kada se njegova popularnost počela širiti. Kako je jelo postajalo sve popularnije unutar i izvan države, postajale su sve češće uobičajene varijante u kojima se u pitu dodaje i sir, premda postoje kritike da je u tom slučaju jelo neautentično, s obzirom da izvorna verzija sadrži samo vrhnje, jaja i slaninu ili šunku. Jelo se inače može poslužiti i toplo i hladno. U Avignonu sam također stigao probati i éclair, desert koji se sastoji od tijesta punjenog kremom i prelivenog glazurom s okusom.

Square Agricol Perdiguier

Nakon kratkog odmora u parku uslijedio je odlazak do mjesta sastanka za izlet. Mjesto sastanka je bilo ispred gradskog ureda za turizam, kojih 10-ak minuta prije početka izleta. Po svom dolasku na lokaciju ne vidim da se išta posebno događa, odnosno da ikakav vodič ondje stoji s nekakvim natpisom ili bilo kakvim drugim znakom da se radi o izletu u pokrajinu Provence i Pont du Gard. Vidim da ured nije otvoren, pa zovem broj. Nitko se ne javlja. Odlučim zvati turističku platformu na čijoj sam stranici rezervirao izlet. Po njihovom kontaktu s djelatnikom agencije, rečeno mi je da će vodič nositi plavu polo majicu. Gledam okolo – nitko ne nosi takvu majicu. Vidim s druge strane ulice da se nekoliko turista iz Azije ukrcava u nekakav kombi. Pitam njih: “Idete li vi možda na izlet u Provence i Pont du Gard?” Skladno odgovaraju: “Idemo”. Tu informaciju potvrdio je i vodič/vozač. Ne sjećam se ovako u retrospektivi koju je majicu nosio, ali sam siguran da nije bila plava polo majica. Tako smo i tu dezinformaciju prokomentirali s vodičem, na što je rekao: “Da, inače nosim redovito plavu polo majicu, ali danas ne”. Nadam se da se ne radi o jednoj istoj majici te da čovjek u stvari ima nekoliko istih majica.

Samostan Saint-Paul u Saint-Remy-de-Provence

Izlet je krenuo s kratkim obilaskom naselja Saint-Rémy-de-Provence, nazvanog po Svetom Remigiju, već spomenutom biskupu Reimsa koji je u 5. stoljeću bio osoba zaslužna za pokrštavanje kralja Klodviga I., prvog franačkog vladara koji je prihvatio kršćanstvo. Ovo naselje poznato je po svom samostanu Svetog Pavla (Saint-Paul de Mausole), u kojemu je od 1889. do 1890. godine boravio slavni slikar Vincent van Gogh, koji se ovdje oporavljao. Upravo je ovdje našao nadahnuće i naslikao i neke od svojih najpoznatijih pejsaža, među kojima se može istaknuti Zvjezdana noć.

Mauzolej i slavoluk u Saint-Remy-de-Provence

Ne tako daleko od tog samostana nalaze se i ostaci antičkog rimskog naselja Glanum. U sklopu tih ostataka najveću pažnju privlače mauzolej i slavoluk. Na slavoluku su prikazane mitske bitke i ratovi iz razdoblja antike, a mauzolej datira otprilike u 40. godinu prije Krista te je jedan od najbolje očuvanih mauzoleja iz čitavog rimskog razdoblja.

Uslijedio je dolazak do naselja Les-Baux-de-Provence. Ime naselja odnosi se na njegovo nalazište. Naime, na provansalskom, bauç znači stjenoviti izdanak. Od imena ovog naselja skovana je riječ za aluminijsku rudu – boksit, nakon što ju je 1821. godine otkrio geolog Pierre Berthier. Premda ovo naselje ima tek 22 stanovnika u svom starom dijelu grada (a nekoliko stotina na području cijele općine), ono godišnje privlači čak oko 1.5 milijuna posjetitelja, zbog čega je jedna od najposjećenijih lokacija u čitavoj državi. Kad smo već u pokrajini Provence, vrijedi istaknuti da je jug Francuske poznat po kozmetičkoj proizvodnji. Tako ćete naići na brojne, da to pokušam tako prevesti, sapunerije (fr. savonnerie).

Crkva u Les-Baux-de-Provence

Međutim, ovo malo naselje svojim posjetiteljima svakako ne nudi samo trgovine sapuna. Ono što nudi je onaj starinski šarm, stare kamene kuće, ulice, crkve i brojne druge znamenitosti, koje vas vraćaju u prošlost i neka jednostavnija vremena. Osim toga, naselje ima i svoj dvorac, i s njegovog vidikovca pruža se predivan pogled na brojna i raznolika polja u podnožju.

Nakratko smo navratili i u Tarascon. Dok smo se vozili prema tom naselju, vodič nam je istaknuo da je bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy upravo na tom području kupio vinograde u vrijednosti 20 milijuna eura. Vodič nam je jednostavno objasnio: “Čovjek voli radit vino”. Kad smo već kod vinograda, vodič putovanja je spomenuo je i općinu Châteauneuf-du-Pape, koja je veoma poznata po svom vinu. Moram biti iskren, ovdje sam se prisjetio scene iz serije Mućke. Nakon što Delboy i Rodney pronađu stari sat i prodaju ga na aukciji te na taj način konačno postanu bogataši, Delboy doznaje da je došlo do propasti dionica u koje su uložili silan novac. Pročitavši tu groznu vijest u novinama, Delboy u očaju, s jednako očajnim poznavanjem francuskog, govori: “Châteauneuf-du-Pape!” Tada sam logično pomislio da je to nekakva njegova izmišljotina, koja bi u doslovnom prijevodu na hrvatski otprilike značila: “Dvorac devet od Pape!” U tom kontekstu, mogu reći da sam se osjećao pomalo blesavo i poprilično iznenađeno kada sam na ovom izletu shvatio da je to u stvari naselje koje doista postoji. Ne samo da postoji, nego su vina iz tog kraja i te kako skupocjena i kvalitetna.

Tarascon – Crkva Sainte-Marthe

U Tarasconu smo nakratko samo stali, kako bismo posjetili crkvu i dvorac. Crkva Sainte-Marthe izgrađena je u 12. stoljeću u romaničkom i gotičkom stilu, a kasnije je proširena u 14. i 15. stoljeću. Crkva je nazvana u čast Marte iz Betanije, koja je došla iz Palestine s tri Marije i koja je ukrotila Tarasque, vodozemno čudovište koje je teroriziralo stanovništvo Tarascona. Dvorac koji smo posjetili je dvorac kralja Renéa (Château du roi René). Izgrađen je u prvoj polovici 15. stoljeća te je dobar primjer građevine koja svojom arhitekturom spaja gotički i renesansni stil. Kralj René bio je svakako jedan od najistaknutijih vladara koji su živjeli u tom dvorcu, s obzirom da je nosio prestižne naslove kralja Napulja, Sicilije i Jeruzalema, kao i vojvode od Anjoua, Lorraine i još nekoliko drugih naslova.

dvorac kralja Renéa

Nakon Tarascona uslijedio je posjet istaknutoj znamenitosti iz antičkih vremena, a to je akvedukt Pont du Gard. Velik je broj zanimljivih i dojmljivih podataka vezanih uz ovu poznatu znamenitost. Pont du Gard sagrađen je još u 1. stoljeću po Kristu. Jedan od njegovih glavnih značaja bio je u tome što je donosio vodu rimskoj koloniji Nemausus (današnji grad Nimes). Radi se o najvišem od svih akvedukata izgrađenih u rimskom razdoblju (gotovo 50 metara visine) te je ujedno i jedan od najbolje očuvanih iz tog razdoblja, uz onaj u Segoviji (stotinjak kilometara sjeverozapadno od Madrida). Od 1840. godine Pont du Gard je svrstan među povijesne spomenike Francuske (monuments historiques), a od 1985. godine nalazi se i na UNESCO-vom popisu zaštićene svjetske baštine, što dodatno potvrđuje njegov značaj za europsku i svjetsku kulturu i povijest.

Uz već spomenute zanimljive činjenice, vrijedi skrenuti pozornost i na to da je Pont du Gard najposjećeniji spomenik u Francuskoj koji datira u razdoblje antike. Osim što je služio za prijenos vode, također se koristio kao most. S obzirom da se kao akvedukt prestao koristiti još u ranom srednjem vijeku, upravo zahvaljujući svojoj sekundarnoj funkciji Pont du Gard uspio je održati svoj stari sjaj kroz sva ova tisućljeća.

Pont du Gard

Osim navedenog, vrijedi istaknuti i to da je ovo impresivno zdanje teško nevjerojatnih 50 000 tona. Oko tisuću radnika radilo je na ovom arhitektonskom čudu te im je bilo potrebno 15 godina kako bi dovršili ovaj maestralni graditeljski pothvat. Pored toga što se možete diviti ovom remek djelu, imate priliku i osvježiti se u rijeci Gardon, koja teče ispod ovog mosta. Stoga se u ljetnim mjesecima ne biste trebali iznenaditi ako naiđete na velik broj kajakaša, plivača, kupača i ostalih raznolikih rekreativaca na ovoj rijeci. Ja sam naletio i na nekoliko pasa u rijeci. U svakom slučaju, može se očekivati šaroliko društvo u ovom području, dakle ne samo zaljubljenici u povijest i kulturu već i oni koji su jednostavno došli malo se maknuti od gradske buke i osvježiti se u prirodi, bilo da je u rijeci ili na jednoj od dugačkih šetnica uz rijeku. Ako se nađete na jugu Francuske, probajte svakako posjetiti i Pont du Gard, koji je sa svojih 1.4 milijuna posjetitelja godišnje svakako jedna od najposjećenijih i najpoznatijih turističkih atrakcija u Francuskoj.

Završivši izlet i vrativši se u Avignon, odlučio sam još kratko prošetati gradom. Prošao sam tako pored rijeke Rhone i poznatog mosta te još jednom po središtu grada, pored Papinske palače i Katedrale, kao i po trgu Place de l’Horloge. U usporedbi s prijepodnevnim satima, što ne bi trebalo čuditi, bilo je znatno više ljudi, a i događanja, glazbe uživo i slično. Nakon ispunjenog dana odlazim zadovoljan na spavanje i ponovno pakiram stvari, s obzirom da me sutra očekuje završna etapa putovanja, odnosno putovanje prema dragulju francuskih Alpi – Annecyju, koji neki još nazivaju i Venecijom Alpi. Autobus polazi rano ujutro, stoga sam nastojao disciplinirano i po starom običaju otići relativno rano na spavanje. Navijam alarm za buđenje, u iščekivanju novih putnih avantura.

Gradska vijećnica na trgu Place de l’Horloge