Prvi dio putopisa s ljetne ture – Lihtenštajn i Luksemburg

Tura koju ću opisati u ovom putopisu bila je najopsežnija koju sam dosada ostvario. Trajala je od 13. do 28. kolovoza 2022. godine, a izgledala je ovako:

13.8. Zagreb – Augsburg

14.8. Augsburg

15.8. Augsburg

16.8. Augsburg – Munchen – Vaduz

17.8. Vaduz – Munchen – Augsburg

18.8. Augsburg – Luxembourg

19.8. Luxembourg – Bruxelles

20.8. Bruxelles – Bruges – Ghent – Bruxelles

21.8. Bruxelles – Dinant – Bruxelles

22.8. Bruxelles – Pariz

23.8. Pariz – Versailles – Pariz

24.8. Pariz – Reims – Pariz

25.8. Pariz – Marseille – Avignon

26.8. Avignon – Saint Rémy de Provence – Les Baux de Provence – Tarascon – Pont du Gard – Avignon

27.8. Avignon – Annecy

28.8. Annecy – Zagreb

13. kolovoz – 16. kolovoz (Augsburg – Munchen – Vaduz)

Putovanje sam započeo 13. kolovoza iz Zagreba, odakle sam krenuo najprije prema Augsburgu, gdje imam ujake i ujnu. S obzirom da sam Augsburg već bio posjetio prije pet godina, na ovoj turi se nisam opterećivao time da moram detaljno obilaziti taj grad, pa ću tako ovaj putopis započeti opisom Lihtenštajna, gdje sam iz Augsburga otišao na 2 dana. Točnije, 16. kolovoza iz Augsburga sam preko Munchena krenuo prema Vaduzu, glavnom gradu Lihtenštajna, odakle sam se vraćao 17. kolovoza natrag prema Augsburgu.

Ono što je dobro kada idete na ovakav svojevrsni dvodnevni izlet u neki grad je to što možete otići samo s ruksakom, što znatno povećava dozu fleksibilnosti. Premda sam nosio tako malo prtljage, ni to mi nije pomoglo prilikom vožnje regionalnim vlakom od Augsburga do Munchena, s obzirom da je vlak bio dupkom pun. To mi je bez sumnje bila jedna od najtijesnijih vožnji vlakom u životu. Nisam se mogao načuditi – sredina kolovoza, oko 10 sati prijepodne – pa kuda idu svi ti silni ljudi? Što je bilo najluđe, za vrijeme vožnje netko je trebao na toalet, i kada je stisnuo tipku za otvaranje vrata – ispostavilo se da je jedan čovjek cijelo vrijeme već sjedio unutra, s novinama u ruci, mirno i opušteno čitajući. Neki su se na to nasmijali, a neki ogorčili, s obzirom da su se ljudi napatili u toj gužvi, a nekima pak nije bilo dobro zbog manjka zraka. U toj silnoj gužvi nisam se doslovce imao gdje ni uhvatiti rukom, pa sam nekako računao na kontrolu ravnoteže “vlastitim snagama”, odnosno pravilnim postavljanjem svojih nogu. U onoj silnoj gužvi jedva da ste mogli izvaditi mobitel iz džepa i čitat nešto po njemu, pa sam tako iz dosade krenuo sam čitati znakove u vlaku. Tako sam se sjetio nečega čemu se smiju mnogi koji su upoznati s time, a to je činjenica da su neki pojmovi u njemačkom jeziku u potpunosti drugačiji od pojmova na drugim jezicima. Primjerice, iz rečenice “svaka zloupotreba kočnice bit će kažnjena” – riječ “kažnjena” na engleskom je “punished”, na francuskom “puni”, na talijanskom “punito”, a na njemačkom – strafbar. Veze nema jedno s drugim. Ti Nijemci nekad kao da se sastanu i danima dogovaraju koje riječi da smisle a da zvuče potpuno drugačije od riječi iz drugih jezika. Kao da žele stvoriti neki skroz drugačiji, tajni jezik.

Stižem tako u Munchen. Kroz Munchen sam prošao jedno 7-8 puta, a grada vidio nisam, s obzirom da se uvijek radilo o presjedanju, a ovo je bilo prvi puta da sam imao priliku konačno malo prošetati kroz grad. Premda nisam imao puno vremena ni ovaj put, uspio sam obići barem nekoliko glavnih ulica, trgova i parkova u središtu grada. Tako sam započeo hodati po Arnulfstrasse i Prielmayerstrasse, pritom prošavši pored zgrade Višeg pokrajinskog suda (njem. Oberlandesgericht) i Palače pravde (Justizpalast).

Viši pokrajinski sud

Nastavljam dalje preko Stachusa, odnosno Karlsplatza, starog trga s brojnim fontanama, gdje se svakako osjeti velika gužva, posebice s obzirom na to da se odmah pored nalaze i Karlova vrata (Karlstor), jedna od starih gradskih vrata iz srednjega vijeka. Nakon toga sam došao do Crkve Svetog Mihaela, isusovačke crkve koja je najveća renesansna crkva sjeverno od Alpa. U njezinoj kripti sahranjeni posmrtni ostaci brojnih utjecajnih ljudi iz Bavarske, s naglaskom na pokrajinske vladare iz dinastije Wittelsbach. Vrijedi naglasiti da je crkva sagrađena u zadnja dva desetljeća 16. stoljeća kao jedno od duhovnih središta protureformacije, za vrijeme bavarskog kneza Wilhelma V.

Karlsplatz

Nastavljam dalje kroz Neuhaserstrasse i Kaufingerstrasse te tako dolazim do glavnog trga u gradu – Trga Svete Marije (Marienplatz), koji je glavni gradski trg još od 1158. godine. Na njemu se nalazi kip Svete Marije (Mariensäule), kao i Nova gradska vijećnica (Neues Rathaus), gdje se nalaze gradsko vijeće i vlada. Ne tako daleko nalazi se i poznata Crkva Svetog Petra (Peterskirche), a njezin 91 metar visoki toranj poznat je kao “Stari Petar” (Alter Peter) i kao takav je jedan od glavnih simbola Munchena. Ta crkva je ustanovljena i izgrađena krajem 12. stoljeća i kao takva je najstarija zabilježena župna crkva u Münchenu. Mogu reći da je u središtu grada koncentriran velik broj značajnih zgrada koje sežu daleko u srednji vijek i time se Munchen svakako može ponositi.

Nova gradska vijećnica

Nažalost, kako nisam imao puno vremena, već nakon nekih sat i pol sam krenuo lagano natrag prema željezničkom kolodvoru, u blizini kojeg se nalazi i autobusni kolodvor. Na putu natrag sam još navratio u Stari botanički vrt (Alter Botanischer Garten) kako bih obišao i to. Stari botanički vrt izgrađen je od 1804. do 1812. godine, a kasnije je na tom mjestu ostao park, s obzirom da je novi botanički vrt napravljen 1914. godine kod dvorca Nymphenburg.

Stari botanički vrt

Došavši na autobusni kolodvor, doživio sam par manjih iznenađenja te usput naučio malo njemačkog jezika. Naime, moj autobus je imao Vaduz kao jedno od predviđenih stajališta, a radilo se o liniji u smjeru Milana. Međutim, dođem na peron – nigdje ni slova o Milanu. Tek nakon što sam vidio da se još par turista malo zbunilo (a neki su se lagano i uspaničili) s obzirom na to da se nigdje na ekranu s polascima i dolascima ne spominje Milan, odlučujem za svaki slučaj pretražiti na internetu kako se na njemačkom kaže Milan (poučen prijepodnevnim iskustvom iz vlaka, pomislio sam: možda ima neke razlike, možda nije svugdje isti izraz?). Tako sam otkrio da Nijemci Milan u stvari zovu Mailand. Time je misterij bio riješen, premda su se neki putnici i dalje živcirali, s obzirom da je bus u polasku kasnio oko sat vremena.

Na putu prema Vaduzu stali smo u jedno mjesto imena Bregenz. Ispostavilo se da je s nama putovao jedan čovjek (ako se dobro sjećam ime mu je Klaus) koji je trebao sići u Bregenzu, Međutim, dok smo došli do tog mjesta – Klaus uopće ne trza. Ipak, vozač je bio toliko pedantan (ne znam je li imao možda popis putnika i stanice na kojima se trebaju ukrcati i iskrcati ili što) da je po dolasku u Bregenz pitao “Ima li ovdje putnik po imenu Klaus?”, na što se Klaus javio “Ja sam taj”. Vozač mu govori “Pa ajde, ovo je tvoja stanica, tu trebaš izaći van”, na što je ovaj odgovorio “Aha, može, hvala!”. Vozač je onako s polufrustriranim tonom samo uzviknuo “Mamma mia!”.

Inače, nisam bio jedini koji je išao u Vaduz. Bilo je još jedno 3 osobe koje su sišle na istoj stanici kao i ja. Iz nekog sam razloga bio u uvjerenju da sam ja jedini dovoljno blesav na toj trasi da baš tamo siđem, ali ispalo je da je bilo još entuzijasta. Kada je riječ o Lihtenštajnu, odnosno četvrtoj najmanjoj državi Europe (manje od Lihtenštajna su Vatikan, San Marino i Monako), može se istaknuti da je država po uređenju kneževina, gdje funkciju kneza trenutno obnaša Hans-Adam II., još od 1989. godine. U državi na površini od 160 kvadratnih kilometara živi oko 38.000 stanovnika.

Prva lokacija prema kojoj sam krenuo po izlasku iz autobusa bio je Stari most na Rajni (Alte Rheinbrucke). Radi se o zadnjem drvenom mostu preko Rajne u alpskom području. Most spaja gradove Sevelen (Švicarska) i Vaduz (Lihtenštajn), a po sredini mosta prolazi granica između Švicarske i Lihtenštajna. U svakom slučaju, mogu reći da je zanimljivo hodati starim drvenim mostom dok se ispod vas čuje žubor vode iz rijeke Rajne.

Stari most na Rajni

Ukoliko tražite malo predaha u prirodi, odnosno zelenim i vodenim površinama, odlična ideja je Naturpark Haberfeld, koji je prava oaza u kojoj se možete opustiti u zvukovima i prizorima iz prirode. Kroz park prolazi i simpatični potočić u kojem patke bezbrižno plivaju. Na putu do parka prošao sam i pored nekoliko poljoprivrednih zemljišta. Nekako sam pomislio da bi bilo impresivno i zanimljivo raditi na onakvim poljima, s pogledom na veličanstvene Alpe.

Naturpark Haberfeld

Kad sam već u Lihtenštajnu, odlučio sam svakako posjetiti i Katedralu Svetog Florina u Vaduzu. Ta neogotička crkva izvorno je bila župna crkva, da bi od 1997. godine postala katedrala. U njoj su sahranjeni članovi i članice vladarskih obitelji, poput prinčeva Franza Josepha II., Franza Josefa “Wenzela” i Karla Aloysa, kao i princeza Georgine, Marije i Elizabete. Katedrala je izgrađena 1874. godine na mjestu prijašnjih srednjovjekovnih temelja. Inače, na ulici Städtle osim Katedrale smještene su i druge važne zgrade, poput državnog arhiva, Muzeja pošte, Muzeja umjetnosti te Gradske vijećnice (Rathaus). Dok sam hodao gradom i tražio neko mjesto gdje mogu kupiti vode, ostao sam djelomice neugodno iznenađen cijenama. Znao sam da se radi o jednoj od najbogatijih država svijeta, ali 4 franka za pola litre vode mi se činilo bezobrazlukom. Nakon što sam ju kupio, odlučio sam provjeriti kad dođem u hostel je li voda ondje pitka, jer ako ću uzet, primjerice, 3-4 vode na nekakvim kioscima i pečenjarama, brzo će mi otići novac. Nažalost, nisam uspio naći nikakvu poštenu trgovinu, s obzirom da je Coop trgovina u Mullehoz trgovačkom centru već bila zatvorena dok sam prolazio pored nje. Ono što mi je također upalo u oči je bilo nekoliko mjesta gdje su nudili uslugu stavljanja štambilja u putovnicu. To ne bi bilo toliko čudno da nisu i tamo tražili 5 franaka za takvu uslugu, koja je inače na granicama bila u potpunosti besplatna.

Katedrala Svetog Florina

Još jedan zanimljiv detalj i lokacija gdje možete biti u kontaktu s prirodom i životinjama je farma koja se nalazi u Schaanu, gradiću koji se nalazi nešto sjevernije od Vaduza. Ukoliko se nađete u blizini ulica Marianumstrasse i Ruttigase, probajte svakako proviriti na farmu i pozdraviti znatiželjne domaće životinje. Tako se upravo u Lihtenštajnu dogodilo da sam prvi put pomazio koze, koje su toliko znatiželjne i zaigrane da će i gurnut glavu kroz ogradu i onjušit i polizat prste posjetiteljima. Inače, farma se nalazi svega par stotina koraka od hostela u kojem sam odsjeo (Jugendherberge Schaan-Vaduz). A ne tako daleko od spomenute farme sam još nešto vidio po prvi puta u životu. Znao sam vidjeti da vozači bicikala ponekad prikače na bicikl prikolicu u kojoj su djeca. Ali još nisam vidio da netko u te prikolice stavi pse, kao što je to bio slučaj u Lihtenštajnu. Bez sumnje – zanimljive ideje im padaju na pamet.

Farma

S druge strane, u središtu grada stvari ipak djeluju nešto užurbanije i življe. Naravno, veća je gužva, više domaćih, a više i turista. Inače, čak i Vaduz ima turistički vlakić. Skrenuo bih pozornost na to da čak i preko ljeta temperatura u Lihtenštajnu teško prekoračuje 30 stupnjeva, što vam je dobar pokazatelj da ondje možete dobro iskoristiti čak i sredinu dana za istraživanje grada. Dobra ideja za takvo istraživanje je dvorac (Schloss Vaduz). Doduše, nakon što sam posjetio prvih nekoliko znamenitosti, odlučio sam otići natrag prvo do hostela, presvući se pa nastavit dalje. Na putu od hostela do dvorca naletio sam na još jednu zanimljivost koja se ističe svojom bojom i oblikom, a to je Crvena kuća (Rotes haus), koja datira još iz kasnog srednjeg vijeka. Trebalo mi je dobrih 40-ak minuta da dođem od hostela do dvorca, i još sam hodao cestom na kojoj praktički nema nogostupa, pa sam morao dobro paziti da ne idu auti iz suprotnog smjera.

Dvorac Vaduz

A onda se trebalo još i uspeti gore. Sav taj trud da bih na kraju došao tamo i shvatio – da dvorac nije otvoren za posjete. Još sam se čudio zašto je toliko više ljudi u parku pored dvorca a ne pred samim dvorcem ili u njemu. Razmišljao sam: “Kad sam već došao dovdje, idem provjeriti je li možda otvoreno”, ali, nažalost, to nije bio slučaj. Naime, spomenuti dvorac službena je rezidencija kneza Lihtenštajna, te stoga dvorac nije otvoren za posjete, s obzirom da u njemu još uvijek živi vladajuća obitelj. Unatoč toj činjenici, preporučam uspon do dvorca, budući da pored njega postoje lijepe šetnice te se odande pruža jako lijep pogled, kako na grad, tako i na okolne planine.

Rotes haus lijevo, dvorac desno

Nakon svega toga, odlazim nešto pojesti za kraj dana. S obzirom da su mi franci već lagano bili pri kraju (a nisam siguran prihvaćaju li igdje eure), odlazim na cjenovno povoljniju opciju u pečenjaru imena Mühleholz Grill. Ako se dobro sjećam, kebab je bio 10 franaka, što mi se za njihove standarde čini i prihvatljivom cijenom. Najbolji detalj koji sam ondje pak zamijetio bio je natpis na hladnjaku za piće – “Make Liechtenstein great again”.

Odlazim nakon toga na spavanje. Bilo nas je petero u šesterokrevetnoj spavaonici – jedan Japanac, dvije Španjolke, jedna Nijemica i ja. Dakle, ne pretjerujem u ovome što ću reći. Kad se Japanac vratio natrag u sobu i otišao spavat, mislim da nije prošlo ni 10 minuta otkad je rekao svima laku noć do trenutka kad je krenulo njegovo hrkanje. Znao sam da će biti teška noć, ali što je tu je.

17. kolovoz (Vaduz – Munchen – Augsburg)

            Ako se već nisam dobro naspavao (ruku na srce – što više očekivati u višekrevetnoj sobi?), imao sam jednu stvar za koju sam se mogao nadati da će barem donekle popraviti doživljaj, a to je doručak. Inače nisam osoba koja puno jede za doručak (većinom to bude neki komad voća, možda kakvo čajno pecivo i čaj), ali kada platite 300-injak kuna za spavanje u višekrevetnoj sobi – nekako želite to “nadoknaditi” pa pojesti za doručak koliko god stane u vas. Tako sam jeo i kruha i narezaka (nekoliko vrsta šunki), raznih namaza, malo kajgane sa slaninom i još to sve “zalio” sa žitaricama i mlijekom. Mogu reći da hostel ima uistinu izvrsnu hranu u ponudi za doručak, s obzirom na širok izbor narezaka, kruha i namaza, kao i žitarica te sušenog voća koje možete uzeti uz žitarice. Mislim da sam tada skombinirao dvije vrste žitarica uz brusnice i jedno od mojih omiljenih voća – kokos. To jednostavno nisam smio propustiti. U svakom slučaju, ako odlučite ovdje prenoćiti nećete pogriješiti što se tiče hrane.

            Pošto sam prethodni dan već ionako obišao većinu znamenitosti u gradu, odlučio sam ovaj dan, odnosno dio dana prije polaska na bus, provesti nešto lakšim tempom, malo onako neobavezno “prošvrljati” i lutati po gradu. Doduše, poslije doručka najprije sam izašao van pred hostel malo udahnuti zraka. Onaj prizor mi je ostao u sjećanju kao uistinu fantastičan. Imate dva mala gola s mrežama, uz pogled na Alpe. Kada ste u Lihtenštajnu, praktički kuda god se okrenute – svuda su Alpe. I to je prizor kojemu se ne mogu nadiviti. Nekoliko gostiju iz hostela je malo zaigralo nogomet ispred hostela na spomenutom terenu, onako ležerno, prijateljski. Rekli su da im je taman falio jedan igrač pa su me pozvali da se priključim, što sam prihvatio. Nakon što sam u srednjoj školi i na fakultetu nogomet igrao uglavnom u dvoranama na parketu, konačno sam imao priliku nakon dugo godina malo zaigrati nogomet na prirodnoj travi, što me podsjetilo na lijepe trenutke osnovne škole.

Nogometni teren ispred hostela s pogledom na Alpe

            Odlučujem nakon toga još malo lagano se prošetat po središtu grada. Tada se dosta ljudi također skupilo kod Nacionalnog muzeja (Landesmuseum). Još par detaljčića sam zamijetio usput, kao što je velika poštanska marka na pločniku u glavnoj ulici, ali i bačena limenka piva u travnjaku pored ceste. Nestašni Lihtenštajnci! Ispada da ni oni nisu nužno puno bolji od ostalih naroda u Europi. I tamo ljudi isto mogu pogriješiti, kao i svuda drugdje. To što je negdje standard na višoj razini ne znači automatski da je ondje sve savršeno i čisto. Doduše, ostaje upitnik tko je bacio limenku – neki strani turist ili domaća sorta.

            Nakon te lagane šetnje opskrbljujem se u trgovini u spomenutom Mullehoz centru. Iskreno, bilo mi je teško naći bilo kakvu čokoladu vrijednu spomena a da je ispod 3 franka, ali što je tu je, morao sam neku odabrat. Ukoliko nekome zatreba, ondje je i besplatni javni wc, nekoliko kafića i restorana, trgovina tehničkom opremom i frizer. Opskrbivši se namirnicama, pakiram stvari u hostelu te odlazim natrag prema autobusnoj stanici kako bih se ukrcao na autobus za Munchen. Tako se pozdravljam s Lihtenštajnom i nastavljam dalje svoju avanturu.

Po dolasku u Munchen odlučujem barem još malo se prošetati po gradu. Prolazim tako najprije pored Maximiliansplatza, koji se nalazi na sjeverozapadnom rubu starog dijela grada Munchena. Nakon što su maknuta stara srednjovjekovna utvrđenja, otvorilo se mjesta za uređenje više zelenih površina. U tom je kontekstu nastao i Maximiliansplatz, koji je to ime dobio 1808. godine, a nekoć je bio najveći park u gradu. Od 1978. do 1994. godine ovdje se nalazio i restoran Aubergine, koji je bio prvi njemački restoran koji je dobio maksimalnu ocjenu od tri Michelinove zvjezdice. U parku postoji nekoliko znamenitosti, među kojima se ističu kip Friedricha Schillera te Wittelsbacher fontana.

Produžujem dalje i dolazim do ulaza u Hofgarten. Blizu tog ulaza nalazi se teatinska (ime dolazi od redovnika teatinaca) Crkva Svetog Kajetana i Adelaide (Theatinerkirche St. Kajetan und Adelheid), koja je izgrađena od 1663. do 1690. u baroknom stilu, a u znak zahvale tada vladajuće obitelji na rođenju dugo očekivanog nasljednika bavarske krune – Maxa Emanuela. Kada je u pitanju Hofgarten, radi se o velikom vrtu građenom 1613. – 1617. godine u stilu talijanske renesanse. U području vrta nalazi se i Residenz, odnosno bivša kraljevska palača bavarskih vladara iz dinastije Wittelsbach, kao i Dijanin paviljon, na čijem se vrhu nalazi replika skulpture Bavarije. Vrt je uništen tijekom Drugog svjetskog rata, da bi nakon rata bio obnovljen i otvoren za javnost. Danas je veoma popularan, kako među lokalnim stanovnicima, tako i među turistima.

Teatinska Crkva Svetog Kajetana i Adelaide

Još jedan od parkova koje sam nakratko posjetio je Englischer Garten, odnosno engleski vrt. Ako se ne varam, radi se o najvećoj zelenoj površini u gradu, barem kada je u pitanju (širi) centar grada, budući da vrt zauzima oko 4 kvadratna kilometra. Vrt je otvoren 1798. godine, za što je najzaslužniji bio sir Benjamin Thompson, kojeg je angažirao tadašnji bavarski vladar Karl Teodor. Mogu reći da u vrtu ima velik broj zanimljivosti i atrakcija, poput malih slapova, japanske kuće čaja i kineskog tornja, a ponekad ima čak i odvažnih ljudi koji se odluče surfati na rijeci Isar koja prolazi kroz park.

Englischer Garten

Time sam završio svoje razgledavanje grada i odlučio krenuti na željeznički kolodvor, s kojega sam vlakom išao natrag kod ujaka u Augsburg. Nakon još jednog druženja i večere, pripremam se za rano spavanje, budući da me već sutra ujutro čeka put za Luksemburg, još jednu državu koju prethodno nisam bio posjetio.

18. kolovoz (Augsburg – Luxembourg)

            S obzirom da je dugačak put od Augsburga do Luksemburga, u glavni grad države (neočekivanog naziva Luxembourg) stigao sam tek u kasnijim poslijepodnevnim satima, zbog čega nažalost nisam imao previše vremena za razgledavanje grada. Moram priznati, na određene trenutke mi je djelovao da sam si pretrpao raspored, kao što je to bio ovdje slučaj, pa sam odlučio to barem kasnije na neki način nadoknaditi u većim gradovima, gdje sam odlučio provesti barem po tri noći kako bih mogao opsežnije i bolje upoznati barem te gradove i njihovu okolicu.

            U Luxembourg sam stigao oko 16 sati. Kada sam gledao kako doći do hostela, vidio sam da moram krenuti s autobusne stanice P+R Bouillon. Išao sam na google kartama pretražiti kako doći od flixbusove stanice do P+R Bouillon, i predložene su mi upute prema kojima se činilo da do P+R Bouillon ima barem 2-3 minute hoda uz velik broj skretanja. U stvarnosti, stanica se nalazi praktički 10 metara od Flixbus autobusa iz kojeg sam izašao. Očito tehnologija nekada zna i zakomplicirati, a ne pojednostaviti stvari. Stoga ne bi bilo loše (prije nego što krenete hodati prema google-ovim uputama) najprije se malo osvrnuti oko sebe i promotriti kako stvari stoje u stvarnosti. Još nisam ni bio siguran jesam li uopće pogodio točan autobus, s obzirom da sam bio jedini u busu, pa sam pitao vozača staje li na stanici na kojoj sam trebao izaći, na što je potvrdno odgovorio. Također sam ga pitao koliko je karta i gdje ju kupujem. Tu sam se veoma ugodno iznenadio kad mi je vozač rekao da se karta ne plaća ništa. Nisam bio siguran je li to značilo da se možda na tim autobusima s autobusnog kolodvora ne plaća ništa ili je to mislio općenito na cijeli grad, pa sam po dolasku u hostel išao na recepciji provjeriti te informacije. Ispostavilo se da je javni prijevoz besplatan u cijeloj državi! Naime, počevši od 2020. godine, u cijelom Luksemburgu korištenje vlakova, tramvaja i autobusa u potpunosti je besplatno, čime je Luksemburg postao prva država u svijetu u kojoj je javni prijevoz besplatan. Čuo sam da neki gradovi imaju besplatne javne prijevoze, ali još nisam (barem do tada) čuo da je igdje javni prijevoz besplatan u cijeloj državi.

            Što se tiče Luksemburga, radi se o državi kojoj je na čelu veliki vojvoda Henri (puni službeni naziv države je Veliko vojvodstvo Luksemburg). Postoje tri službena jezika: luksemburški (koji spada u germanske jezike), njemački i francuski. Često ćete vidjeti sva tri jezika prisutna u kombinaciji, odnosno jedne ispod/pored drugog, premda ima i situacija gdje je prisutan samo jedan od ta tri jezika ili pak dva od spomenuta tri jezika. Iako lokalno stanovništvo dobro barata engleskim jezikom, ne bi bilo na odmet znati barem francuski ili njemački (ako ste pravi entuzijast možda naučite i luksemburški, tko zna). U najviše slučaja čini mi se da sam vidio njemački i francuski jezik, bilo da se radi o natpisima na ulicama, ustanovama ili javnom prijevozu. U nekim slučajevima sam u autobusu čak znao vidjeti kombinaciju natpisa upozorenja na francuskom (primjerice “Zabranjeno razgovarati s vozačem tijekom vožnje”) a stanice na ekranu napisane na njemačkom. Moram priznat da mi je to malo čudno i nisam siguran koliko je to prikladno za turiste, ali, eto – njihova odluka.

            Malo o povijesti Luksemburga: nakon Bečkog kongresa 1815. godine Luksemburg se odvojio od Francuske, nakon čega je postao autonomno vojvodstvo u personalnoj uniji s Nizozemskom, koja se pak raspala 1890. godine, nakon čega je Luksemburg stekao neovisnost. Premda je bio okupiran od strane Njemačke tijekom Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata, Luksemburg je od 1945. postao jedan od glavnih aktera na europskoj razini, što je bilo vidljivo po njihovoj ulozi kao jednog od osnivača raznih europskih integracija, primjerice Europske zajednice za ugljen i čelik. Tako se i sjedište Suda pravde spomenute zajednice nalazilo upravo u Luksemburgu.

Katedrala Notre Dame

            Nakon što sam ostavio stvari u hostelu, idem u kratki obilazak grada. Šećem se tako uz zidine Luxembourga, s kojih se pruža pogled na Neumunster opatiju, nekadašnji benediktinski samostan, a danas kulturni centar i sjedište Europskog instituta za kulturne rute. Premda krajolik uz rijeku Alzette izgleda lijepo, nekako mi je pogled sveukupno djelovao pomalo monotono imajući u vidu da su boje fasada i krovova u tom dijelu grada praktički svuda iste, ujednačene. Razgledavanje nastavljam s jedinom katedralom u Luksemburgu – Katedralom Notre-Dame, nekoć isusovačkom crkvom s renesansnim i gotičkim elementima. U njoj su sahranjeni nekadašnji luksemburški vladari, poput velikih vojvoda Jeana i Felixa, kao i velikih vojvotkinja Josephine Charlotte, Marie-Adelaide i Marie Anne. Sljedeća postaja je bio Gelle fra (Spomenik sjećanja), odnosno ratni spomenik koji je podignut u sjećanje na luksemburške dobrovoljce koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu i Korejskom ratu. Spomenik na vrhu ima brončani kip, a ukupno je visok 21 metar.

Neumunster opatija

        U blizini Gelle fra, s gornjeg dijela grada pruža se pogled na razne mostove i znamenitosti. Jedan od njih je La Passerelle, također poznatu kao Luksemburški vijadukt ili Stari most. Spaja Šetalište F. D. Roosevelta s Avenue de la Gare. Sa Gelle fra također se pruža pogled na zgradu Državne banke i štednog fonda ((Banque et Caisse d’Épargne de l’État), koja je jedna od glavnih financijskih institucija u državi. U podnožju je vidljiv i Parc de la Pétrusse, koji je gusto napučen stablima. Još jedan važan most je Pont Adolphe, s kojeg se pruža pogled na Garden Luxembourg. Za razliku od La Passerelle, ovaj je most poznat kao Novi most, jer je kasnije izgrađen (1900.-1903).Nazvan je po velikom vojvodi Adolpheu, koji je vladao Luksemburgom od 1890. do 1905. godine. Dok sam išao malo istraživati popis nekadašnjih vladara, odnosno velikih vojvoda Luksemburga, ispada da su prva tri vladara (Vilim I., Vilim II. i Vilim III.) rođeni na području današnje Nizozemske, dok su sljedeća dva (Adolphe i Vilim IV.) rođeni u tadašnjoj Pruskoj, odnosno današnjoj Njemačkoj. Tek nakon tih prvih pet vladara su na prijestolje počeli dolaziti vladari koji su rođeni u samom Luksemburgu.

Pogled na zgradu Državne banke i štedionice, Pont Adolphe i Parc de la Pétrusse

Posjećujem također i Gradski park (Parc municipal de Luxembourg). Sa svojom površinom od 20 hektara, svakako je jedan od najvećih parkova u državi, a u sklopu parka nalazi se i nekoliko vila, poput Ville Louvigny (koja je bila sjedište Luksemburške televizije) i Ville Vauban, koja je nekoć bila sjedište Europskog suda pravde, a danas se u njoj nalazi gradski muzej umjetnosti. Južni dio parka (nazvan Parc Edith Klein) je vjerojatno najljepši, s obzirom da tim dijelom dominira visoki vodoskok i jezero u kojemu možete pozdraviti brojne patke. Na travnjaku možete redovito vidjeti ljude kako su došli na druženje, piknik ili u šetnju. Lijepa prirodna oaza.

Muzej umjetnosti

            Sljedeća postaja bila je Gradska vijećnica (Hôtel de Ville), koja se nalazi na trgu Place Guillaume II, kolokvijalno zvanom Knuedler, po luksemburškoj riječi za čvor, što je asocijacija na čvor koji franjevci nose na svom remenu. Naime, trg je izvorno bio mjesto na kojemu se nalazio franjevački samostan, te otuda dolazi taj nadimak. Gradska vijećnica dovršena je 1838. godine, a trgom dominira kip Vilima II. (William II. / Guillaume II.). Nažalost, u vrijeme kada sam posjećivao grad, trg je bio u fazi preuređivanja, tako da nije mogao ostaviti najbolji dojam te je na njemu bila tek šačica turista. Zato mi je nešto bolji dojam ostavila Crkva Svetog Mihaela, koja ujedinjuje romanički i barokni stil. Ona stoji na mjestu nekadašnje dvorske kapele, najstarije vjerske građevine u gradu (izgrađena 987. godine).

           Gradska vijećnica u Luxembourgu

Na kraju dana posjećujem Place d’armes – trg smješten u starom dijelu grada, koji svakako privlači velike brojeve domaćih i stranih posjetitelja, a izvorno je služio kao mjesto za paradu za trupe koje su branile grad. Danas je to jedan od prepoznatljivijih trgova pješačke zone, okružen brojnim kafićima i restoranima, a zgrada koja se na njemu ističe je Centre (Cercle) municipal – vladin ured. Zgrada je do 1969. godine bila sjedište Suda pravde Europske zajednice za ugljen i čelik. Otkada je izgubila tu funkciju, zgrada je postala mjesto za proslave, odnosno svečanosti i kulturne događaje.

Crkva Svetog Mihaela u Luxembourgu

            Za večeru, nakon obilaska grada i dana kojeg sam proveo većim dijelom u busu, iskreno govoreći, nisam bio voljan istraživati koji su to restorani koji nude tradicionalnu luksemburšku kuhinju. Stoga sam sjeo u kineski restoran Ramen, gdje vam domaćini omogućuju narudžbu preko tableta. Praktički me nisu odmah ni pozdravili, nego su mi skoro pa odmah gurnuli tablet u ruke a tek onda rekli dobar dan. Nisam dosada vidio takav pristup. Možda nisam obišao dovoljan broj restorana da naletim na nešto takvo, pa me je upravo ovdje po prvi puta zateklo tako nešto. Mora da imaju izrazito nisku stopu kriminala ondje, pa mogu imati veliko povjerenje u svoje goste da nitko od njih neće zbrisati s tabletom (ipak se sjedilo vani na terasi). Iskreno, da sam vlasnik restorana, teško da bih se odlučio za takav pristup. Nekako mi se čini izravnijim i srdačnijim donijeti ljudima jelovnike te ih eventualno savjetovati o specijalitetima kuće.

Cercle municipal Luxembourg

            Nakon večere vraćam se u hostel i kratko čavrljam s ostalim gostima u sobi. Jedan od njih je došao iz Finske. Čovjek je išao tjedan dana po Europi sa srednjim ruksakom (barem je tako rekao). Svaka mu čast, bome ima hrabrosti. Kad razmislim, trebalo bi stvarno uzeti samo 2-3 majice koje se mogu brzo osušiti, jedne rezervne hlače i par sitnica, a ne kao ja jedan veliki kovčeg i jedan poprilično veliki ruksak. Ipak, moja tura je trajala 15 dana, pa nekako smatram da se to dvoje ne može usporediti. Unatoč tome, mogu reći da mi je na neki način dao dobru ideju za isprobati na nekom od idućih putovanja, s obzirom da bi to omogućilo znatno veću fleksibilnost. Kad vam cijela prtljaga stane na leđa, ne morate se brinuti čim dođete u neki grad (a ne idete odmah u svoj smještaj) gdje ćete ostaviti prtljagu – samo ju nosite dalje sa sobom.

Sutradan nastavljam svoju avanturu odlaskom u još jednu državu u kojoj dosada nisam bio, s obzirom da mi je jedan od ciljeva ove ture bio posjetiti malo veći broj država koje dosada nisam imao priliku vidjeti. Luksemburg mi se općenito činio u redu, ali ne mogu reći da me je pretjerano oduševio. Doduše, možda bi bio dojam bio nešto drugačiji da sam nešto bolje isplanirao putovanje te da sam uspio posvetiti više vremena obilasku samog grada, ili eventualno odlasku na neki izlet gdje bih posjetio neko manje mjesto ili prirodnu znamenitost. Ipak, moram istaknuti da sam Lihtenštajn i Luksemburg ionako planirao posjetiti više onako “usput”, dok sam se više usredotočio na to da pokušam nešto detaljnije obići sljedeće dvije države na listi: Belgiju i Francusku. O tome ću pisati u idućim nastavcima.

Ukoliko poznajete nekoga iz država koje ću opisati i prikazati u ovom putopisnom serijalu, ili pak nekoga tko općenito voli putovati, gledati putopisne videozapise ili bilo što povezano s putovanjima ili traženjem inspiracije za sljedeći godišnji odmor, slobodno im proslijedite poveznice na youtube i instagram, bit ću izrazito zahvalan 🙂

Prvi nastavak putopisnog serijala Lihtenštajn – Luksemburg – Belgija – Francuska, u kojem sam prikazao Lihtenštajn, možete pogledati ovdje (možete si upaliti titlove ako želite doznati nešto više o znamenitostima dok gledate video, a titlovi su dostupni na hrvatskom, engleskom i francuskom): https://www.youtube.com/watch?v=FylVW9-Cq7Y

Drugi nastavak putopisnog serijala (epizoda o Luksemburgu) možete pogledati na sljedećoj poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=Vi6HW0hNUTQ&t=87s

Instagram profil možete zapratiti ovdje: https://www.instagram.com/travellingcroat/

*Navedeni tekst odraz je mišljenja i iskustva tekstopisca i ne mora odražavati stavove autora bloga putoholicari.com