27 dana, 8 zemalja, 3 000 km, 500+ gradova, metropola biciklom
Ne mogu reći da nije bilo teško. Ali je bilo nevjerovatno. Nakon svega, ostaje osjećaj ogromnog zadovoljstva, ponosa, sreće.
Kotrljao sam brdovitim predjelima Bosne, od Andrićevog Višegrada do Trebinja, pa redom, obalom Jadranskog mora, od tvrđave u Dubrovniku, preko pretoplog Šibenika, Zadra, Rijeke, pa sve do šumovite i u tim danima izuzetno kišovite Slovenije.
Kotrljalo se dalje od Trsta, uz morsku obalu, putevima na velikim visinama do Monfalkonea, a zatim dugim, nepreglednim ravničarskim predjelima do uzanih ulica i brojnih mostova Venecije, pa polako do grada romantike – Verone, obalom najvećeg jezera Italije Lago di Garda pa sve do grada mode – Milana, a potom brzo nazad ka moru. Na red je došla prelijepa Ligurijska oblast i vožnja uz obalu Ligurskog mora – Genova, Imperia, San Remo. Uslovi za bicikliste – nestvarni. Tuneli od nekoliko deseteka kilometara napravljeni samo za bicikliste i pješake sa dvije trake.
A onda dugo čekana Azurna obala, pa redom. Od luksuznih ulica Monte Carla, Monaka, preko predivnih dugačkih plaža Nice, Antiba, filmskog grada Kana pa sve do San Tropea.
Uz dosta muke, vjetra i oblaka, potom, nastavljam duž bogatih vinograda, potom četinarskih šuma, preko Tulona, zaobilaznim putevima, Provansom, poljima lavande, preko Marseille-a do Montpellier-a.
Umor stiže polako, ali odlučujem da nastavim dalje znamenitostima siromašnijim predjelima Bezjea i Perpinjana. Na red je došao jedan od, izuzetno sretnih momenata – tabla sa natpisom Španjolska. Prije toga obilazak tvrđave Belegard, mimo svakog plana, ali morao sam, obožavam stara utvrđenja. I obilat obrok, šerpa kupina koje sam nabrao na samom vrhu planine.
A onda se probijaju svi dotadašnji limiti, kotrljam, za moj organizam, ogromnu kilometražu, ulazim u Đironu, na brzinu je obilazim i hitam ka poslednjoj stanici. Vremena je sve manje. Probio sam rok 8 dana. I eto je. Napokon. Barcelona. Poslje toliko vremena. Točno 25 dana je trebalo doći do nje. Možda i dragulj ovog putovanja.
Grad u kom sam najviše uživao. Nevjerovatno prijatna atmosfera se osjeća, ljudi izuzetno prijatni, turista jako puno, uređene staze za bicikle po čitavom grad, znamenitosti koliko ti duša poželi.
Nije sve bilo ni tako fino i preljepo. Vozio sam pod pratnjom policije u Italiji zbog izlaska na autoput, izbjegao kaznu od 500 eura za vožnju biciklom uskim kaldrmama Venecije.
Spavalo se po plažama, vrhovima planina, parkovima, žbunju, jednom i među ježevima, po klupicama, pumpama, autobuskim stanicama i aerodromima, pravo je uživanje bilo naći suvog lišća i sitnog pjeska ne bi li spavanje u vreći bilo udobnije, uz svega tri noćenja u krevetu. Kišonosni oblaci su me pratili kroz Sloveniju i većim dijelom Italije, kao i hladna jutra u istim predjelima.
Ali najbitnije, bez problema, zdravstvenih i oko bicikla, gume, lanac, oprema, sve je izdržalo.
San je ostvaren.
Sad pohod na drugi.
Napisao: Ljubiša Šljivić
