Krenulo je sve kao uobičajeno sa prvim sunčevim zrakama još donekle toplog jesenskog jutra, ustajanje i spremanje za polazak na još jednu avanturu svog života željnog otkrivanja tuđe svakodnevnice.

Na novu avanturu smo po tko zna koji put krenuli moja djevojka i ja, a kako to inače biva morali smo nekoga zamoliti da nas odbaci do Italije, točnije do aerodroma u Trevisu.

Ovog puta ta odgovornost je snašla mog ne baš druželjubivog brata za kojeg smo na kraju ostali iznenađeni činjenicom koliko je zajedničkih tema imao s nama, mladom paru željnom istraživanja svega šta nije ova naša banana republika.

Polazak je bio iz prazne Malinske u nedjelju oko nekih 5 sati ujutro i krenuli smo ka Sušačkoj Dragi gdje nam se pridružila moja djevojka i mogli smo ne ometano nastaviti prema Trevisu.

U Treviso smo došli u 10 sati, točnije 2 sata prije leta i nije bilo vremena za odmor već smo odmah morali stati u red nisko budžetne avio kompanije Ryanair koja u slučaju popune mjesta u avionu ostale putnike ostavlja ispred zatvorenih vrata zračne piste. Let je bio miran i nakon sat i dvadeset minuta već smo bili na tlu talijanskog otoka Sicilije, točnije u glavnom gradu otoka Palermu. Na aerodromu nas je dočekao moj bratić talijanskog imena Giovanni koji je kako se ispostavilo na kraju bio naš vodič sljedećih 4 dana na tom Mediteranskom dragulju. U autu nam nije baš previše otkrivao kakav je Palermo i što da očekujemo, ali nam je rekao da pripazimo svoje stvari jer da grad nije baš siguran.

Slijedila je pola satna vožnja od aerodroma do samog centra najvećeg grada Sicilije i do smještaja koji je bio udaljen deset minuta pješice od strogog centra grada. Ispostavilo se da smo stan dobili u najgorem kvartu grada gdje obitavaju većinom ljudi azijskog i afričkog porijekla,kao da to nije Europa, a to dokazuje i činjenica da za vrijeme cijelog boravka nismo čuli ni jednu riječ talijanskog jezika u tom dijelu grada. Nakon što smo se smjestili, cura i ja krenuli smo u istraživački pohod nekad najjačeg mafijaškog grada na svijetu po kojem je čak snimljena trilogija filmova Kum (the Godfather) poznato po mafijaškom vođi don Corleoneu koji je obitavao Sicilijskim pokrainma. Na prvi pogled dovoljno je reći -divljina. Ljudi za volanom voze kao da igraju neku really igricu. Pješaci također, za njih zebra ne postoji, njima je zebra gdje god se okrenu. Odmah pri dolasku smo shvatili da ovdje pravila jednostavno nema, tj. baš po našem guštu.

Prvo popodne smo malo prestrašeni pričama proveli lutajući dugim ulicama centra u nadi da ćemo ga doživjeti onako kako smo o njemu i čuli -mafijaški, međutim danas nema ni približno toliko kriminala i droge kao prije nekih petnajstak godina. S vremenom smo shvatili da nam je strah ustvari nepotreban i da nam samo može pokvariti doživljaj tog mjesta i poruke koje su nam stizale od obitelji ˝pazite dole ima puno mafije˝ smo zanemarili, stisnuli delete, nabacili osmjeh i već smo se našli s bratićem u jedom baru u centru na pivi. Pričali smo o životu na Siciliji, slušali smo priče kako se sjever Italije razvija, a za Sicilijance nitko ne mari, što me podsjetilo na istu priču naše banana republike gdje se sjever (Zagreb) razvija dok jug (Split) pati i ljudi bježe na sjever. Nezaposleno je više ljudi nego kod nas, na ulici ima puno arapa i azijata koji prodaju sve i svašta nebi li zaradili taj euro za prehranit svoju obitelj koja vjerovatno niti nema talijansko državljanstvo jer je većina takvih emigrirala iz svoje države što je za Siciliju normalno jer se nalazi najbliže Afričkom kontinentu. Dok mi je bratić to sve pričao s knedlom u grlu sam ga pogledao jer je i sam nezaposlen i nazdravio s njim za bolju nam budućnost. Popili smo još dve i završili za danas.

Dan drugi. Ujutro smo krenuli ponovno do centra malo da vidimo kako grad diše po danu, i nakon šta smo propješačili nekih dvadesetak minuta od stana pukne mi japanka. Još dvadeset minuta bosog hoda natrag do stana. Na putu do doma sam vidio mnoga nasmješena lica kako mi gledaju u noge, a zatim u lice i pitaju se šta je ovom luđaku?.  Svi, od siromašnih azijata, obrazovnih talijana ili drugih turista. Iz početka me preplavila nervoza i živčanoća, međutim s vremenom kad sam se sjetio gdje sam me automatski prošlo i rekao sam sam sebi riječi od pjesme TBF-a ˝ništa mi neće ovi dan pokvarit˝.