Frane Medini je posjetio Prag, pa evo njegov putopis i viđenje ovog po mnogima jednog od najljepših gradova Europe
Uobičajena je praksa da se u Prag ide na maturalac ili sa ekipom na brzinsku zabavu uz jeftino i nadasve poznato češko pivo u nekom od klubova ili pivnica, ali pošto sam nekonvencionalan, prekršio sam ova „pravila“. Dobro, ne baš sva, jer pivo se mora popiti! U Prag sam odlučio ići sam početkom lipnja, kada počinje standardna ludnica pred ispitne rokove. Srećom, imao sam slobodan semestar i pregršt vremena.
Prvotni plan dolaska do Praga na direktnoj sezonskoj liniji Smartwings-a iz Splita se izjalovio, jer dotična aviokompanija ima politiku ukidanja letova do tjedan dana prije polaska, ukoliko zrakoplov nije dovoljno popunjen. Prvi let iz Splita i Dubrovnika za Prag bio je najavljen za 29.3., no otkazan je 10 dana prije, kao i svi naredni letovi do sredine svibnja. Nisam želio gubiti živce, te sam kupio kartu na redovnoj liniji Croatia Airlinesa iz Splita do Beča, a potom Austrian Airlines-om do Praga. Ukoliko ipak namjeravate rezervirati povoljniju kartu Smartwings-a, savjetujem da imate rezervni plan kako doći do Praga. Smještaj sam rezervirao preko airbnb.com dva mjeseca unaprijed, te vrlo povoljno dobio novouređeni stan u potkrovlju, u blizini strogog centra grada.
Kako već i biva praksa u zadnje vrijeme, već u Zračnoj luci Split su me ispipali na sigurnosnom pregledu, uz izjavu policajca: „Ne brinite, ne radi nam detektor metala, ali bar ste dobili besplatnu masažu!“ Na bečkom aerodromu u transfer zoni sam potrošio više novca za jedan sendvič, nego u naredna 4 dana u Pragu za 4 obroka dnevno.
Po dolasku u Prag, pokupio sam na šalteru informacija četverodnevni „Prague Card“, unaprijed plaćen 47€ uz studentski popust. Kartica se na kraju ispostavila kao nepotreban trošak, jer većina znamenitosti koja je besplatna za obilazak uz posjedovanje kartice je zatvorena, što zbog renovacija ususret sezoni, što zbog mijenjanja izložbenih postava u muzejima. Najlakši način za dolazak do centra (Hlavní nádraží) je autobusom Airport Express (pojedinačna karta je 60 CZK). Vožnja traje oko pola sata. Prague Card isto tako vrijedi za javni gradski prijevoz i već spomenuti AE. Metro je najbrži i najjednostavniji način putovanja s jednog kraja grada na drugi. Kupnjom karte na automatu (24 CZK za odrasle-30 min) izbjegnite nepotrebne neugodnosti sa kontrolorima.
Unaprijed sam se dogovorio sa domaćinom o lokaciji preuzimanja ključeva od stana, te sam napokon mogao na zasluženi odmor. Iako naspavan i spreman za jutarnji obilazak, lagana kiša i 12 stupnjeva u zraku nisu mi bili baš motivirajući za uspon do Praškog dvorca. Odmah do metro postaje „Malostranska“, vode stube do glavne Praške atrakcije. Odlučio sam se za ‘short visit’ ulaznicu, sa pravom ulaza u katedralu sv. Vida, Zlatnu ulicu, Kraljevsku palaču i baziliku sv. Jurja. Najdojmljivija znamenitost je svakako bila gotička katedrala sv. Vida, građena i dotjerivana oko 600 godina. ‘Short visit’ se pretvorio u ‘ultra short visit’, jer nakon 45 min sam obišao sve, te prispio na smjenu straže u podne ispred glavnog ulaza u Dvorac. Nastavio sam šetnju po četvrti Hradčany, do Loreta- marijanskog svetišta, te samostana Strahov. Biblioteka samostana uz filozofsku i teološku dvoranu je zaista impresivna. Fotografiranje se dodatno naplaćuje, kao i na većini ostalih lokacija, uz valjanu ulaznicu. Slijedio je spust do Male Strane i šetnja pitoresknim uličicama načičkanim sa raznim suvenirnicama i restoranima. I dalje je padala kiša, ali me nije omela u naumu da se prošetam preko Karlovog mosta, iznad rijeke Vltave. Most spaja Malu Stranu i Stari grad, a ukrašen je skulpturama svetaca. Mnoge su replike, dok se originali čuvaju u Lapidariju Nacionalnog muzeja.
Sutradan je napokon zasjalo sunce i cijeli dan je bio posvećen istraživanju stare gradske jezgre. Volim krenuti ranije, dok još nema gužve, ali su me preduhitrili turisti okupljeni na Starogradskom trgu ispod poznatog astronomskog sata (Orloj). Uspon na toranj Starogradske vijećnice pruža panoramski pogled na cijeli grad. Do vidikovca se dolazi pješke ili liftom. Obilazak unutrašnjosti vijećnice je moguć samo u vođenim turama na odabranom jeziku i u određeni sat. Nasuprot vijećnice uzdižu se tornjevi gotičkog Týnský chrám-a , te palača Kinsky koja čuva kolekciju orijentalne umjetnosti. Imao sam pravo na besplatan ulaz u palaču, ali se baš taj tjedan mijenjao postav. Crkva sv. Nikole, također smještena na trgu, isto tako je bila zatvorena za posjetitelje, a pročelje nagrđeno skelama. Bez obzira što je dosta toga zatvoreno za obilazak, tu su uvijek ulični zabavljači, žongleri i svirači, koji zagriju atmosferu, ali i simpatični konji sa zapregama, nudeći ne baš tako jeftinu vožnju turistima.
Josefov iliti Židovska četvrt, udaljena nekoliko stotina metara sjevernije od starogradske jezgre, sa sinagogama pretvorenim u izložbene prostore i židovskim grobljem, pruža uvid u vjerski i privatni život židovske zajednice, te detaljni prikaz holokausta. Najdojmljivija je Španjolska sinagoga, nekoliko ulica dalje od zatvorenog kompleksa. Ulaznica vrijedi za čitavu četvrt i nije jeftina, no ukoliko imate vremena i mogućnosti, svakako vrijedi pogledati.
Za one još znatiželjnije, kratka šetnja vodi do samostana sv. Agneze. Čuva stotine izložbenih primjeraka srednjovjekovne umjetnosti Srednje Europe. Valja napomenuti da je većina muzeja zatvorena ponedjeljkom, a popusti se mogu dobiti vrlo jednostavno uz predočenje putovnice, te međunarodne ili domaće studentske iskaznice.
Četvrti dan je bio rezerviran za laganu šetnju kroz četvrt Nove Mesto, do poznate ekstravagantne plešuće kuće na obali rijeke, a potom do Nacionalnog teatra i Vjenceslavovog trga. Trg je prepun restorana i trgovina, ali i poznato okupljalište noćnih dama. Trgom dominira Vjenceslavov spomenik, te impozantna zgrada Nacionalnog muzeja, koja je (gle čuda!) zatvorena radi obnove. Pokraj stare zgrade muzeja, izgrađen je novi kompleks na nekoliko katova. Uz stalni postav prepariranih životinja iz svih dijelova svijeta, nabasao sam i na izložbu „Smrt“ i „Smrtonosni užici“, sa detaljnim prikazima alkoholiziranosti, nadrogiranosti, prostitucije i na kraju pobačaja. Bilo je dosta, zaključujem. Vrijeme je za pivo! Sa domaćinom odlazim u obližnji Beer Museum, na Namesti Miru. „Museum“ u nazivu pivnice nema nikakve veze sa muzejom, bar pretpostavljam, ali koga uopće briga kad pola litre točene pive košta oko 1€.
Vidno umoran i lagano pripit, pakiram stvari. Ne znam da li da uopće spavam, jer ionako se moram probuditi oko 3 ujutro za stići na ranojutarnji let za Beč, a potom za Split. Prema preporuci naručujem taksi putem mobilne aplikacije ‘Liftago’, jer je opće poznato (nažalost) da taksisti u Pragu varaju na veliko. Srećom, 20-minutna vožnja do aerodroma je prošla bez problema, čak i relativno jeftino. No, da uzbuđenjima ne bude kraj, još su me jedanput policajci pretresli na sigurnosnoj kontroli, ovaj put tražeći tragove eksploziva i/ili droge u ruksaku putem senzora. Solo putnici su očito sumnjivi…
Frane Medini
