Sletili smo, kotači su dotakli tlo, čuje se škripanje guma, na prvu djeluje kao i svako drugo mjesto na planeti, ali znam da nije…

Putopis napisao Damir Barbir

Čekamo u redu kako bismo predali ručno popunjeni upitnik pri ulazu u zemlju. Nekoliko minuta u redu, jedan pečat, osmijeh šalterske djelatnice i – ulazimo.

Ulazimo u prošlost, bar prema prvom dojmu. Čekaju nas automobili 50-tih godina prošlog stoljeća, ljudi sa šeširima i svi u kratkim rukavima iako je kalendarski zima.

Osjećam se kao da sam u filmu “Povratak u budućnost”, ali u onom drugom dijelu, kada se odlazi u duboku prošlost.

Kako odmičemo prema centru Havane, uočavam da je promet rijedak, nema puno ljudi u autima ni onog prometnog ludila uobičajenog za centre europskih metropola. Sve je nekako mirno, a osjećaji bezbrižnosti i slobode me polako preplavljuju. 

Prošlost uopće ne djeluje tako loše.

Ulazimo u Casa Particular – prevedeno bi to bila kuća koja ima svog domaćina i u kojoj ćemo mi privremeno stanovati. 

Domaćinova žena nas dočekuje nasmješenog lica i preplanulog tena. Osjećamo se dobrodošli.

Cijene su pristupačne za turiste koji dolaze iz Hrvatske. Smještaj se može rezervirati u takvim domaćinstvima već od 30 CUC-a za noć. 

Kubanci imaju dvije valute: domaću valutu – kubanski pesos (CUP) i konvertibilni kubanski pesos (CUC) kojim se koriste turisti. Jedan CUC je otprilike koliko i jedan dolar, s jednim bitnim dodatkom. Na konverziju dolara u CUC se dobije puno manje novca nego kad primjerice mijenjate iz Eura. Razlog tome su posebni nameti koji se primjenjuju na američku valutu kao odgovor naroda Kube na sankcije koje su im nametnute kako od SAD-a, tako i drugih zemalja sa kojima SAD ima ekskluzivne trgovinske ugovore. 

Iako postupak Kube ne može ozbiljnije naštetiti američkom gospodarstvu, svakako pokazuje  jedinstvo naroda u vidu iskazivanja vlastitog stava i obrane vlastitih vrijednosti pa makar u simboličnom obliku.

I tako smo mi rezervirali doručak od domaćina za cijenu od 5 CUC-a i krenuli na počinak, radujući se našoj karipskoj avanturi.

Šetajući ulicama Havane, već u rano jutro je potrebno koristiti kremu za sunčanje jer sunce je jako i ako se ne pazite, “izgorite” u vrlo kratkom roku.

Ulice su zapuštene i zgrade su zastarjele i nisu obnavljane jer novca nedostaje. Dijelom je to zbog toga što su iste u državnom vlasništvu pa nitko ne ulaže  očekujući to od države. S druge strane, razlog tome su svakako i jake sankcije koje ta država podnosi.

Upravo zbog toga, večernja šetnja po tim ulicama može djelovati nesigurno na prvu, ali u zemlji kao što je Kuba, kriminala gotovo da i nema, bez obzira što je  izuzetno siromašna po ekonomskim kriterijima.

Razlog tome možemo naći i u minimalnoj nejednakosti među ljudima jer nejednakost svakako dovodi do obespravljenih koji ponekad uzimaju vlastitu pravdu u svoje ruke, što ovdje nije slučaj. 

S druge strane, dijelom je to i zbog drakonskih kazni koje ih čekaju u tom slučaju prema kubanskim zakonima.

Moj zaključak je da Kubancima kriminal  ne pada napamet jer smatraju to protivno svojim uvjerenjima i društvenim normama. Naime, njima novac nije mjerilo sreće, a družeći se nekoliko dana s ovim ljudima, vidjevši njihova nasmijana lica, pjesmu i ples pri svakom koraku, vidio sam sretne ljude unatoč siromaštvu koje očigledno na njima samo mi vidimo.

Možda je to i obostrano jer istina je uvijek u očima promatrača.

Revolucija u Kubi je dio njihovog nacionalnog identiteta i kao takva je sveprisutna. 

Najviše se to može doživjeti upravo na Trgu revolucije. 

Havana ima oko 2 milijuna ljudi, a godišnje je posjeti oko milijun turista, od kojih velika većina posjeti ovaj Trg. Riječ je o površinski jednom od najvećih svjetskih trgova. Trg je nastao za vrijeme Batistine diktature, a konačni izgled dobiva nakon revolucije  Fidela Castra.

Trgom dominira spomenik Josea Martiu, kubanskom narodnom heroju.

Preko puta njega  nalazi se Ministarstvo unutrašnjih poslova, najfotografiraniji detalj Kube jer se na zgradi nalazi mural Ernesta ‘Che’ Guevare ispod kojeg stoji njegov čuveni citat: ‘Hasta La Victoria Siempre’ (Zauvijek do konačne pobjede!).

Kako život piše romane, tako je činjenica da je Che Guevara uz rum i  cigare postao najveći kubanski izvozni proizvod, upravo simbol svega onoga protiv čega se borio. Naime, komercijalizacija njegovog lika je svojevrsni oksimoron njegove misli i djela.

Rum ili vitamin R kako ga od milja kubanci nazivaju i cigare su svakako dio njihove prepoznatljivosti u svijetu. To se najbolje može vidjeti na plantažama duhana u pokrajini Vinales na sjeverozapadnom dijelu otoka. 

Ako oblik otoka ima oblik krokodila, što se uklapa u ovaj karipski raj, kako to definiraju Kubanci, onda bi Vinales bila glava samog krokodila.

Upravo u tom kraju se proizvode najbolje kubanske cigare na svijetu. Cohiba i Montecristo su i danas najpoznatiji svjetski brendovi cigara koje su konzumiranjem proslavili Fidel i Ernesto. 

Na tom tragu, posjetili smo i obiteljske farme duhana u tom kraju.

Interesantna je činjenica da farmeri moraju 90% svojih proizvoda prodati državi po unaprijed dogovorenim cijenama, koje su daleko od tržišnih, a koja ih dalje pečati i izvozi. Samo 10%  farmeri mogu prodavati za privatne svrhe, ali samo u okviru svoje farme.

Na pitanje čini li im se to pošteno, odgovaraju da upravo zbog toga imaju jedan od najboljih zdravstvenih i obrazovnih sustava na svijetu. Umjesto nezadovoljstva poreznim opterećenjem, uočio sam jasan osjećaj ponosa. Neke vrijednosti koje zapad ili ne poznaje ili je putem negdje izgubio.

Kuba je zemlja s najvećom stopom pismenosti na svijetu, od čak 99,8 % što je znatno više od SAD-a (86%) i Hrvatske (98,1%).

Životni vijek Kubanaca (79,74) je veći od životnog vijeka Hrvata (78,02). S obzirom na uvjete života, a da nismo informirani, rekli bismo da se u Hrvatskoj puno dulje živi. Razlog zašto nije tako je svakako veliko ulaganje u zdravstveni sustav u Kubi koji je besplatan i dostupan svima, ali i u obrazovnom sustavu, također dostupnom svima, temeljem kojega Kubanci imaju  puno vrhunskih liječnika i razvijaju velik broj autohtonih lijekova. Stoga ne čudi činjenica da se  puno Europljana  dolazi liječiti na Kubu.

Gastronomija Kube se zasniva na domaćim proizvodima.

Morska hrana (jastozi, riba i školjke), vrhunski su specijaliteti.

Od koktela, najpoznatiji su oni zasnovani na rumu, a to su Pina Colada, Mojito i Daiquiri. Upravo je potonji bio izvor inspiracija čuvenog američkog romanopisca Ernesta Hemingwaya koji je ispijajući Daiquiri, proživljavao revolucije u svojoj glavi i pretočio svoje misli na papir.

Život Havane događa se na ulici. S obzirom da nemaju interneta, sve me to podsjeća na vrijeme mog djetinjstva gdje smo doslovno živjeli jedni s drugima i razvijali socijalizaciju što je internet ili oduzeo, ili u najmanju ruku drukčije oblikovao. U Havani je dojam kao da se svi nekako poznaju, za razliku od našeg sadašnjeg primjera gdje susjede ili ne poznajemo ili s kojima u najboljem slučaju prozborimo koju o vremenskoj prognozi dok nas lift ne ostavi na našem katu.

Nekako je sve prošlo u hipu i moja karipska avantura se bližila kraju, a zvuci pjesme, smijeha i plesa odzvanjali su u mojoj glavi poput jeke dok sam se trošnim vozilom vozio prema aerodromu.

Ostalo je bezbroj neodgovorenih pitanja i  neproživljenih iskustava koje mi Kuba ovaj put sebično nije htjela dati. 

Možda u neko drugo vrijeme sretnemo se opet..

Samo je pitanje hoću li ja pronaći tu istu neiskvarenu, iskrenu i originalnu Kubu. Pitanje je i jesam li vidio Kubu prošlosti ili Kubu budućnosti.

Kakva god bila, ako je ikada sretnem, jedno je sigurno. Ni ona mene istoga neće pronaći.