Otok Krk drugi je po površni otok u Hrvatskoj, iako je glede veličine postojao prijepor sa obližnjim Cresom, a koji se mjeri u manje od 0,5 km2. No, površina Krka  je 405,22 km 2, dok Cres zauzima površinu od 405,7 km2. 

Krk je  smješten u Kvarnerskom otočju i kroz njega prolazi 45 paralela. Na cijelom otoku živi nešto manje od dvadeset tisuća stanovnika. Otok je simbolično obilježen brojem sedam i to: kroz sedam glavnih središta na otoku – uz administrativni centar  grad Krk tu je još šest općina, u sedmom stoljeću naselili su ga Hrvati, kroz povijest je sedam puta obranjen od Gusara i sedmi po redu Frankopan bio je posljednji krčki knez.

Otok Krk pravi je turistički biser Hrvatske, ali i šire, jer krije brojne zanimljivosti i raznolikosti, ali i sadržaje za sve. Nadimak mu je i Zlatni otok kojeg nosi još iz antike.

Mene je na Krk, prije planiranog odvela svjetska pandemija koronavirusa. Ranije sam tek jednom bila na Krku i  to poslom u Malinskoj.

Svjetska pandemija koronavirusa zaustavila je svijet,  ograničila i promijenila svjetske puteve i planove brojnih putnika te nas usmjerila  na mikro svijet u kojem imamo priliku upoznati bliža mjesta, a neke dalje krajeve ostavljamo za (jedva čekam) ljepša vremena.

Pozitivne efekte (odgovornog) čak i mikro kretanja na mentalno zdravlje potvrdilo je i recentno istraživanje objavljeno u časopisu Nature Neuroscience.

Predmetno istraživanje kaže da  se ne mora daleko putovati, kako bi se poboljšalo raspoloženje čak i izlet u susjedno mjesto može imati pozitivan učinak na naše mentalno zdravlje. Pogotovo sad kad nam je zbog pandemije ograničen radijus kretanja i kad nam je odlazak u trgovinu pogotovo u vrijeme lockdowna bio ekskluzivno planirano iskustvo koje se pamti.

Tako, umjesto u Španjolsku, odnosno izvorno Južnu Francusku stižem na Krk. Prije pandemije isplanirano „putovanje života“ ili šetnju „glavnom ulicom Europe“ Il Camino kojem je Vijeće Europe 1987. dodijelio taj naziv,  a od 1993. godine francuski i španjolski dio puta se nalazi pod zaštitom UNESCO-a, odgodila sam do daljnjeg pa sam se uputila na krčki Camino.

U listopadu 2019. godine na inicijativu Turističke zajednice grada Krka i Bratovštine svetog Jakova obilježene su srednjovjekovne krčke hodočasničke rute i to kao doprinos europskoj mreži hodočasničkih puteva svetog Jakova. Još od 13. stoljeća (od 1203. godine) u Hrvatskoj postoje Bratovštine svetog Jakova izvorno sa sjedištem u Zadru i Šibeniku, ali i drugim primorskim gradovima koje pomažu hodočasnicima koji još od tada hodočaste prema Santiagu de Composteli.  Od 2015. godine djeluje bratovština sa sjedištem u Samoboru koja ima za cilj promociju hodočašća puteva svetog Jakova.

Upravo je u listopadu 2019. organiziran prvi krčki Camino. Drugi planiran u travnju 2020. godine umjesto u hodu održan je u virtualnom izdanju zbog pandemije.

Camino Krk dug je 120 kilometara i obuhvaća šest dionica hoda, prosječno dugih dvadesetak kilometara po dionici.

Izvorno je hodanje  krčkim Caminom podijeljeno na sljedeće dionice: Krk – Porat, Porat – Omišalj, Omišalj – Dobrinj, Dobrinj – Vrbnik, Vrbnik – Baška i Baška – Kornić.

Valja napomenuti, da su određene dionice fizički zahtjevnije i da je potrebno imati dobru opremu, pogotovo adekvatnu obuću pogodnu i za hodanje i za planinarenje.

Inače je otok Krk osim u novije vrijeme po Caminu, kojega tek čeka razvoj, bogat pješačkim i biciklističkim stazama u dužini od 300 kilometara.

Kako sam spomenula Camino Krk tek očekuje svoj procvat, em  u prepoznatljivosti, em u  nužno boljoj označenosti, ali i u ponudi smještaja duž dionica Camina. Kako u ponudi nije bila mogućnost jednodnevnog najma sobe, imam iznajmljenu sobu u Krku i svaki dan organiziran transfer, ujutro iz Krka do mjesta do kojeg sam došla prethodnog dana hoda.

Na Krk stižem sa full opremom, prvotno namijenjenom za hod spomenutog Il Camina i to  francuskom rutom od mjesta  St Jean Pied de Port na jugu Francuske do Santiaga de Compostele u Španjolskoj.

Nakon smještaja, odlučujem da ću dan provesti u otočnom središtu, razgledajući i kupajući se, a sutra dan počinjem s hodanjem.

Započinjem šetnju gradom Krkom.

Gradom dominira katedrala posvećena Marijinom Uznesenju, čija izgradnja se veže za kraj 5. stoljeća i početak 6. stoljeća. Od izvorne crkve ostala su tek dva kapitela. U romanici (12. stoljeće)  katedrala je doživjela brojne preinake, a rekonstrukcija je nastavljena kroz stoljeća. Zvonik katedrale izgrađen je u 16. stoljeću u gotičkom stilu. Jedna u nizu znamenitosti u gradu je i crkva zaštitnika  Krka svetog Kvirina, izvorno je bila spojena s katedralom, a danas je dom bogatoj sakralnoj zbirci. U gradu je i Kaštel – Frankopanska utvrda  koja je građena tijekom stoljeća, uglavnom između 12. i 14., a imala je važnu obrambenu funkciju kroz povijest.

Krk je opasan zidinama. Još je prapovijesni grad Curicta (Krk) bio utvrđen zidinama, a građeni su od doba Ilira sve do pada Mletačke Republike (1797. godine).

Očarana sam ljepotom Krka i sadržajima koje nudi posjetiteljima.

Popodne provodim na gradskoj plaži, i čim zaronim u more, kao da sam isprala sve gluposti iz glave, baš kao u onom stihu „život krade, more vrati.“

1. Dan hoda

Krk – Porat

Noć pred početak mog Camina zahvatila je promjena vremena. Bura doseže brzinu od 170 kilometara, uz sve i kiša neumorno pada.

Budim se uz zvuk bure i kiše. Iako sam full opremljena i za kišu i vjetar, virim kroz balkonska vrata i ne znam da li krenuti ili ne. Razmišljam da pričekam kraj kiše i vjetra.  Čekanjem mi pak krčki Camino postaje  tek nerealizirani plan.  Svjesna sam da odgoda korak ka odustajanju i povratak u učmalu nesigurnu i ružnu, ali znanu zonu komfora.  Baš kako to pišu E. Popović i Lj. Đorđević u svojim Zapisima iz stranice Gornje „Komfor i rutina uspavljuju čovjeka, otupljuju ga, čine ga pasivnim i poslušnim. Izaći iz komfora i rutine znači biti prisutan, u kontaktu sa svijetom i sadašnjosti.“

Između avanture i komfor zone, biram komfor pa zovem broj transfera, koji me treba odvesti do polazišne točke, da odgodim polazak na nekoliko sati. Nasreću mi se nitko ne javlja. Imam dogovor od prethodnog dana za polazak u sedam sati.  Sjetim se citata Tomislava Birtića iz njegove knjige Na Caminu sam zagrlio Boga „Odrastao čovjek koji čeka da rješenje dođe izvana je kao patka koja pogiba padajući sa zgrade jer se nije sjetila da patke lete.”

Izlazim iz sobe i moj transfer me već čeka na cesti. Ulazim u auto, neodlučno zatvaram vrata, dok kiša lagano sipi, a bura puše. Gospodin Damir me hrabri.  On osim što je lokalni vodič, koji će mi tijekom naših susreta pričati zanimljivosti o otoku, poznaje otočne vremenske prilike i kaže mi „ovo vrijeme će se ubrzo povući, još će i sunce zasjati“ – vidjet će te.   Bile su to  the riječi koje sam trebala čuti.

Krčki Camino  kreće iza nogometnog igrališta u Krku, kroz maslinike do sela Vrh, zatim se spušta prema selima Dubašnice, potom se prelazi  cesta koja vodi za Valbisku, te staza nastavlja uz polja i do Porta.

Damir je imao pravo, vrlo brzo svu kišnu opremu mogu spremiti, a i bura polako sustaje, iako se i dalje ćuti u zraku. Hodam sama samcijata stazama divljine, slijedim markacije Camina. Upravo je na ovom prvom dijelu ruta i najbolje označena. Tog tada još nisam bila ni svjesna.

Polako me obuzima osjećaj slobode. Baš tada pedesetak metara ispred sebe vidim, srnu.  Stoji, točno nasred puta. Gledamo se. Ne znam koju je od nas dvije više strah. Razum ipak prevlada. I to tek nakon što se sjetim  izraza „blag i nježan poput srne“.  Fotkam je i usput uzmem kamenčić s ceste, jer kao to će me spasiti. Kamenčić sam sačuvala za uspomenu, jer se srna nakon fotkanja okrenula i nestala u vrletima obližnje divljine iz kojeg je izronila.

Šetnju nastavljam kroz polja do Porata, uz povremena gubljenja. Ne brinem se, jer osim što imam navigaciju na mobitelu, život me naučio snaći se sama, jer drugih opcija uglavnom u životu ni nemam, istina, često i vlastitim izborom.

U Porat sam stigla baš u vrijeme ručka. Nakon okrepe  i dvadesetak kilometara u nogama vraćam se na Krk. Bura je učinila svoje i osvijestila me da sam se  preračunala i u danima i u planovima. Rješenje nalazim u spajanju ruta. Četiri dana hoda ću spojiti u dva, a za zadnju ujedno fizički najzahtjevniju ću ostaviti cijeli dan.

2. Dan hoda

Porat – Omišalj, Omišalj – Dobrinj

Šetnju  drugog dana započinjem iz Porta, malog naselja s lukom i  šetnicom uz more. Drugi dan hoda u planu mi je povezati dvije dionice u jedan dan.

Bura se još čuti u zraku, a kako je i relativno rano, uglavnom sam sama na šetnici. Uživam em u šetnji em u pogledu na tirkizno more.

Šetam stazom uz more i borovu šumu do Malinske, nekadašnje luke, danas turističke meke otoka. Malinska je između ostalih bila i domaćin nekada glamuroznog resorta Haludovo, čiji arhitekt je Boris Magaš, a koji je između ostalog projektirao i splitski nogometni hram – Poljud. Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Haludovo je bilo središte vrhunske zabave i dekadencije visokog društva. Arhitektonski značaj kompleksa potvrđuje i činjenica da je upravo ovaj kompleks bio dio  svjetski prepoznate izložbe prikaza života i arhitekture Jugoslavije između završetka drugog svjetskog rata i devedesetih godina u New Yorškoj MoMA-i. Danas je Haludovo samo ruševno zdanje, jer ga je zadesila sudbina više puta neuspješnih pokušaja privatizacije.

Jedna od plaža  na otoku nosi naziv Rajska plaža, krasi je surova priroda, stijene, zaraslo raslinje i kristalno čisto more, iako nesvrstana kao nudistička, u narodu i u stvarnosti je poznata kao takva.

Naravno, Camino ne prolazi nudističkim djelom plaže, ali spomenuta relativno loša markacija odvela me upravo na tu plažu. Tu su ljudi opušteni uostalom kao i ja, s tom razlikom da sam ja obučena, preobučena ne samo za njih, nego za većinu, jer je ljeto.

Ne zamaram se, ni nudistima, a ni očito je krivom stazom kojom hodam. Bar je smjer dobar. Šteta je  jedino što tek mogu uživati u pogledu na more, ali zbog menstruacije moram preskočiti kupanje.

Uz laganini tempo stižem do Njivica, nekadašnjeg ribarskog mjesta, danas  turističkog bisera otoka, poznatog po divnim plažama. Tu pijem kavicu s pogledom. Razmišljam kako ću upravo u ovoj dionici potvrditi hoću li ili ne uspjeti prešetati Camino.  Prema planu cilj mi je doći  do Dobrinja. Nemam natjecateljski duh, i uglavnom živim po principu „ja više ništa nemoram, ja sam se namorala“,  ali bih ipak htjela ispuniti zacrtani plan.

Kriva staza dovela  me do gradilišta, pretpostavljam LNG terminala, pa se brzo lociram i cestom nastavljam put prema Omišlju. Tamo me očekuje predah uz ručak, iako zanimljivo uglavnom rijetko osjetim glad hodajući.

Omišalj  je smješten na 85 metara visokoj uzvisini iz njega puca pogled na kvarnerski zaljev i obližnju Rijeku. Strateški smještaj uz neposrednu blizinu Krčkog mosta, zračne luke Rijeka, a i grada Rijeke čine ga još pristupačnijim.  Upravo je gradnja Krčkog mosta  dugog 1,7 kilometara, 1980. godine potaknula  cijeli niz infrastrukturnih radova na otoku, ali i na susjednim otocima uključujući i gradnju trajektnih luka čime su kvarnerski otoci  postali povezaniji s kopnom i dostupniji svima. Omišalj je poznat i po industriji, nekad uspješnoj Dini Petrokemiji, ali nasreću i dalje uspješnom JANAFU  – koji upravlja naftovodnim sustavom s funkcijom prihvata, skladištenja i otpreme sirove nafte i naftnih derivata. Omišalj je malo mjesto tipične mediteranske arhitekture  kojeg krase  uske uličice i kamene kuće. Središnjem dijelom mjesta dominira župna crkva Marijinog uznesenja poznata kao i Stomorina romanička ljepotica izgrađena na prijelazu 12.  u 13. stoljeće. Crkvu krasi i Zvonik iz 16. stoljeća koje je djelo lokalnih majstora iz tog vremena. U mjestu je posebno svečano za blagdan Velike Gospe kad se pod manifestacijom Stomorina tradicionalno održava ples djevojaka i mladića koji na središnjem trgu podižu „bandiru“ na vrh  na kojem se nalazi kruna.  Tu je i crkva Svete Jelene  i Gradska loža – nekadašnje sjedište upravnih tijela mjesta u okvirima autonomnih vlasti. 

Nakon okrjepe iz Omišlja krećem prema Dobrinju.  Prvo lokalnom asfaltiranom cestom hodam do Čižića. Društvo mi prave slušalice u ušima, kompilacija svjetskih hitova, sunce i manjak vode. Hvatam hladovinu uz rub ceste i kraj hodanja mi se čini  beskonačnim. Pogledavam na mobitel kilometražu no metri pod nogama se sporo tope.

Monotoniju hodanja mi prisječe, dok mijenjam glazbu, iznenadna nabasala ovca koja je iskočila iz obližnjeg žbunja.

Prvi dio etape nakon Omišlja su mi Čižići   smješteni podno Dobrinja  u uvali Solina. Čižići su poznati po plitkom moru, jezerskog tipa koje zbog slabe fluktuacije resi toplina i time duga sezona kupanja. Meni je boravak u Čižićima obilježila  potraga za kafićem za tako potrebnim osvježenjem kao i kupovina vode za nastavak puta. Suvišno je i spominjati, kako izgledam u full opremi kad uđem u kafić na plaži. Nakon osvježenja nastavljam put do mjesta Meline poznatog po ljekovitom blatu koje pomaže pri različitim tegobama povezanim sa kostoboljom.

Krajičkom oka promatram ljude namazane crnim blatom, kao i kupače koje uživaju u blagodatima blata i plitkog mora. Kažu da je potreban pješački pohod od 100 metara kako bi se dosegnula dubina mora do koljena.

Upravo iz Melina puca pogled na uzvišen Dobrinj.

Bude mi žao što zbog tempa, za koji sam sama kriva, ali i zbog nemogućnosti kupanja moram nastaviti dalje, i ne mogu si dopustiti opuštanje. Nakon uspona uz lokalnu cestu, šetnju nastavljam šumskim putem do Dobrinja.

Dobrinj se smjestio na brežuljku na dvjesto metara visokoj uzvisini. Mjesto je tipične mediteranske arhitekture, sa središnjim trgićem Placa koji je okružen platanama. Župna crkva je pod patronom svetog Stjepana, a mjestom dominira zvonik. Prema legendi pri gradnji zvoniku je prorečena zla kob koja ga je kroz povijest i zadesila od udara groma, uskočkih najezdi do sravnjenja sa zemljom tijekom II. svjetskog rata. Danas  zvonik dominira mjestom, pobjednički baš poput feniksa. Kod zvonika se nalazi i vidikovac s kojeg puca panoramski pogled na otok i okolicu.

Iako je stoljetni zaštitnik mjesta sveti Stjepan crkvena i pučka fešta u Dobrinju se slave 3. kolovoza iako se ne zna zašto je baš taj dan odabran za proslavu.

U mjestu je ostala upamćena i velika tragedija poznata kao „sjećanje na krvavu Stipanju“  kad je zabilježen veliki pokolj za vrijeme II. svjetskog rata od strane okupatora.

Predah prije povratka u Krk hvatam pod hladovinom platane. Osjetim umor, što ne čudi jer mi je četrdeset kilometara u nogama.

3. Dan hoda 

Dobrinj – Vrbnik, Vrbnik – Baška

U Vrbnik stižem iz Dobrinja.

Šetnja ovim djelom nije fizički zahtjevna i uključuje šetnju  poljskim putovima. Na ruti se mogu pogledati i ostaci napuštenog sela Dolovo i frankopanskog kaštela Gradec. Put se nastavlja  prema Risiki do Vrbnika.

Nakon hoda, kavicu pijem u kafiću poljoprivredne zadruge uz miris vina i pogled na more. Nakon osvježenja uspinjem se do samog centra Vrbnika.

Vrbnik se smjestio na pedeset metara visokoj litici iznad mora. Osim što je opjevan narodnoj pjesmi Vrbniče nad morem bio je i inspiracija i velikom Augustu Šenoi  za njegov roman Kugina kuća. Legendu vezanu uz kuću u ulici Smokovec u Vrbniku, Šenoi  je ispričao cimer u Pragu, student iz Vrbnika Mate Gršković. Legenda kaže da je u ulici Smokvec živjela siromašna Jela sa sinom. Na ulazu u Vrbnik pristala je unijeti kugu u mjesto, zauzvrat joj je obećano da će jedino njena kuća biti sačuvana od pošasti. No, njen sin jedinac odlučio je baš taj dan otići do susjedne kuće da ne bude sam. Kuga je te iste večeri poharala sve kuće, uključujući i susjedovu, osim Jeline. I radnja Šenoinog romana Čuvaj se Senjske bure započinje u Vrbniku.

Vrbnik je i poznati svećenički kraj, a između ostalih i aktualni hrvatski kardinal Josip Bozanić je Vrbničanin. Izvorno kao i danas fokus kraja je na poljoprivredi, koja je vidljiva u zaleđu mjesta u Vrbničkom polju kojim dominiraju nasadi vinove loze koji se prostiru na oko 100 hektara površine na kojim se proizvede 120 vagona grožđa.

Jedna od najpoznatijih sorti bijelog vina ne samo Vrbnika i Krka nego i puno šire je žlahtina – zlatnožuto vino. Žlahtina je na otok stigla krajem 19. stoljeća, a u Vrbničko polje između dva svjetska rata.

Vrbnik je na otoku poznat kao izletničko mjesto koje nudi bogato eno-gastronomske sadržaje.

Arhitektura središta mjesta tipična je mediteranska sa kamenim kućama i uskim uličicama, a vizurom dominira renesansni zvonik župne crkve Marijinog uznesenja izvorno sagrađene u 14. stoljeću.

Vrbnik je poznat po svojoj glagoljaškoj kulturnoj baštini, čak četvrtina svih sačuvanih glagoljskih rukopisa potječe upravo iz Vrbnika.

Patron mjesta je sveti Ivan Krstitelj pa Ivanje nakon crkvenih svečanosti prati pučko slavlje duž cijelog mjesta sa središnjim događanjem na trgu Škujica.

Kulturnu riznicu mjesta obogaćuje i knjižnica obitelji Vitezović koja u svom opusu ima bogatu kolekciju knjiga među njima i Atlas Scolasticus et itinerarius, jedan od dva na svijetu sačuvanih – jedan na Vrbniku, a drugi se nalazi u Cambridgeu u Engleskoj.

Nakon Vrbnika krećem prema Baškoj. Ovaj dio Camina jedan je od najljepših, sigurno. No, fizički umor popraćen manjkom koncentracije uz bol menstruacije ipak me usporio i smanjio mi doživljaj ove rute – priznajem. Staza obuhvaća hodanje do Malog Hlama pa šetnju kroz pašnjake do Mjesečevog platoa. Mjesečev plato nalazi se 370 metara nad morem zovu ga odmila i mjesečeva površina, kamena pustinja ili planina mjeseca. Nastao je uglavnom prirodnim putem pod utjecajem erozije, ali  i u naletima bure te djelovanjem čovjeka koji je na škrtom tlu tražio mogućnost opstanka. Vidikovci s Mjesečevog platoa su nezaboravni. S Mjesečevog platoa put me vodi do crkve i groblja svetog Ivana.

Odlučujem se zaustaviti u Jurandvoru u posjetu crkvi svete Lucije, mjestu pronalaska Baščanske ploče.

Baščanska ploča jedan je od najvažnijih, najstarijih, najdragocjenijih i podacima najbogatijih spomenika s glagoljskim natpisima u Hrvatskoj. Datira izvorno iz 1100. godine, a riječ je o darovnici koja govori o tome kako kralj Zvonimir daruje zemlju crkvi svete Lucije u Jurandvoru pokraj Baške na otoku Krk. Upravo ju je u toj crkvi u Jurandvoru sredinom devetnaestog stoljeća (1851.g.) pronašao bogoslov Petar Dorčić.

Od 1934. godine originalna ploča se nalazi u središtu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, gdje je i danas. U Jurandvoru se nalazi izljev ploče napravljen prema originalnu.

Povodom obilježavanja devetstote godišnjice nastanka ploče, 2000. godine uređeno je informacijsko – muzejsko središte svete Lucije, koji u cijeni ulaznice uključuje posjet samostanu, zanimljiv film kao i stručno vođenje uz posjet crkvi.

Suvišno je spominjati kako izgledam, a tek mirišem nakon osmo satnog hoda.  Ispričavam se svojim domaćinima na miomirisu kojeg ostavljam svojom pojavom,  nasreću sam sama u kompleksu. Sa velikim interesom pratim priču o Baščanskoj ploči koja me prati kroz cijelo moje obrazovanje, a čiju sam eto i kopiju vidjela  i to nakon  prvotno viđenog originala u HAZU u Zagrebu.

Nakon edukativnog djela, nastavljam svoju rutu prema Veloj plaži,  dugoj gotovo 2 kilometra, konkretno 1800 metara. Tepaju joj  da je jedna od najljepših prirodnih plaža Jadrana, koja je kombinacija šljunka i pijeska, okružena stjenovitim brdima. Na plaži je cijeli niz zabavnog i ugostiteljskog sadržaja i meta je brojnih posjetitelja kao i sama Baška.

Spustila sam se u full  hodalačkoj opremi na plažu, fotkam ju iz prikrajka. Izgleda svjetski. Vraćam se na početak mjesta, u kvartovski kafić po osvježenje nakon 36 kilometara u nogama, a prije povratka u Krk i završne rute koja me očekuje.

4. Dan hoda

Baška – Kornić 

Zadnji dan hoda na Krku započinjem u Batomlju od svetišta Majke Božje Goričke, najvećeg u Krčkoj biskupiji i jednog od najstarijih marijanskih svetišta u Hrvatskoj, prema Velom vrhu, pa prema Puntu i onda završno prema Korniću do crkve svetog Jakova gdje službeno završava Camino.

Izvorno svetište Majke Božje Goričke potječe iz jedanaestog stoljeća i bilo  je  smješteno u obližnjem Jurandvoru. Na današnjem mjestu svetište je podignuto  u 15. stoljeću, a posvećeno je sredinom 16. stoljeća. Mjesto izgradnje svetišta  na brijegu na visini od 110 metara veže se uz priču da su početkom 15. stoljeća djeca upravo na tom mjestu pronašla Gospin kip iz crkve iz Jurandvora. Do svetišta vodi strma, vijugava i uska cesta, pročitala sam da se do izgradnje ceste u svetište stizalo zavjetnim stubama.

Već od ujutro sunce prži. Kod svetišta Marije Goričke zatičem  čovjeka s psom, pitam ga za smjer staze. Usmjerava me i usput me pita imam li dovoljno vode i imam li koga nazvati zapnem li na goletima krša. Hrabrim i njega sebe potvrdnim odgovorima i krećem kroz stazu, prvo kroz šumu. Uskoro je put zatvoren s ogradom koju propisno odmičem i vraćam gdje je stajala i nastavljam do sljedeće prepreke. Tu pak prepreku ne mogu pomaknuti pa se odlučujem na preskakanje nemalog zida i nastavljam put prema dalje.

Staza postaje sve ozbiljnija,  kao i uspon. Penjem se uz kratke predahe u hladovini grmova tek da se sklonim barem malo od sunca koje neumorno prži.

Kako se uspon nastavlja, staza postaje ne označenija, a i kamenje mi klizi pod nogama. Propadam često. Barem je pogled magičan. Još samo da se ne bojim visine. Nastavljam dalje. Fotkam okolicu i pogled na Bašku, ali strah je sve prisutniji. Spremam vodu i mobitel u ruksak. Očekuje me uspon na stjenoviti vrh i za to trebam slobodne ruke i punu koncentraciju. Neiskusna sam u penjanju. Pomišljam da sam se precijenila. Odustajanje ipak nije opcija, jer spasa mi na stijeni nema. Nastavljam, gotovo puzeći polako prema vrhu i križu kojeg vidim pa ne vidim. Padne mi na pamet pjesma Ede Maaajke „Mi smo prikaze, ne traži dokaze“.

Zadnji metri uspona predstavljaju mi poseban izazov. Kao uspomene za veranje ostaju mi modrice koji će mi biti ljetni suvenir uz „bauštelsku“ boju koja uključuje crno lice, vrat i ruke.  Uspon je svladan, nasred brda sam, prostranstvo goleti krša mi je pod nogama i kraj se ne nazire.  Iako me oštrice goleti krša usporavaju, hodam praćena miomirisima ovčjeg izmeta pod žarećim nebom – uživam.

Tok misli mi je u potpunoj ravnoteži i usred brda ne postoji nijedan problem, iako je realnost u dolini puka suprotnost – potpuni mentalni zen. Uz planinarske markacije, pronalazim i one od Camina koje su ipak puno rjeđe. Nastavljam šetnju.

Najviši vrh na otoku je Obzova, 569 metara je visok, u cijelosti je kamenit, a njegovo okolicu krase (isušene) lokve koje su služile za napoj ovaca. 

Stižem i do Velog vrha 541 metara visokog i otuda mi pogled puca na kvarnerski arhipelag. U podnožju vrha sjedim ispod stijene i uživam u panorami. Promatrajući tu ljepotu, pomislim, ovo je raj.

Počinjem se spuštati  označenim stazama  prema Puntu. Usput u smjeru uspona susrećem dvoje stranaca i pristojno se pozdravljamo.  Cijelim putem  kao i dosada uglavnom  sam sama. Samoća mi neopisivo paše. Planinarske markacije me vode pa sam i opuštenija, a i kraj je blizu. Kraj znači fizički odmor, ali mentalni ne, predstoje mi teške bitke. No, i to je život.

Stižem i do križnog puta, kojim se od zadnje postaje spuštam prema prvoj, znanoj kao Tri križi prema Kalibrinju. Pogled mi i dalje puca na kvarnerski arhipelag, a pažnju mi privlači obližnji otočić Košljun. Košljun je smješten u zaljevu Puntarska draga, udaljen je svega 750 metara od Punta. Prostire se na oko 0,07 km2, a ime mu potječe od latinske riječi koja u prijevodu znači dvorac/utvrda. Naseljen je još u antičko doba, a danas je  poznat po franjevačkom samostanu, dvije crkve – Navještenja Marijina i svetog Bernardina, tri kapelice – svetog Porođenja, svetog Križa i svetog Franje te po špilji Gospe Lurdske. Samostansku riznicu krasi i najveća otočka knjižnica sa oko trideset tisuća knjiga i stotinjak inkanabula.  Zanimljiva legenda se veže u nastanak otoka. Prema istoj  na tom području, svojedobno kopnu, dvojica braće su obrađivala zajedničko polje. Jedan od braće je bio slijep. Pri podjeli ljetine slijepi brat je bio prevaren od vlastitog brata, što je izazvalo srdžbu kod Boga. Prema predaji Bog je zbog nepravde potopio morem čitavo polje i ostavio samo kuću s posjedom slijepog brata. Otok je bogat i s florom sa preko četiristo vrsta biljaka.

Spuštam se u Punat poznat između ostalog po svojoj marini u kojoj su usidrene jahte, ali šetnju nastavljam dalje uz usputno zaustavljanje na plaži Dunat, tek da popijem kavicu i nastavim dalje put Kornića.

Na putu prema Korniću je  ranosrednjovjekovna crkvica iz 13. stoljeća svetog Dunata, posljednjih godina je domaćin ljetne škole mozaika. Laganim tempom nastavljam svoj posljednje metre krčkog Camina prema Korniću. Kornić je mjestašce na brijegu poznato po maslinarstvu i ovčarstvu. Svoj hod nastavljam prema crkvi svetog Jakova, izgrađenoj u 19. stoljeću,  gdje završavam svoj krčki Camino –  fizički umorna, mentalno ispunjena gotovo uravnotežena sa ukupno 120 kilometara u nogama.

Ili kako bi to rekao Miroslav Mika Antić:

„Putujem, evo, putujem,
da natrpam u glavu još neslućene predjele,
da drveću poželim najljepšu noć na svijetu,
da se vrtim kao lišće,
kao vjetar po travnjacima,
kao zvijezde i ptice.
Da malo nemam plan.“

Ivona Bačelić Grgić

TIPS&TRICKS

P.S. Čitamo se: u zbirci putopisa Samo za taj osjećaj – putešestvije Europom, Azijom do Južne Amerike na stranici Putoholičara u rubrici Putešestvije by Ivona i na blogu Just for this feeling.

Fotogalerija: