“Kako sam već pisala, što više putuješ po svijetu, iako je klišej, ipak, istina je, više cijeniš domaće ljepote. Tako je i bilo u priči s otokom Prvićem, a tako je i s pričom o Krapnju – temi ovog putopisa.” – Ivona
Krapanj je otok u šibenskom arhipelagu. Godinama je on bio meta na koju je pucao moj pogled sa sunčanja na plaži. Nebrojeno puta sam bila na Krapnju. Jedno vrijeme sam, vikendom, intenzivno boravila na otoku u sklopu duhovnih vježbi. Jednom su mi duhovne vježbe presjele, pa mi je na otok jedno vrijeme pucao samo pogled, dok sam se sunčala. Ovo ljeto, sam odlučila, u sklopu realizacije mog imaginarnog plana osvajanja hrvatskih otoka, ponovno otići na Krapanj.
Iz Šibenika se do Krapnja stiže najbržim putem iz Brodarice, turističkog mjesta, udaljenog desetak kilometara od Šibenika, smještenoj uz obalu na Jadranskoj magistrali. Kad smo već na Brodarici, ne odolijevam spomenuti, urbanu legendu, a i gdje će suza, nego na oko, tako je za brodaričke svekrve, najgora kletva – da Bog da` ti nevjesta bila iz Ražina. Pogađate! Autorica, ovog putopisa je upravo iz Ražina, šibenskog naselja. Brod do Krapnja vozi svega pet-šest minuta, raspored vožnje broda moguće je provjeriti na stranci šibenskog gradskog parkinga, koji je koncesionar ove brodske linije.
U „moje šibensko vrijeme“ stvar prestiža bilo je otplivati rutu Brodarica – tzv. plaža Zlatna ribica – Krapanj i natrag cca 600 metara ukupno. Umirala bi plivajući, toliko o kondiciji, ali odustajanje nije bilo opcija. U životu Dalmatinke, postoje neki nepisani standardi, koji se podrazumijevaju da ih ispuniš, bez puno pitanja, poput činjenice da se mora naučiti plivati najkasnije u četvrtoj godini života bez ikakvih pomagala. Nekome je važno s koliko godina će zaraditi prvi milijun, ne pitajte čega, a meni evo kad se mora naučiti plivati. Danas, mi pričaju, da je zbog brodskog prijevoza plivanje na toj ruti strogo zabranjeno.
Krapanj je najniži i najmanji naseljen otok na Jadranu. Površina otoka je 0,36 km2. Najniži podrazumijeva najvišu nadmorsku visinu od svega 1,25m. Riječ je o otoku koji zajedno s Venecijom polako tone. Hobiji me posljednjih godina više puta odveo u Veneciju – svjetsku turističku meku, pa je Krapanj u turističkoj iskorištenosti, ipak, neusporediv s Venecijom. Turistički potencijal Krapnja, dakako, je visok. Doduše, posljednjih godina na otoku je otvoren hotel sa sidrištem za jahte, pa raste s razlogom turistička iskorištenost otoka. U sklopu hotela djeluje i muzej spužarstva. Na Krapnju danas živi dvjestotinjak ljudi, primjerice šezdesetih godina dvadestog stoljeća bio je to najgušće naseljen otok na Jadranu. Ne čudi to, otok je to s tradicijom u ronilaštvu, spužarstvu i ribarenju. Jasna je logika, da se ljudi sele tamo gdje ima posla. U prošlosti u vrijeme naseljavanja otok je bio bez pitke vode i obradivih površina, pa su se ljudi morali okrenuti moru, iz jednostavnog razloga, a to je preživljavanje. Tradicija spužvarenja u Hrvatskoj vezana je uz otok Krapanj. Više od tristo godina na Krapnju je prisutno spužarstvo, a za to je zaslužan fra Antun Grk s Krete koji je Krapljane obučio ovom zanatu. I danas na otoku ima spužvara, iako ne u tolikoj mjeri kao ranijih godina.
Arhitektura otoka je tipična dalmatinska s kamenim kućama i uskim uličicama. Otok je moguće bez iole napora prehodati i opusti se bez gužvi i upozorenja na plažama o zabrani rezervacije mjesta ostavljanjem ručnika po noći ili rano ujutro. Doduše, nezaobilazna gužva je na krapanjsku feštu 2. kolovoza na blagdan Gospe od anđela, kad sve vrvi od posjetitelja i događanja.
Otokom dominira i stoljetna borova šuma i maslinici. Na otoku je muzej-uljara sv. Lovre iz 1584. godine. Tu je i samostan i crkva svetog Križa. U sklopu samostana djeluje i muzej – kojeg za ovog posjeta nisam uspjela posjetiti – zbog radnog vremena, ali jesam više puta dosad. Muzej priča i svjedoči o zanimljivostima otoka i njegovim stanovnicima. Svaki put, kad sam bila u prilici, posjetila bi samostanski muzej, i iz glave mi ne izlazi slika ronilačkog odjela iz kraja 19. stoljeća – koja me podsjeća na odijelo astronauta. Dugo si već predbacujem neoprostivu činjenicu, da sam bila en puta u Milanu i da nisam posjetila sliku Leonardove posljednje večere, iako sam prvi put naivno došla do crkve Santa Maria delle Grazie, gdje se slika nalazi, zanemarujući činjenicu da je posjet ovoj slici potrebno rezervirati mjesecima unaprijed. Ovo spominjem, zato što se u krapanjskoj samostanskoj blagovaonici krije slika posljednje večere slikara Francesca Santacrocea. Osim ovog slikarskog remek djela, i samostanska knjižnica je bogata riznica inkunabula, a sadrži i primjerak Biblije iz 1474.godine.
Treba li još nabrajati znamenitosti da se odlučite za posjet Krapnju?
Toliko mira i ljepote rijetko se nađe bilo gdje, i šteta je ne posjetiti otok, tako blizu Šibenika i uživati u boravku na njemu. Ja mu se uvijek rado vraćam, i sigurna sam da ću se i dalje vraćati.
Ivona Bačelić Grgić
