PRIČA 1. – Dobar dan Poljska

„Napr.. pauzu od ..naest minuta odmora pa nastavljamo put.“, probudio me zvuk iz zvučnika. Trljam oči i pitam Ivu gdje se trenutno nalazimo.

„Ma nemam pojma, negdje smo u Poljskoj. Nadam se da ćemo uskoro doći, već mi je dosta ove vožnje.“, odgovorila je.

Pogledam oko sebe, Ana i Toni čvrsto spavaju, a Mirna tipka po mobitelu. Očito da nitko nema namjeru prošetati po zraku. Razmišljam kako ove višesatne vožnje busom i nisu baš najbolje utrošeno vrijeme u životu, ali sve je to dio putovanja.

Nastavljamo vožnju. Sunce se već dobrano vinulo u nebo i obasjava polja oko nas. Krajolik je predivan. Kraj je travnja i proljeće je već debelo uzelo maha. Šarene se livade što od poljskog cvijeća, što od kultura koje su marljivi Poljaci posadili. Nekako mi se već sada sviđa ova Poljska, iako nemam neka prevelika očekivanja od nje. Općenito mi istok Europe nije pretjerano privlačan. Možda sam stereotipan, ali budimo realni kako uopće i zamisliti državu koja je toliko propatila u 2. svjetskom ratu, a poslije godinama bila pod željeznom ruskom čizmom. A i ti Poljaci. Nisu mi se nikad pretjerano sviđali. No ovo što vidim kroz prozor busa i ne izgleda tako loše. A i Ana i Toni su u Krakovu na Erasmusu već 8 mjeseci te tvrde kako je grad predivan. Ma ne samo grad, nego čitava država. Valjda onda znaju što pričaju?!

„E ljudi, pitala me sad ova vaša s Airbnba oko koliko ćemo doći. Rekla sam joj za sat vremena.“, kaže Ana.

Pogledam na Google maps gdje smo trenutno i shvatim kako nema šanse da do tada stignemo. „Još minimalno dva sata nam treba. Reci joj da ćemo malo kasniti, da je gužva.“, odgovorim.

„Ma joj nek čeka šta sad. Doći ćemo kad dođemo.“, kaže Ana i nasmije se.

(…)

Prve vizure Krakova djeluju mi upravo onako kako sam ga i zamišljao, socijalistički. No dobro, tek smo na periferiji grada, tako da nema brige. Sve se stigne promijeniti.

Polako ali sigurno stižemo na glavni kolodvor. Uzimamo kofere i krećemo prema izlazu, ili barem tako mislim. No ispada da je njihov autobusni i željeznički kolodvor u potpunosti novoizgrađen i nalazi se u sklopu ogromnog šoping centar. Hodamo kroz bespući dućana i napokon izlazimo, a kad ono ispred mene se pojavi drugo lice Krakova.

Idemo prema našem smještaju, opažam svaki kutak ulica kroz koje prolazimo. Arhitektura je slična centru Zagreba. Odjednom se ispred nas stvori predivan zeleni park kojem se ne nazire kraj. Pripremio sam se za ovo putovanje i istražio sve znamenitosti koje treba posjetiti i hranu koju treba kušati. Kroz glavu vrtim što bi to moglo biti.

„Je l’ to onaj par na P?“, upitam.

„Planty da. Budeš vidio fora je skroz.“, odgovara Toni.

edf

Konačno dolazimo do našeg smještaja. Gazdarica nema pojma pričati engleski i ne djeluje nimalo ljubazno. Stan izgleda predivno, kao i na webu. Dogovaramo plan za ostatak dana. Ana i Toni nas napuštaju, idu prema studentskom domu u kojem su smješteni. 

(…)

Hodamo kroz famozni park Planty. Moram priznati kako su Poljaci ovo jako dobro uredili. Ma ne samo ovaj park, već sve što sam do sada vidio. Glavni trg je jedan od najljepših koji sam do sada posjetio. Na sredini stara vijećnica i toranj, fontana, ciglena Bazilika sv. Marije… Ulice su čiste i nanovo popločene. Petrolejske lampe i žardinjere s cvijećem podižu čitavu vizuru grada, a posebno interesantni su mali, plavi, metalni štandovi na kojima prodavači prodaju Obwarzanek. Nisam ga htio odmah kupovati. Biti će prilike koje jutro pojesti ga uz kavu.

Gledam u natpis iznad restorana, piše „Smakolyki“. Ne znam što to znači, ali važno je zapamtiti svako mjesto da kasnije putopis bude što precizniji.

„My name is Damian.“, začuo se muški glas. Vidim da Iva i Mirna upoznaju Aninog i Tonijevog poljskog prijatelja za kojeg su rekli da će nam se danas pridružiti na večeri. Okrećem se prema njemu, dajem mu ruku. Sada kad smo svi na okupu, napokon možemo probati te poljske specijalitete.

Prije putovanja sam napravio popis od petnaestak poljskih jela koje bi valjalo kušati. Vjerojatno neću sve probati, ali imam svoje favorite. Famozni Pierogiji prvi su mi zapeli za oko dok sam listao jelovnik. Na kraju je odabir pao na njih i na Žurek. Za Pierogi sam znao što očekivati. Knedle od vučenog tijesta punjene raznim nadjevima. Neki će reći pa to su ravioli, stoga niti ne čudi što sam ih uporno čitao „pierođi“, a ne „pierogi“ kako me Ana ispravljala. Za Žurek sam znao da je riječ o juhi, ali moram priznati da nisam znao kakvoj točno.

edf

Kako je sve nevjerojatno jeftino većina nas se odlučila naručiti i predjelo i glavno jelo. Zvuči pomalo nestvarno da si grupa studenata u srednje skupom restoranu može priuštiti tako nešto.  Iva je naručila Barzscz (juha od cikle, vjerojatno svima poznatiju kao ruski Boršč, ali pssst nije to isto jer je ovo ipak poljsko), Ana i Toni Zupu pomidorowu ili juhu od rajčice, a Damian Žurek kao i ja. Za glavno jelo svi smo uzeli Pierogije, ali različitih okusa. Tako je tu bilo onih punjenih mesom i prelivenih džemom od luka, zatim onih sa špinatom (Poljaci ga jako vole i imaju različita jela s njim) i kozjim sirom, gljivama i povrćem i slično.

Napokon stiže taj famozni Žurek ispred mene. Pomalo shvaćam da to niti ne možeš nazvati juhom. Uzimam žlicu, prvi zalogaj.

„Odlično mi je ovo!“, prozborim sretno, „Ima tu dozu kiselosti od kiselog vrhnja. Sigurno je i različito povrće tu. Još i ova kobasa i jaja. Pa to ti dođe ko pravi čušpajz.“

„Probaj moju od cikle, fora je.“, kaže Iva.

Za Boršč sam ranije čuo, ali ga nisam nikada jeo. Okusom je bilo ok, ali niti približno ukusno kao Žurek.

Pojeo sam tu ogromnu zdjelicu „juhe“ i razmišljam kako sam već sada sit, a tek dolazi glavna zvijezda večeri. Pred mene se spušta tanjur s deset ogromnih Pierogija. Stvarno mogu puno pojesti, al nisam siguran hoću li uspjeti i ovo. I nisam se prevario. Ipak je riječ o tjestenini punjenoj mesom. Probao sam i one s drugim punjenjima i sve skupa mogu reći kako je ukusno. Nije sad nešto spektakularno za čim bih poludio, ali može proći.

PRIČA 2. – Slani izlet u dubine zemlje

Iduće sam jutro proveo sam hodajući gradom. Ostatak društva je malo predugo zaružio pa nisu imali snage ustati ranije. Obišao sam glavne znamenitosti u užem centru,a posebno mi se svidio Podziemia Rynku – fenomenalni interaktivni muzej o povijesti Krakova koji se nalazi ispod glavnog trga.

Podne je prošlo. Trubadur s Bazilike sv. Marije odsvirao je svoju pjesmu kao i svaki protekli puni sat. Pijem kavu u nekom kafiću u blizini trga i čekam Ivu da mi se pridruži kako bismo mogli krenuti na put do Wieliczke – starog rudnika soli.

„Jesi se naspavala?“, pitam kroz smijeh.

„Ma jesam da. Kaj ti si već sigurno sve obišao?“, kaže Iva.

„Nisam sve, ali obišao sam ovaj uži centar da. Fora je grad skroz, baš me ugodno iznenadio.“, odgovorim. „Aj popij kavu ak hoćeš pa idemo na bus.“

(…)

Izlazimo iz busa, gledamo u kojem smjeru trebamo krenuti. Ugledam tablu na kojoj velikim slovima piše Wieliczka i strelica pokazuje ravno. Stižemo pred ulaz, hrpetina ljudi je već tamo. Valjda još ima karata? Srećom upali smo taman u iduću grupu i krećemo na trosatno putovanje kroz podzemlje.

Prvo što nas dočekuje je klaustrofobično i beskonačno dugo stubište. Činilo se kao da nema kraja tim stepenicama. Vodičica je katastrofa. Iva i ja pucamo od smijeha kako žena bezvoljno priča o toj soli i skulpturama. Ali realno fora je sve to. Interesantna je cijela ta priča o tome kako su vadili sol i kako su zbog prevelike eksploatacije morali prestati kopati i odlučili napraviti taj muzej. Prolazimo kroz dugačak hodnik i izlazimo u veliku prostoriju.

„Predivno je ovo.“, ushićeno će Iva.

Spuštam mobitel i shvaćam koliko je predivna prostorija u kojoj se nalazim. Lusteri od kristala, pločice od soli, reljefi, kipovi. Izradili su crkvu od soli u rudniku. Fascinantno!

Hodali smo još dugo kroz rudnik i bilo je dosta naporno, ali moram priznati da je ovaj izlet bio pun pogodak. Na kraju sam si kao suvenir kupio mješavinu kopra, celera i soli iz rudnika. Nek se nađe kada ću doma pripremati neki poljski specijalitet.

(…)

Puni dojmova vratili smo se u Krakov. Ponovno je bilo vrijeme za večeru, ali danas nećemo u restoran. Idemo do Ane i Tonija u dom pa ćemo tamo već nešto smisliti.

Ulazimo u Tonijevu sobu, a tamo nas dočekuje buka. Odmah mi je jasno da je riječ o nekim južnjacima čim je atmosfera vatrena. Giam je Talijan i Tonijev cimer, a u sobi pokraj je i drugi Talijan Tomaso i Kolumbijac Christian. Upoznajemo se, melju kao navijeni. Giam pokušava popraviti upaljač koristeći plamenik. Rekoh sam sebi ova večer će sigurno dobro završiti.

Ana je razglasila da smo došli pa nas je masa ljudi htjela upoznati. U vrlo kratkom periodu u sobici od 10-ak kvadrata bilo je 15-ak ljudi. Ljudi iz svih dijelova svijeta. Alejandro, Roberto i Pedro iz Španjolske, Monika iz Poljske, Lukas iz Njemačke, Tin iz Slovenije, Talijani Davide, Giam, Tomaso, Makedonka Diana i Portugalka Catarina… Soba kulturnog mixa. Pravilo je samo jedno. Engleski je zajednički jezik, a ako kažeš i jednu riječ na nekom drugom jeziku – piješ. Piješ Žubrovku (tradicionalna poljska vodka), Soplicu (poljska rakija različitih okusa) ili strah i trepet svih Erasmusovaca – Aninu topolovačku rakiju.

 

Obožavam ovakve trenutke. Osjećam se puno opuštenije i lagodnije u komunikaciji s nepoznatim strancima, nego li s nepoznatim Hrvatima. Melješ sve kaj ti padne na pamet, razmjenjuješ mišljenja, uspoređuješ kako se živi negdje drugdje za razliku od onoga kako ti živiš u matičnoj državi. Naravno da smo svako malo rekli nešto na hrvatskom i da smo morali piti.

Kako se ne bismo svi ubili u cugi, treba nešto i pojesti. Giam i Toni vade suhomesnate proizvode i režu na daščicama. U sobu ulazi Tomaso. U rukama nosi sireve i flašicu s crnom tekućinom. Gorgonzola  je u posudici, domaći parmezan iz Modene se reže u debele šnite. Tomaso izlijeva crnu tekućinu na tanjurić.

„Is this Aceto balsamico?“, upitam ga.

„Yes, and it is homemade. I am from Modena. My family produces it for a generations.“, kaže Tomaso.

„How do you make it to be so thick? When i buy it, it is rare.“, zainteresiran sam saznati više o tome jer je nevjerojatno izgledao.

„This is 18 years old Aceto. One bottle is priced for about 200 euros. You put the wine in the big wooden barrel and then you transfer it into a smaller one. And at the end you get this black gold.“, kaže Tomaso i daje mi komad sira da umočim u Aceto.

Eksplozija okusa! Toliko ukusan sir i kiselkasto-sladak Aceto u kombinaciji bio je dovoljan da me raspameti. U tom trenutku sam shvatio da se čovjek očito kuži u hranu, a Modena mi je zvučala tako poznato.

„Do you know who is Massimo Bottura?“, ispalim ni sam ne znajući kako mi je mozak spojio Modenu s ovim kulinarskim magom koji posjeduje tri Michelinove zvjezdice u svojem restoranu Osteria Francescana smještenom ni manje ni više nego u Modeni, malom gradu na sjeveru Italije.

„You know who is Massimo?“, upita začuđeno, „Yes I know who is him. My dad and he are really close friends.“, odgovori Tomaso.

U tom trenutku kao da je svijet stao. Nalazim se pored osobe koja poznaje višestruko proglašenog najboljeg kuhara na svijetu. Osjećao sam se kao groupie na koncertu Jacka Whitea. Htio sam znati sve o tome i bome smo još dugo popričali o tome, o kulinarskoj tradiciji njegove obitelji, proizvodnji sira i vina i slično.

Naravno družio sam se i sa svima ostalima. Poslije smo otišli van. Bila je to neizmjerno zanimljiva večer.

PRIČA 3. – Gorko-slatki Obwarzanek

Izlazimo iz stana. Hodamo prema tramvaju. Kiša lagano počinje padati. Pa zar opet, pomislim. Već smo treći dan ovdje i stvarno nas ta vodurina s neba ne štedi. Iva otvara kišobran, a je poput lije po tko zna koji put prikradam ne bi li se zaštitio od kiše. Stvarno je krajnje vrijeme da nabavim kišobran. Ili ipak nije. I onako ću ga prvom prilikom ostaviti ispod stolca u tramvaju ili gdje god već. Šteta novaca.

Hodamo. Gledam lijevo i desno ne bi li pronašao kakvu pekaru. U daljini se nazire plavi štand. Starija žena stoji šćućureno ispod nadstrešnice štandića pokušavajući ne pokisnuti. Odlazim iz sigurnog skrovišta kišobrana prema štandu jer znam da je tamo ono okruglo pecivo koje želim kušati. Obwarzanek je poljsko pecivo posipano makom, sezamom i slično. Ono što je Njujorčanima bagles, to je Poljacima Obwarzanek. Biram onaj sa sezamom. Ipak ne želim jezikom čistiti zube od crnih makovih zrnca čitavo jutro. Spremam pecivo i u tom trenutku čujem kako Iva viče.

„E, jel to naš tramvaj?“, upita.

„Brijem da je. Ajmo trčat!“, odgovorim.

Scena kao ona iz Sam u kući 2 kada Kevin mijenja baterije i posprema diktafon u torbu trčeći za tatom. Nije diktafon, al je Obwarzanek. Ulazimo u tramvaj. Zadihani smo. Vozimo se.

Sljedeća postaja je….

Google maps još jednom je dobar prijatelj u nepoznatom gradu. Kaže idite ravno, pa desno, pa ravno, pa desno, pa lijevo i doći ćete do vaše destinacije. Malo hodanja i eto nas. Kvart nije ništa posebno. Dapače, malo je depresivan. Mislim niti ne čudi. Prije 70 godina bio je židovski geto. Željeznička pruga i sivilo neba nisu baš neka kombinacija, a i ta stara fasada koja samo što ne otpadne s pola zgrada ne pridonosi ugođaju. Ističu se ipak dvije zgrade u cijelom sivilu. Jedna je malu funki. Gledam u mobitel, čini se da je to Muzej suvremen umjetnosti. Druga nije tako spektakularna, ali ipak se ističe jer je fasada okrečena friško u bijelo. To će biti naše odredište.

Muzej Oscara Schindlera jedna je od atrakcija Krakova. Ok nije dobro reći atrakcija jer nema ništa atraktivno u nacističkim zločinima, ali svakako je interesantno mjesto za posjetiti. Igrom slučaja ispada da je danas ponedjeljak i da je ulaz besplatan. „Kupili“ smo naše ulaznice, kiša je prestala, čekamo Anu i Tonija da nam se pridruže. Sjetim se da je krajnje vrijeme da napokon nešto i pojedem. Iz prozirne vrećice vadim taj poljski specijalitet, naravno poziram za fotku da moji dragi čitatelji mogu to vizualizirati kada će ovo čitati i uzimam prvi griz. Razočarenje. Onak, nije niš spešl. Pecivo ko pecivo.

O muzeju neću pisati nadugo i naširoko. Recimo da je interesantan. Ima par zanimljivih instalacija poput velikog projektora na kojem možete gledati rotirajuće fotke onoga vremena ili štambilje iz različitih doba vladanja prije, za i nakon Drugog svjetskog rata. U svakom slučaju, ako imate dovoljno vremena otiđite do tamo.

Izlazimo iz muzeja i krećemo se prema židovskoj četvrti. Bila je to nekad jedna od ljepših gradskih četvrti, puna sinagoga i života. No svijet je okrutno mjesto pa je dopustio da ovaj mali kvart doživi tešku sudbinu. Kako nema smisla proučavati samostalno zgrade, odlučili smo uzeti Free walking turu. Obožavam te ture na putovanjima. Taman dobijete stručno objašnjenje mjesta na kojem se nalazite, a ne košta vas gotovo ništa.

Kako je tura krenula iz centra grada morali smo pričekati da dođe do židovske četvrti kako bismo se priključili. Na čelu grupe stranaca nalazi se omanja, punašnija, plavokosa žena. U rukama drži crveni kišobran. Glas joj je malo promukao i dubok.

„Are you waiting us for second part of this tour?“, upita.

„Yes, we are going with you.“, odgovori Iva.

Hodali smo kroz četvrt 1,5 h i saznali svašta. Od broja sinagoga koje su nekada tu bile, do toga kako su najprije Nacisti, a zatim i Sovjeti nakon rata te iste sinagoge rušili ili pretvarali u muzeje koji su sadržajno bili u potpunoj suprotnosti s onim što bi religijsko mjesto trebalo biti. Došli smo i do onih famoznih stepenica iz Schindlerove liste. Inače, film je sniman u Krakovu jer je Spielberg procijenio kako je to mjesto koje najbolje odgovara općem opisu grada koji su pretrpjeli sve strahote rata. Ponovno je padala kiša. Nebo je bilo sivo. Te stepenice možda i nisu u stvarnosti pretrpjele one ružne scene iz filma, ali nekako kao da odišu tako.

Pod dojmom svega odlazimo prema stanu. Razmišljam o tome kako je na kraju onaj zlaćani Obwarzanek bio jedina svjetla točka današnjeg dana.

PRIČA 4. – Od ukusnog ručka prema najtužnije mjestu Poljske

Jutro započinjemo laganom šetnjom kroz grad. Prolazimo kroz park Platny, kiša ponovno pada. Svi su pomalo umorni od sinoćnjeg izlaska. Plan je posjetiti predivni dvorac Wawel koji se izdiže iznad grad, otići na ručak, a nakon toga Iva i ja idemo na ono grozno mjesto na A.

Prolazimo pokraj jedne krakovske atrakcije – kipa zmaja koji riga vatru. Navodno. Zašto? Čekali smo i čekali, ali vatru ugledali nismo. Možda je do kiše. Možda. Lagana uzbrdica i eto nas na predivnom platou. Cvijeće, skulpture, zgrade. Posebno se ističe Katedrala. Mislili smo kako je ulaz besplatan, ali naravno morali smo ga platiti. Prolazimo kroz katakombe. Dolazimo u unutrašnjost crkve, visoki svod, relikvije, gužva. Lijepa crkva za vidjeti.

Polako ali sigurno došlo je vrijeme ručka. Toni kaže kako zna jedno dobro mjesto u židovskoj četvrti pa se odlučujemo na malo duže hodanje. Omanji restorančić izgleda obećavajuće. Uređen u IKEA stilu, svijeće i cvijeće na stolovima, pomalo intimna atmosfera. Uzimam jelovnik i gledam što još nisam probao od poljskih specijaliteta. Odgovor se nameće sam po sebi vrlo brzo. Kotlet Schabowy ne može biti loš odabir, a uz njega još ide u Surowka. Da pojasnim o čemu se radi. Schabowy je nešto kao bečki samo što se u poljskoj verziji koristi lungić. Ono što me apsolutno oduševilo bila je Surowka. Salata od ukiseljenog povrća fenomenalnog okusa. Postoje različite kombinacije, a ova je bila veličanstvena. Kiseli kupus, mrkva, jabuka uz dodatak cijelih sjemenka kima nevjerojatno je pasala uz teški pohani šnicl. Popili smo pivu, pojeli pa je bilo vrijeme da se Iva i ja uputimo dalje svojim putem.

Dolazimo na autobusni kolodvor.

„Di se tu kupuju karte?“, upitam Ivu zbunjeno.

„Ne znam stvarno. Stvarno su im loše upute.“, odgovara.

Nakon podužeg ispitivanja hladnih Poljaka gdje moramo ići da bi kupili karte, napokon pronalazimo mali kiosk. Bilo je jako bedasto to izgovoriti ali „Two tickets for Auschwitz“ je jednostavno morali biti izgovoreno. Prodavačica nas upućuje na peron na kojem stoji mali kombi. Dolazimo do vozača, on nam živčano i bezobrazno odgovara da pričekamo dok nas ne pozove unutra. Napokon se ukrcavamo. Ono što je uslijedilo nismo očekivali niti u najluđim snovima. Iva i ja pogledavali smo se tijekom jednosatne vožnje više puta. Već sam pomalo pucao od smijeha jer sam shvatio da se nema smisla nervirati. Naime vožnja do našeg odredišta nalikovala je najluđi RollerCoaster ikad. Teško je opisati taj stil vožnje, ali dovoljno je reći da je čovjek prestizao aute tako da bi se doslovno priljubio uz gepek, zatim potpuno luđački naglo skretao u lijevo i desno. Mogućnost frontalnog sudara za njega je vjerojatno bio nepoznat pojam. Osjećali smo se kao u onoj igrici u kojoj vozite autocestom i prestižete aute, a najviše bodova dobijete ako dođete na milimetar od drugog auta.

„Ne mogu vjerovati da smo živi stigli do ovdje.“, izrekao sam rečenicu nakon što smo izašli iz auta, shvativši tek trenutak poslije koliko to morbidno zvuči s obzirom na destinaciju. Nekako je teško bilo suzbiti smijeh u tom trenutku, iako je bilo u potpunosti neprilično.

Pred ulazom u muzej vidjeli smo ogromnu gužvu. Iako nas je prijateljica ranije upozorila da trebamo rezervirati karte i to najmanje mjesec dana unaprijed, ne bismo mi bili mi da smo je poslušali. Nažalost ostali smo bez karata za muzej, a ujedno i glavni dio Auschwitza.

„Kaj bumo sad?“, upita Iva.

„A niš, ajmo onda barem do Birkenaua kad smo već do ovdje došli“, odgovorim.

Naime Birkenau (drugi dio konc logora) smješten je 1-2 km od Auschwitza I i ako ste ikada gledali neki film o Holokaustu, onda ćete si predočiti to mjesto kao veliko polje prepuno drvenih baraka u kojima su ljudi bili smješteni.

Ukrcavamo se u bus i vozimo kratko do tamo. Željeznička pruga vodi prema ciglenoj zgradi. Metalna, žičana ograda, bodljikave žice, reflektori, drvene barake, stražarnice. Prizor je već sada jeziv, a još nismo niti kročili na to mjesto tuge, boli i užasa. Prolazimo kroz vrata i gledamo u kojem smjeru krenuti. Najprije smo obišli drvene barake, a zatim i neke ciglene. Nije da tamo imate nešto puno za vidjeti. Tek pokoja ruža na ogradi i prazne prostore koje si samo možete vizualizirati kako su izgledali u ono doba krcati nesretnim dušama.

Gledam oko sebe i razmišljam o mnogo stvari. Iva započne priču o ne shvaćanju ljudske zlobe. Hodamo, razgovaramo. U jednom trenu ugledam curu koja s osmjehom stoji na tračnicama i pozira za fotku. Potpuno mi je to neshvatljivo. Zar ljudi nemaju osjećaj za trenutak i mjesto? Zašto pozirati s osmjehom za Instagram na istim tračnicama koje su milijune odvele u smrt?

Sjedamo u bus za nazad. Inače cijelo vrijeme su sivi oblaci prekrivali nebo, no u trenutku našeg udaljavanja kroz oblak se probilo sunce. Onako zlaćano, toplo. Činilo se pomalo nestvarno da se to događa baš u ovom trenutku. Nisam religiozan, ali kao da je tome tako trebalo biti.

PRIČA 5. – Čušpajz i sendvič za kraj

Posljednji je dan i već smo vidjeli gotovo sve. Upravo stoga smo odlučili da današnji dan bude laganini. Prošetat ćemo još gradom, popiti kavu, pojesti nešto, ubiti vrijeme do busa.

Za ručak smo ponovno na Tonijevu preporuku otišli u jedan restoran organiziran kao menza. Mjesto je izgledalo totalno funky sa svim onim kičasto ofarbanim i ukrašenim zidovima, figuricama, namještajem.  Nisam već dugo jeo ništa na žlicu pa se Bigos činio kao dobra ideja. Riječ je o poljskoj verziji sekeli gulaša ili kako ga babice kod nas nazivaju „prisiljenog zelja“. Obilata porcija za malu lovu sve je što trebate. I ne, mjesto zbog dosadašnjeg opisa nije rezultiralo katastrofalnom kvalitetom hrane. Bigos je bio bomba! Borovica u njemu je posebno podigla okus jela i valjalo bi i doma napraviti malu promjenu u napraviti umjesto mađarskog/hrvatskog sekelija, onaj poljski.

Popodne smo odlučili provesti ponovno u onoj židovskoj četvrti. Sviđa mi se što cijela ta četvrt danas odiše pomalo alternativno. Kao mjesto na kojem bi se utaborili književnici, slikari, glazbenici. Ima i jako cool birtija u kojima možete za vrlo male novce popiti piće. Ističe se općepoznata Alkemija, ali mi smo ipak otišli 50-ak metara dalje u malo dvorište tik do onih Schindlerovih stuba. Mala drvena kućica u kojoj uzmete cugu, drveni vrtni stolovi i stolci, lampice, glazba, piva. Ma sve što nam treba da bi preživjeli skorašnje višesatno sjedenje u busu.

 

Kako mi piva uvijek otvori apetit, naravno da sam prvi inzistirao da nešto opet pojedemo. Potpuna sreća uslijedila je kada sam shvatio da se nalazimo 50 m od onog trga za koji je vodičica neki dan rekla da je sjedište poljskog fast fooda zvanog Zapiekanka.

Genijalni, ogromni i bogati tost sendvič za nevjerojatnih 15 kn oduševio nas je sve. Možete birati između 10-ak vrsta, a kolo sreće u mojem slučaju palo je na sir, slaninu, kisele krastavce, šampinjone, BBQ umak i majonezu. Zvao se planinski i izmamio mi je osmjeh na lice.

Sretni i siti uputili smo se prema studentskom domu po stvari, a zatim i na kolodvor. Putovanju je došao kraj. Sjedim u busu i vrti sve što se dogodilo proteklih dana. Misli mi zatvaraju ovo poglavlje putoholičarskog života i okreću novu stranicu. Čini se da na vrhu piše Baltik i Skandinavija, ali malo je mutno. Ipak treba zaraditi lovu i dovršiti priču zvanu fakultet. No vidjet ćemo, sve u svoje vrijeme.

Napisao: Sweety&Spicy – sweetyandspicy.com