Sudjelovanje na putopisnoj tribini Samo za taj osjećaj u Starom Gradu na otoku Hvaru osim divnog iskustva predstavljanja moje istoimene knjige, pružilo mi je mogućnost upoznavanja ljepota hrvatskih otoka u društvu otočana.

Lijepo je kad se uspije povezati ugodno i korisno, a to je moguće  jedino kad imate dobru domaćicu  i prijateljicu u jednom. Nakon završetka putopisne tribine, odlučila sam svoj boravak u Starom Gradu produžiti. Jutro provodim sama na moru u hladovini i uz knjigu U zemlji zmaja – bio je to idealan, ipak, zaslužen odmor – rekli bi da je to meni moja borba dala. U popodnevnim satima sam se u društvu prijateljice uputila u razgled središnjeg djela otoka Hvara koji je uključivao posjet Dolu (Marijinom i Aninom), Vrbanju, Vrbovskoj, Vrsniku, Pitvama.  Svoju turu nastavili smo vožnjom kroz  hvarski tunel, arhitektonski i  tehnološki neopisiv,  što je samo po sebi nezaboravno iskustvo, pretpostavljam da je riječ o još većoj avanturi kad se u istom vozite po noći. Kao u onoj na kraj svakog tunela dolazi svjetlost tako nas je tunel doveo do Ivana Dolca – meni do tada najpoznatijem po dobrom vinu, no stjenovite plaže i kupanje po valovima su još ljepše iskustvo. U dobrom društvu tura središnjem djelom otoka završila je relativno kasno navečer i to u Rudinama na kulturnoj manifestaciji, koja je nam je uz kulturu donijela i dobru zabavu – smijeh je lijek, znam to odavno.

Nakon što je moja prijateljica Vaga izvagala sve mogućnosti odlaska na Vis – kasno navečer odlučile smo da ćemo prvim trajektom  u Split – pa ćemo se onda prebaciti drugim trajektom na Vis. Ujutro prvo zvono budilice nismo čule, ali smo se pod nerazjašnjenim okolnostima uspjele probuditi u 4:45 h, trajekt je kretao u 5:30. Pitala sam samo – jel stignemo? – odgovor je bio jasan: ako se spremiš za pet minuta – DA.  U 5,30 smo plovili u trajektu put Splita. Vožnje u trajektu se ne sjećam, jer sam se ručnikom pokrila i prespavala cijelu dionicu puta Stari Grad – Split.

Subota je – 1. kolovoza – srce sezone je na vrhuncu, i inače, a posebno ove godine kada se broje turistički rekordi. Osim iz Lučkog pokraj naplatnih kućica, reporteri svih televizija javljaju se iz splitske trajektne luke, i kao putnik s iskustvom, tamo se ne želite zateći subotom. Bježala sam od gužve, ali kao uvijek u životu, ono od čega bježim me sustiglo. Predah u Splitu koristimo za okrepu i kavicu, i vrlo skoro krećemo trajektom Petar Hektorović via Vis. Vožnja Split Vis traje cca 2,30 – 3  h. Dugo vremena želim posjetiti Vis – i uživam u ovoj mogućnosti koja mi se otvorila, čak i u gužvi, koju inače ne podnosim. Nisam puno putovala brodovima, pa mi je putovanje trajektom iskustvo za učenje. Iz razgovora saznajem da trajekt Hektorović ranije plovio u smjeru Hvara i da je premješten na rutu Vis i čini mi se da osjećam žaljenje u glasu putnika s Hvara. Hvarane i Petra Hektorovića dijeli posebna veza – ustalom Hektorović je Stari Grad izabrao kao mjesto za svoj ljetnikovac – o tome drugom prigodom.

Domaćini u Komiži su nam prijateljičin brat Marko  i djevojka Nikolina – kojim se i ovim putem zahvaljujem na  domaćinstvu – VELIKO HVALA!

Prva stanica nam je otok Vis, gdje se opuštamo uz kavicu čekajući naš prijevoz do Komiže.  Komiža je gradić alias ribarsko mjesto na otoku Visu, udaljena od grada Visa 10-tak kilometara. Smještena je u podnožju brdskog masiva Hum u zaljevu. Poznata je kao jedno od najsunčajnih mjesta na Jadranu uz 2600 sunčanih sati. Prirodni smještaj predodredio je bavljenje najvećeg djela lokalnog stanovništa ribarstvom.  Pričaju mi – da su Komižani jedni od najboljih ribara još iz doba Mletaka poznati i po najsuvremenijim ribolovnim metodama. Komiža je poznata i po svojim regatama i to onoj Komiškoj, Otočkoj i svetog Nikole. Uostalom,  komiška falkuša – brod, bila je jedan od eksponata na predstavlju Hrvatske tijekom svjetske izlože EXPO u Lisabonu 1998. godine. U Komiži je svojedobno postojalo sedam tvornica za preradu ribe koje su se spojile u jednu – a ta jedna u nijednu u pretvorbi i privatizaciji.

Danas ljudi u mjestu žive od ribolova, turizma i poljoprivrede. Komiža je danas modneno turističko mjesto u srpnju i kolovozu, svi vole biti tamo – svjedočimo tome u javnom medijskom prostoru u tzv. sezoni kiselih krastavaca, kad su glavne vijesti tko je od zvijezda gdje. Ne samo zvijezde nego i vlasnici brojnih jedrilica i jahti svoj odmor provode i u Komiži.

Na otoku živi nešto više od 1500 stanovnika. Zanimljivo je da u Los Angelesu živi deset puta više Komižana nego u samom mjestu. Tijekom povijesti puno Komižana je odselilo u Ameriku. Zanimljivi su i nadimci koji su si međusobno dali stanovnici Komiže. Na prvu tešku razumljivi i pomalo uvrjedljivi, ali simpatični i tipični za svako mjesto u Dalmaciji. I mi u Šibeniku dijelimo nadimke bez milosti.

Arhitektura Komiže tipična je mediteranska, a krase je kamene kuće i uske uličice. Komiža je poznata po svojim plažama, a neke od njih su Gusarica, Pizdica, Kamenica i druge. I mi nepropuštamo osvježenje koje je najbolje za vrijeme ljetne žege, upravo u moru. Komiškom rivom dominira Komuna – mletački kaštel iz 16. stoljeća čiju gradnju su financirali komiški ribari, kao utvrdu za obranu od gusara i Turaka. Od ostalih znamenitosti, ističe se Crkva Gospe Gusarice, koja svoje porijeklo vuče iz 16. stoljeća s tim da je bila nadograđena u 17. stoljeću. Zanimljivo je da se uz nastanak crkve vežu dvije legende. Jedna kaže da je mještanin našao Gospinu sliku u grmu na mjestu današnje crkve. Dok druga legenda kaže da je slika oteta dva puta od strane Gusara, no da se uvijek vraćala na svoje mjesto. Župna crkva je crkva svetog Nikole smještena iznad komiške uvale iz 12. stoljeća. Zaštitnik Komiže je sveti Nikola biskup i dan grada se slavi 6. prosinca. Tada se ispred crkve tradicionalno u čast svetog Nikole zapali stari brod za spas svih brodova koji plove.

U Komižu se dolazi i zbog posjeta otoku Biševu odnosno Modroj špilji – za mene vrijedi u ovom slučaju ona  Arnijeva– I`ll be back. Komiški arhipelag čine uz Biševo, Palagruža, sv. Andrija, Jabuka i Brusnik – što potvrđuje  nužnost  mog povratka.

Dok je prijateljica na misi, ja sjedim sama na komiškoj rivi ispijam kavicu, zapisujem dojmove, društvo mi prave jahtaši i pogled na skupe jahte i jedrilice. Pišem razglednice i uživam, a ja ću se svećenikom družiti na povratku s Visa u Split. Napričali smo se za vožnje trajektom i iz glave mi ne izlazi svećenikova misao da je najgore živjeti bez smisla – odmah sam se složila s tom konstatacijom – ili kako bi rekla velika Vesna Parun „Ja ne tražim smisao života nego ga življenjem neprestano stvaram. Iz prkosa. Samo za sebe, jer je laž da to itko može činiti za druge. Možeš raditi za nekog, ispaštati za nekog, ali ne možeš za njega tražiti smisao života.

Vis I promise I`ll be back.

Čitajte me i u mojoj knjizi putopisa Samo za taj osjećaj – putešestvije Europom, Azijom do Južne Amerike – koju možete naručiti na e-mail: ibacelic@gmail.com

  Ivona Bačelić Grgić