Za razliku od Hrvatske gdje uslužnim djelatnicima napojnica nije glavni izvor prihoda, u Kraljevini Tajland situacija je sličnija Sjedinjenim Američkim Državama, no postoje i brojna mjesta na kojima se očekuje da platiš samo onoliko koliko piše na tvom računu…

Piše: Štefek Tajlandski

Brojni Tajlanđani osuđeni su živjeti upravo od dobrote stranih gostiju i njihove volje da ih nagrade za uloženi trud. Sustav je to koji mi u Hrvatskoj ne koristimo niti pretjerano razumijemo, ali u ovoj kraljevini na jugoistoku Azije vladaju drukčije zakonitosti i u mnogim situacijama moraš biti spreman dati napojnicu da ne ispadneš škrtac i nepristojni gost.

Noćni klubovi su jedno od takvih mjesta. Tamo konobari dobivaju bijednu osnovnu plaću od možda tisuću kuna, a napojnice su te o kojima ovisi njihov konačni prihod i može biti i šesterostruko veći. Prilikom svake kupnje pića koja uopće nisu jeftina (pivo je obično 30 kn), očekuje se da izvojiš još najmanje 20 ili 30 bahta (4 ili 6 kuna) za konobara. Ako dobiju deset bahta, neće protestirati, ali neće biti ni presretni. Zato se uvijek isplati kupiti više toga odjednom, da ne plaćaš harač baš svaki put kad ožedniš. Nepisano pravilo napojnice u disku ne vrijedi samo za strance, nego i za domaće goste.

Saloni za masažu također su mjesta na kojima se očekuje da posebno nagradiš ženu koja te masirala. Obično tajlandska dođe 200 bahta (40 kn), a ako ostaviš još 20 bahta onome tko je obavio posao, svi će biti sretni i zadovoljni i gledati te kao velikog gospodina.

Kad su u pitanju zabavljači uživo, njihove cijene kreću od 20 bahta za dečke koji izvode hip hop ples na ulici, dok pjevači očekuju ipak više. Ako ti se sviđa kako te zabavljaju u restoranu ili kafiću, pristojno im je dati 100 bahta (20 kn), posebno u slučaju kad naručiš od njih neku pjesmu. To vrijedi u turističkim sredinama, dok će u manjima glazbenici biti sretni i s manje.

Napojnicu očekuju i djelatnici na parkiralištima od možda 20 bahta, a ista je cijena i onih iritantnih likova u zahodima koji te pokušavaju masirati dok uriniraš ili nakon što obaviš nuždu. Nekad pomogne ako vičeš “No, no, thank you”, ali ne svaki put, baš imaju fetiš na ovu čudnu uslugu.

U velikim restoranima čak je i u Hrvatskoj običaj davati napojnicu pa i ovdje, no sasvim je drukčija situacija u malima. Tamo plaćaš izravno vlasniku koji od tebe ne očekuje dodatak cijeni usluge. Isto vrijedi i u trgovinama živežnim namirnicama Seven Eleven i Family Mart, kao i na tržnicama na kojima je pregršt delicija i treba ih posjećivati što češće.

Nemojte slučajno da vam padne na pamet davati napojnicu javnim službenicima, posebno ako rade u imigracijskom uredu, jer tko zna kako će ta vratolomija završiti. No, s policajcima je druga stvar, pogotovo ako te ulove u prometnom prekršaju, ali to je neka sasvim druga tema.

Naravno, na kraju ne smijemo zaboraviti curke za koje si saznao da su siromašne k’o crkveni miš i nezaposlene, a s užitkom su pristale s tobom provesti večer ili više njih, bez ikakvog otvorenog potraživanja. Tada se prešutno očekuje da mladu damu nagradiš s 2000 bahta, a i ponešto za svako sljedeće druženje.

Bilo bi lijepo da i izmisliš neki lažni razlog zašto to činiš, tipa “Evo ti za taksi” ili “Evo ti pa počasti frendice”, čisto da se ljepotica ne osjeća loše zbog cijele situacije. U zaista vrlo rijetkim situacijama će odbiti ponuđeno, u turističkim obalnim gradovima baš nikad, dok u slučaju da to ne napraviš možeš očekivati jako tužno lice na rastanku. Od šamara pak koji bi za takav potez dobio u Europi ne trebaš strahovati…