Napisala: Antonia Oštrić

 

Teškom sam mukom obavila kupnju karata uz misao : “Pa hej, ako želiš vidjeti svijet, moraš biti spremna vidjeti i ono lošije i nesigurnije.” I tek sad vidim, koliko sam u stvari u krivu bila i do čega su me moje sulude predrasude dovele. U mailu zahvale jednom novinaru sam napisala da su, bez uvrede, televizija i novinski članci ponekad (često) lažljivci i da je stvarnost koju smo imali prilike vidjeti potpuno drugi svijet od predočenog.

Jer Kolumbija nije samo Pablo Escobar, Kolumbija nisu samo plantaže koke i Kolumbija nisu samo narko-karteli. Kolumbija je nešto puno više od toga i dopustite mi da vas ja svojim osvrtom uvjerim u suprotno.

Karte smo kupili preko KLM-a, Venecija-Bogota (s presjedanjem u Parizu), a povratni je let bio iz Barranquille. Trebali smo letjeti preko Amsterdama, no let nam je 2 puta otkazan i na kraju smo letjeli preko Paname i Pariza s AirFrance-om (ista grupacija). Imali smo problema s KLM-om, no doći ćemo već do toga.

 

 

U Bogotu smo sletjeli u večernjim satima. Na aerodromu smo promijenili nešto dolara u kolumbijske pezose. Najbolji tečaj koji smo dobili u toku putovanja bio je 1 dolar – 3500 pezosa. Uzeli smo taxi do hotela (Hilton Embassy Suites) u Chapineru – najsigurnijem dijelu grada. Noć smo prespavali i rano ujutro krenuli put Catedral de Sal u Zipaquiri. Katedrala od soli smatra se jednim od najznačajnijih djela kolumbijskih arhitekata i možemo se složiti da je zaista impresivna. Njeni su zidovi prekriveni kristalima i gotovo se cijela nalazi ispod razine zemlje. Ulaznice su jedina negativna stvar jer postoje dvije cijene, jedna za domicilno stanovništvo i ona druga – za nas turiste. Ukupna cijena za dvije osobe je 120 tisuća pezosa, što je nekakvih 35 eura za obilazak katedrale.

Vratili smo se u centar s idejom da obiđemo muzej zlata, no za isti je potrebna rezervacija i ostavili smo to za idući dan. Kako se javila glad, sjeli smo u restoran El Gato Gris i tražili isključivo lokalna jela. Servirali su nam ajaico (juhu od piletine i krumpira), patakon (povrće koje izgleda banana, ali to u stvari nije ) i mesnu platu s različitim verzijama valjušaka od krompira. Kolumbijci stvarno jako vole krompir. U istom smo restoranu probali i Aguardiente, rakiju od anisa i zaista je jaka. Inače, restoran ima sve naše preporuke. Usluga je bez mane, čisto je, i što je najvažnije, imaju najbolji pogled u Bogoti nakon Monserrata.

Monserrat nas uvodi u dan br.2. – planina iznad Bogote visine 3152 m. Do vrha možete doći na tri načina – penjanjem, uspinjačom i gondolom. Mi smo se odlučili na uspinjaču obzirom da gondola nije bila u funkciji, a penjanje nije bila opcija zbog ograničenosti vremenom. Pogled s vrha je fantastičan. Tu ćete zaista doživjeti veličinu Bogote, a pridodamo li predivan okoliš i posreći vas s lijepim vremenom uživanje je zagarantirano. Nakon spuštanja u podnožje, trčali smo do muzeja zlata za koji smo imali rezervaciju. Muzej zlata jedan je od najpoznatijih u svijetu, ali mi zaista nismo bili oduševljeni istim. Trenutno za vrijeme korone imaju otvorenu izložbu drevne povijeti Perua, zlatne predmete kolumbijske povijesti poput mačeva, oklopa i sl. i dvoranu koja će vam prva iskočiti na slikama kada zaguglate Museo del Oro. Dvorana je simpatična, imaju i zvukovne efekte, ali ostaje samo na simpatičnosti. Nista više, ništa manje. Isprobavanje tradicionalne vruće čokolade sa sirom brzinski smo odradili u restoranu La Puerta Falsa po preporuci Anthony Bourdaina zbog već dogovorene bike tura grada.

A bike tura bila je nešto najbolje što nam se dogodilo u Bogoti. Mike, bivši novinar iz SAD-a, odrađivao je intervjue diljem svijeta. Poslom je došao u Kolumbiju i kako je došao tako je i ostao – punih 25 godina. S njim smo obišli sve, čuveni fruit market Paloquemalo gdje smo isprobavali na desetke različitih vrsta povrća i voća koje nikad u životu nismo vidjeli, lokalnu tvornicu kave i malu obiteljsku tvornicu savršene čokolade. Odveo nas je i u tzv. “red district” Bogote i tu su prizori bili stvarno tužni. Imao je strpljenja za nas, na svako naše pitanje odgovorio i sve to punog srca. Ono kad baš vidite na nekome da uživa u onome što radi. Inače bike ture možete naći i na TripAdvisoru, ukoliko vas put nekad nanese u Kolumbiju, pod nazivom BikeToursBogota. Oprostili smo se s Mikeom, pridigli stvari iz hotela i krenuli na noćnu vožnju put Salenta.

 

 

Do Armenije smo se vozili nekakvih 8 sati s nekoliko pauza. Karta je koštala 130 tisuća pezosa za 2 osobe. Na svom sam Instagram profilu napisala da bi vozaču u Hrvatskoj za to oduzeli ne samo dozvolu, već i identitet. Ali do kraja smo se putovanja na to već i navikli. U ranim jutarnjim satima stigli smo u Armeniu i sa glavnog kolodvora uzeli bus za Salento. U Salentu smo našli mali lokalni hotel s terasom nestvarno lijepog pogleda. Mislim da je naziv bio Mirador. Vremena je bilo zaista malo, a taj smo dan odlučili odraditi turu Cocora Valley i obići plantaže kave. Uzeli smo privatnu turu (90 dolara), sjeli smo u džip, vozač nas je ponudio lizalicama od kokosa ( tražila sam još !) i dan je mogao početi. Cocora Valley (ime kimbajske princeze, značenje: “zvijezda vode”) dom je nacionalnog stabla Kolumbije – voštane palme Quindio. Dosežu visinu od čak 60 m ! Puna tura obilaska (penjanje) doline traje preko 6 sati. Mi smo se zadržali puna dva sata i vjerojatno bi još ostali da nas vozač nije čekao. Trebalo je krenuti na turu kave jer je farma bila udaljena 45 min vožnje, a cesta i nije bila baš najbolja ikad.

Obiteljsko imanje na koje nas je doveo bilo izuzetno lijepo. Sjeli smo za visoke stolce na terasi gdje smo bili dočekani, kava nam je servirana i preostalo nam je samo uživati u pogledu koji se pružao put doline. Momak po imenu Cristian vodio je naš obilazak na tečnom engleskom jeziku i uputio nas u sve faze – od sjemenke do napitka u šalici. Farma je osim kave imala i zasađena stabla banana, limuna, maline, kao i kokoši, krave, … Baš pravo malo imanje. Povratkom u Salento poželjeli smo se koktela i sjeli u Mojiteriu. Totalno smo spontano upoznali ljude koji su sjedili stol do našeg i to je bio ključni trenutak večeri. Plesali smo salsu, pili kolumbijski rum, ispričali se kao da se znamo stotinama godina. Istina, pustili smo i mi koju našu pjesmu. Srce bi iskočilo da nismo. Ti su nam ljudi pokazali Kolumbiju u potpuno drukčijem svjetlu i hvala im na tome.

Idući su nas dan čak htjeli voditi sa sobom na glamping, ali opet, opet i opet – vremena nismo imali. Santa Rita vodopad bio je na check listi. Naravno, Antonia je obukla bijelu majicu i tenisice, kao i jeans hlace. Gazili smo i gazili cijelom šumom puna 2h, vodopada nigdje. Čak smo u jednom trenutku počeli sumnjati da postoji. Već sam bila i poprilično ljuta zbog tenisica uništenih blatom kad smo iz šume izašli na dolinu i sreli čovjeka imena Alejandro. Alejandro je doktor u regiji Armenia koji radi na čuvanju korona cjepiva. U slobodno se vrijeme bavi fotografijom, stalni je posjetitelj Santa Rite i kao da ga je nebo izbacilo na naš put. Pomogao nam je naći put do vodopada, a kasnije nas autom odveo u prijateljev restoran na isprobavanje Bandeja Paise i ostavio na kolodvoru u Armeniji. Čovjeku sam novce gurala u džep i nije htio. On je svojoj kući otišao zadovoljan jer je turistima uljepšao dan. Riječi za takvo nešto ne pronalazim.

 

 

Iz Salenta smo uzeli bus za Medellin i tamo stigli oko 5h ujutro. Sa sobom nismo imali apsolutno ništa kolumbijskih pezosa, a trebali smo kupiti nove autobusne karte za Guatape. Na terminalu Medellina jedna nas je žena obavijestila kako busevi za Guatape idu s drugog terminala, na sjevernom dijelu grada. Znači još jedan bus, a mjenjačnice ne rade do 8h! Požalila sam joj se kako ne znamo što ćemo, priupitala ako zna slučajno neku mjenjačnicu otvorenu. Žena je tad iz svog novčanika izvadila 5000 pezosa i dala nam za autobusne karte za drugog terminala. Još uvijek sam u šoku, čak i dok ovo pišem. Nakon dugog nagovaranja, za uspomenu smo joj ostavili hrvatske kune. Kolumbija je čudo.

Na drugom terminalu nije bila ništa bolja situacija, morali smo čekati i u 8h smo uhvatili prvi bus za Guatape. Piedra del Penol bio je glavni razlog posjete Guatapeu. Dovezao nas je tuk-tuk i ostavio na ulazu. Guatape u prijevodu znači kamen, i on zbilja to je – kamen, ogroman kamen. Cijena ulaznice je otprilike 20 tisuća pezosa i do vrha tog ogromnog kamena penjete se betonskim stepenicama. Ja sam imala 5-6 kratkih pauza i gledala na drugu stranu, u prolaznike kako se spuštaju s vrha. Vjerujem da je to uvelike utjecalo na moj poprilično težak uspon, ali hej, vrh je dosegnut. Inače 70tih godina područje je zbog projekta hidroelektrane poplavljeno i uslijed toga su iznikli mali otoci i poluotoci. Pogled je prekrasan i zaista se isplatila bol u mišićima.

U Guatapeu smo za smještaj odabrali Domus Glamping. Romantične kupole, toplog interijera, s jacuzzijem na terasi kupile su nas u potpunosti i noć smo morali provesti tamo.

 

 

Dočekala nas je Camila, jedna jako vedra osoba i ujedno nadglednik smještaja. Uputila nas je u sve aktivnosti dostupne u glampingu (kayaking, jetski, ribolov, … ). Sva se hrana koju naručite dostavlja u vašu glamping kućicu tako da imate potpunu privatnosti. Savršeno. Tu smo noć imali prilike prisustvovati i marshmallow večeri uz zapaljenu vatru na središnjem dijelu glampinga. Pridružili su nam se parovi iz ostalih glamping kućica. Naša je večer bila zaista divna i uživali smo u svakom trenutku. Ostavljam vam link domus glampinga kako bi i vi doživjeli isto : https://domusglamping.com/en/

 

 

Par kojeg smo upoznali na marshmallow večeri poveo nas je do Medellina. I još jednom, Kolumbija je čudo. Za Medellin sam napravila možda najveću grešku cijelog putovanja. Unaprijed sam kupila avio karte za Cartagenu ostavljajući nam samo jedan dan Medellinu. Po dolasku u hotel (York Luxury Suites) smo odmah pozvali taxi i odlučili ići u centar. Inače ulaskom u grad, vožnjom kroz predgrađe imate osjećaj kao da se radi o nekakvoj europskoj prijestolnici. Centar je već druga priča i to su jedine ružne scene zabilježene u mojoj glavi. Beskućnici, teški ovisnici o drogama, alkoholu ružna su slika ulica centra. Jako se puno ljudi kreće na tom području i to je možda najveći uzrok osjećaja nesigurnosti. Nismo se pretjerano dugo zadržavali, bilo je već kasno, a i sutra nas je čekala tura s Danielom. On nas je uveo u cijelu priču o Pablu Escobaru pa smo tako posjetili čuveni zatvor La Catedral, Monaco zgrada koju su bombardirali pripadnici Cali Cartela i tako oštetili sluh Escobarovoj kćeri, grob cijele obitelji Escobar kao i grobove njegovih suradnika. Ispred Monaco zgrade susreli smo se i sa čovjekom koji je radio za kartel i bio usko vezan za Popeya – plaćenog ubojicu. Trenutno radi kao turistički vodič i time financira školovanje svoje dvije kćeri. U toku razgovora s njim održana nam je lekcija kako novac nije sve i kako je posao s drogom jako loš. Pohvalio nam se i sudjelovanjem u emisiji History Chanela o Pablu kako bi nam dao do znanja da je on zaista bio u tom poslu.

Inače, Monaco zgrade više nema i na tom je mjestu napravljen spomenik sa uklesanim točkicama koje simboliziraju broj žrtava tokom narko razdoblja Kolumbije.

Uslijedilo je i još jedno upoznavanje. Brat Pabla Escobara – Roberto. Ulazak na njegovo imanje ograničen je visokom ogradom, videonadzorom i na ulazu smo se morali predstaviti. U vlastitoj je kući napravio muzej o svom bratu. Iako je tu kuću kupio Pablo kako bi mogao imati najbolji pogled na aerodrom, sada je u vlasništvu Roberta.

 

Unutrašnjost je ispunjena skupim slikama, jetskijevima koje su koristili, autima iz tog doba, isječcima iz novina, fotokopijom Pablove osobne iskaznice, dijelovima automobilskih stakala probijenih metcima … Robertu su, dok je služio zatvorsku kaznu, podmetnuli bombu u zatvorsku čeliju zbog čega je jako oštećen njegov vid i sluh. Razgovor je s njim, moram priznati, bio poprilično ugodan, sjetio se Hrvatske zbog nogometa i pohvalio se poklonom kojeg je dobio od nekog našeg nogometaša.

Kolumbijci ne vole povezanost zemlje s Pablom Escobarom što je i razumljivo. Kako kažu, za zemlju je napravljena negativna reklama i zbog iste će uvijek biti asocijacija za drogu. Ruku na srce, razumjela sam ih u potpunosti.

Napustili smo njegovo imanje i uputili se prema Comuni 13 – mjestu nekadašnjeg kriminala i krvoprolića. Sada je to mjesto šarenila, plesa, glazbe i umjetnosti. 80tih i 90tij je godina Comuna bila pod upravom bandi i ilegalnih vojnih jedinica koje su odlučivale o životima stanovnika. Tek se 2002. godine uključila država i udružila s paravojnim jedinicama unutar kvarta kako bi znali koje objekte treba napasti. Kraj jednog razdoblja doveo je do vlasti paravojnih jedinica u kvartu, a iste su usmrtile preko 200 ljudi. Ti su ljudi pokopani na obližnjem deponiju otpada. 2006. godine napokon su uloženi novci za poboljšanje kvalitete života. Stanovnici Comune pripadaju 1. i 2. staležu Kolumbije. Staleža ima 6 i za svaki vrijede određene stope poreza, pomoći i sl. Comuna 13, zaključimo, pripada najlošijem i upravo tu žive najsiromašniji stanovnici grada.

 

Kuće su jako stare, a neke od njih čak ni ne zadovoljavaju nužne životne uvjete. Kako god, djeca su na ulicama sretna, kao i ljudi. Situacija se poboljšala izgradnom žičare i pokretnih stepenica jer je kvart jako strm pa im je time olakšano kretanje. Cijela je Comuna 13 oslikana grafitima, a svaki od tih grafita nosi poruku prošlih vremena. U Comuni nas je Danijel upoznao sa Chotom – umjetnikom koji je oslikao veliku većinu tog kvarta i na zid prenio priču koju velika većina ljudi tog doba nije uspjela ispričati. Chota će i našu kuću uljepšati slikom na platnu, koju željno išćekujemo.

Iz Comune smo, zadovoljni viđenim, direktno išli na aerodrom za Cartagenu.

 

 

Cartagena nas je dočekala u večernjim satima. Opet smo imali zadatak promijeniti novce, a na aerodromu su nudili kriminalan tečaj. 1 dolar bio je 2600 pezosa. Već pri samom izlasku iz aerodroma obuzeo nas je stari duh Kariba. I dok su nam u Medellinu bili potrebni duhi rukavi, na njih smo u Cartageni u potpunosti mogli zaboraviti. Centar je od aerodroma udaljen 5 min vožnje. Locirali smo se u hotelu u samom centru grada, večerali u obližnjem restoranu i otišli na počinak.

Dan je, barem za nas, počeo jako rano. Već u 6 bili smo spremni izgubiti se u ulicama grada, ali Cartagena je ta koja se nije pojavila na dogovorenom mjestu sastanka. Radno vrijeme dućana, agencija, restorana u Cartageni kreće tek od 10 ili čak 11 ujutro i traje do 18h. Ali su nam baš iz tog razloga i slike bile najljepše.

Obilaskom smo sreli tek kojeg uličnog prodavača, a kako je vrijeme otjecalo više se nismo mogli obraniti od istih. Nudili su sve što vam može pasti napamet. Privjeske, izlete, šešire, narukvice, naočale, klamarice… Čak su i kućne tepihe donosili u kafić gdje smo sjedili. Neki od njih su nas ponosno obavijestili kako imaju i dobru marihuanu, kao i kokain. Do kraja smo putovanja naučili kako im je glavni trik početka razgovora pitati odakle dolazite. Naravno, manje više svaki turist na to voli odgovoriti i svojim ste odgovorom pokrenuli daljnju konverzaciju. Slijedi vam izvadak dnevne ponuda artikala i šetnja kroz koju ulicu dok stvarno ne vide kako više zaista nema smisla. Iako znaju biti stvarno naporni, vjerujem da bi Cartagena bez njih bila prazna i da su vremenom postali njen zaštitni znak.

Iz centra smo se uputili na plažu Bocagrande i vrlo brzo smo pobjegli natrag u grad. Oko nas se, već samim izlaskom iz taxija, okupilo mnoštvo lokalaca “pomažući” nam naći bar gdje ćemo popiti koktel. Mislim da je tu bilo minimalno 20 ljudi uz prateću gitaru i pjevača. Bilo je stvarno jako smiješno.

“ Cartagena, cosa buena, tu eres como Pablo Escobar “ odjekivalo je plažom.

Sjeli smo u najudaljeniji kafić i već je na prvi pogled sve djelovalo sumnjičavo. Pred nas je stavljen cjenik u kojem su cijene bile nezamislive. Naravno, ljudi koji su nam “pomogli” su i tiskali isti taj cjenik koji se razlikuje od standardnog i sva dodatna zarada ide njima. Cijene su bile sulude. Ali priči tu nije kraj. Naručili smo prvi koktel koji smo proslijedili čovjeku koji nas je tu doveo. To jest, barem jednom od njih. Šetao je tako i šetao s tim koktelom, kad ga je odjedanput prolio u obližnji grm. Brzo smo se ustali, platili svoj račun, uzeli taksi i pokušali naći nekakvu malo intimniju plažu. Potraga je bila bezuspješna i vozač nas je vratio u centar grada. Na krovu hotela popili smo par toliko željenih koktela s pogledom na Cartagenu.

Ujutro je bio planiran izlet na Rosario otoke. Kažem planiran jer nas je zeznula crvena zastava za vjetar netom objavljena. Imali smo opciju ići na Playa Blancu i Palmarito Beach. Odabrali smo opciju br.2 jer je, nažalost, na Playa Blanci ista priča kao i sa Bocagrande. Palmarito Beach nalazi se na Isla de Tierra Bomba, a do njega dolazite gliserom u skupinama turista. Izlet nas je koštao 200 tisuća pezosa, što bi otprilike bilo 60ak dolara za dvije osobe s uključenim prijevozom i ručkom. Plaža je bila prelijepa s postavljenim ležaljkama, dj-em i šankom. Taj smo se dan zaista odmorili. Čak smo zbog silnog ležanja na plaži dobili opekline od sunca. Sunce je u Cartageni izuzetno jako iako ga ne osjećate zbog povjetarca koji konstantno puše.

Večer smo završili u restoranu Cande, s jastogom u rukama jer tko smije otići kući bez tog gastronomskog užitka Kariba. Po ustajanju smo odlučili kako je Cartagena ipak zaslužila dan više pa smo produžili svoj boravak u hotelu na još jednu noć. Ponovno smo obilazili centar, gubili se u šarenim ulicama, pili kolumbijsku kavu, razgovarali s uličnim prodavačima i odgovarali na pitanje odakle smo. Taj je dan također bio dan odmora. Cafe del Mar najpopularnije je mjesto u Cartageni za čekanje zalaska sunca.

 

Zauzeli smo svoje mjesto, naručili sangriu s voćem i uz ritam kolumbijske glazbe smo ga i dočekali. Večeru smo pak pojeli u ribljem restoranu Cevicheria. Mislim da smo izabrali pola meni karte. Konobarica nas je u čudu gledala ne poznajući naše apetite. Ceviches su im specijaliteti. To bi bila sirova riba sa sokom limuna ili mandarine. Naručili smo i dva rižota (slično) kao i nekakve valjuške od krumpira ispunjenih ribom s umakom od guacamole. Valjušci su nam bili ono najbolje od svega, a sve ostalo je dobilo prolaznu ocjenu. Jeli smo i bolje, ali i gore od isprobanog. Restoran se nalazi u centru i dok sjedite i jedete na ulici pred vama se izmjenjuju ulični svirači i atmosfera je ono što podiže cijeli prosjek restorana.

Cartagenu smo napustili u jutarnjim satima. Naravno, ne prije popivene kave i pojedenog doručka. Ne znam kako se zove mjesto gdje smo jeli i stvarno mi je žao zbog toga jer je dobio nagradu najboljeg doručka putovanja. A nemamo je kamo udijeliti.

 

 

Bus nas je iz Cartagene doveo u Santa Martu. S obzirom da smo stigli kasnije od planiranog do našeg smo smještaja uzeli taxi. Kupovinu namirnica za Tayronu odradili smo usputno jer u parku dućani i nisu baš lako dostupni. Ispostavilo se da to nismo trebali raditi jer smo u smještaju (Playa Los Angeles) imali restoran s odličnim cijenama. Skoro su svi smještaji u Tayroni hostali – privatne jedinice sa zajedničkom kupaonicom. Mi smo odabrali glamping, odnosno šatore na plaži i ovo je bilo naše prvo takvo iskustvo. Kokosove palme, povjetarac, udaranje valova o hridi, tamna boja oceana, cvrkut ptica, salsa na plaži … Trebam li dalje ? Mjesto kao da je izmišljeno. Odmor za dušu i tijelo.

Iduća smo tri dana samo upijali stari duh Kariba i taman kad smo se u potpunosti prilagodili trebalo je krenuti natrag u Hrvatsku. Teškog smo se srca oprostili sa svima i ostali su u našim mislima i uspomenama. Nadam se nekom bližem ponovnom susretu na istom mjestu.

Povratni je let bio iz Barranquille. Trebali smo obići i taj grad, ali u njemu, osim čuvenog karnevala koji se tradicionalno održava, nema ništa vrijedno posjete. Produžili smo odmah na aerodrom i ispostavilo se kako smo dobro odlučili. Uslijed otkazanog leta nismo bili na listi putnika i imali smo veliki problem. Kada se i on riješio, trebalo je proći kontrole pred avion. To nam je oduzelo puna dva sata. Ne znam ni sama kroz koliko sam rendgena i u kojim sve pozama prošla, koliko sam puta skinula papuče ili otvorila kofer, ali znam da sam u nekom trenutku poželjela da sam ponijela droge samo da više prestanu s tim. Kontrole koje smo prošli na niti jednom aerodromu do sada nismo imali prilike vidjeti. U svakom slučaju, kako god da je bilo sada imamo jedno iskustvo više. I jednu novu priču za ispričati.

Povratni je let bio sa stopoverom u Panami (24h) i Parizom(24h). Promjene su vremenskih zona, kao i bezbrojne kontrole učinile svoje. Bili smo stvarno jako iscrpljeni. Moram se složiti s rečenicom koju sam negdje nekad pročitala, a to je da su putovanja u doba korone zaista nezahvalna. Globalna je pandemija stvarno učinila svoje i posljedice su jako vidljive, ako ne i užasavajuće.

Kako god, naše je putovanje bilo puno bolje od očekivanog. Kolumbija se pokazala zemljom u koju bi se mogli i preseliti. Božanstvena priroda, razvijeni gradovi, prekrasni i srčani ljudi spremni uvijek pomoći, šarenilo boja, glazba, ples i umjetnost. Sve je to tako divno utkano u jednu intrigantnu cjelinu. I ona baš ima “ono nešto”. Ono nešto drukčije. Ono nešto ljepše. Ono nešto bolje. Jer Kolumbija nije samo Pablo Escobar, Kolumbija nisu samo plantaže koke i Kolumbija nisu samo narko karteli. Kolumbija je Santa Rita, Tayrona i Cocora Valley. Kolumbija je Fernando Botero, Shakira, Maluma i Chota. Kolumbija je Cristian, Alejandro, Juan, Mike i žena sa autobusnog kolodvora. Kolumbija je čudo. Dajte joj šansu. Da vas osvoji na način na koji je osvojila nas. Čvrsto vam obećavam da nećete ostati razočarani.

I još jedna kratka zahvala ženi

koja je nam je pomogla i previše cijelim tokom našeg putovanja kao i pripreme za isto. Riječima se dovoljno zahvaliti ne možemo

Za sva vaša pitanja tu je link mog Instagram profila