Antonija nas je upoznala sa terakota vojnicima u prošlom postu. Ali Xi’an nije zanimljiv samo zbog vojnika, ajmo vidjeti što još zanimljivog nudi.

Kad su Egipćani tek počinjali graditi svoje piramide, Kinezi su već imali prve palače. Kad su Rimljani tek otkrivali sustav vijadukata i kanalizacija, Kinezi su već preusmjeravali cijele rijeke kako bi navodnjavali svoja polja i omogućili bolju prometnu povezanost između gradova. Nas Hrvata još nije ni bilo.

Dio bogate kineske povijesti očuvan je i danas u Xi’anu, prije svega zahvaljujući Vojsci od terakote. Grad je bio poznat i po ogromnoj palači Weiyang koju je podigao osnivač dinastije Han Liu Bang 200 godina prije Krista. Palača Weiyang s površinom od 4,8 kilometara kvadratnih bila je tada najveća na svijetu. Ogromno zdanje preživjelo je čak 800 godina prije nego što su je opljačkali i spalili pljačkaši. Legende o njoj i dalje postoje i uz grad se općenito veže mnogo legendi, kao uostalom i uz cijelu Kinu.

Jedna od njih vezana je uz Veliku pagodu divlje guske, čudo arhitekture visoko 64,5 metra čije tijelo čine cigle bez vezivnog materijala. Prema legendi, budistički svećenici iz reda koji dopušta jesti meso, nisu imali mesa. U trenutku kada su molili za pomoć, iznad njih je letjelo jato divljih gusaka te jedna od njih pade mrtva na tlo. Tu su sagradili pagodu koja danas privlači mnogobrojne vjernike, ali i turiste.

Od niza drugih povijesnih znamenitosti među najpoznatijima su gradske zidine iz 14. stoljeća koje su služile za zaštitu grada. Dužina im danas iznosi oko 12 kilometara i prava su atrakcija za bicikliste. Visoke 12 metara, a u donjem dijelu široke između 15 i 18 metara, zidine su prava dalekovidnica koju možete prevaliti na biciklu koji se po prigodnim cijenama može iznajmiti, što mnogi turisti i čine.

Grad danas ocrtava suvremena i moderna arhitektura, no za razliku od drugih kineskih gradova, dio povijesnih zgrada očuvan je i danas. Bell Tower i Drum Tower izgrađeni su u 14. stoljeću i ponosno stoje i danas.

U to je vrijeme u gradu bilo učestalih potresa od kojih su mnogi ljudi stradali. Navodno je za potrese bio kriv zmaj koji je živio u rijeci. Car je naredio da se napravi veliki željezni lanac kojim bi se zmaj ulovio i privezao za Bell Tower koji je tada bio u izgradnji. Kada je toranj izgrađen, potresi su prestali. Što je bilo sa zmajem, nije poznato. Bell Tower, koji je smješten u samom centru grada, na raskrižju svih glavnih ulica tadašnjeg grada zvonio bi ujutro za početak dana, dok bi Drum Tower označavao kraj dana. Oba tornja danas su atrakcija za turiste, a oko njih se nalaze brojni marketi na kojima je moguće kupiti niz zanimljivih suvenira, svilu i slike.

Posebno je popularan muslimanski kvart koji se nalazi oko Drum Towera gdje danas živi više od 20 000 pripadnika te vjere. I danju, a posebice noću, u glavnoj ulici Beiyuanmen može se kupiti najfinija hrana u cijeloj Kini. Naravno, većini nisam doznala imena, ali sam zato svake večeri na hranu potrošila onoliko koliko bi u Šangaju potrošila za cijeli tjedan. Hrana je jednostavno prefina i privlači na tisuće turista koji se guraju po uličicama jedući i uživajući. Teško mi je izdvojiti što je ugodnije, no čarolija okusa, mirisa i izgleda nemjerljiva je s ostalom gastronomskom ponudom Kine. Možda zbog činjenice da se ovdje spaja europska, arapska i azijska kuhinja, ali možda zbog činjenice da se može kupiti slani jogurt (inače je u Kini uglavnom sladak), svježe pečeni kruh i odlični slatkiši, možda zbog mesa koje roštiljaju, možda zbog topline ljudi, srdačnosti i otvorenosti, možda jer me sve podsjeća na Baščaršiju koju beskrajno volim, možda zbog nečeg sasvim desetog, ali muslimanska četvrt u Xi’anu je mjesto koje svakako treba doživjeti.

Od hrane nude sve što možete zamisliti: voće, povrće, meso, slatkiše čiji miris podsjećaju na topljenje čokolade u našem Koestlinu. Na jednom od štandova pronalazim burek, a večer završavam uz tortu koja je možda napravljena od palente umočene u marmeladu, izrezana na kriške koje se prodaju nabodene na štapiće. A možda sam potpuno u krivu. U svakom slučaju, prefino. Povijesne znamenitosti i ulice izgledaju pomalo mistično, baš kao i hrana i u odnosu na suvremenu arhitekturu grada, u trenu vas mogu vratiti u neka prošla vremena.

Mene nekako neprestano nešto vuče da krenem tim Putem svile prema Hrvatskoj. Srećom, već sam imala kupljenu kartu za Šangaj – sjedeće mjesto za 180 kuna, u noćnom vlaku koji će voziti nešto duže od 16 sati. U muslimanskoj sam četvrti nakupovala hrane za devet gladnih Kineza tako da sam to jedva nosila. Kupila sam i tri seta figurica Vojske od terakote, knjige o vojsci, putu svile, povijesne mape i još sto čuda.

Najteži od svega bio je Mahjog – stara igra koja se igra diljem Kine. Predivan set kupila sam na tržnici nedaleko od Drum Towera u rano jutro. Kako Kinezi vjeruju da se po jutru dan poznaje, a ja uvijek rano ustajem, imala sam sreće i tog jutra poprilično dobro prošla kupujući suvenire po prigodnim cijenama koje se obično daju prvom kupcu u danu. Predivan mali Mahjong set pronašla sam u poznatoj trgovini Home of Helen gdje gospođa Helen ručno izrađuje mnoštvo zanimljivih suvenira koji su svi od reda prava mala umjetnička djela. Dala mi je dobar popust i ja sam se ponesena dobrom cijenom brzo ulovila za prvi set Mahjonga. Tek kada sam izašla iz trgovine, ugledala sam jedan koji mi je bio puno praktičniji. Naime, na njemu su bile i brojke ispisane rimskim slovima, što uvelike olakšava razlikovanje znakova. Ni sama nisam sigurna zašto sam se vratila do gospođe Helen i pitala mogu li vratiti set koji sam netom prije kupila. Očekivala sam da će reći ne, ali na moje iznenađenje ljubazno mi je vratila novac i uzela set uz komentar da je trgovačka sreća za taj dan izgubljena. Mene su te njezine riječi toliko pogodile da sam često razmišljala o njima i pitala se jesam li i ja izgubila sreću za igranje Mahjonga.

Prilika za provjeru došla je nekoliko sati kasnije. Šest putnika nagurano oko malog stolića gužva se u kupeima koji su veličinom predviđeni za dječji uzrast ili oboljele od anoreksije. Usprkos skučenom prostoru, u vlaku svi jedu, piju, a u prolazima i puše. I ja jedem delicije iz muslimanske četvrti, dijelimo međusobno sve što imamo, a sve što probam prefino je. To je isto jedna od divnih strana vožnje u kineskom vlaku. Ne boli me trbuh već danima. U vlaku je zadivljujuće veliki broj ljudi koji imaju stajaće karte, a meni se čini da na svakoj novoj stanici u vlak ulazi još ljudi, dok začudo – nitko ne izlazi.

Nakon što smo se malo odmakli od Xi’ana, umjesto spavanja i kvrčenja po tvrdoj klupi vlaka, odlučila sam iskušati sreću. Oboružana kavom, odličnom hranom s tržnice u Xi’anu i početničkom srećom, provela sam cjelonoćnu vožnju igrajući Mahjong sa zaprepaštenim putnicima sporog vlaka. Njihovu čuđenju nije bilo kraja – bjelkinja koja igra Mahjong, psuje kao kineski kočijaš kad gubi i časti sve kavom kad dobije. Mislim da me nikad nisu toliko slikali i snimali kao te noći. Ne pamtim kad sam toliko uživala u vožnji vlakom. Izgubila sam nekih 200 kuna. Toliko sam i dobila. Uvijek nekako na nuli. Jedino je srce bilo u velikom plusu, presretno zbog susreta s veličanstvenom Vojskom od terakote, druženja s divnim ljudima u vlaku i savladavanja ove drevne kineske igre. Pa što je onda 16 sati sjedenja u vlaku u odnosu na to zadovoljstvo?

Niti jedan put nije težak kad te dovede tamo gdje želiš biti i nema te prepreke koja će te zaustaviti da dođeš tamo gdje uistinu želiš doći. Jedino moj Mahjong set nema sreće. Naime, već dugo je u Bjelovaru, u predivnoj kutiji s dekoracijama zmaja, ali nema nikog da ga igra jer sve više mojih prijatelja odlazi iz Hrvatske, trbuhom za kruhom, kao i ja. Sve češće se pitam, gdje je zapravo dom? Gospođa Helen je bila u pravu. Ona je možda izgubila trgovačku sreću, ali samo taj dan, a moj novi Mahjong set je za sada izgubio puno više – prijatelje koji će se naći i zajedno, uz puno smijeha i zadovoljstva, zaigrati jednu od najstarijih igara na svijetu.

Rezime

Obišla sam dobar dio Europe i u tipičnom europskom gledanju na svijet bila sam zadivljena našom poviješću, dostignućima i znamenitostima. No, tek odlaskom u Xi’an bila sam u prilici shvatiti veličinu kineske civilizacije i razliku između razvoja dviju civilizacija. To je otprilike kao da usporedite Bjelovar i Šangaj. Europa je Bjelovar. Posjet Xi’anu je pravo otkriće i tjera na promišljanje o drevnoj Kini i njihovim dostignućima. Bilo koji europski grad sa sačuvanim ostatcima iz srednjega vijeka izgleda potpuno primitivno u odnosu na arhitektonska dostignuća graditelja u Xi’anu, na pomno razrađene urbanizacijske planove, visoku svijest o potrebi imanja javnih prostora, o uvažavanju svih vjera i međusobnom suživotu.

Često se u knjigama može pronaći niz informacija o tome kako je Europa utjecala na Kinu, što smo im mi sve otkrili. Iako su velika kineska otkrića nadaleko poznata, ona manja možda su još više utjecala na Europu i zemlje duž Puta svile. Ulice u Xi’anu uistinu govore o bogatoj povijesti grada. Dok nove, urbane zgrade rastu brže nego kineski BDP, ovdje je svijest o očuvanju povijesne baštine ipak na zavidnoj razini pa se neće dogoditi kao u ostalim velikim gradovima da novo bez ikakvog promišljanja i razmišljanja zamjenjuje staro.

Ljudi u Xi’anu djeluju puno opuštenije nego u Šangaju, iako su prometna gužva i trube automobila nesnosne. Sobu u odličnom hostelu u blizini muslimanskog kvarta dijelim s još petero ljudi koji su došli sa svih strana svijeta. Dvije mlade Njemice putuju Kinom za vrijeme ljetnih praznika. Jedna od njih ostaje nakon toga na studiju u Xi’anu. Kaže da ju je oduvijek zanimala povijest Kine. Mene nikad pretjerano. Sve do dolaska u Kinu više su me zanimale Amerika, Rusija, pa čak i Europa. No, što sam duže u Kini, to se sve više zaljubljujem u povijest ove civilizacije. Sadašnjost me još uvijek malo živcira, posebice za vrijeme ranojutarnjih gužvi kada je nemoguće uloviti autobus ili ulaznicu za neku znamenitost, kad ljudi pljuju po ulici ili glasno srču juhu. Ali sve je to dio kineske kulture u koju se ili zaljubiš ili ne zaljubiš.

Od jutra se vozim javnim autobusom u potrazi za znamenitostima: grad je ogroman, meni se čini da su mi potrebni sati da prevalim manje udaljenosti, iako, s obzirom na veličinu grada i broj ljudi, sve funkcionira fantastično. Ljeta su ovdje pakleno vruća, a zime hladne. Oko 11 sati već je toliko vruće da je nemoguće ostati na ulici. Svi se sklanjaju u hlad dok ne prođe najgori dio dana. Parkovi su savršeno odredište. Stariji Kinezi tu igraju Mahjong, piju topli čaj i uživaju u druženju. Oko njih su unuci na koje paze dok njihovi roditelji rade.

Sve se nekako čini dobro organiziranim u ovom milijunskom gradu koji svakodnevno privlači nove stanovnike, ali i turiste. Kina se u posljednje vrijeme iznimno trudi oko promocije grada i arheoloških nalazišta, znamenitosti, prirodnih ljepota. Tu se posebno ističu planine koje okružuju grad. Promocija daje odlične rezultate i sve više ljudi dolazi ovdje, osobito ljeti. No, za vrijeme najvećih vrućina nikome nije lako. Čim sunce malo prestane pržiti, ulice se napune ljudima, mirisima hrane, glazbom… Dan za danom odlazim u muslimansku četvrt.

Večera mi počinje u 17 sati, a završava u 23, jedem preko svih granica zdravog razuma. Predostrožnosti radi, sve zalijem Colom i nadam se da neću imati većih probavnih smetnji. Hrana je i slatka i ljuta i kisela i svih okusa koje možete zamisliti. Pokušavam dokučiti što jedem dok se sa svih štandova prelijevaju najdivnije boje hrane koju jednim imenom jedino mogu nazvati – kineska. U hostelu sam upoznala Britanca s kojim obilazim štandove dok nagađamo što je što. Informatičar po struci, upravo je dobio posao i želio je iskoristiti zadnje dane prije zaposlenja za istraživanje Kine. BBC često ima zanimljive dokumentarce o Kini pa je i njega zainteresirala ta zemlja. Dugo je planirao doći u Kinu s prijateljima, ali nikako nisu mogli uskladiti slobodno vrijeme i novac… Na kraju je odlučio doći sam. Zna nekoliko riječi kineskog, naučio ih je u avionu. Svakome tko ima iskren osmijeh to je i više nego dovoljno za uspješno putovanje Kinom. I puno strpljenja. Xi’an mu je prva stanica puta po Kini. Planira još u Šangaj i Peking, a zatim se vraća kući. Kaže da je za ovaj put štedio dvije godine, ali da se već sad isplatilo jer nikada nije jeo tako ukusnu i jeftinu hranu… I nepoznatu.

Meni se čini da ponekad zapravo ni nije toliko važno uvijek sve znati, a da bi bili oduševljeni onime što vidite, probate, osjećate… Kao npr. ljubav. Nitko nije u potpunosti siguran što je to ljubav, a opet, svi u njoj uživamo. Posebice kada se zaljubimo i ljubav nam bude uzvraćena. Možda je upravo tako i sa samim gradom Xi’anom koji u ostatku svijeta nije poznat poput Rima ili Kaira. No, kada jednom dođete ovdje, kada uronite u njega svim čulima, preostaje vam jedino da to iskustvo podijelite sa svim dragim ljudima, da ih sve nekako dovedete ovdje i kažete im – evo, tu je sve počelo, tu je počela civilizacija svijeta.

Uvijek me susret s novim zemljama natjera da se zapitam čime se to trebam ponositi iz svoje države? I jesmo li mi kao državljani napravili dovoljno da zaštitimo, očuvamo to malo što imamo? Očuvamo od propadanja, od zaborava, od zuba vremena, od nas samih, jer sve mi se više čini da su najveći problem u Hrvatskoj ljudi. Ne ovi koji odlaze trbuhom za kruhom na neke nove putove svile, nego ovi koji ostaju i na kojima ostaje težak zadatak očuvanja onoga što smo naslijedili od naših predaka.

Hoće li to znati?

Hoće li to moći?

 Antonija Putić